REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-336/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća u pravnoj stvari I-tužiteljice G. F. iz Z., OIB … , II-tužiteljice A. G. iz D., OIB … , III-tužitelja A. G. iz Z., OIB … , IV-tužiteljice M. G. iz Z., OIB … , V- tužiteljice N. G. G. iz O. S., OIB … , VI-tužiteljice M. G. iz K. L., D.. V., OIB … , VII- tužitelja H. G. iz D., OIB … , VIII-tužiteljice M. G. iz P., OIB … , IX-tužitelja D. H. iz I., OIB … i X-tužitelja B. H. iz S., OIB … koje zastupa punomoćnik J. J., odvjetnik iz Z. protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB … , koju zastupa Općinsko građansko državno odvjetništvu u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-2837/2022-4 od 12. travnja 2023., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-779/19-24 od 23. kolovoza 2022., u sjednici održanoj 5. ožujka 2023.,

p r e s u d i o j e:

I. Prihvaća se revizija tuženice i preinačuje se presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-2837/2022-4 od 12. travnja 2023. i sudi:

Preinačuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr- 779/19-24 od 23. kolovoza 2022. tako da se tužbeni zahtjevi I., II., III., IV., V., VI., VII., VIII., IX. i X. tužitelja odbijaju kao neosnovani te se odbija zahtjev tih tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka.

II. Nalaže se tužiteljima nadoknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 1.294,02 Eura (9.644,97 kn), u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova odgovora na reviziju.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženici isplatiti I. tužiteljici G. F. iznos od 31.500,00 kn sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose od ukupno navedenog iznosa glavnice na način pobliže određen izrekom te presude, II. tužiteljici A. G. iznos od 65.860,00 kn sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose od ukupno navedenog iznosa glavnice na način pobliže određen izrekom te presude, III. tužitelju A. G. iznos od 65.670,00 kn sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose od ukupno navedenog iznosa glavnice na način pobliže određen izrekom te presude, IV. tužiteljici M. G. iznos od 44.870,00 kn sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose od ukupno navedenog iznosa glavnice na način pobliže određen izrekom te presude, V. tužiteljici N. G. G. iznos od 87.750,00 kn sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose od ukupno navedenog iznosa glavnice na način pobliže određen izrekom te presude, VI. tužiteljici M. G. iznos od 9.600,00 kn sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose od ukupno navedenog iznosa glavnice na način pobliže određen izrekom te presude, VII. tužitelju H. G. iznos od 7.150,00 kn sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose od ukupno navedenog iznosa glavnice na način pobliže određen izrekom te presude, VIII. tužiteljici M. G. iznos od 15.150,00 kn sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose od ukupno navedenog iznosa glavnice na način pobliže određen izrekom te presude, IX. tužitelju H. iznos od 77.970,00 kn sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose od ukupno navedenog iznosa glavnice na način pobliže određen izrekom te presude i X. tužitelju B. H. iznos od 78.900,00 kn sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose od ukupno navedenog iznosa glavnice na način pobliže određen izrekom te presude (točke I. do X. izreke). Naloženo tuženiku naknaditi tužiteljima troškove parničnog postupka u iznosu od 1.312,50 kn svakom sa zateznom kamatom tekućom od 23. kolovoza 2022. (točka XI. Izreke) te je odbijen zahtjev tuženice za naknadu troškova postupka (točka XII. izreke).

2. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženice kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

3. Ovaj sud je rješenjem broj Revd-3193/2023-2 od 17. listopada 2023. dopustio tuženici reviziju protiv drugostupanjske presude zbog pitanja:

