1

Poslovni broj: Gž Ovr-480/2023-2

Poslovni broj: Gž Ovr-480/2023-2

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

RJEŠENJE

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, po sutkinji Vesni Rep kao sucu pojedincu, u ovršnom predmetu ovrhovoditelja B. K. d.o.o., OIB: …, iz Z., zastupanog po punomoćniku M. L., odvjetniku iz Z., protiv ovršenika M. S., OIB: …, iz K. P., zastupanog po punomoćniku D. V., odvjetniku iz Z., radi ovrhe na nekretninama, odlučujući o žalbi ovrhovoditelja protiv rješenja Općinskog suda u Koprivnici, Stalne službe u Đurđevcu poslovni broj Ovr-189/2019-45 od 13. srpnja 2023., 6. prosinca 2023.,

riješio je

Odbija se žalba ovrhovoditelja kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Koprivnici, Stalne službe u Đurđevcu poslovni broj Ovr-189/2019-45 od 13. srpnja 2023.

Obrazloženje

1. Sud prvog stupnja donio je rješenje čija izreka glasi:

"Usvaja se prijedlog ovršenika M. S. za odgodu ovrhe podnesen ovom sudu 21. veljače 2022., te se ovrha određena ovosudnim rješenjem o ovrsi poslovni broj Ovr-189/2019-2 od 19. rujna 2019. odgađa do pravomoćnog okončanja parničnog postupka koji se pred Općinskim sudom u Koprivnici, Stalna služba u Đurđevcu vodi pod poslovnim brojem P-67/2022."

2. Pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu protiv rješenja podnio je ovrhovoditelj 19. srpnja 2023. zbog svih žalbenih razloga navedenih u članku 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22.; dalje: ZPP) te predlaže da drugostupanjski sud preinači rješenje ili podredno da ga ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Prema obrazloženju pobijanog rješenja ovršenik je 21. veljače 2022. podnio prijedlog za odgodu ovrhe do pravomoćnog okončanja parničnog postupka radi utvrđenja ništetnosti Ugovora o kreditu od 24. siječnja 2006. u kojem je naveo da bi provedbom ovrhe za njega i njegovu obitelj, suprugu i troje djece, nastupila nenadoknadiva šteta jer bi izgubili svoj dom, njihovu jedinu nekretninu podobnu za život i stanovanje. Ovrhovoditelj se prijedlogu protivio navodeći da je ovršenik dobrovoljno pristao na zasnivanje zaloga na nekretninama koje su predmet ovog postupka pa se ne može pozivati na pravo na dom.

5.1. Ovaj ovršni postupak provodi se radi namirenja tražbine ovrhovoditelja proizašle iz javnobilježničkog akta – Ugovora o kreditu od 24. siječnja 2006. Ovršenik je podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti tog ugovora te se po tužbi vodi parnični postupak broj P-67/2022 pred Općinskim sudom u Koprivnici, Stalna služba u Đurđevcu. Prvostupanjski sud se pozvao na primjenu Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima i analizu načela djelotvornosti primjene Direktive od strane Suda Europske unije te je zaključio da nacionalne odredbe Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17., 131/20. i 114/22.; dalje: OZ) ne dopuštaju da ovršni sud u ovršnom postupku ispituje nepoštenost pojedinih ugovornih odredbi ugovora o kreditu sklopljenog u obliku javnobilježničkog akta i po toj osnovi odgodi ovrhu, čime primjenu prava Europske unije čine pretjerano teškom. Prvostupanjski sud se pozvao i na odluku Suda Europske unije broj C-407/18, čiji činjenični supstrat je ocijenio gotovo istovjetnim predmetnom, prema kojoj Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba, s gledišta načela djelotvornosti, tumačiti na način da joj se protiv nacionalni propis poput onog iz glavnog postupka, na temelju kojeg nacionalni sud koji odlučuje o prijedlogu za ovrhu ugovora o hipotekarnom kreditu sklopljenog između trgovca i potrošača u obliku neposredno izvršivog javnobilježničkog akta nema mogućnost, bilo na prijedlog potrošača ili po službenoj dužnosti, ispitati jesu li odredbe sadržane u tom aktu nepoštene u smislu te Direktive i po toj osnovi odgoditi zatraženu ovrhu. Budući da načelo usklađenog tumačenja zahtijeva da nacionalni sudovi učine sve što je u njihovoj nadležnosti, uzimajući u obzir cjelokupno nacionalno pravo i primjenjujući metode tumačenja koje to pravo poznaje da bi se zajamčila puna učinkovitost Direktive, prvostupanjski sud je zauzeo stav da će se tom zahtjevu udovoljiti prihvaćanjem prijedloga ovršenika za odgodu ovrhe do pravomoćnog okončanja parničnog postupka radi utvrđenja ništetnosti Ugovora o kreditu koji u ovom predmetu predstavlja ovršnu ispravu. Iako je točno da je ovršenik dobrovoljno zasnovao založno pravo na nekretninama i da temeljem toga uživa manji stupanj zaštite svojih prava, dodatnu zaštitu u ovom predmetu pruža mu činjenica da ovršenik tvrdi i dokazuje da je Ugovor o kreditu ništetan zbog povrede prava potrošača. Što se tiče vjerojatnosti nastanka nenadoknadive ili teško nadoknadive štete, ocijenjeno je da sama činjenica prodaje nekretnine u kojoj ovršenik živi predstavlja takvu štetu jer se ta šteta mora sagledavati šire, a ne samo u kontekstu mogućnosti povrata iznosa za koji je nekretnina prodana jer ovršenik kojemu ta nekretnina predstavlja dom ne bi mogao nekretninu vratiti ako bi bila prodana i dosuđena kupcu prije donošenja odluke u parničnom postupku, u slučaju da ovršenik uspije u parnici. Zbog navedenoga prvostupanjski sud je prihvatio prijedlog za odgodu ovrhe primjenom članka 65. stavak 1. točka 4. OZ-a, a imajući na umu sadržaj odluke Suda Europske unije broj C-407/18. Takvu primjenu materijalnog prava ovaj sud prihvaća kao pravilnu.

