Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Savska cesta 62

Poslovni broj: I Kž-384/2023-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Horvatovića, predsjednika vijeća te Sanje Katušić-Jergović i Maje Štampar Stipić, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marine Kapikul, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. M. zbog kaznenog djela iz članka 154. stavak 1. točka 1. i 2. u vezi s člankom 153. stavak 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19. i 84/21., dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženog M. M. podnesenima protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici od 28. srpnja 2023. broj K-13/2022., u sjednici održanoj dana 5. ožujka 2024.,

p r e s u d i o  j e

I Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni te se optuženi M. M. za kazneno djelo iz članka 154. stavak 1. točka 1. i 2. u vezi s člankom 153. stavak 1. KZ/11., za koje je tom presudom proglašen krivim, na temelju članka 154. stavak 1. KZ/11., osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine u koju mu se, na temelju članka 54. KZ/11. uračunava vrijeme provedeno u uhićenju i istražnom zatvoru od 3. veljače 2022. do 3. ožujka 2022. i od 29. ožujka 2022. do 27. svibnja 2022., te od 24. siječnja 2023. nadalje.

II Odbija se žalba optuženog M. M. kao neosnovana te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom optuženi M. M. proglašen je krivim zbog kaznenog djela protiv spolne slobode, teškog kaznenog djela protiv spolne slobode iz članka 154. stavak 1. točka 1. i 2. u vezi s člankom 153. stavak 1. KZ/11., činjenično i pravno opisanog u izreci te je, na temelju članka 154. stavak 1. KZ/11., a uz primjenu članka 48. stavak 2. i članka 49. stavak 1. točka 3. KZ/11., osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci. Potom mu je, na temelju članka 57. KZ/11., izrečena djelomična uvjetna osuda tako da se ima izvršiti dio kazne zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca, dok se dio kazne u trajanju od jedne godine i četiri mjeseca neće izvršiti, ako optuženik u roku provjeravanja od tri godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo.

1.1. Na temelju članka 54. KZ/11. optuženiku je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u uhićenju i istražnom zatvoru od 3. veljače 2022. do 3. ožujka 2022., od 29. ožujka 2022. do 27. svibnja 2022. te od 24. siječnja 2023. nadalje.

1.2. Na temelju članka 148. stavak 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20. i 80/22., dalje: ZKP/08.) optuženi M. M. oslobođen je obveze naknade troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 1. do 6. ZKP/08. te nagrade i nužnih izdataka branitelja po službenoj dužnosti.

2. Protiv te presude podnijeli su žalbe državni odvjetnik i optuženi M. M..

2.1. Državni odvjetnik žali se zbog odluke o kazni i predlaže da se pobijana presuda preinači na način da se optuženiku izrekne bezuvjetna kazna zatvora bez ublažavanja, a unutar zakonskog raspona kazne.

2.2. Optuženi M. M. žali se osobno i po branitelju D. S., odvjetniku iz V. G.. U osobno podnesenoj žalbi ne navodi žalbene osnove, dok iz sadržaja proizlazi da se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a nije naznačen niti prijedlog. U žalbi podnesenoj po branitelju navodi da se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da se "izmijeni pobijana presuda i optuženog oslobodi kaznene odgovornosti i izrečene kazne zatvora, a podredno vrati predmet na ponovno odlučivanje". Oba podneska tretiraju se kao jedna žalba.

3. Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je optuženik po branitelju odvjetniku D. S., s prijedlogom da se žalba državnog odvjetnika odbije.

4. Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavak 1. ZKP/08., dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na razgledanje.

5. Žalba državnog odvjetnika je osnovana dok žalba optuženika nije osnovana.

6. Optuženik navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka jer su razlozi o odlučnim činjenicama nejasni te u znatnoj mjeri proturječni, čime smjera na povredu iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. Međutim, osim djelomičnog citata zakonskog teksta te odredbe, optuženik ne konkretizira čime je to ostvaren naznačeni vid te bitne postupovne povrede, a navodima žalbe osporava se ispravnost utvrđenog činjeničnog stanja. Ispitivanjem, pak pobijane presude, na temelju članka 476. stavak 1. točka 1. ZKP/08., ovaj drugostupanjski sud je utvrdio da nije počinjena nijedna bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju mora paziti po službenoj dužnosti.

