REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1153/2022-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Igora Periše člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Goranke Barać- Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice R. E.-B. iz Z., OIB ..., koju zastupa punomoćnica I. G. B., odvjetnica u Odvjetničkom društvu B.&G. B. iz Z., protiv 1. tuženika Grada Z., Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik M. R., odvjetnik u Z. i 2. tuženika V.-Z. d.o.o. u stečaju, Z., OIB ..., kojeg zastupa stečajni upravitelj D. I. iz Č., OIB ..., radi proglašenja osiguranja nedopuštenim, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću poslovni broj Gž-66/2018-2 od 1. ožujka 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7328/16-12 od 18. listopada 2017. ispravljena rješenjem poslovni broj P-7328/16-14 od 25. listopada 2017., u sjednici održanoj 5. ožujka 2024.,

r i j e š i o  j e:

I. Ukida se presuda Županijskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću poslovni broj Gž-66/2018-2 od 1. ožujka 2018. te se predmet vraća drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"1. Proglašava se nedopuštenim postupak osiguranja koji je prvotuženik Grad Z. pokrenuo protiv drugotuženika V.-Z. d.o.o., a koji je određen rješenjem o ovrsi Općinskog građanskog suda u Zagrebu od dana 19. veljače 2013. godine poslovni broj Ovr-416/13 na nekretnini:

- 15/8670 suvlasničkog dijela nekretnine – u naravi POSLOVNA ZGRADA I ZGRADA U P. (površine 869 čhv ili 3124 m2) i DVORIŠTE (površine 445 čhv ili 1602 m2), ukupne površine 4726 m2, odnosno 1314 čhv, sagrađena na zk.čest.br. 5658/1 upisana u zk. uložak 6756 k.o. V. N. u zemljišnim knjigama Općinskog građanskog suda u Zagrebu, uključujući zemljište i zajedničke dijelove i uređaje zgrade, povezano temeljem odredbe čl. 68. i 370. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima s vlasništvom posebnog dijela nekretnine:

35. etaža 15/8670 dijela

lokal br. 99-a u etaži I. (prvog) kata korisne površine 14,98 čm

2. Nalaže se prvotuženiku i drugotuženiku da u roku od 15 dana solidarno nadoknade tužitelju trošak parničnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.“.

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice i potvrđena presuda suda prvog stupnja.

3. Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju iz odredbe čl. 382. st. 1. točka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se preinači drugostupanjska presuda na način da se usvoji žalba tužitelja i preinači prvostupanjska presuda, a podredno da se drugostupanjska presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje sudu drugog stupnja, uz naknadu troškova revizije.

4. U odgovoru na reviziju 1. tuženik predlaže odbiti reviziju kao neosnovanu, uz naknadu troškova odgovora na reviziju.

5. Revizija je osnovana.

6. Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu kojim se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. U ovoj pravnoj stvari tužiteljica je kao treća osoba upućena na pokretanje parnice radi proglašenja osiguranja nedopuštenim protiv predlagatelja osiguranja Grada Z. i protivnika osiguranja V. - Z. d.o.o., u postupku koji se vodi radi prisilnog zasnivanja založnog prava na nekretnini opisanoj u izreci prvostupanjske presude.

8. Kako tijekom postupka pred nižestupanjskim sudovima tako i u stupnju revizijskog postupka između strankama je sporno, je li nekretnina koja je predmet osiguranja u postupku između predlagatelja i protivnika osiguranja u trenutku predbilježbe založnog prava bila vlasništvo tužiteljice, odnosno da li su ispunjene pretpostavke za stjecanje vlasništva tužiteljice na predmetnoj nekretnini.

9. Prvostupanjski sud je utvrdio, a ta je utvrđenja prihvatio i drugostupanjski sud:

- da je 27. veljače 2013. za korist 1. tuženika u zemljišnim knjigama predbilježeno založno pravo na vlasništvu posebnog dijela sporne nekretnine i to radi osiguranja potraživanja u iznosu od 110.526,82 EUR i iznosa od 132.595,90 EUR u kunskoj protuvrijednosti s pripadajućim deviznim i zakonskim zateznim kamatama te potraživanja iznosa od 240.968,40 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama;

- da je predmetna nekretnina u zemljišnim knjigama u trenutku predbilježbe založnog prava bila upisana kao vlasništvo 2. tuženika;

- da je tužiteljica prijedlog za uknjižbu prava vlasništva podnijela 10. travnja 2013., kojem je zahtjevu udovoljeno rješenjem 6. ožujka 2015.;

