Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 27 Gž-979/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sutkinja Slavice Garac, predsjednice, Nike Grospić Ivasović, izvjestiteljice i članice, Diane Preglej, članice, u pravnoj stvari tužitelja D. R. /OIB …/ iz Č., zastupanog po punomoćniku Z. V., odvjetniku u B., protiv tuženika R. A. d.d. /OIB …/ Z., zastupanog po punomoćnici M.

V., odvjetnici u odvjetničkom društvu G. & G. iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5997/2022-37 od 9. siječnja 2024., u sjednici održanoj 5. ožujka 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5997/2022-37 od 9. siječnja 2024. u dijelu stavka I. izreke kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 4.191,00 eura i naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.792,92 eura sve s pripadajućom zateznom kamatom i u stavku III. izreke.

II. Preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5997/2022-37 od 9. siječnja 2024. u dijelu stavka I. izreke kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška preko iznosa od 1.792,92 eura do iznosa od 1.887,10 eura (za iznos od 94,18 eura) i sudi:

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška preko iznosa od 1.792,92 eura do iznosa od 1.887,10 eura (za iznos od 94,18 eura).

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje rješenje P-5997/2022- 37 od 9. siječnja 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 4.191,00 eura sa zateznom kamatom tekućom na mjesečne iznose razlike u ratama kredita (glavnica vezana uz CHF) od prvog dana nakon njihovog plaćanja do isplate te je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.887,10 eura sa zateznom kamatom tekućom od 9. siječnja 2024. do isplate sve po stopi pobliže određenoj kao u izreci (stavak I. izreke); odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška preko dosuđenog (stavak II. izreke) te je odbijen tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška (stavak III. izreke).

2. Prvostupanjskim rješenjem dopuštena je preinaka tužbenog zahtjeva podneskom tužitelja od 26. svibnja 2023.

3. Protiv presude i rješenja žali ste tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 02/2007- Odluka USRH, 84/2008, 96/2008 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019, 80/2022, 114/2022 i 155/2023, u daljnjem tekstu: ZPP-a), predlažući njihovu preinaku, sukladno žalbenim navodima, podredno ukidanje i vraćanje predmeta sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu troška sastava žalbe.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba nije osnovana.

6. Predmet spora jest restitucijski zahtjev za isplatu iznosa od 4.191,00 eura kao posljedica ništetnosti Ugovora o kreditu boj … kojeg su 26. lipnja 2007. zaključile parnične stranke u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula (glavnica vezana uz CHF) sve sa zateznim kamatama i parničnim troškovima sa zateznim kamatama.

7. Suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja sastavio je presudu u skladu s odredbama ZPP-a i za svoje uvjerenje dao je jasne i razumljive razloge, koji imaju podlogu u izvedenim dokazima, tako u donošenju iste nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u žalbi ukazuje tuženik, a niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP-a). Sud nije počinio niti bitnu povredu odredaba posutpka iz čl. 345. st. 1. u vezi s čl. 338. ZPP-a, budući da donošenjem pobijane presude nije povrijedio pravila o njezinom sadržaju.

8. Sud prvog stupnja raspravio je sve tvrdnje, na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore te je na osnovi izvedenih dokaza, predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (čl. 8. ZPP-a) utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva na koje je pravino primijenio odredbe materijalnog prava, radi čega nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao niti pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 355. i čl. 356. ZPP-a), s time da sud temeljem zakonskog ovlaštenja iz odredbe čl. 220. st. 2. ZPP-a odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica.

9. Pravilno je odlučio sud prvog stupnja kada je dozvolo preinaku tužbenog zahtjeva učinjenu podneskom od 26. svibnja 2023., pozivom na odredbu čl. 190. st. 2. ZPP-a, budući da je do iste došlo nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, u skladu s kojim je tužitelj specificirao tužbeni zahtjev, što u ranijem tijeku postupka nije mogao učiniti.

10. Naime, prema odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019, u daljnjem tekstu: ZZP-a/2014) koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka (istovjetno članak 138.a Zakona o zaštiti potrošača /Narodne novine, broj: 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009., 78/2012., 56/2013., u daljnjem tekstu: ZZP-a/2007/ i Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29, u daljnjem tekstu; Direktiva) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika (istovjetno članak 138. a u vezi s člankom 131. stavkom 1. ZZP-a/2007).