7. Nadalje, iako je uvodno naznačeno da se prvostupanjska presuda pobija i zbog povrede kaznenog zakona, u žalbi nije navedeno o kojoj bi se to povredi iz članka 469. ZKP/08. radilo niti na koji je način ostvarena. Ispitivanjem pobijane presude u skladu s obvezom iz članka 476. stavak 1. točka 2. ZKP/08. ovaj drugostupanjski sud nije utvrdio da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon.

8. Optuženik u osobno podnesenoj žalbi, kao i žalbi podnesenoj po branitelju, opširno obrazlaže zbog čega smatra da je činjenično stanje u pobijanoj presudi pogrešno utvrđeno. Prije svega, daje vlastitu analizu i ocjenu izvedenih dokaza, a posebice iskaza oštećenice, istodobno kritizirajući analizu i ocjenu tih dokaza iz prvostupanjske presude te sugerira zaključke o odlučnim činjenicama koji su suprotni onima prvostupanjskog suda. U tom kontekstu posebnu pažnju posvećuje iskazu oštećenice, ističući da je kod nje psihijatrijskim i psihologijskim vještačenjem utvrđen mješoviti poremećaj ličnosti s histrionskim i narcističkim obilježjima ličnosti, a to determinira osobu u njezinom ponašanju i njezinom doživljavanju stvarnosti. Nalazi da je prvostupanjski sud neadekvatno uzeo u obzir te podatke, posebice ljubomoru oštećenice, naglašavajući da to što oštećenica ima kapacitet za davanje vjerodostojnog iskaza nužno ne podrazumijeva da govori istinu. Prvostupanjski sud ignorirao je ponašanje oštećenice tijekom kaznenog postupka, zanemario da je djelo prijavila tek u večernjim satima, iako se spolni odnos odigrao u ranim jutarnjim satima, da se tijekom postupka dopisivala s optuženikom i pristala na susret s njim, samoinicijativno mu slala fotografije svojih obnaženih grudi i video zapis svog spolovila, dajući za takve postupka nesuvisla i neuvjerljiva obrazloženja. Dopunski ispitana na raspravi oštećenica je bitno drugačije iskazivala nego kod suca istrage. Smatra da je oštećeničin opis spolnog odnosa krajnje neuvjerljiv, kao što su to i njezine tvrdnje da je optuženik uznemirava šaljući joj poruke sa svog mobitela u vrijeme kad se optuženik nalazio u istražnom zatvoru. Štoviše, utvrđeno je da je upravo žrtva inscenirala slanje i primanje tih poruka kako to proizlazi iz njezine izjave da je imala tri laptopa i da je moguće da je ulazila u optuženikov profil na društvenim mrežama. U osobno podnesenoj žalbi optuženik detaljno iznosi kronologiju svoje veze s oštećenicom. Indikativnim smatra što njezina kćer nije htjela svjedočiti protiv njega, očito znajući da oštećenica neistinito iskazuje i tereti ga. Sugerira da je razlog lažnog terećenja i prijavljivanja imovinske naravi. Nadalje, smatra da se njezin iskaz o tijeku zbivanja kritične zgode treba promatrati kroz prizmu njezine ličnosti, odnosno psihičkih poremećaja, ustrajući na navodima da nije bilo silovanja nego je došlo do dobrovoljnog spolnog odnosa.

9. Međutim, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je, provevši sve raspoložive dokaze, prvostupanjski sud iste savjesno i minuciozno analizirao i kritički ocijenio i to pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, pa se zaključcima do kojih je na takav, logički neupitan način došao, nema što prigovoriti.