1. Smatra li se svakodnevno obavljanje poslova granične kontrole na graničnim prijelazima koji su ustrojeni sukladno Uredbi o graničnim prijelazima Republike Hrvatske, a koje poslove policijski službenici Republike Hrvatske (temeljem Zakona o potvrđivanju sporazuma između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije o jednostavnijem obavljanju granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu) vrše u zonama koje su, iako fizički smještene na području strane države, područja na kojima policijski službenici Republike Hrvatske imaju pravo vršiti kontrolu graničnog prometa te se službene radnje koje u toj zoni obave službene osobe Republike Hrvatske, kao da su obavljene u općini u Republici Hrvatskoj koja je najbliža tom graničnom prijelazu, radom izvan stalnog mjesta rada za koji rad ;e ostvaruje pravo na dodatak za rad na terenu u smislu članka 56. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (Narodne novine br. 104/13. 104/13, 150/13 71/16 i 123/16) i članka 50. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (Narodne novine br. 112/17, 12/2018, 02/19 i 119/19) ili se smatra radom obavljenim u okviru stalnog mjesta rada za koji rad nisu ispunjene pretpostavke za isplatu terenskog dodatka?

2. Može li se Tumačenje Zajedničke komisije br. 7/55 od 22. svibnja 2014., kojim se tumače članci 55. i 56. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike iz 2013. godine, a kojim je dano tumačenje vezano za granični prijelaz D. u Republici Sloveniji, primjenjivati i prilikom donošenja odluke o ostvarivanju prava na terenski dodatak policijskih službenika koji rade na cestovnim graničnim prijelazima i prema međunarodnim ugovorima?"

3. Može li se Tumačenje Zajedničke komisije br. 1/50 od 4. veljače 2019., primjenjivati i na utuženo razdoblje budući da je dano za Kolektivni ugovor za državne službenike i namještenike iz 2017. koji se primjenjuje i na dio utuženog razdoblja?

4. Ima li udaljenost mjesta rada od granične crte sa Republikom Hrvatskom, kao i činjenica da policijski službenici imaju na raspolaganju policijsko vozilo za prelazak preko granice za vrijeme dnevnog odmora, te što im je na graničnom prijelazu osigurana kuhinja sa blagovaonom, utjecaj na terenski dodatak?''.

4. Postupajući po navedenom dopuštenju tuženica je podnijela reviziju protiv drugostupanjske presude pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP) pobijajući je zbog pravnih pitanja zbog kojih je dopuštena s prijedlogom da se preinakom odbije tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu parničnog troška, podredno nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje.

5. U odgovoru na reviziju tužitelji se istoj protivi i predlažu je odbiti uz naknadu troška.

6. Revizija je osnovana.

7. Pobijana je presuda, sukladno odredbi čl. 391. st. 1. ZPP-a ispitana samo u dijelu u kojem je dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojih je dopuštena.

8. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja, djelatnika Ministarstva unutarnjih poslova, Policijska uprava zagrebačka, Postaja granične policije B., upućenih na rad na granični prijelaz O., odnosno P. V. P. radi obavljanja hrvatske granične kontrole na slovenskom državnom području, sve na temelju Dogovora između Vlade Republike Slovenije i Vlade Republike Hrvatske o uvođenju zajedničkih službenih mjesta za obavljanje granične kontrole, koji je stupio na snagu 01. srpnja 2013. godine, sukladno Sporazumu između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije o jednostavnijem obavljanju granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu, pa tužitelji tvrde kako imaju pravo za vrijeme rada izvan stalnog mjesta rada na kojem su zaposleni i izvan mjesta stalnog boravka na dodatak za rad na terenu, jer da od srpnja 2013. prema rasporedu rada obavljaju poslove policijskih službenika za graničnu kontrolu na zajedničkim graničnim prijelazima koji se nalaze unutar teritorija Republike Hrvatske temeljem izdanog službenog ovlaštenja, pa je sporno je li tužena dužna isplatiti naknadu za rad na terenu dodatak jer tužena osporava primjenu odredbi kolektivnih ugovora koji reguliraju ovu materiju.

