REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-324/2024-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari prvotužiteljice A. V. i drugotužitelja A. V., oboje iz L. kod I., Republika Srbija, oboje zastupani po punomoćnici S. Č., odvjetnici u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB ..., zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Z., Građansko-upravni odjel, Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji prvotužiteljice i drugotužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovnog broja Gž-2662/2021-3 od 24. svibnja 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-2171/19-48 od 26. travnja 2021., u sjednici održanoj 5. ožujka 2024.,

r i j e š i o  j e:

I. Prihvaća se revizija i ukida se presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovnog broja Gž-2662/2021-3 od 24. svibnja 2022. i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-2171/19-48 od 26. travnja 2021., a predmet se vraća sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

II. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen zahtjev prvotužiteljice i drugotužitelja za naknadu nematerijalne štete u visini po 220.000,00 kuna, zahtjev prvotužiteljice za naknadu materijalne štete u visini 30.975,00 kuna, sve to sa tamo određenim zateznim kamama te naloženo prvotužiteljici i drugotužitelju nakaditi tuženoj trošak postupka u visini svaki po 20.400,00 kuna.

2. Drugostupanjskom je presudom potvrđena prvostupanjska presuda.

3. Ovaj sud je rješenjem broj Revd-5000/2022-3 od 13. lipnja 2023. dopustio tužiteljima izjavljivanje revizije protiv drugostupanjske presude zbog slijedećih pravnih pitanja:

"1.Trebaju li sudovi u slučajevima kad su odvedeni ratni zarobljenici kojima se gubi svaki trag, a potom proglašeni umrlima, teret dokaza da su preživjeli zarobljavanje i preminuli u drugim okolnostima prebaciti na državu, sukladno presudi Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP) Baljak protiv Hrvatske?

2. Jesu li sudovi namećući visoke sudske troškove stavili nesrazmjeran teret na predlagatelje, u slučajevima kad je protustranka Republika Hrvatska koju zastupa državno odvjetništvo?".

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv navedene drugostupanjske presude prvotužiteljica i drugotužitelj su podnijeli reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), koji se pri ovome odlučivanju primjenjuje na temelju odredbe čl. 107. st. 1. i 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 80/22, 114/22 i 155/23), zbog pravnih pitanja zbog kojih je dopuštena.

5. Odgovor na reviziju nije podnesen.

6. Revizija je osnovana.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljā za naknadu nematerijalne i materijalne štete zbog smrti bliske osobe, V. V., supruga prvotužiteljice, a oca drugotužitelja, na temelju čl. 2. Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu koju su uzrokovali pripadnici hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata ("Narodne novine", broj 117/03 - dalje: ZORH) te su utvrđenja nižestupanjskih sudova (svedena na bitno za odlučivanje u okviru revizijom postavljenog prvog pravnog pitanja) da prvotužiteljica i drugotužitelj nisu dokazali da bi pokojni V. V. bio ubijen za vrijeme ratnih operacija i vojnih djelovanja, jer da to ne proizlazi iz iskaza svjedoka niti iskaza prvotužiteljice, slijedom čega da ne postoji odgovornost tuženice za naknadu štete primjenom odredbe čl. 2. ZORH.

7.1. Ovu je ocjenu taj sud dao uzimajući u obzir iskaz, proizlazilo bi, jedinog relevantnog svjedoka S. P., iz kojeg bi proizlazilo da je on sa (sada pok.) V. V. bio na položaju, obojica kao pripadnici takozvane krajiške vojske i da su 4. kolovoza 1995. prilikom ratnih operacija bili zarobljeni od strane pripadnika Hrvatske vojske. Prije zarobljavanja, za vrijeme vojnih operacija, taj svjedok da je bio ranjen pa je od strane Hrvatske vojske bio prevezen u bolnicu. Pokojni V. V. nije bio ranjen, a svjedok, nakon što je s ostalim ranjenicima smješten u poseban kamion, nije ga više vidio i nije mu poznato što se s njim kasnije dogodilo, a od A. V. da je čuo da nikad nije pronađeno njegovo tijelo.

7.2. Sud u pobijanoj odluci zaključuje da se iz toga (kao ni iz iskaza prvotužiteljice, koja doduše niti nije bila na mjestu zarobljavanja njezinog sada pokojnog supruga) ne može se zaključiti da je pokojni V. V. stradao od Hrvatskih oružanih snaga, s obzirom na to da niti svjedok P., niti prvotužiteljica ne znaju što je bilo s njim, jer svjedok P. navodi da on nakon ranjavanja i odlaska u bolnicu nije više vidio pokojnog V. V. i nije mu poznato što se s njim događalo, a prvotužiteljica navodi da je ona čula da su pripadnici takozvane krajiške vojske bili zarobljeni te je o vremenu zarobljavanja svog pokojnog supruga dobila različite informacije iako njoj nije poznato gdje joj se suprug nalazio i što je radio tijekom rata.

