Poslovni broj: Usž-4445/2022-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Jelene Rajić, predsjednice vijeća, Marine Kosović Marković i Senke Orlić- Zaninović, članica vijeća te više sudske savjetnice Ivane Jasprica Konjuh, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja M. L. P., iz Republike Argentine, kojeg zastupa opunomoćenica T. B., odvjetnica u odvjetničkom društvu B. & B. j.t.d. u V., Pisarnica u Z., protiv tuženika Centra za restrukturiranje i prodaju, Z., radi određenja naknade za oduzetu imovinu, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-1049/21-6 od 20. srpnja 2022., na sjednici vijeća održanoj 6. ožujka 2024.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-1049/21-6 od 20. srpnja 2022.

Obrazloženje

1. Osporenom presudom prvostupanjskog upravnog suda odbijen je tužbeni zahtjev za poništavanje zaključka tuženika, KLASA: UP/I-942-05/15-01/9, URBROJ: 360-04-02/02-2021-26 od 4. ožujka 2021. godine (točka I izreke). Točkom II izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora.

1.1. Pobijanim zaključkom tuženika tužitelju je utvrđen iznos naknade za ranije oduzete nekretnine te je određeno da mu se na ime određene naknade prenose u vlasništvo dionice nominalne vrijednosti 115.550,00 kuna, i to: trgovačkog društva B. d.o.o., V. d.d., M. Š. d.d., V. A. I. d.d. i M. d.d., na način i u rokovima navedenim u izreci tog rješenja.

2. Tužitelj je protiv navedene presude izjavio žalbu navodeći u bitnom da je sporna činjenica što je način i oblik u kojem se ima izvršiti tužiteljevo pravo na naknadu utemeljen na neobrazloženoj odluci Upravnog vijeća tuženika. Iznosi da iz obrazloženja osporene presude nije moguće utvrditi da je sud prepoznao da tužitelj tijekom postupka nije osporavao način utvrđivanja naknade na koju ima pravo, već da cijelo vrijeme osporava valjanost i zakonitost postupka u kojem se izbor dionica koje se imaju prenijeti nositeljima prava na naknadu vrši temeljem neobrazložene oduke tuženika smatrajući je arbitrarnom, pri čemu sud nije odgovorio na pitanje radi li se o poslovnoj odluci ili upravnom aktu. Tvrdi da činjenica da ne postoji i nije postojala javna i jasna metodologija izrade „Liste dionica koje će se prenositi prijašnjim vlasnicima oduzete imovine“, ne smije biti ozakonjena jer se time ozakonjuje okolnost da stranke u postupku povrata nemaju mogućnost ni alate na temelju kojih bi mogle utvrditi jesu li odluke koje se donose u postupcima izvršenja pravomoćnih rješenja osnovane, razumljive i zakonite. Iznosi da nije samo problem u činjenici što tužitelj ne može preispitati valjanost, već i u tome što ni Upravni sud nema mogućnost preispitati valjanost odluke na kojoj se temelji pobijani upravni akt. Budući je pobijani zaključak utemeljen na listi koju, za potrebe ispunjenja naknade i bez ikakvog nadzora stvara upravni odbor tuženika, to je po mišljenu tužitelja prvostupanjski sud svoju ulogu sudske zaštite mogao ispuniti jedino valjanim dokaznim postupkom u kojem bi se utvrdilo koji su kriteriji korišteni u stvaranju „lista“, jesu li ti kriteriji objektivni i unaprijed određeni, je li primjenom istih uspostavljena ravnoteža javnog i tužiteljevog interesa te imaju li preneseni papiri vrijednost koja im se pripisuje oznakama nominalne vrijednosti. Pozivajući se na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: U-III-5989/2013 od 9. veljače 2016. pojašnjava da združeni učinci mjerodavnog i nekog drugog ili više zakona, izravno utječu na zakonska prava i obveze stranaka te da je onda nadležno tijelo dužno tumačiti sve te mjerodavne propise u njihovoj ukupnosti, imajući na umu da njihove odluke ne smiju dovoditi do nerazumnog i objektivno neopravdanog ishoda za samu stranku.