9. U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je kako Kolektivni ugovor za državne službenike i namještenike (Narodne novine, broj 104/2013, 104/2013, 150/2013, 153/2013, 71/2016, 123/2016 - dalje KU13) propisuje u čl. 56. st. 1. i 2. da za vrijeme rada izvan stalnog mjesta rada u kojem je zaposlen i izvan mjesta njegova stalnog boravka, službenik i namještenik ima pravo na dodatak za rad na terenu, ako je na terenu proveo najmanje 8 sati bez obzira na to koliko je dana radio, a pod pojmom stalno mjesto rada podrazumijeva se mjesto odnosno područje u kojem službenik i namještenik obavlja poslove radnog mjesta na koje je raspoređen, s obzirom na opis poslova radnog mjesta iz pravilnika o unutarnjem redu i nadležnosti ustrojstvene jedinice u koju je raspoređen, utvrđenu u aktu o unutarnjem ustrojstvu državnog tijela. Isto tako i Kolektivnim ugovorom za državne službenike i namještenike ("Narodne novine", broj 112/2017, 12/2018, 2/2019 - dalje KU17) u čl. 50. propisano je da za vrijeme rada izvan stalnog mjesta rada u kojem je zaposlen i izvan mjesta njegova stalnog boravka, službenik i namještenik ima pravo na dodatak za rad na terenu, ako je na terenu proveo najmanje 8 sati bez obzira na to koliko je dana radio, tako da se pod pojmom stalno mjesto rada podrazumijeva se mjesto odnosno područje u kojem službenik i namještenik obavlja poslove radnog mjesta na koje je raspoređen, s obzirom na opis poslova radnog mjesta iz pravilnika o unutarnjem redu i nadležnosti ustrojstvene jedinice u koju je raspoređen, utvrđenu u aktu o unutarnjem ustrojstvu državnog tijela. Nadalje je utvrđeno da su tužitelji kao službenici Ministarstva unutarnjih poslova RH u utuženom razdoblju obavljali prednje navedene poslove hrvatske granične kontrole, a prema rasporedu službe, i to na graničnim prijelazima koji predstavljaju zajednička kontrolna mjesta za Republiku Sloveniju i Republiku Hrvatsku, sukladno Sporazumu između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije o jednostavnijem obavljanju granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu ("Narodne novine", broj 2/2004), na državnom području Republike Slovenije, pa pravo za naknadu za rad na terenu pripada uvijek kada su za to ispunjeni kolektivnim ugovorom dogovoreni uvjeti i to u paušalnom iznosu, a ne u iznosu dodatnih troškova. Zajednička komisija dana 22. svibnja 2014. prema tumačenju broj 7/55 u svezi članka 55. i 56. ranijeg KU, utvrđuje da službenik koji je temeljem posebnog rasporeda upućen obavljati poslove radnog mjesta na području graničnog prijelaza, ima pravo na terenski dodatak u visini od 150,00 kuna ako je na terenu proveo najmanje 8 sati, u koje vrijeme se ubraja i vrijeme putovanja, pri čemu se terenski dodatak i dnevnice isključuju, dok prema mišljenju 22/56 od 11. studenoga 2016. pravo na terenski dodatak nije uvjetovano udaljenošću mjesta u koje se službenik upućuje od stalnog mjesta rada, pa kako je svaki tužitelj mjesečnim i dnevnim rasporedom poslova iz sjedišta ustrojstvene jedinice upućivan na rad na međunarodne cestovne granične prijelaze izvan svojeg stalnog mjesta rada i izvan mjesta stalnog boravišta, ima pravo na naknadu za rad na terenu jer granični prijelaz nije u funkcionalnom smislu dio hrvatske policijske postaje.

10. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski su sudovi prihvatili tužbeni zahtjev pozivom na odredbu čl. 56. KU/13 odnosno čl. 50. KU/17 kojima je određeno da službenik odnosno namještenik za vrijeme rada izvan stalnog mjesta rada u kojemu je zaposlen i izvan mjesta njegovog stalnog boravka, ima pravo na dodatak za rad na terenu, ako je na terenu proveo najmanje osam sati bez obzira na to koliko je dana radio, te pozivom na tumačenja Zajedničke komisije za tumačenje odredaba i praćenje primjene kolektivnih ugovora broj 7/55 od 20. svibnja 2014. i broj 22/56 od 11. studenoga 2016.

