REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1021/2021-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Darka Milkovića člana vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća i mr. sc. Senije Ledić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Ž. B. /OIB .../ iz S., zastupanog po punomoćniku M. S., odvjetniku u S., protiv tuženice Republike Hrvatske /OIB .../, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-2017/2019-2 od 21. siječnja 2021. u dijelu kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-569/18 od 7. ožujka 2019., u sjednici održanoj 5. ožujka 2024.,

p r e s u d i o  j e :

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici isplatiti tužitelju, na ime naknade imovinske štete u vidu izgubljene zarade za razdoblje od travnja 2002. do zaključno sa svibnjem 2016. iznos od 1.924.509,66 kn sa zateznom kamatom tekućom na mjesečne iznose izgubljene zarade od njihovog dospijeća do isplate po stopi pobliže određenoj kao u izreci (točka I. izreke) i naknaditi mu parnični trošak u iznosu od 290.745,00 kn sa zatraženom zateznom kamatom, dok je tužitelj odbijen sa zahtjevom za naknadu parničnog troška za daljnji iznos od 75.350,00 kn (točka II. izreke) te je odbijen i zahtjev tuženice za naknadu parničnog troška u iznosu od 184.135,00 kn (točka III. izreke).

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je kao djelomično neosnovana žalba tuženice i potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu stavka III. izreke kojim je odbijen zahtjev tuženice za naknadu parničnog troška preko iznosa od 104.555,00 kn do iznosa od 184.135,00 kn, odnosno za iznos od 79.580,00 kn (točka I. izreke). Nadalje je preinačena prvostupanjska presuda u stavku I. izreke, u dijelu stavka II. izreke kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška te u dijelu stavka III. izreke kojim je odbijen zahtjev tuženice za naknadu parničnog troška za iznos od 104.555,00 kn na način da je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 1.924.509,66 kn na ime izgubljene zarade sve sa zateznom kamatom i za naknadu parničnog troška te je naloženo tužitelju naknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 104.555,00 kn (točka II. izreke). Ujedno je naloženo tužitelju naknaditi tuženici trošak sastava žalbe u iznosu od 19.250,00 kn (točka III. izreke) te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na žalbu (točka IV. izreke).

3. Rješenjem ovoga suda poslovni broj Revd 2243/2021-2 od 25. svibnja 2021. tužitelju je dopušteno podnošenje revizije u ovom postupku protiv drugostupanjske presude u odnosu na pravno pitanje:

„Je li drugostupanjski sud ocjenjivanjem dokaza koji u postupku pred prvostupanjskim sudom nisu izvedeni, a na kojima je utemeljio svoju odluku, povrijedio načelo neposrednosti u ocjeni dokaza i time onemogućio tužitelja u raspravljanju o odlučnim činjenicama?“.

4. Postupajući po navedenom dopuštenju protiv citirane odluke, tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) u odnosu na pitanje radi kojeg je dopuštena. Predložio je ovome sudu ukinuti pobijanu drugostupanjsku presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje.

5. Odgovor na reviziju nije podnesen.

6. Revizija je neosnovana.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu imovinske štete na ime izgubljene zarade za razdoblje od travnja 2002. do svibnja 2016., koja se očituje u razlici između plaće koju bi primao da je kod poslodavca J. d.d. radio na radnom mjestu drugog časnika palube i plaće koju je primao dok je bio zaposlen u istoj tvrtki, ali radeći na slabije plaćenom radnom mjestu, kao i dohotka kojeg je ostvario kao vlasnik obrta za ugostiteljstvo „S. B.“ te za razdoblje u kojem nije radio potražuje u cijelosti plaću radnog mjesta drugog časnika palube, a sve iz razloga što tvrdi da mu je za vrijeme odsluženja vojnog roka u bivšoj JNA (15. prosinca 1980. do 18. rujna 1981.) dijagnosticirano oštećenje meniskusa lijevog koljena, radi kojeg više nije bio u mogućnosti raditi na radnom mjestu drugog časnika palube, a za koju zdravstvenu tegobu smatra odgovornom tuženicu sukladno odredbama Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu nastalu u bivšoj SFRJ za koju je odgovarala bivša SFRJ ("Narodne novine" broj 117/03) i odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 195. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO).

8. Prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev te svoju ocjenu o osnovanosti istog temelji na presudi Općinskog suda u Splitu poslovni broj Px-73/13 od 28. listopada 2015., potvrđenoj presudom Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-752/16 od 25. veljače 2016. kojim presudama je odlučeno o odgovornosti tuženice za predmetni štetni događaj na način da je prihvaćen tužbeni zahtjev za naknadu štete u vidu izgubljene zarade u odnosu na razdoblje koje prethodi ovdje utuženom razdoblju. Iz navedene presude sud utvrđuje da je tužiteljeva nesposobnost obavljanja poslova i zadaća radnog mjesta časnika palube posljedica zadobivene ozljede koljena lijeve noge za vrijeme služenja u bivšoj JNA te da je za štetu koju je tužitelj pretrpio i u ovom postupku odgovorna tuženica primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZOO i čl. 4. Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu nastalu u bivšoj SFRJ za koju je odgovarala bivša SFRJ.

9. Drugostupanjski sud polazeći od odluke ovoga suda poslovni broj Rev-x 856/2016- 2 od 10. studenoga 2020. kojom je ukinuta presuda Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-752/16 od 25. veljače 2016. i presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Px-73/13 od 28. listopada 2015 iz razloga što u ukinutim odlukama nedostaje osnovna pretpostavka za postojanje odgovornosti tuženice za naknadu štete tužitelju (iz kojih odluka je prvostupanjski sud utemeljio odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva) te polazeći i od činjenice da je tužitelju dijagnosticirano oštećenje meniskusa lijevog koljena za vrijeme odsluženja vojnog roka u razdoblju od 15. prosinca 1980. do 18. rujna 1981., zaključuje da navedena činjenica nije sama po sebi dostatna da bi se utvrdila odgovornost tuženice za naknadu štete tužitelju, bilo po kriteriju krivnje, ili objektivne odgovornosti. Slijedom navedenog primjenom odredbe čl. 219. i 221.a ZPP-a zaključuje da tužitelj, na kojem je bio teret dokazivanja postojanja pretpostavki za naknadu štete, nije iste dokazao, dapače nije dokazao prvu pretpostavku, na kojoj se temelje sve potonje, a to je postojanje konkretnog štetnog događaja, odnosno štetne radnje ili propusta, pa stoga primjenom odredne 373. t. 3. ZPP-a preinačuje prvostupanjsku presudu u odnosu na tužbeni zahtjev za isplatu naknade štete i odbija tužbeni zahtjev kao neosnovan. 10. Iz pobijane drugostupanjske presude proizlazi da je sud preinačivši prvostupanjsku presudu primjenom odredbe čl. 373. st. 3. ZPP-a ocijenio da je prvostupanjski sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo glede odgovornosti tuženice za predmetni štetni događaj.

11. Povodom revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP-a revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispituje samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena (čl. 391. st. 1. ZPP-a). U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, uz određeno pozivanje na propise i druge izvore prava. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (čl. 391. st. 3. ZPP-a).

12. Revident naznačenim pitanjem polazi od pretpostavke da je drugostupanjski sud ocjenjivanjem dokaza koji u postupku pred prvostupanjskim sudom nisu izvedeni, a na kojima je utemeljio svoju odluku, počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka.

13. Odredbom članak 373. st. 3. ZPP-a je propisano da će drugostupanjski sud presudom preinačiti prvostupanjsku presudu ako smatra da je činjenično stanje u prvostupanjskoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo.

14. Iz svega navedenog proizlazi da postavljeno pitanje polazi od pretpostavke da je drugostupanjski sud ocjenjivao dokaze koji u postupku pred prvostupanjskim sudom nisu izvedeni te na njima utemeljio odluku, a u konkretnom slučaju drugostupanjski je sud primjenom odredbe čl. 373. st. 3. ZPP-a preinačio prvostupanjsku presudu iz razloga što je smatrao da je činjenično stanje u prvostupanjskoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostupanjski sud na tako utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo o odgovornosti tuženice za predmetni štetni događaj.

15. Stoga iako bi odgovor na postavljeno pitanje pod pretpostavkama od kojih pitanje polazi bio potvrdan, odnosno glasio bi: "Drugostupanjski sud kada temelji svoju odluku na ocjeni dokaza koji u postupku pred prvostupanjskim sudom nisu izvedeni, vrijeđa načelo neposrednosti u ocjeni dokaza i time onemogućuje tužitelja u raspravljanju o odlučnim činjenicama", ali kako u konkretnoj situaciji sud nije odluku utemeljio na ocjeni dokaza koji u postupku pred prvostupanjskim sudom nisu izvedeni, tako nije ni počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koju revident kroz pitanje upućuje.

16. Stoga, unatoč potvrdnom odgovoru na u reviziji postavljeno pitanje, ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena i na koje se odnosi pravno pitanje zbog kojeg je dopuštena, pa je valjalo odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. st. 1. ZPP-a te odlučiti kao u izreci ove presude.

Zagreb, 5. ožujka 2024.

Predsjednik vijeća:

Ivan Vučemil, v.r.