2.1. Nadalje navodi da je tužbom tvrdio da prijenosom dionica koje nemaju stvarnu vrijednost nije ostvarena svrha i smisao Zakona o naknadi, a kojem je cilj da se osobe kojima je imovina oduzeta bez pravnog temelja, obeštete u mjeri u kojoj je to moguće i očekivano. Prema stajalištu suda tuženik je tek izvršitelj pravomoćnog rješenja te pojašnjava da kao takav ne bi imao pravo samostalno mijenjati obvezu Republike Hrvatske kao obveznika naknade i to donošenjem neobrazloženih odluka kojima se mijenja utvrđena vrijednost naknade, a time što su pobijanim zaključkom na tužitelja prenesene dionice koje nemaju vrijednost tuženik nije ispunio obvezu isplate utvrđene visine naknade. Pozivajući se na praksu Europskog suda za ljudska prava (Broniowski protiv Poljske) navodi da je nužno da iznos naknade dodijeljene za imovinu koju je država oduzela bude „razumno povezan“ s njezinom vrijednošću, odnosno da je potrebno uspostaviti pravičnu ravnotežu između zahtjeva javnog interesa i zahtjeva zaštite temeljnih prava pojednica. Iznosi da je upravo radi dokazivanja da takva ravnoteža ne postoji tužitelj predložio da se provede dokaz vještačenjem vrijednosti prenesenih vrijednosnih papira, a odbijanjem tog dokaznog prijedloga, prvostupanjski sud nije ispunio svoju zadaću jer nije omogućio tužitelju dokazivanje odlučne činjenice, odnosno postojanja neravnoteže između zahtjeva javnog interesa i zaštite temeljnih prava tužitelja, a to je zaštita njegovog prava vlasništva. Tvrdi da je ograničavanjem prava tužitelja u ovom sporu, ali i brojnih tužitelja u drugim sporovima, miješanje države u ostvarivanje prava na naknadu nije bilo razmjerno cilju budući dodjeljivanjem i prijenosom vrijednosnih papira poput osporenog u ovom postupku tužitelju nije ispunjena obveza naknade, a prijenosom bezvrijednih dionica tužiteljeva su prava dodatno povrijeđena jer gotovo 75 godina od kad je imovina tužiteljevu predniku oduzeta tužitelj ima pravo na naknadu prijenosom vrijednosnih papira koji nemaju nikakvu vrijednost.

2.2. Smatra da odredbe članka 6. i 7. Pravilnika o mjerilima za utvrđivanje vrijednosti oduzetih poduzeća treba tumačiti ne samo u gramatičkom smislu već i u teleološkom, imajući pri tom na umu da je Pravilnik stupio na snagu 2003. godine, dakle prije 19 godina te da su od tada nastupile i gospodarske posljedice koje su svakako utjecale na vrijednost trgovačkih društava iz portfelja Republike Hrvatske kao i na vrijednost njihovih dionica. Smatra da je iz pobijane presude vidljivo da je prvostupanjski sud samo formalno proveo postupak, bez stvarne volje, interesa i mogućnosti da utvrdi postoji li već opisana ravnoteža pa već slijedom toga niti sud, jednako kao niti tuženik i Republika Hrvatska nisu ostvarili svoju zadaću zaštite vladavine prava i osnovnih ljudskih prava i sloboda. Zaključno iznosi da je mogao i morao imati legitimno i razumno pravo očekivati da će ustupljene dionice i onda kad se ustupanje vrši prema nominalnoj vrijednosti, biti ekvivalnet utvrđenoj visini naknade te da sasvim sigurno nije trebao imati očekivanja da će vrijednost prenesenih dionica biti približno 0,00 kn jer su mu dodijeljene neutržive dionice i udjeli. Predlaže poništiti prvostupanjsku presudu, poništiti točke 2. i 3. zaključka tuženika te u tom dijelu vratiti predmet na ponovno odlučivanje uz nadoknadu troškova upravnog postupka.