11. Prema pravnom shvaćanju nižestupanjskih sudova, pod pojmom stalnog mjesta rada podrazumijeva se mjesto, odnosno područje u kojem službenik obavlja poslove radnog mjesta na koje je raspoređen. Stoga su sudovi ocijenili da se rad tužitelja na području druge države, odnosno na državnom teritoriju Republike Slovenije ima smatrati radom na terenu (terenskim radom) zato što lokacija mjesta rada u Republici Sloveniji ne može predstavljati radno mjesto ni područje rada tužitelja prema međudržavnom sporazumu budući da pravo na terenski dodatak policijskih službenika MUP RH nije predmet međudržavnog ugovora zaključenog između Vlade RH i Vlade Republike Slovenije, već se u konkretnom slučaju radi o pravima koja su regulirana pozitivnim pravnim propisima RH, odnosno KU. Stoga nižestupanjski sudovi prihvaćaju tužbeni zahtjev.

12. Osnovano revidentica kroz dopuštena pitanja osporava pravilnost primjene materijalnog prava kod prihvaćanja tužbenog zahtjeva.

13. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva sudovi su pošli od pojma stalnog mjesta rada, što jest pravilno jer se terenski dodatak i priznaje u ovisnosti o tome je li konkretni rad službenika izvršen u stalnom mjestu rada ili izvan tog mjesta. Međutim, sudovi su pogriješili u primjeni materijalnog prava kod tumačenja pojma stalnog mjesta rada tužitelja zato što su taj pojam u slučaju tužitelja tumačili proizvoljno, bez obzira na propise kojima je uređeno mjesto rada tužitelja kao policijskih službenika za zaštitu granice konkretne policijske postaje (B.).

14. Pri tumačenju pojma mjesta rada policijskih službenika za zaštitu granice valja najprije imati na umu da je odredbom čl. 25. st. 3. Zakona o nadzoru državne granice ("Narodne novine", broj 83/13 i 27/16 - dalje: ZNDG) propisano da se granična kontrola ili dio granične kontrole može, sukladno međunarodnim instrumentima, obavljati i na području druge države, dok u skladu s odredbom čl. 37. st. 2. istog Zakona, policijski službenici Republike Hrvatske smiju, sukladno međunarodnom ugovoru ili odredbama važećih propisa, u drugim državama obavljati određene radnje i poslove iz područja nadzora državne granice i druge poslove međunarodne suradnje, pod uvjetima određenim međunarodnim ugovorom.

15. Kada je riječ o međunarodnoj suradnji između Republike Hrvatske i Republike Slovenije u vezi s obavljanjem granične kontrole, taj međunarodni ugovor predstavlja Sporazum o jednostavnijem obavljanju granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu potpisan u K. 14. travnja 2003. i potvrđen Zakonom o potvrđivanju Sporazuma između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije o jednostavnijem obavljanju granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 2/2004 - dalje: Sporazum).

16. Tim je Sporazumom u čl. 2. st. 1. ugovoreno da će ugovorne stranke unutar njegova okvira pojednostavniti i ubrzati obavljanje granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu, dok je u stavku 2. istog članka propisano da će u tu svrhu u domaćoj državi biti određena službena mjesta na kojima se unutar zone obavlja granična kontrola susjedne države. U stavku 3. članka 2. Sporazuma određeno je da službene osobe susjedne države imaju pravo u skladu s ovim Sporazumom obavljati graničnu kontrolu u domaćoj državi u zoni, koja se određuje sukladno ovom Sporazumu.

17. Pritom Sporazum daje i značenje nekim od naprijed spomenutih izraza, pa tako prema čl. 1. toč. 2. izraz "domaća država" označava ugovornu stranku na čijem državnom području nadležna tijela susjedne države obavljaju graničnu kontrolu, izraz "susjedna država" označava ugovornu stranku čija nadležna tijela obavljaju graničnu kontrolu na državnom području domaće države (toč. 3. čl. 1. Sporazuma), dok izraz "zona" označava područje domaće države u kojem službene osobe susjedne države imaju pravo obavljati graničnu kontrolu (toč. 6. čl. 1. Sporazuma). Izraz "službena osoba" označava službenika tijela državne uprave nadležnih za obavljanje granične kontrole i službenika ovlaštenog za službeni nadzor (toč. 7. čl. 1. Sporazuma).

18. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Sporazuma, zona u cestovnom prometu može obuhvaćati: a) službene prostorije određene za obavljanje granične kontrole susjedne države, b) cestovne dionice, c) druge objekte i d) cestu između državne granice i službenog mjesta za obavljanje granične kontrole. U skladu s odredbom čl.

4. st. 1. Sporazuma, u zoni za obavljanje granične kontrole susjedne državne vrijede svi propisi susjedne države za prijelaz osoba preko granice te za uvoz, izvoz i provoz stvari. Službene osobe susjedne države provode ove propise u jednakom opsegu i s jednakim posljedicama kao na vlastitom državnom području, dok prema st. 2. istog članka službene radnje koje u zoni obave službene osobe susjedne države smatraju se kao da su bile obavljene u općini susjedne države na čijem se državnom području nalazi granični prijelaz.

19. Na temelju čl. 2. st. 4. naprijed spomenutog Sporazuma te čl. 17. Uredbe (EZ), broj 562/2006 Europskog parlamenta i Vijeća od 15. ožujka 2006., kao i poštujući dobru praksu obavljanja granične kontrole na graničnim prijelazima za pogranični promet, vlade dviju država su 17. lipnja 2013. postigle i Dogovor o uvođenju zajedničkih službenih mjesta za obavljanje granične kontrole te su, među ostalim mjestima, utvrdile da je takvo mjesto i granični prijelaz u zoni graničnih prijelaza za cestovni promet B.-O., P. V. P. za obavljanje hrvatske granične kontrole na slovenskom državnom području (st. 1. toč. 15. i 16. Dogovora).

20. Prema odredbi čl. 25. Uredbe o područjima, sjedištima, vrstama i kategorijama policijskih uprava i policijskih postaja ("Narodne novine", broj 117/11, 50/14, 32/15) koja je bila na snazi u utuženom razdoblju, policijska postaja B. je specijalizirana – granična policijska postaja I. kategorije sa sjedištem u B., nadležna za nadzor državne granice, odnosno kontrolu prelaska državne granice na pripadajućim graničnim prijelazima i zaštitu dijela državne granice s Republikom Slovenijom u dužini od 3,8 km, počevši od desne obale Save od graničnog područja Policijske postaje Z., do zaključno s graničnim prijelazom B. – N., do graničnog područja Policijske postaje S.

21. Iz navedenoga proizlazi da policijska postaja nadležna za nadzor državne granice, odnosno kontrolu prelaska državne granice u osnovi predstavlja geografsko područje nadležnosti utvrđeno posebnim propisima na kojem policijski službenici za zaštitu granice obavljaju poslove koji čine opis poslova tog radnog mjesta. U konkretnom je slučaju to geografsko područje određeno spomenutim međudržavnim dogovorom kao mjesto rada policijskog službenika za zaštitu granice u predmetnoj policijskoj postaji koja je ujedno nadležna i za nadzor državne granice, odnosno kontrolu prelaska državne granice s Republikom Slovenijom u zoni graničnog prijelaza za cestovni promet B. – O. i P. V. P.

22. Tužitelji su tužbu utemeljili na tvrdnji da im predmetni terenski dodatak pripada zbog činjenice što njihovo mjesto rada obuhvaća i područje Republike Slovenije koje se nalazi izvan mjesta sjedišta policijske postaje u B. smatrajući da ta činjenica znači da su upućeni na rad izvan stalnog mjesta rada u kojem su zaposleni. Pritom su se pozvali na odredbe čl. 56 KU/13 odnosno čl. 50. KU/17 kojima je propisano da za vrijeme rada izvan stalnog mjesta rada u kojem je zaposlen i izvan mjesta njegova stalnog boravka, službenik i namještenik ima pravo na dodatak za rad na terenu, ako je na terenu proveo najmanje osam sati bez obzira na to koliko je dana radio.

