REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-885/2020-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. S. iz Š., (OIB: …), zastupanog po punomoćniku B. S., odvjetniku iz Z., protiv tuženika „E. o.“ d.d. - za podružnicu Z., (OIB: …), zastupanog po punomoćniku D. Đ., odvjetniku u Odvjetničkom društvu G. i P., Pisarnica S. I., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Šibeniku posl. br. Gž-717/2016-2 od 20. ožujka 2018., kojom je djelomično potvrđena, djelomično (u odluci o parničnom trošku) preinačena i djelomično ukinuta presuda Općinskog suda u Šibeniku posl. br. Pn-183/2015 od 7. lipnja 2016., u sjednici održanoj 5. ožujka 2024.,

p r e s u d i o  j e :

Revizija tuženika u dijelu u kojemu se odnosi na odluku o glavnoj stvari odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o  j e :

Revizija tuženika protiv odluke o trošku postupka odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

1. Drugostupanjskom presudom:

- u točki 1. izreke, djelomično je prihvaćena žalba tuženika i djelomično ukinuta prvostupanjska presuda „u dosuđujućem dijelu navedenom pod točkom 1. izreke iste, kojim je tužitelju dosuđen iznos od 29.600,00 kuna sa zateznom kamatom na isti“,

- u točki 2. izreke, djelomično je odbijena žalba tuženika kao neosnovana i prvostupanjska presuda potvrđena „u preostalom dosuđujućem dijelu navedenom pod točkom 1. izreke iste, kojim je tužitelju dosuđen daljnji iznos naknade od 21.900,00 kuna sa zateznom kamatom na isti“,

- u točki 3. izreke, djelomično je prihvaćena žalba tuženika i prvostupanjska presuda preinačena „u odluci o parničnom trošku iz točke 2. izreke iste tako što se tuženiku nalaže da u roku od 15 dana tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 21.143,34 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na isti teče od dana donošenja prvostupanjske presude 7. lipnja 2016. do isplate“.

2. Protiv dijela drugostupanjske presude u odluci kojom nije uspio u sporu tuženik je podnio reviziju „na temelju čl. 373.a ZPP-a“ zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. (u svezi s čl. 219. i 7.) ZPP-a te pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se drugostupanjska presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije, podredno da se ta presuda ukine i predmet vrati na ponovni postupak. 3. Tužitelj je odgovorio na reviziju i predložio da se ova odbije kao neosnovana.

4. Revizija tuženika nije osnovana.

5. Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 20. ožujka 2018., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 80/22) te odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), na snazi od 1. rujna 2019. (prema kojoj: "Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka."), na ovaj spor glede dopuštenosti revizije (prema njegovom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. t. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude i ako je ova donesena prema odredbama čl. 373.a tog Zakona.

6. Odredbama čl. 373.a ZPP-a propisano je: (stavak 1.) „Drugostupanjski će sud presudom odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu, odnosno presudom će preinačiti prvostupanjsku presudu ako prema stanju spisa nađe: 1) da bitne činjenice među strankama nisu sporne, ili 2) da ih je moguće utvrditi i na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, neovisno o tome je li prvostupanjski sud prigodom donošenja svoje odluke uzeo u obzir i te isprave, odnosno izvedene dokaze.“, (stavak 2.) „Prigodom donošenja odluke iz stavka 1. ovoga članka, drugostupanjski je sud ovlašten uzeti u obzir i činjenice o postojanju kojih je prvostupanjski sud izveo nepravilan zaključak na temelju drugih činjenica koje je po njegovoj ocjeni pravilno utvrdio.“, (stavak 3.) „U slučaju u kojem su ispunjeni uvjeti za donošenje presude iz stavka 1. ovoga članka, drugostupanjski sud može je donijeti i ako nađe da postoji bitna povreda odredaba parničnoga postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ovoga Zakona“.

U ovome slučaju drugostupanjski sud je odlučujući po žalbi tuženika tužbeni zahtjev ocijenio djelomično osnovanim i prvostupanjsku presudu djelomično potvrdio upravo postupajući u smislu citiranih odredaba čl. 373.a ZPP-a, sve nakon što je činjenice odlučne za odluku o predmetu spora utvrdio iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu.

Kako je, po tome, drugostupanjska presuda donesena na temelju odredaba čl. 373.a ZPP-a, protiv takve je (prema odredbi čl. 382. st. 1. t. 3. ZPP-a) dopuštena redovna revizija - kakvu je tuženik i podnio.

7. Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP-a, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

8. Revizijski sud ne nalazi da je drugostupanjski sud počinio, kako to revident ističe - bitnu postupovnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi sa odredbama čl. 219. i 7. istoga Zakona.

Navodi kojima revident opravdava takav prigovor - ističući da je drugostupanjska presuda temeljena na proturječnim iskazima u postupku saslušanog svjedoka i tužitelja, na njihovim „smišljenim“ iskazima, revident u biti osporava ili problematizira utvrđenja drugostupanjskog suda o uzrocima i načinu nastanka štetnog događaja, o tome je li tužitelj znao ili uopće imao razloga znati o alkoholiziranosti vozača koji je upravljao vozilom u kojem je nastradao, odnosno je li ovaj upravljao vozilom pod utjecajem alkohola - ili je ovog konzumirao nakon štetnog događaja, u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima revident iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te prigovori o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu (s izrazom nezadovoljstva ocjenom provedenih dokaza i utvrđenim činjeničnim stanjem), a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (u smislu odredbe čl. 385. st. 3. ZPP-a), revizijski sud te prigovore ne može razmatrati u okvirima revizijskog razloga ostvarene bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, ali ni u okvirima povrede pravila o teretu dokazivanja.