3. Tuženik, u odgovoru na žalbu navodi da je pobijani zaključak iscrpno obrazložen te da je i u upravnom sporu iscrpno odgovorio na sve prigovore tužitelja. Naglašava da je svoje navode redom potkrepljivao odredbama Zakona, Pravilnika o mjerilima za utvrđivanje vrijednosti oduzetih poduzeća te upravnosudskom praksom, kao i odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-3449/2009 od 29. lipnja 2010. U odnosu na prigovor tužitelja da su u navedenom predmetu povrijeđene i odredbe Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, pojašnjava da u međunarodnom pravu postoji zabrana retroaktivne primjene međunarodnih ugovora prema općem načelu propisanom u odredbi članka 28. Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora, a da ni prema praksi Europskog suda za ljudska prava nije moguća retroaktivna primjena odredba Konvencije. Budući se čin konfiskacije dogodio tijekom 1945/46 godine to pod zaštitu prava Konvencije i njezinih protokola ne potpada imovina koja je oduzeta prijašnjim vlasnicima i to iz razloga jer Konvencija još tada nije bila ni donesena, a i kad je donesena u Republici Hrvatskoj stupila je na snagu tek 5. studenoga 1997. Međutim, sve da se predmet tužitelja kao i svi drugi predmeti utvrđivanja prava na naknadu može smatrati predmetom zaštićenim pravom Konvencije i njezinih protokola, države ugovornice uživaju široku slobodu prosudbe prilikom utvrđivanja uvjeta za ostvarivanje prava na naknadu, a o čemu je zauzeo stav i Europski sud za ljudska prava u predmetu Kopecky vs. Slovačka br. 44912/98. Zaključno iznosi da je kao javnopravno tijelo postupao unutar postojećeg pravnog okvira koji propisuje pravila o izjašnjavanju prava na naknadu za oduzetu imovinu te da uz taj pravni okvir postoji i upravnosudska praksa, a da je sve zajedno u svojoj ukupnosti temelj na kojem je nastao i predmetni pobijani zaključak tuženika. Stoga su neosnovane tvrdnje tužitelja da je pobijani zaključak arbitraran i donesen po slobodnoj ocjeni tuženika. Predlaže odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući osporenu presudu u granicama žalbenih razloga (članak 73. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima, "Narodne novine", broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21., dalje: ZUS), Sud ne nalazi postojanje ni jedne žalbene osnove zbog koje bi pobijana presuda bila nezakonita.

6. Odredbom članka 47. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“, broj: 92/96., 39/99., 42/99., 92/99., 43/00., 131/00., 27/01., 65/01., 118/01., 80/02. i 81/02., dalje: Zakon o naknadi) propisano je da prijašnji vlasnik ostvaruje pravo na naknadu u dionicama i udjelima u društvima u kojima se nalazi imovina poduzeća oduzeta prijašnjem vlasniku na temelju propisa iz članka 2. te akata i načina propisanih člankom 3. ovoga Zakona.

7. Stavkom 2. istog članka je propisano da ako ostvarenje prava iz stavka 1. ovog članka nije moguće zbog već stečenih prava trećih osoba prijašnji vlasnik ostvaruje pravo na naknadu u dionicama ili udjelima društva iz portfelja Hrvatskog fonda za privatizaciju na način propisan Zakonom o pretvorbi društvenih poduzeća.

8. Odluka tuženika, koja je predmet ocjene zakonitosti u ovom upravnom sporu, donesena je po službenoj dužnosti, sukladno odredbi članka 22. stavka 2. i članka 67. Zakona o upravljanju i raspolaganju imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj: 52/18) te Pravilnika o mjerilima za utvrđivanje vrijednosti oduzetih poduzeća („Narodne novine“, broj: 36/03. i 33/06., dalje: Pravilnik), u postupku izvršenja pravomoćnog rješenja Ureda državne uprave u V.-s. ž., Službe za gospodarstvo i imovinsko-pravne poslove, Ispostave Ž., KLASA: UP/I-943-01/97- 01/486, URBROJ: 2196-01-06-02/6-15-13 od 28. siječnja 2015.

9. Odlukom Upravnog vijeća Centra za restrukturiranje i prodaju, KLASA: 024- 04/21-03/1, URBROJ: 360-00/01-2021-13 od 27. siječnja 2021., dana je suglasnost na Listu dionica koje će se ustupati prijašnjim vlasnicima oduzete imovine, ukupne nominalne vrijednosti 3.041.460,00kn, na način kako slijedi: trgovačko društvo B. d.d., broj dionica 18.990, nominalna vrijednost dionice 40,00 kn; trgovačko društvo V. d.d. V., broj dionica 1.277, nominalna vrijednost dionice 40,00 kn; trgovačko društvo M. Š. d.d. K., broj dionica 171.228, nominalna vrijednost dionice 10,00 kn; trgovačko društvo V. a. I. d.d. I., broj dionica 40, nominalna vrijednost dionice 1.910,00 kn; trgovačko društvo M. d.d. S., broj dionica 621, nominalna vrijednost dionice 100,00 kn; trgovačko društvo I. d.d. B. n. M., broj dionica 4.000, nominalna vrijednost dionice 95,00 kn.