- da iz Ugovora o kupoprodaji broj P-113/94 SP od 26. listopada 1994. proizlazi da je tužiteljica kao kupac predmetnu nekretninu kupila od prodavatelja i graditelja G. V.,

V., Republika Slovenija;

- da nema dokaza o tome da je prodavatelj G. V. imao pravo korištenja i raspolaganja predmetnom nekretninom prije 2. tuženika pa da je u tom smislu prigovor 1. tuženika da je predmetni ugovor ništetan osnovan, jer da je protivan odredbi čl. 1. Uredbe o zabrani raspolaganja nekretninama na području Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 36/91 - dalje: Uredba);

- da je Ugovorom od 15. siječnja 1994., 2. tuženik preuzeo prava i obveze društva G.

V. iz V. prema 1. tuženiku, a na temelju više ugovora vezanih uz Trgovačko-poslovni centar P. u kojemu se nalazi sporna nekretnina;

- da je 2. tuženik istim pravnim poslom preuzeo i obveze na temelju pravnih poslova koje je s pravnim prednicima Grada Z. ranije sklopio G. V., a vezani za objekt R.- stambeni niz "A" i "B", stambeno-poslovni objekt V. K./6, 7, 8 i objekte u stambenom naselju B.-Z.;

- da je u tom smislu 2. tuženik preuzeo dovršetak radova prema navedenim ugovorima s 1. tuženikom na svim objektima, a G. V. se obvezao na 2. tuženika prenijeti lokale i stanove u protuvrijednost neizvršenih obveza G. V. prema ugovoru s 1. tuženikom u vrijednosti 3.109.945,00 DEM (čl. 4. Ugovora od 15. siječnja 1994.).

10. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud zaključuje:

- da je 2. tuženik singularni, a ne univerzalni slijednik društva G. V. i to za obveze iz ranije sklopljenih ugovora s 1. tuženikom, budući da nema nikakvih dokaza o tome da je upravo predmetni lokal G. V. prenio na 2. tuženika u smislu citirane odredbe čl. 4. Ugovora od 15. siječnja 1994.;

- da je nakon sklapanja tog ugovora G. V. (a ne 2. tuženik) prodao lokal tužiteljici 26. listopada 1994., dok nema dokaza o tome da je 2. tuženik naknadno preuzeo prava i obveze prodavatelja iz ugovora između tužiteljice i G. V. od 26. listopada 1994.;

- da se na temelju dokaza koji su predloženi za utvrđenje prava vlasništva tužiteljice dosjelošću ne može utvrditi da je tužiteljica na temelju pravnog posla od 26. listopada 1994. s G. V., za kojeg nema dokaza niti da je bio knjižni prednik 2. tuženika, niti da je 2. tuženik bio njegov pravni slijednik u pravnom poslu s tužiteljicom, imala pravnu osnovu za redovno dosjedanje predmetne nekretnine protiv 2. tuženika, slijedom čega, uz zaključak da je posjed tužiteljice bio samo pošten, a nije protekao dvadesetogodišnji rok za izvanrednu dosjelost (od 1995. do 2013.), pozivom na odredbe čl. 28. st. 2. i 4., čl. 29. i čl. 72. st. 1. i 3. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Službeni list SFRJ“, broj 6/80 i 36/90 i „Narodne novine“, broj 53/91 - dalje: ZOVO), odbija tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan.

11. Ovako utvrđeno činjenično stanje i pravne zaključke suda prvog stupnja prihvatio je i drugostupanjski sud navodeći da tužiteljica 26. listopada 1994. nije mogla sklopiti valjani Ugovor o kupoprodaji s nevlasnikom G. V. i istom izvršiti isplatu, već je ugovor mogla sklopiti s društvom V.-Z. d.o.o., te da je Ugovor ništetan u smislu odredbe čl. 1. Uredbe. Ujedno navodi da 1. tuženik prema stanju u zemljišnim knjigama u trenutku podnošenja prijedloga za osiguranje nije imao nikakvog razloga sumnjati na to da upisani zemljišnoknjižni vlasnik nije stvarni vlasnik dok u odnosu na tvrdnje tužiteljice da je vlasništvo stekla dosjelošću navodi da je prvostupanjski sud dao pravilne zaključke da posjed tužiteljice nije pošten, zakonit i istinit.

12. Osnovano tužiteljica u reviziji navodi da je u postupku pred sudom drugog stupnja počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a, jer pobijana presuda suda drugog stupnja ima nedostatke zbog kojih se ne može ispitati.