23. Imajući na umu naprijed navedeni pravni okvir, revizijski sud ocjenjuje pogrešnim zaključak nižestupanjskih sudova da su tužitelji u obavljanju službe na radnom mjestu policijskih službenika za zaštitu granice u policijskoj postaji B. koja je ujedno nadležna i za nadzor državne granice, odnosno kontrolu prelaska državne granice s Republikom Slovenijom u zoni graničnog prijelaza B. u Hrvatskoj i O. i P. V. P.. u Sloveniji radili izvan stalnog radnog mjesta u kojemu su zaposleni. To stoga što njihovo stalno radno mjesto uključuje i područje Republike Slovenije u kojem su ovlašteni obavljati svoje redovne poslove vezane uz graničnu kontrolu i što se njezine službene radnje obavljene u zoni Republike Slovenije kao susjedne države smatraju kao da su obavljene u B., a u skladu s naprijed navedenim sadržajem međudržavnog Sporazuma. U tom je smislu ta zona kao područje Republike Slovenije u kojem tužitelji imaju pravo obavljati graničnu kontrolu odnosno redovne poslove svog radnog mjesta, u skladu s međudržavnim Sporazumom, sastavni dio njihova radnog mjesta zbog čega njihov rad u toj zoni nema obilježje rada izvan njezinog stalnog mjesta rada.

24. U tom smislu pogrešno sudovi zaključuju da su tužitelji u konkretnom slučaju bili upućeni na rad u Republiku Sloveniju budući da radno mjesto tužitelja kao policijskih službenika za zaštitu granice obuhvaća i područje Republike Hrvatske i područje Republike Slovenije. Upućivanje policijskih službenika na rad u inozemstvo je sasvim drugi pravni institut. Naime, prema odredbi čl. 7. toč. 9. Zakona o policiji ("Narodne novine", broj 34/11, 130/12, 89/14, 151/14, 33/15, 121/16 i 66/19 - dalje: ZP), Ministarstvo unutarnjih poslova, radi stvaranja uvjeta rada policije organizira, među ostalim, i upućivanje policijskih službenika na rad u inozemstvo. Tako se, u skladu s odredbom čl. 77. st. 2. ZP, policijski službenik upućuje na rad u inozemstvo na temelju utvrđenih pravila o međunarodnoj policijskoj suradnji te posebnih pravila.

25. Kada pravila o međunarodnoj suradnji u vezi s obavljanjem granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu, kao što su ZNDG i spomenuti međudržavni Sporazum, propisuju da je mjesto rada policijskog službenika za nadzor granice i područje domaće države u kojem službene osobe susjedne države imaju pravo obavljati graničnu kontrolu, a da se službene radnje koje u toj zoni obave službene osobe susjedne države smatraju kao da su obavljene u općini susjedne države na čijem se državnom području nalazi granični prijelaz, tada se ne radi o upućivanju radnika na rad u inozemstvo, već se radi o tome da redovno i stalno mjesto rada tih policijskih službenika obuhvaća i geografski prostor domaće države i geografski prostor susjedne strane države. Tako tužitelji zbog činjenice da stalno mjesto njihova rada obuhvaća i područje druge države nisu upućeni na rad u inozemstvo u skladu s propisima koji reguliraju upućivanje policijskih službenika na rad u inozemstvo, već su raspoređeni na radno mjesto koje, u skladu s posebnim propisima, uključuje i rad na području druge, susjedne države.