10. Iz obrazloženja zaključka i podataka spisa predmeta razvidno je da su tužitelju dodijeljene dionice društava s liste dionica trgovačkih društava iz portfelja Republike Hrvatske koju listu sukladno odredbi članka 6. stavka 2. Pravilnika utvrđuje tuženik kao pravni sljednik Hrvatskog fonda za privatizaciju. Presudom prvostupanjskog suda potvrđeno je pravilnim utvrđenje tuženika prema kojemu se tužitelju kao ovlašteniku naknade prenose bez naknade dionice nominalne vrijednosti 115.550,00 kuna kako je navedeno u zaključku tuženika.

11. Tužitelj u ovom upravnom sporu osporava zaključak tuženika iz razloga što je donesen temeljem liste koju je upravno vijeće tuženika donijelo bez unaprijed utvrđenih, jasnih i objavljenih kriterija, pri čemu sama lista ne sadrži nikakvo obrazloženje pa kao takva nije podložna nikakvoj kontroli i nadzoru.

12. Vezano za ove prigovore tužitelja osnovano se prvostupanjski sud pozvao na odluku Ustavnog suda broj: U-II-3449/09 od 29. lipnja 2010. kojom je taj sud odlučivao o prijedlogu za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom i zakonom odredbi članaka 2. i 3. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o mjerilima za utvrđivanje vrijednosti oduzetih poduzeća (Narodne novine, broj 33/06.) kojima je predviđen prijenos dionica ili udjela društva s liste koje utvrđuje kolegij Hrvatskog fonda za privatizaciju. Navedeni način određivanja dionica odnosno udjela iz kojih se ostvaruje pravo na naknadu za oduzetu imovinu Ustavni sud RH ocijenio je zakonitim i ustavno-pravno prihvatljivim. Prema stajalištu Ustavnog suda prijašnji vlasnici nisu nikada imali pravo na izbor dionica ili udjela iz portfelja Hrvatskog zavoda za privatizaciju zbog čega je prema ocjeni Ustavnog suda predsjednik Hrvatskog fonda za privatizaciju mogao propisati da će prijašnji vlasnici biti obeštećeni za oduzeta poduzeća iz posebne liste društva koju će odrediti kolegij Fonda čime nije ograničeno pravo prijašnjih vlasnika na naknadu za oduzeta poduzeća.

13. Slijedom navedenog proizlazi da je predmetna lista utvrđena s obzirom na ustavno pravno prihvatljivo pravo iz članka 2. i 3. Pravilnika, te da u donošenju zaključka nije bilo arbitrarnosti, dok odluka o listi trgovačkih društava iz portfelja HFP- a predstavlja poslovnu odluku ovlaštenika za njezino donošenje.

14. Nadalje, u svjetlu odredbi materijalnog prava, koje su pravilno primijenjene u osporenoj presudi, tužitelj nema pravo birati dionice trgovačkih društava koje će mu biti dodijeljene na ime naknade za oduzetu imovinu, niti je smisao Zakona o naknadi apsolutno obeštećenje ranijih vlasnika. Također, tuženik je obvezan prenositi dionice prijašnjim vlasnicima u nominalnom iznosu, a ne prema tržišnoj (sadašnjoj) vrijednosti tih dionica kao što to smatra tužitelj, o čemu je ovaj Sud višekratno izrazio svoj stav (primjerice presude poslovni broj: Usž-2010/2022 od 31. siječnja 2021., Usž-2307/2022 od 5. listopada 2022.).

15. S naprijed navedenim u vezi, neosnovan je i žalbeni prigovor tužitelja da mu je onemogućeno izvođenje dokaza radi utvrđenja poštene ravnoteže između oduzete imovine i dobivene vrijednosti dionica, a Sud nalazi da je neopravdan i prigovor nedostatnog obrazloženja pobijane presude prvostupanjskog suda. Ovo iz razloga jer pobijana presuda sadrži valjano obrazložene razloge zbog kojih je odbijen tužbeni zahtjeva tužitelja, budući je osporeno rješenje tuženika doneseno u pravilno provedenom postupku te na temelju potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja uz pravilnu primjenu mjerodavnog materijalnog prava.

16. Kraj takvog stanja stvari, ovaj Sud ne nalazi osnovanim žalbene prigovore.

17. Odluka o trošku je pravilno utemeljena na odredbi članka 79. stavka 4. ZUS-a, jer tužitelj nije uspio u ovom sporu pa nema pravo na naknadu troška spora.

18. Slijedom navedenog, valjalo je, pozivom na odredbu članka 74. stavka 1.

ZUS- a, odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu 6. ožujka 2024.

Predsjednica vijeća

Jelena Rajić, v.r.