REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd 35/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MARKOS-AMBALAŽA d.o.o., OIB 85201870420, Zagreb, Vladimira Ruždjaka 16, kojeg zastupa punomoćnik Ljiljana Maravić Pirš, odvjetnica u Zagrebu, Branimirova 5, protiv tuženika: 1. IĐ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Zvonimir Buzatović, odvjetnik u Zagrebu, Selska cesta 217, i 2. RĐ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Toni Nogolica, odvjetnik u Zagrebu, Ilica 73, radi činidbe i naknade štete, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-5040/2022-2 od 10. svibnja 2023., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-504/2020-65 od 19. listopada 2022. na sjednici održanoj 5. ožujka 2024.
r i j e š i o j e:
I. Prijedlog za dopuštenje revizije tužitelja se u odnosu na postavljena pravna pitanja odbija.
II. U odnosu na povredu temeljnih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske, te na povredu prava zajamčenih Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda prijedlog za dopuštenje revizije tužitelja se odbacuje.
Obrazloženje
1. Tužitelj predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske dopusti reviziju protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-5040/2022-2 od 10. svibnja 2023., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-504/2020-65 od 19. listopada 2022. postavljajući slijedeća pravna pitanja:
„1. Da li odredba članka 252.st.5. Zakona o trgovačkim društvima, omogućuje vjerovniku društva, nakon brisanja društva iz sudskog registra, pokretanje parnice radi naknade štete protiv prijašnjeg člana uprave, obzirom je navedenom odredbom izrijekom propisano da to pravo pripada isključivo stečajnom upravitelju za v r i j e m e t r a j a nj a stečajnog postupka, da li to znači da ta isključivost prava stečajnog upravitelja prestaje nakon zaključenja odnosno obustave stečajnog postupka, odnosno u slučaju istovremenog otvaranja i zaključenja stečajnog postupka, da li je stečajni upravitelj uopće legitimiran na podnošenje tužbe kako to tvrdi sud d drugoga stupnja?“
„Može li vjerovnik društva bez obzira na stečajnog upravitelja i bez njegove suglasnosti voditi parnicu protiv prijašnjeg člana uprave društva radi naknade štete za obveze društva:
- ako je stečajni postupak istovremeno otvoren i zaključen (skraćeni stečajni postupak), a u kojem slučaju nema prijavljenih tražbina niti jednog od stečajnih vjerovnika jer stečajni postupak nije niti vođen, pa nema govora o dovođenju vjerovnika u nejednak položaj?
- ako je stečajni postupak obustavljen, a stečajni upravitelj evidentno nije pokrenuo parnicu protiv člana uprave društva radi naknade štete?
2. Mogu li sudovi, primjenom pravnih pravila o teretu dokazivanja, propisanih odredbom čl.219. i čl. 221.a. Zakona o parničnom postupku, odbiti tužbeni zahtjev tužitelja, a da nisu proveli dokaze predložene po tužitelju?
Da li je svrha dokaznog postupka, usvajanjem dokaznih prijedloga stranaka u parničnom postupku, pribaviti određene dokaze temeljem kojih će tužitelj biti u stanju dokazati osnovanost svojih činjeničnih navoda iz historijata tužbe, a sve obzirom tuženici nisu dostavili taksativno zatraženu dokumentaciju radi cjelovitog provođenja financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, a na kojem dokaznom prijedlogu je tužitelj ustrajao tijekom cijelog dokaznog postupka, no tuženici do kraja postupka nisu dostavili dokumentaciju koju su po zakonu dužni čuvati?
3. Je li u skladu sa odredbom članka 8. Zakona o parničnom postupku, a koja propisuje obvezu suda da savjesno i brižljivo ocijeni svaki dokaz zasebno i sve dokaze dovede u svezu jedne s drugima, donošenje presude kojom se odbija žalba tužitelja, uz obrazloženje da isti ne bi dokazao okolnosti koje predstavljaju zloupotrebu okolnosti da I. tuženik i II. tužena kao članovi društva ne odgovaraju za obveze društva, iako iz obrazloženja osporavane presude proizlazi da sudovi uopće nisu cijenili nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Monike iz UNIS REVIZIJA d.o.o., od dana 06.04.2022.g., iako su rezultatima navedenog vještačenja nedvojbeno utvrđene činjenice na koje se tužitelj u tužbi i tijekom cijelog do sada provedenog postupka poziva, a kojima se zapravo dokazuje osnova postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja?