9.1. Nastojanje optuženika da ospori vjerodostojnost navoda oštećenice ponavljanjem iste argumentacije kako je to činio pred prvostupanjskim sudom nije prihvatljivo. Prije svega, prvostupanjski je sud vrlo kritički pristupio analizi i ocjeni iskaza oštećenice, koju je također podvrgnuo psihijatrijsko-psihologijskom vještačenju. Kao što to konstatira i žalitelj M., tim vještačenjem utvrđeno je da je, usprkos dijagnosticiranom mješovitom poremećaju ličnosti s histrionskim i narcističkim obilježjima, žrtva sposobna vjerodostojno iskazivati. Vještakinja dr. A. J. S. zaključuje da navedeni poremećaji i njihova obilježja ne govore u prilog zaključku da bi žrtva zbog tih obilježja iskazivala neistinito. Također se osvrnula na tvrdnju obrane o patološkoj ljubomori žrtve, navodeći da nije pronašla elemente koji bi ukazivali na takvu patološku ljubomoru, a naglašeno dramatično ponašanje žrtve izvela je iz njezinih izjava vezanih na dolazak na vještačenje (kada je telefonski kontaktirala s vještakinjom navodeći da nema novca i da ne može doći). Međutim, dramatičnost ne mora biti prisutna u svakom trenutku života takve osobe, pri čemu se traumatiziranost osoba s narcističkim i histrionskim obilježjima ličnosti ne razlikuje od bilo koje traumatizirane osobe bez takvih poremećaja. Podatak što žrtva nema posttraumatske smetnje i što je inkriminirani događaj opisivala bez značajnijeg afektivnog angažmana nije indikator za vjerodostojnost iskaza budući da se na temelju postojanja ili nepostojanja PTSP-a ne može zaključiti je li se neki događaj odigrao ili nije. Vještakinja se očitovala o postupcima žrtve tijekom postupka, odnosno slanju fotografija na mobitel optuženika, te je takvo ponašanje ocijenila sukladnim njezinim obilježjima ličnosti odnosno njezinom poremećaju ličnosti.

9.2. Prvostupanjski sud je, uzimajući u obzir provedeno psihijatrijsko psihologijsko vještačanje oštećenice, koje ne osporava ni optuženik, u točki 16. pobijane presude reproducirao značajne dijelove nalaza i mišljenja vještaka te logički povezao karakeristike pojedinih utvrđenih poremećaja ličnosti oštećenice s njezinim postupcima tijekom kaznenog postupka. Ovaj drugostupanjski sud nalazi te zaključke i objašnjenja prvostupanjskog suda besprijekornima, u potpunosti prihvaćajući povezivanje pojedinih netipičnih postupaka (slanje fotografija obnaženih grudi žrtve na mobitel optuženika) s osobinama narcističkih obilježja ličnosti, a što se podudara s objašnjenjem žrtve za te postupke ("htjela je da optuženik vidi što je gubitkom nje izgubio"). Jednako tako je prvostupanjski sud vrednovao i ponašanje žrtve tijekom postupka, odnosno njezino pristajanje na susrete s optuženikom, pri čemu treba primijetiti da slični postupci žrtava koje su u bliskim vezama s počiniteljima takvih djela nisu rijetki, kako to proizlazi iz sudske prakse. Iskaz žrtve također je analiziran i cijenjen sadržajno te je prvostupanjski sud ispravno primijetio da je žrtva iznijela detalje inkriminiranog događaja uz pamćenje relevantnih detalja, adekvatno i prihvatljivo iznijela svoj emotivni doživljaj postupaka optuženika. U obzir je nadalje, uzeto i psihofizičko stanje žrtve, koja ima dijagnozu Parkinsonove bolesti zbog čega mora redovito u pravilnim vremenskim intervalima uzimati niz lijekova (čak pet vrsta antiparkinskonika). Vještačenjem dr. V. Š., koje je sud prvog stupnja prihvatio kao stručno i razumljivo obrazloženo, utvrđeno je da je vrijeme inkriminiranog događaja bitno za kliničku sliku zbog vremena uzimanja cjelokupne terapije (budući da je prethodno razjašnjeno na koji način djeluje koji od antiparkinsonika, pri čemu se simptomi same bolesti najviše manifestiraju ujutro, prije nego što pacijent počne uzimati terapiju), a to je podudarno upravo opisu događaja kako ga je prikazala žrtva.