11. U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe članka 502.c ZPP-a, koja određuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove i da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude, kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a.

12. Nadalje, kako je u dijelu odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valuta glavnice u CHF sadržajno izražena na identičan način kao i ona kao u pravomoćnoj presudi Visokog trgovačkog suda u Republici Hrvatskoj (Pž-6632/2017) koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-2221/2018) te kako u predmetnom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika prilikom ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica kredita između stranaka bilo drugačije od utvrđenog u navedenom sudskom postupku, to je prvostupanjski sud osnovano zaključio da je ugovorna odredba tečaja valuta CHF, uz koju je vezana glavnica kredita ništetna, s time da je na sporne okolnosti sud proveo dokaz saslušanjem tužitelja (kao jedini personalni dokaz predložen od parničnih stranaka), koji je pravilno ocijenio u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, s kojom ocjenom se slaže i ovaj viši sud, tako da su neodlučni paušalni navodi tuženika da sud nije provodio „odgovarajuće“ dokaze. U konačnici, tuženik je bio stranka u istim postupcima po kolektivnim tužbama.

13. Prema tome, kako je na temelju zakona otpala pravna osnova (dio odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu po osnovi glavnice vezano za CHF) po kojoj je tuženik primio od tužitelja u razdoblju od kolovoza 2007. do ožujka 2014. ukupan iznos od 4.191,00 eura to je pravilno utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo na način da je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju navedeni iznos (članak 1111. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima /Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., u daljnjem tekstu: ZOO-a) sa zateznim kamatama na svaku mjesečnu razliku, tekućim od stjecanja do isplate (članak 1115. ZOO-a, članak 29. stavak 1., 2/2. 7. i 8. ZOO-a)

14. U situaciji kada je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev na isplatu polazeći od utvrđenja da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ništetne to podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije pa zatezna kamata teče od dana stjecanja od strane tuženika (tako u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd- 1294/2021 od 12. listopada 2021. i Revd-2862/2021 od 19. listopada 2021.)

15. Što se tiče žalbenih navoda tuženika vezano za primjenu prava Europske unije i u tom smislu na pozivanje na potrebu pravilnog tumačenja Direktive Vijeća 93/13/EEZ, valja odgovoriti da je Sud EU detaljno tumačio opće pretpostavke nepoštenosti ugovorne odredbe iz čl. 3/1 Direktive 93/13 EEZ, redoslijed utvrđivanja i njihovu međusobnu vezu, ali je konkretno tumačio i posebne kriterije. Tumačenjem pretpostavki nepoštenosti iz čl. 3/1 Direktive 93713 EEZ, Sud EU je odredio pravila za provođenje testa ravnoteže te testa nesavjesnosti koji se provodi kako bi se utvrdilo je li znatna neravnoteža u pravima i obvezama trgovca i potrošača na štetu potrošača posljedica nesavjesnog postupanja trgovca odnosno zlouporabe njegove jače pregovaračke pozicije prilikom sklapanja ugovora, da bi nakon presude Aziz, nastavio razvijati test znatne neravnoteže te je u bitnom protumačio kako se neravnoteža u pravima i obvezama trgovca i potrošača na štetu potrošača treba provesti u svakom slučaju komparativnom analizom pravnog položaja potrošača u odnosu na spornu ugovornu obvezu s pravnim položajem koju bi potrošač imao da ta sporna odredba nije bila ugovorena i da se primjenjuje dispozitivna norma mjerodavnog prava.

16. S navedenim u vezi, valja ukazati kako su sudovi u navedenim presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača, proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženika, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula), da su sporna odredba u standardni ugovor ušla na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

17. Na žalbene navode potrebno je reći da iz predmetnog Ugovora i provedenih dokaza proizlazi da je riječ upravo o ugovoru čiji je sadržaj tuženik unaprijed formulirao, na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, svakako ne na spornu odredbu, te da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju, kao potrošaču, nametnuta obveza koju on nije objektivno mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja Ugovora, slijedom čega postoji objektivni identitet ugovornih odredbi o kojima je suđeno u postupku kolektivne zaštite i ovdje sporne ugovorne odredbe o vezanosti glavnice uz valutu CHF.