6. Ispitujući pobijano rješenje u odnosu na žalbeni razlog bitne povrede odredaba postupka ovaj sud je ocijenio da prvostupanjski sud takvu povredu nije počinio, jer je izreka rješenja razumljiva, ne proturječi sama sebi ni danim razlozima, a u rješenju su dati razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti proturječni. Ovrhovoditelj je u krivu kada smatra da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu pozivanjem na presudu Suda Europske unije broj C-407/18 koja se u ovom slučaju ne može primijeniti jer se odnosi na ugovore sklopljene u valuti CHF, dok je konkretna ovršna isprava vezana uz valutu EUR. Naime, Sud Europske unije u navedenoj presudi izrazio je stajalište da Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba s gledišta načela djelotvornosti tumačiti na način da joj se protivi nacionalni propis poput onoga iz glavnog postupka, na temelju kojeg nacionalni sud koji odlučuje o prijedlogu za ovrhu ugovora o hipotekarnom kreditu sklopljenog između trgovca i potrošača u obliku neposredno izvršivog javnobilježničkog akta, nema mogućnost, bilo na prijedlog potrošača ili po službenoj dužnosti, ispitati jesu li odredbe sadržane u tom aktu nepoštene, u smislu te direktive, i po toj osnovi odgoditi zatraženu ovrhu. Iz izreke presude ne proizlazi da se ona odnosi na ugovore o kreditu u CHF, već proizlazi da se odnosi na potrošačke ugovore općenito pa je nebitno to što je u konkretnom slučaju ugovor zaključen u valuti EURO, a ne u valuti CHF.

6.1. Prvostupanjski sud nije počinio niti koju drugu bitnu povredu postupka na čiju povredu ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju članka 365. stavak 2. ZPP-a, tako da pobijano rješenje nije opterećeno bitnom povredom.

7. Što se tiče primjene materijalnog prava treba reći da od stupanja Republike Hrvatske u punopravno članstvo Europske unije 1. srpnja 2013. pravo Europske unije čini dio njezinog pravnog poretka i mora se primjenjivati, time da je isto nadređeno onom nacionalnom. Međutim, na pravne odnose koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju i sporove proizašle iz njih, a na koje se neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. Stoga se na konkretni predmet, s obzirom na vrijeme njegovog pokretanja, kao i razdoblje u odnosu na koje se traži zaštita, ima primjenjivati nacionalni propis, ali uz njegovo tumačenje u duhu prava Europske unije.

7.1. Po ocjeni ovoga suda, prvostupanjski sud je usvajanjem prijedloga ovršenika za odgodu ovrhe pravilno primijenio materijalno pravo jer su ispunjene pretpostavke za odgodu ovrhe iz članka 65. stavak 1. točka 4. OZ-a. Utvrđenje ništetnosti spornih odredbi ugovora ima učinak uspostavljanja pravne i činjenične situacije kao da tih ništetnih odredbi ugovora nije ni bilo. Svrha odgode ovrhe u slučaju pobijanja ovršne isprave je sprečavanje provedbe ovrhe do pravomoćnog okončanja parničnog postupka radi utvrđenja ništetnosti pojedinih ugovornih odredaba ili ugovora u cijelosti. Kada bi se u tom slučaju zahtijevale i dodatne pretpostavke za odgodu ovrhe prema nacionalnom zakonodavstvu (nastanak nenadoknadive ili teško nadoknadive štete), provedba ovrhe u takvim okolnostima protivila bi se Direktivi Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima s gledišta načela djelotvornosti. U tom smislu Sud Europske unije jasno je naveo u odluci C-407/18 da bi pravna zaštita koju bi potrošač ostvario a posteriori (nakon što je nekretnina prodana) bila nepotpuno, nedovoljno i neučinkovito sredstvo zaštite protiv korištenja nepoštene odredbe. Primjenom takvog stajališta Suda Europske unije treba zaključiti da, u slučaju kada je pokrenut postupak za utvrđenje ništetnosti ugovora o kreditu, za odgodu ovrhe ne trebaju biti kumulativno ispunjene pretpostavke iz članka 65. OZ-a, jer bi to bilo protivno djelotvornosti zaštite koju pruža Direktiva Vijeća 93/13/EEZ. Zbog toga prvostupanjski sud nije ni bio dužan ispitivati je li ovršenik učinio vjerojatnim nastanak nenadoknadive ili teško nadoknadive štete, a isto tako nije trebao provesti ni test razmjernosti niti ispitivati imovinske prilike ovrhovoditelja. Naime, prodajom u ovršnom postupku ovršenik bi nepovratno izgubio svoj dom, što nikako ne može nadomjestiti isplata kakvog novčanog iznosa u slučaju eventualne protuovrhe.

8. Iz navedenih razloga ovaj sud je ocijenio žalbu ovrhovoditelja kao neosnovanu te je na temelju članka 380. točke 2. ZPP-a u vezi članka 21. stavak 1. OZ-a odbio žalbu kao neosnovanu i potvrdio pobijano rješenje.

Koprivnica, 6. prosinca 2023.