9.3. Da žrtva govori istinu slijedi i iz njezinih navoda kako je i prije inkriminiranog događaja znalo doći do spolnog odnosa s optuženikom na njegovu inicijativu, iako ona te odnose nije željela, ali se povinovala želji optuženika te je to, iako nevoljko, prihvaćala. Naime, takvi navodi žrtve sugeriraju da optuženik ranije nije tražio pristanak žrtve, a njezino pasivno ponašanje uzimao je kao pristanak, no ni sama žrtva nije takve postupke doživljavala kao neprihvatljive, pa ih nije ni prijavljivala. Međutim, kritične zgode optuženikovo ponašanje razlikovalo se jer je žrtvi, nakon svađe koja se zbila dan ranije, ujutro došao u krevet, uhvatio je za kosu i glavu pritisnuo uz jastuk i rekao joj da šuti, nakon čega ju je skinuo, te prodro u njezin spolni organ. Takvi postupci optuženika – hvatanje za kosu, pritiskanje glave uz jastuk i naredba "šuti" nedvojbeno govore o optuženikovoj svijesti da žrtva ne pristaje na spolni odnos, no da ga on namjerava ostvariti tome usprkos, što i čini.

9.4. Vrijeme podnošenja prijave – večer istog dana kada se događaj zbio ni na koji način ne dovodi u pitanje istinitost navoda žrtve. Trenutak kada se žrtva seksualnih delikata, posebno onog u kojima je počinitelj žrtvi dobro poznat, odlučuje to prijaviti, razlikuje se i ovisi o nizu detalja, kako to zorno pokazuje praksa. Ne samo što podnošenje prijave za žrtvu predstavlja neugodan korak i izlaže je višekratnoj naknadnoj traumatizaciji jer mora u više navrata opisivati nesumnjivo za nju neugodan doživljaj, nego brojne žrtve osjećaju i sram i stid, a neke čak ostavljaju prostor za naknadno pomirenje s počiniteljem i nastavak zajedničkog života, što su sve samo neki od najčešćih razloga zbog kojih žrtve odlažu prijavljivanje takvog djela, a neke ga nikad ni ne prijave.

9.5. Optuženik tek uopćeno navodi kako je žrtva prilikom ispitivanja na raspravi reterirala od ranijeg iskaza danog pred sucem istrage, no bez konkretizacije na što se navodne nedosljednosti odnose. Time se u suštini tek paušalno iznosi prigovor bez ikakve konkretizacije, pri čemu je drugostupanjski sud u okviru žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja ovlašten ispitivati prvostupanjsku presudu samo u pogledu žalbenih navoda. Dakle, kada žalitelj nije konkretizirao navodna odstupanja od iskaza i njihov sadržaj, ovaj drugostupanjski sud nije ovlašten sam ih detektirati i tumačiti njihov značaj.

9.6. Neovisno o tome što je u postupku utvrđeno da poruke na mobitelu žrtve koje je ona dostavila sudu nisu poslane s mobitela optuženika, koji je u to vrijeme bio u istražnom zatvoru, prvostupanjski je sud opravdano u vezi s tim primijetio da je utvrđeno da ni na mobitel optuženika dana 28. siječnja 2022. (dan počinjenja kaznenog djela za koje je proglašen krivim) nije primljena niti jedna tekstualna poruka, pa tako ni ona od žrtve, što ukazuje na neistinitost njegove izjave kako mu je žrtva tog dana nakon što je otišao na posao poslala poruku preko Whatsappa sadržaja "ostavi me na miru" i da je to ponovila u nekoliko navrata pri čemu mu je i potom zaprijetila porukom "ukoliko me ne ostaviš na miru prijavit ću te za silovanje". Naime, pretragom mobitela optuženika utvrđeno je da toga dana takvih poruka nije bilo, a da je žrtva poslala poruku i potom je izbrisala, na optuženikovom bi mobitelu ostalo zabilježeno da je poruka izbrisana. U tom kontekstu navodi žrtve da joj je optuženik slao poruke na mobitel koji nisu potvrđeni ne predstavljaju podatak koji bi dovodio u pitanje vjerodostojnost ostalih navoda žrtve.