18. Naime, tuženiku se ukazuje da je odlučno je li ugovor sklopljen u razdoblju za koje je odlukom iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa utvrđeno (u izreci) razdoblje u kojem su povrijeđeni kolektivni interesi, a što predmetni ugovor je pa s obzirom na posljedice takvog utvrđenja, potrošač uživa zaštitu.

19. U odnosu na prigovor zastare tuženik ispušta iz vida da prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, a što je slučaj u ovoj pravnoj stvari tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

20. Stoga, imajući u vidu navedeno time da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu ugovornih odredbi koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018., a kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnijeta 24. siječnja 2022., to je prvostupanjski sud pravilno odbio prigovor zastare obzirom da je tužba podnijeta unutar zastarnog roka od 5 godina iz odredbe čl. 225. ZOO-a.

21. Što se tiče žalbenih tuženika kojima osporava utvrđenja prvostupanjskog suda proizašla iz nalaza i mišljenja vještaka financijsko-knjigovodstvene struke valja reći da su prigovori tuženika pravne prirode i da nije sporan matematički izračun, s time da je izračun pravilno izvršen na temelju kamatne stope i tečaja CHF u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, budući da je predmet spora restitucijski zahtjev u smislu odredbe čl. 322. ZOO, prema kojoj svaka od stranaka može zahtijevati povrat onoga što je dala u ispunjenju ništetnog ugovora ili u ovom slučaju ništetnih ugovornih odredaba, tako da neosnovano prigovara tuženik da je izračun sačinjen kao da se radi o ugovoru o kreditu u kunama.

22. Isto tako, neodlučno je pozivanje tuženika na činjenicu da je Ugovor o kreditu u cijelosti izvršen, budući da navedena okolnost ne sprečava tužitelja da kao prethodno pitanje utvrdi ništetnost sporne odredbe. Ništetnost same te odredbe ne dovodi do ništetnosti cijelog ugovora, jer isti sadrži sve bitne elemente nužne za njegovu egzistentnost i pravnu valjanost. Nepoštena odredba u cijelosti ne obvezuje potrošača i to od trenutka sklapanja ugovora na temelju samoga Zakona. Potrošač se dovodi u položaj koje ima pri sklapanju ugovora kao da nije bilo nepoštene odredbe, jer je cilj zaštite koja se pruža, uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka te održati ugovor na snazi i potrošaču pripada pravo na naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju nepoštene odredbe.

23. I odluka o troškovima postupka pravilna je i zakonita kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP-a), tako i visini troškova (čl. 155. ZPP-a) te sukladna Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/23) pa tako i u odnosu na dosuđeni trošak sastava podnesaka od 9. ožujka 2022., jer se radi o obrazloženom podnesku, koji je bio potreban za vođenje parnice (čl. 155. ZPP-a u vezi s tbr. 8/1), dok tužitelju ne pripada pravo na naknadu troška sastava podneska od 1. rujna 2022., budući da istim ponavlja navode već iznesene u podnesku od 9. ožujka 2022.

24. Netočni su navodi žalbe da bi tužitelj bio oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi, međutim istome je presudom na ime sudske pristojbe na presudu dosuđen puni iznos od 88,36 eura, a isti je uplatio pola navedenog iznosa odnosno 44,18 eura (čl. 7. st. 3. Zakona o sudskim pristojbama /“Narodne novine“, broj: 118/18/), tako da je i u tom dijelu valjalo preinačiti odluku o trošku te odbiti zahtjev tužitelja za njegovom naknadom za iznos od 94,18 eura.

25. Odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe, budući da je s istom uspio jedino u dijelu odluke o parničnom trošku, koji predstavlja sporedno potraživanje (čl. 154. st. 1. i čl. 35. ZPP-a).

24. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u izreci presude (čl. 368. st. 1. ZPP-a za stavak I., čl. 373. toč. 3. ZPP-a za stavak II.) i rješenja (čl. 380. toč. 2. ZPP-a za stavak I. i čl. 166. st. 1. ZPP-a za stavak II.).

U Zagrebu 5. ožujka 2024.

Predsjednica vijeća:

Slavica Garac, v.r.