13. Naime, drugostupanjski sud nije ocijenio žalbene navode tužiteljice da je 1. tuženik u trenutku upisa predbilježbe osiguranja imao dovoljno razloga posumnjati da 2. tuženik nije vlasnik nekretnine i da se tužiteljica nalazi u posjedu nekretnine, imajući u vidu da su upravo gradska poduzeća izdavala tužiteljici dokumentaciju vezanu za spornu nekretninu. Samu činjenica stanja zemljišne knjige u trenutku upisa predbilježbe drugostupanjski sud bezrezervno prihvaća ne osvrćući se na navode tužiteljice da je upravo od strane gradskog poduzeća evidentirana za obveze plaćanja komunalne naknade još od 2010. godine i da je istu plaćala upravo uredu 1. tuženika.

14. Sukladno odredbi čl. 122. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 76/06 ,141/06, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12 - dalje: ZVDSP) smatra se da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nekretnine, pa tko je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da je ono što je u njih upisano nije potpuno ili različito od izvanknjižnog stanja, uživa glede tog stjecanja zaštitu prema odredbama ZVDSP-a. U smisli st. 2. citiranog članka ZVDSP- a stjecatelj je bio u dobroj vjeri ako je u trenutku sklapanja posla, a ni u trenutku kada je zahtijevao upis nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga za posumnjati u to da stvar pripada otuđivatelju, a sukladno st. 3. citiranog članka nedostatak dobre vjere ne može se prebaciti nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje.

15. Dakle, zaštitu svog povjerenja u zemljišne knjige može uživati isključivo onaj tko je prilikom stjecanja prava na nekretnini u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige. Dobra vjera je pravni standard koji u konkretnom slučaju podrazumijeva neskrivljeno neznanje da ono što je upisano u zemljišnim knjigama nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja.

16. Međutim, ne postupa u dobroj vjeri pa ne uživa zaštitu povjerenja u zemljišne knjige onaj tko je znao da je izvanknjižno stanje drukčije od zemljišnoknjižnog ili ako je isti, da nije postupao nemarno s obzirom na okolnosti, morao posumnjati da postoji ta razlika.

17. Nadalje, predmnijevani vlasnik (onaj tko u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom dokaže pravni temelj i istinit način svoga stjecanja stvari, a koji se po tome ima smatrat vlasnikom te stvari) može uspješno štititi svoje pravo na predmetu na kojem se osniva založno pravo kada u postupku dokaže da je predlagatelj osiguranja bio nesavjestan, nepošten odnosno da je zloupotrijebio svoje pravo - što valja cijeniti u svakom pojedinačnom slučaju, uzimajući u obzir osobite okolnosti svakog konkretnog slučaja: ponašanje, savjesnost i dobru vjeru svih sudionika određenog pravnog odnosa.

18. S tim u vezi valja ukazati da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 22. veljače 2018. zauzeto pravno shvaćanje da predmnijevani vlasnik može uspješno štititi svoje pravo na predmetu ovrhe kada u postupku dokaže da je ovrhovoditelj bio nesavjestan, nepošten, odnosno da je zloupotrijebio svoje pravo, a koje shvaćanje je na odgovarajući način primjenjivo i na predmetnu pravnu situaciju.

19. Stoga u okolnostima konkretnog slučaja, kad je 1. tuženik izdavao tužiteljici dokumente za sporni lokal i obvezivao ju na plaćanje komunalne naknade drugostupanjski sud nije iznio ocjenu navoda kojima se dovodi u pitanje dobra vjera 1. tuženika pa o postojanju te odlučne činjenice, postupanja 1. tuženika u dobroj vjeri, zakonitost odluke suda drugog stupnja o tužbenom zahtjevu ne može se ispitati.

20. Uz navedeno valja ukazati da drugostupanjski sud pogrešno navodi da je prvostupanjski sud utvrdio da je posjed tužiteljice nepošten, naprotiv utvrđeno je da se tužiteljica od 1995. očito ponašala kao vlasnica, te ni od koga smetana adaptirala spornu nekretninu uz valjanu lokacijsku i građevinsku dozvolu, jasno manifestirajući vlasničkopravna ovlaštenja koristeći nekretninu osobno i preko svojih zakupoprimaca kao pošteni posjednik.

21. Stoga je valjalo na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP-a odlučiti kao pod točkom I. izreke ovog rješenja.

22. Odluka o troškovima revizije temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a (točka II. izreke).

Zagreb, 5. ožujka 2024.

Predsjednik vijeća:

Đuro Sessa, v.r.