4. Je li protivno odredbi članka 110. stavak 2. Stečajnog zakona, a koje odredbe propisuju odgovornost osobe ovlaštene za zastupanje dužnika za štetu vjerovnicima uslijed propusta da pravovremeno predlože otvaranje stečajnog postupka, utvrđenje suda da odgovornost tuženika ne postoji, iz razloga jer da tužitelj nije doveo u uzročnu vezu propust prvotuženika i nemogućnost naplate tužiteljeve dospjele tražbine, i to iz razloga jer prema utvrđenju stalne sudske vještakinje društvo nije imalo nikakve imovine?“ navodeći da pravno shvaćanje na kojem se temelji pobijana presuda odstupa od pravnog shvaćanja revizijskog suda (Rev 410/07 od 17. rujna 2009.), kao i da praksa višeg suda nije jedinstvena.
5. U odnosu na razloge propisane čl. 385.a st. 2. ZPP poziva se na povredu temeljnih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske "Narodne novine" br. 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 76/10, 85/10, 5/14, dalje: Ustav) i to pravo na pravično suđenje – čl. 29. Ustava te čl. 6. i 13. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori" broj: 18/1997, 6/1999, 14/2002, 13/2003, 9/2005, 1/2006, 2/2010, i 13/2017.; dalje: Konvencija).“
2. Na prijedlog nije odgovoreno.
3. Postupajući sukladno odredbama čl. 385.a i čl. 387. ZPP, ovaj revizijski sud je ocijenio da postavljena pitanja nisu važna pravna pitanja u smislu čl. 385.a ZPP, te je temeljem čl. 389.b st. 1. ZPP odlučeno kao pod I. izreke
3.1. Ovo iz razloga što u odnosu na pitanje citirano u toč. 1. obrazloženja označeno rednim brojem 1. tužitelj ne iznosi razloge važnosti u smislu da bi pravno shvaćanje suda drugog stupnja odstupalo od pravnog shvaćanja revizijskog suda ili da bi u pogledu tumačenja te zakonske odredbe postojala različita praksa višeg suda.
3.2. Pitanja pod rednim brojem 2. i 3. su dijelom činjenične naravi a pritom tužitelj polazi od vlastitog tumačenja činjeničnih utvrđenja i provedenih dokaza od onih na kojima se temelji pobijana presuda. Pritom zanemaruje da pravo ocjene provedenih dokaza čl. 8. ZPP pripada sudu, a u konkretnom slučaju sud je ocijenio dokaze provedene tijekom postupka, a također je iznio pravno shvaćanje u pogledu pasivne legitimacije u odnosu na zahtjev tužitelja za predaju poslovnih knjiga na uvid u okolnostima kada je nad trgovačkim društvom otvoren stečajni postupak.
3.3. U odnosu na pitanje pod rednim brojem 4. valja odgovoriti da su nižestupanjski sudovi iznijeli argumentirane i jasne razloge zbog kojih ocjenjuju da ne postoji odgovornost tuženika temeljem čl. 110. Stečajnog zakona („Narodne novine“, br. 71/15, 104/17, 36/22 - dalje: SZ.) a koju ocjenu temelje na nalazu vještaka prema kojem proizlazi da društvo dužnik nije imalo imovine, da tužitelj ne bi svoju tražbinu namirio ni u slučaju da je 1. tuženik podnio prijedlog za otvaranje stečajnog postupka, te da je tek nakon dospijeća računa tužitelja prema društvu dužnika FRUGI d.o.o. nastupio stečajni razlog prezaduženosti (toč. 19. obrazloženja).
3.4. Stoga i pozivanje na odluku revizijskog suda Rev 410/2007-2 od 17. rujna 2009. ne koincidira u odnosu na konkretan slučaj.
4. Slijedom navedenog temeljem čl. 389.b st. 1. ZPP odlučeno je kao pod točkom I. izreke.
5. Neosnovano je i pozivanje na povredu temeljnih prava zajamčenih Ustavom i Konvencijom jer navodima iz prijedloga tužitelj nije učinio vjerojatnim da bi mu zbog pogrešne primjene materijalnog prava i osobito teških povreda odredaba parničnog postupka pred nižestupanjskim sudovima bilo povrijeđeno pravo na pravično suđenje.
5.1. Naime, valja odgovoriti da čl. 29. st. 1. Ustava RH te čl. 6. i 13. Konvencije sadrže samo određena procesna jamstva. Do povrede tog prava u pravilu niti ne može doći zbog pogrešne primjene materijalnog prava, osim u slučaju da je pobijana presuda arbitrarna ili očito nerazumna, što ovdje nije slučaj.
6. U svojim odlukama nižestupanjski sudovi su odgovorili na sve odlučujuće navode tužitelja. Njihove odluke su detaljno obrazložene te se ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima, niti odstupaju od ustaljene sudske prakse u pogledu predmeta spora. Slijedom navedenog ne postoje okolnosti koje bi upućivale na zaključak da tužitelji nisu imali pravično suđenje.
7. Stoga je temeljem čl. 389.a st. 4. ZPP odlučeno je kao pod točkom II. izreke.
Zagreb, 5. ožujka 2024.
Predsjednik vijeća:
Đuro Sessa