8. Revizijski sud ocjenjuje da je pred nižestupanjskim sudovima došlo do pogrešne primjene postupovnopravnih odredbi.

9. Revizijski sud prvenstveno upućuje na pravne standarde koji su - u pogledu dokazivanja uzročno posljedične veze između zarobljavanja pojedinaca od strane pripadnika oružanih snaga države i njihovog nestanka pa i smrti, a u predmetima koji imaju određene sličnosti sa ovopredmetnim - postavljeni u odluci Europskog suda za ljudska prava Baljak i dr. protiv Hrvatske (br. zahtjeva 41295/19), koji se u nastavku u bitnom citiraju:

„40. Sud primjećuje da je u ovom predmetu nesporno da je S.B. nestao dok je bio pod nadzorom hrvatskih vojnika te da o njemu nije bilo nikakvih novih saznanja sve dok njegovo tijelo nije pronađeno u grobnici s prostrijelnom ranom glave, zajedno s tijelima ostalih muškaraca koji su s njim odvedeni iz podruma (vidi stavke 6. i 12. ove presude). U skladu sa sudskom praksom Suda na temelju članka 2. Konvencije (vidi stavke 36. - 37. ove presude), u tim okolnostima postojala je čvrsta pretpostavka uzročnosti između nestanka S.B.-a i njegova smrtnog stradavanja te je teret dokazivanja da ga hrvatski vojnici nisu nezakonito ubili bio na vlastima.

41. U skladu s tim, zaključak koji su donijeli domaći sudovi kada su odbili tužbeni zahtjev (da podnositelji zahtjeva nisu dokazali da su hrvatski vojnici ubili S.B.-a i da njegovo stradavanje ne predstavlja ratnu štetu) bio je očigledno nerazuman, s obzirom na konkretne okolnosti predmeta i sudsku praksu Suda na temelju članka 2. Konvencije (vidi stavak 36. ove presude). Donoseći taj zaključak, domaći sudovi zapravo su nametnuli neostvariv standard dokazivanja podnositeljima zahtjeva, što je bilo osobito neprihvatljivo s obzirom na ozbiljnost predmetnih djela (usporedi gore citirani predmet Trivkanović, stavak 81.).“.

9.1. Ovaj dokazni standard je i Ustavni sud Republike Hrvatske usvojio kroz niz svojih odluka, pa tako i u U-III-5567/2020 i U-III-5686/2020 od 3. listopada 2023., koja, doduše djelomično činjenično odudara od ovopredmetnog slučaja, ali koju je ipak za citirati, pa se u njoj navodi:

„6.10. Ovdje valja napomenuti da u svjetlu važnosti zaštite prava na život, pritužbe koje se tiču lišavanja života zahtijevaju najpažljivije ispitivanje, uzimajući u obzir sve relevantne okolnosti. U predmetima u kojima se prigovori odnose na pitanje zaštite prava na život sve odlučne činjenice moraju biti dokazane izvan razumne sumnje, tako da proizlaze iz dovoljno snažnih, jasnih i suglasnih zaključaka ili sličnih neoborivih činjeničnih pretpostavki (vidi predmete ESLJP-a Buldan protiv Turske, br. 28298/95, §§ 74., 78., presuda od 20. travnja 2004.; Fedorchenko i Lozenko protiv Ukrajine, br. 387/03, §§ 52. - 53., presuda od 20. prosinca 2012., te Kagirov protiv Rusije, br. 36367/09, § 97., presuda od 14. rujna 2015.; te odluke Ustavnog suda broj: U-III-4049/2018, navedeno, i U-III-4358/2018, navedeno., točka 6.4.).

6.11. Također je potrebno istaknuti, a u kontekstu prethodno navedenih stajališta u slučajevima kada je osoba nestala i umrla nakon što je bila privedena od strane predstavnika države (vidi t. 6.7. obrazloženja), da u konkretnom predmetu teret dokaza o zakonitosti postupanja tijela represivne vlasti u pogledu uhićenja kao i odvođenja i predaje pokojnog L. Ž. vojnim postrojbama na području Bosne i Hercegovine, snose vlasti koje o istome trebaju pružiti zadovoljavajuće i uvjerljivo objašnjenje s obzirom na činjenicu da u cijelosti, ili u velikoj mjeri, imaju isključiva saznanja o tim događajima.