9.7. Konačno, osnovano je prvostupanjski sud ocijenio kao neprihvatljiv i ničim potkrijepljen po optuženiku sugeriran imovinski motiv žrtve da lažno tereti optuženika, a na upravo suprotan zaključak sugeriraju određeni navodi obrane optuženika, koji daju objašnjenje za njegovo postupanje prema žrtvi kritične zgode. Naime, sam optuženik verbalizirao je svoju povrijeđenost postupcima žrtve koja je prodala nekretninu (koja se doduše samo formalno vodila na njegovo ime), a bez prethodne konzultacije s njim i bez da ga je na bilo koji način o tome obavijestila. Iako optuženik navodi da se radilo o nekretnini kupljenoj novcem od naslijeđa žrtve, očito je da svoje priznanje da je to samo njezina imovina pripisuje svojoj dobroj volji, iako smatra drugačije, neovisno o tome što je pravno nesumnjivo riječ o vlastitoj imovini žrtve, a ne zajedničkoj. Povrijeđenost optuženika jasno proizlazi iz njegovog učestalog traženja objašnjenja od žrtve za taj njezin postupak, a ima li se na umu da je do saznanja o prodaji vikendice došao prije inkriminiranog događaja i nakon što je višekratno uzaludno od žrtve tražio objašnjenje, očito je da je svađa koja se zbila dan prije bila uzrokovana upravo time. Opravdano je stoga prvostupanjski sud kao neuvjerljivu otklonio obranu optuženika koji nastoji žrtvu prikazati manipulativnom, iako iz izvedenih dokaza proizlazi da upravo optuženika karakterizira manipulativnost. Naime, to nesumnjivo slijedi iz navoda svjedoka I. Š., susjeda, koji je optuženiku na njegov zahtjev proslijedio optuženikove poruke žrtvi omogućujući time optuženiku da prekrši izrečenu mu mjeru opreza zabrane kontaktiranja sa žrtvom, da bi isti svjedok, nakon što mu je policija došla i tražila na uvid te poruke, to zamjerio žrtvi, a ne optuženiku.

9.8. Optuženik je s oštećenicom živio oko godinu i pol dana prije inkriminiranog događaja i bilo mu je dobro poznato njezino zdravstveno stanje i kondicija, znao je koje lijekove koristi i kako oni djeluju te kako žrtva funkcionira bez lijekova. Prema tome, a respektirajući sve simptome Parkinsonove bolesti koje je žrtva imala rano ujutro prije uzimanja terapije, koje navodi sama žrtva, a potvrđuje ih vještakinja dr. V. Š., optuženikovim postupcima navedenim u činjeničnom opisu nesumnjivo se ostvaruju bitna obilježja kaznenog djela - teškog kaznenog djela protiv spolne slobode, jer je optuženik s žrtvom bez njezinog pristanka izvršio spolni odnos, a žrtva je zbog bolesti i invaliditeta uzrokovanih Parkinsonovom bolešću bila posebno ranjiva, što je optuženiku bilo dobro poznato. Uz to kritične zgode optuženik žrtvi govori da šuti, čime joj stavlja na znanje da je svjestan toga da ona nije pristala na spolni odnos, ali da će ga on svejedno ostvariti.

9.9. Iz iznesenih je razloga činjenično stanje pravilno utvrđeno.

10. Zbog odluke o kazni žali se državni odvjetnik, ali kako žalba optuženika podnesena zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o kazni (članak 478. ZKP/08.), presuda je u tom dijelu ispitana i po žalbi optuženika.

10.1. Državni odvjetnik smatra da je sud prvog stupnja precijenio utvrđene olakotne okolnosti, naglašavajući da to što je optuženik zasnovao bračnu zajednicu s teško bolesnom i invalidnom osobom i vodio brigu o njoj i njenoj malodobnoj kćeri, koja je dijete s posebnim potrebama, nije dovoljno za zaključak o postojanju naročito olakotnih okolnosti koje bi opravdavale ublažavanje kazne, neovisno o tome što je optuženik ranije neosuđivan. Nadalje, državni odvjetnik ističe da je prvostupanjski sud zanemario optuženikov odnos prema žrtvi i izostanak bilo kakvog žaljenja i kajanja, a što je po ocjeni tog žalitelja trebalo vrednovati otegotnim.