26. Ovakvo je pravno shvaćanje sasvim blisko pravnom shvaćanju ovog suda izraženom u presudi broj Revr 391/2009-2 od 3. lipnja 2009., iako ne u istim već srodnim činjeničnim okolnostima, ali primjenjivim i u konkretnom slučaju. Prema tom pravnom shvaćanju, terenski dodatak služi za povećane troškove službenika koji se sastoje u izdacima za hranu i smještaj za vrijeme boravka na terenu, pri čemu se rad policajca koji je premješten na rad u drugo mjesto rada unutar iste policijske uprave ne može smatrati radom na terenu. Primjenjivo na konkretni slučaj, rad policijskog službenika unutar jedne policijske postaje u kojoj su pojedine točke u kojima se taj rad obavlja međusobno udaljene, ali čine cjelinu sastava te policijske postaje, ne može se smatrati radom na terenu niti je obuhvaćeno odredbom čl. 56 KU/13, kao ni čl. 50. KU/17 zato što policijski službenik u takvim okolnostima radi unutar svog stalnog mjesta rada.

27. Sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev i na temelju ocjene da se konkretnom slučaju ima primijeniti Tumačenje Zajedničke komisije broj 7/55 u vezi s primjenom čl. 55. i čl. 56. KU/16 prema kojem službenik koji je temeljem posebnog rasporeda upućen obavljati poslove radnog mjesta na području graničnog prijelaza, u tom slučaju u D. na državnom teritoriju Republike Slovenije, ima pravo na terenski dodatak u visini od 150,00 kuna ako je na terenu proveo najmanje osam sati, u koje vrijeme se ubraja i vrijeme putovanja pri čemu se terenski dodatak i dnevnice isključuju.

28. Utemeljeno tuženica ukazuje na nepravilnost primjene materijalnog prava kod prihvaćanja spomenutog Tumačenja kao osnove za ocjenu osnovanosti konkretnog tužbenog zahtjeva. Naime, ovo je Tumačenje dano u drugačijim činjeničnim okolnostima, i to u okolnostima upućivanja djelatnika PU Zagrebačke i posebnog rasporeda rada policijskog službenika na područje Graničnog prijelaza D. uz službeno ovlaštenje za rad na GP D. izdano na temelju čl. 9. Sporazuma pri čemu u Postaji granične policije Z. nema ustrojenog graničnog prijelaza D. na području Republike Slovenije i granični prijelaz D. ne ulazi u područje nadležnosti MUP RH sukladno Uredbi o unutarnjem ustrojstvu MUP.

29. U okolnostima konkretnog slučaja, tužitelji su redovno i stalno, a ne po posebnom rasporedu, raspoređeni na rad na radno mjesto policijskih službenika za zaštitu granice u Policijskoj upravi zagrebačkoj, Postaja B., a ta policijska postaja, u skladu s posebnim propisima, obuhvaća područje graničnog prijelaza B. u Republici Hrvatskoj i graničnog prijelaza O. i P. V. P. u Republici Sloveniji za obavljanje hrvatske granične kontrole na slovenskom državnom području. Taj se rad obavlja u skladu s odredbom čl. 4. Sporazuma, a ne na temelju odredbe čl. 9. Sporazuma kao u slučaju na koji se odnosi spomenuto Tumačenje. Osim toga, sadržaj pitanja koje je postavljeno Zajedničkoj komisiji upućuje da u Postaji granične policije Z. nema ustrojenog graničnog prijelaza D. na teritoriju Republike Slovenije, što je u skladu s odredbama čl. 25. i čl. 27. Uredbe o područjima, sjedištima, vrstama i kategorijama policijskih uprava i policijskih postaja ("Narodne novine" broj 117/11, 50/14, 32/15). U takvim se okolnostima Tumačenje broj 7/55 ne može primijeniti u konkretnom slučaju.

30. Stoga odgovor na prvo pravno pitanje glasi:

Svakodnevno obavljanje poslova granične kontrole policijskih službenika za zaštitu granice na graničnim prijelazima koji su ustrojeni sukladno Uredbi o graničnim prijelazima Republike Hrvatske odnosno Uredbi o područjima, sjedištima, vrstama i kategorijama policijskih uprava i policijskih postaja, a koje policijski službenici za zaštitu granice Republike Hrvatske obavljaju u zonama koje su, iako fizički smještene na području Republike Slovenije kao susjedne države, u skladu sa Zakonom o potvrđivanju Sporazuma između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije o jednostavnijem obavljanju granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu, smatra se radom obavljenim u okviru stalnog mjesta rada za koji nisu ispunjene pretpostavke za isplatu terenskog dodatka. To stoga što nadležnost Policijske uprave zagrebačke, Postaje granične policije B. obuhvaća područje graničnog prijelaza B. u Republici Hrvatskoj i graničnog prijelaza O. i P. V. P. u Republici Sloveniji te predstavlja zajedničko službeno mjesto za obavljanje granične kontrole u zoni tog graničnog prijelaza, i to za obavljanje hrvatske granične kontrole na slovenskom državnom području.