6.12. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud primjećuje da u obrazloženju navedene presude nisu dani takvi razlozi (a i iz stanja spisa predmeta ne proizlaze) koji bi izvan svake sumnje potkrijepili zaključak o zakonitosti postupanja tijela represivne vlasti u pogledu uhićenja te potom odvođenja i predaje pokojnog L. Ž. vojnim postrojbama na području Bosne i Hercegovine.“.

10. Revizijski sud primjećuje da su nižestupanjski sudovi utvrdili da je da je „u Potvrdi o smrti Zavoda za sudsku medicinu i kriminalistiku Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Z. od 22.12.2016. kao datum smrti V. V. naveden 5.8.1995., kao uzrok smrti navedene su višestruke ozljede – vjerojatno strijelna, a kao okolnosti nesreće ili nasilja koje su rezultirale smrtnim ishodom naveden je rat.“. S obzirom na konstataciju višestrukih ozljeda - vjerojatno prostrijelnih rana u toj potvrdi, za očekivati je da su one na određeni način utvrđene i to, očekivano bi bilo, uvidom u tijelo (ili na neki drugi način), no, u neskladu s tim, iz preostalog stanja spisa kao i iz činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova, proizlazilo bi da tijelo pok. V. V. nije pronađeno.

11. U nižestupanjskim odlukama u potpunosti izostaje sagledavanje cjelokupnog činjeničnog konteksta u svijetlu i tih činjenica (spominjanih u navedenoj potvrdi); ostale su nejasne okolnosti u kojima je ta potvrda o smrti izdana te je izostala ikakva ocjena toga dokaza od strane nižestupanjskih sudova (i njezin eventualni utjecaj na utvrđeno činjenično stanje).

12. Stoga revizijski sud ocjenjuje da nižestupanjski sudovi nisu na sveobuhvatan način pristupili ocjeni provedenih dokaza, nisu utvrdili u potpunosti činjenično stanje u pogledu zarobljavanja (sada pok.) V. V., nisu dali razložne ocjene iskaza svjedoka koji je (jedini relevantno) iskazivao u smjeru utvrđenja činjenice odvođenja (sada pok.) V. V. (proizlazilo bi iz stanja spisa da je samo taj svjedok imao neposredna saznanja o tome i da je odvođenje sada pok. V. V. od strane pripadnika Hrvatske vojske utvrđeno jedino njegovim iskazom, a izostala je razložna ocjena njegovog iskaza) i nisu dali razloge u pogledu činjeničnih okolnosti u kojima je izdana potvrda koja se spominje u toč. 10. ovoga obrazloženja, kao i činjenica koje se tom potvrdom dokazuju, a u kojoj se spominju postojanje prostrijelnih rana na tijelu pokojnika, a što sve može utjecati na daljnja saznanja u pogledu sudbine pok. V. V.

13. Zbog toga je, na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP, valjalo ukinuti nižestupanjske odluke kako bi sudovi otklonili navedene nedostatke i u potpunosti utvrdili činjenično stanje.

14. O pravilnim i potpunim činjeničnim utvrđenjima (koji se u tom smislu, u ponovljenom postupku, tek imaju razjasniti), ovisit će mogućnost primjene standarda tereta dokazivanja utvrđenih odlukom Baljak protiv Republike Hrvatske. Ako se utvrdi dostatno podudarnih polazišnih činjeničnih točaka sa tom odlukom – o postojanjima kojih ovaj sud u ovom stupnju postupka ne raspolaže, jer se može osloniti tek na (ovdje ipak nepotpuna) činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova i u okviru tih utvrđenja donijeti odluku – smatrat će se postojećom čvrsta pretpostavka uzročnosti između zarobljavanja (sada pok.) V. V. od strane pripadnika Hrvatske vojske, njegovog nestanka pod njihovom kontrolom i njegovog smrtnog stradavanja, a u kojem će slučaju teret dokazivanja da ga pripadnici Hrvatske vojske nisu nezakonito ubili biti na tuženoj (gore navedena odluka Europskog suda za ljudska prava).

15. S obzirom da je nižestupanjske odluke povodom već obrazloženog valjalo ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, ovaj sud ne vidi potrebu odgovarati na drugo revizijom postavljeno pravno pitanje, te će odluka u pogledu troškova parničnog postupka biti ovisna o daljnjem utvrđenju (ne)osnovanosti tužbenog zahtjeva.

16. Odluka pod toč. II. izreke utemeljena je na čl. 166. st. 3. ZPP.

Zagreb, 5. ožujka 2024.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.