10.2. Ovaj drugostupanjski sud nalazi da opravdano državni odvjetnik prigovara kaznenoj sankciji, budući da okolnosti koje je prvostupanjski sud cijenio olakotnima i po stavu ovog suda ne predstavljaju naročito olakotne okolnosti. Naime, zasnivanje bračne zajednice predstavlja dobrovoljan čin svake osobe. Optuženik je, dakle, sklapajući brak bio potpuno svjestan zdravstvenog stanja i kondicije svoje supruge pa se njegov izbor ne može vrednovati kao naročito olakotna okolnost budući da odluka o zajedničkom životu s osobom koja je bilo fizički ili psihički hendikepirana zbog neke dijagnoze ne predstavlja humanitarni rad i posebno humanu gestu. Briga i skrb o bračnom partneru je dio obveza koje proizlaze iz Obiteljskog zakona, a u konkretnom slučaju brak je trajao od kolovoza 2020., dakle niti godinu i pol dana, pa ni s tog stanovišta ovaj podatak nije prihvatljivo tretirati kao naročito olakotne okolnosti. Posebice stoga što iz iskaza žrtve proizlazi da joj je optuženik u situacijama kada bi bili u svađi uskraćivao pomoć pri davanju lijekova, iako je znao da je ujutro teško pokretna pa je tada sama morala lijekove pripremati večer ranije, a što je učinila i večer uoči inkriminiranog dana. Nadalje, navod prvostupanjskog suda kako je optuženik vodio brigu o malodobnoj kćeri žrtve proizlazi iz obrane optuženika, pri čemu optuženik nije konkretizirao u čemu se sastojala ta briga pa nema opravdanja kraj tako uopćenog navoda isti cijeniti kao naročito olakotne okolnosti. Osnovano također državni odvjetnik ističe da je prvostupanjski sud propustio vrednovati optuženikov odnos prema žrtvi. Doduše, žalbom se pogrešno poziva na izostanak kajanja i žaljenja, a to nije prihvatljivo tražiti od optuženika koji osporava počinjenje kaznenog djela budući se time kritizira način njegove obrane. Međutim, optuženikovo ponašanje nakon počinjenja kaznenog djela, tijekom kojeg krši izrečene mjere opreza i inzistira na komunikaciji sa žrtvom, uplićući pritom u to i susjeda I. Š., koji je u kaznenom postupku ispitan kao svjedok, njegovo nastojanje da u razgovorima sa istim susjedom žrtvu prikaže u lošem svjetlu (i ne samo tijekom trajanja bračne zajednice, nego i nakon toga) nije vrednovano. Optuženikovo je pravo da izabere način obrane koji mu najbolje odgovara, ali to ne znači da ima pravo žrtvu prikazivati kao manipulativnu i seksualno nezasitnu osobu i nakon inkriminiranog događaja i faktičkog prestanka životne zajednice, a što je optuženik ipak učinio navodeći da je žrtva naknadno od njega ponovno tražila da imaju seksualni odnos na susretu koji je on inicirao, što najbolje oslikava njegov pravi odnos prema žrtvi. Stoga nema mjesta zaključku da utvrđene okolnosti predstavljaju naročito olakotne okolnosti koje opravdavaju primjenu instituta ublažavanja kazne, pa je stoga optuženik na temelju članka 154. stavak 1. KZ/11., prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine, koja odgovara posebnom zakonskom minimumu, a kakva je kazna odgovarajuća težini inkriminiranog kaznenog djela i okolnostima njegova počinjenja. Njome će se postići i svrha kažnjavanja, i to kako specijalna prevencija, tako i generalna. U izrečenu kaznu optuženiku je uračunato vrijeme provedeno u uhićenju i u istražnom zatvoru, a prema podacima utvrđenim iz spisa, pri čemu je točno naznačeno da je njegov posljednji boravak u istražnom zatvoru trajao od 24. siječnja 2023. do 28. srpnja 2023.

11. Slijedom iznesenog, trebalo je na temelju članka 486. stavak 1. i članka 482.

ZKP/08. presuditi kao u izreci.

U Zagrebu, 5. ožujka 2024.

Predsjednik vijeća:

Željko Horvatović,v.r.