31. Odgovor na drugo postavljeno pitanje glasi:

Tumačenje Zajedničke komisije broj 7/55 od 22. svibnja 2014. koje se odnosi na primjenu čl. 55. i čl. 56. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike iz 2013. u odnosu na policijskog službenika koji je upućen temeljem posebnog rasporeda obnašati službu na području GP D., uz službeno ovlaštenje za rad na GP D., a izdano na temelju članka 9. Sporazuma između Vlade Republike Hrvatske i Vade Republike Slovenije o jednostavnijem obavljanju granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu, ne može se primjenjivati na odluke u kojima se odlučuje o pravima na terenski dodatak policijskih službenika za zaštitu granice koji su na raspoređeni na radno mjesto u policijskoj postaji nadležnoj za nadzor državne granice, odnosno kontrolu prelaska državne granice na pripadajućim graničnim prijelazima i zaštitu dijela državne granice te utvrđeni kao zajednička službena mjesta za obavljanje granične kontrole u zoni na graničnim prijelazima za obavljanje hrvatske granične kontrole na državnom području susjedne države.

32. Iz izloženog pravnog shvaćanja ovoga suda proizlazi da je time odgovoreno na treće i četvrto pravno pitanje zbog kojeg je dopuštena revizija.

33. Ovim odgovorima reafirmira se pravno shvaćanje ovoga suda izraženo u presudama ovoga suda broj Rev-275/2023-2 od 19. travnja 2023., Rev-1183/2022-2 od 17. siječnja 2023., Rev-1206/2022-2 od 17., Rev-372/2023-2 od 16. svibnja 2023., Rev-221/2023-2 od 19. travnja 2023., Rev-47/2023-2 od 22. veljače 2023. i dr.).

34. Stoga je reviziju tuženice valjalo prihvatiti i preinačiti pobijanju presudu odbijanjem tužbenog zahtjeva te temeljem odredbe članka 395. stavka 1. ZPP-a presuditi kao u izreci.

35. O parničnom je trošku tuženice odlučeno na temelju odredbe čl.166. st. 2. u vezi s čl. 154. st. 1. i čl. 163. ZPP. Tuženici je parnični trošak odmjeren prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22 - dalje: Tarifa) i priloženom troškovniku (list 591 spisa) i to: za sastav odgovora na tužbu 132,72 Euro, odnosno 1.000,00 kuna (Tbr. 8. točka 1. Tarife), za zastupanje na ročištima 18. rujna 2019., 24. studenoga 2020., 8. veljače 2022 i 5. srpnja 2022. svako po 132,72 Euro, odnosno 1.000,00 kuna (Tbr. 9. točka 1. Tarife), za sastav žalbe 165,90 Euro, odnosno 1.250,00 kn (Tbr. 10. točka 1. Tarife), za sastav prijedloga za dopuštenje revizije 232,26 Euro, odnosno 1.749,96 kuna i za sastav revizije 232,26 Euro, odnosno 1.749,96 kuna (Tbr. 10. točka 6. Tarife). Navedeni iznosi zbrojeni daju iznos od 1.294,02 Euro koliko je tuženici dosuđeno jer je ona u cijelosti uspjela u parnici.

36. Kako tužitelji u sporu nisu uspjeli, tako je valjalo odbiti njihov zahtjev za naknadu troškova odgovora na reviziju (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

Zagreb, 5. ožujka 2024.

Predsjednik vijeća:

Đuro Sessa, v.r.