9. Valja kod toga imati na umu da sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze - i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa (da) postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što revident ocjenom dokaza nije zadovoljan i smatra da je već i iz provedenih dokaza trebalo istinitim prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje istinitog (u suštini: da su sudovi trebali prihvatiti njegova shvaćanja o dokaznoj vrijednosti provedenih dokaza, istinitosti kazivanja u postupku saslušanog svjedoka i tužitelja - a ne povjerovati tužitelju), drugostupanjski sud nije povrijedio niti jedno pravo revidenta.

10. U odnosu na osporenu presudu nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

11. Predmetom spora zahtjev je tužitelja za naknadu štete koju trpi iz štetnog događaja od 5. kolovoza 2005., kada je, kao suputnik u vozilu vozača osiguranika tuženika, u prometnoj nezgodi uzrokovanoj, kako on drži, vožnjom toga osiguranika tuženika, zadobio više tjelesnih ozljeda.

12. U ovome revizijskom stupnju postupka sporno je, a povodom tuženikova prigovora podijeljene odgovornosti - je li vozač vozila u kojem je tužitelj nastradao u trenutku nezgode bio u alkoholiziranom stanju, odnosno, bliže, je li tužitelj, ako je ovaj već i bio u tome stanju - i ako je za takvo stanje ovog znao, pristao na vožnju sa osobom koja je bila u alkoholiziranom stanju - i time pridonio nastanku vlastite štete.

12.1. Međutim, obzirom da to što je prema revizijskim razlozima jedino sporno, tako postavljeno - pripada isključivo području činjeničnog utvrđenja, koje u revizijskom stupnju ne može biti predmetom preispitivanja (imajući na umu da je revizijski sud ograničen u postupanju: ovlašten je postupati samo u okviru odredaba čl. 385. ZPP- a) - utvrđenje, činjenično, da u postupku nije dokazano da je vozač vozila u kojem je tužitelj nastradao bio i u trenutku nezgode pod utjecajem alkohola i da je tužitelj za to znao ili mogao znati - te da je i pored toga pristao na vožnju sa takvim vozačem, revizijski sud mora prihvatiti takvim i ne može ga razmatrati kroz prigovor tuženika o pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pravilnim je već i stoga prihvatiti pravno shvaćanje iz osporene presude: da tužitelj ničime nije pridonio svojoj (prijepornoj) šteti - i da za ovu nije suodgovoran. 13. Revizijski sud zbog toga tek primjećuje:

- da je za prijeporno pitanje suodgovornosti tužitelja bitno bilo utvrditi je li tužitelj kao suvozač (putnik) znao ili mogao znati da je vozač prije vožnje konzumirao alkohol i vozio pod utjecajem alkohola: takvo je shvaćanje pravilnim prihvaćeno u više revizijskih odluka, primjerice u odlukama posl. br. Rev 1337/07-2 od 21. kolovoza 2008., Rev 1233/07-2 od 4. prosinca 2007., Rev 718/10-2 od 19. veljače 2013., Rev 1163/07-2 od 9. lipnja 2009., Rev-x 161/08-2 od 24. veljače 2009., Rev 1319/07-2 od 10. lipnja 2008., Rev 975/09-2 od 20. ožujka 2012., Rev 1022/09-2 od 20. travnja 2011.), pa tako i u presudi posl. br. Rev 922/07-2 od 14. siječnja 2009., prema kojoj: da bi se kod vožnje s alkoholiziranim vozačem „moglo smatrati da i na strani oštećenog (tužitelja) postoji doprinos nastanku štete moraju se ostvariti dvije pretpostavke: da je vozač bio alkoholiziran i da je oštećenom to bilo poznato ili mu nije moglo ostati nepoznato ali je ipak na vožnju pristao“,

- da je konkretna pravna situacija u odnosu na isto pitanje bila uređena i odredbama čl. 192. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01), koje se (glede pretpostavki podijeljene odgovornosti) u ovom slučaju primjenjuju na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08), a kojim odredbama je bilo propisano: (stavak I.) „Oštećenik koji je pridonio da šteta nastane ili da bude veća nego što bi inače bila ima pravo samo na razmjerno smanjenu naknadu“ i (stavak II.) „Kad je nemoguće utvrditi koji dio štete potječe od oštećenikove radnje, sud će dosuditi naknadu vodeći računa o okolnostima slučaja.“,

- da, prema smislu tih odredaba, u svakom konkretnom slučaju valja ocijeniti je li oštećena osoba svojim ponašanjem doprinijela šteti, pa se o podijeljenoj odgovornosti može govoriti samo ako je oštećeni sudjelovao u nastanku svoje štete ili je pridonio da bude veća, dakle ako postoji uzročna veza između radnje ili propuštanja oštećenog i određenog dijela vlastite štete,

- da ovaj slučaj valja razmotriti i u smislu odredaba čl. 177. Zakona o sigurnosti prometa na cestama ("Narodne novine", broj 105/2004. - dalje: ZSP-a), na snazi u vrijeme nezgode (5. kolovoza 2005.), kojima su bile propisane obveze sudionika nezgode u kojoj je uzrokovana samo materijalna šteta - a kojima nije bilo propisano da sudionici takve prometne nesreće moraju o nezgodi obavijestiti policiju (njima je bilo dopušteno napustiti mjesto nesreće: bili su dužni, ako je to bilo moguće, odmah ukloniti vozilo s kolnika, omogućiti nesmetano odvijanje prometa, popuniti i potpisati Europsko izvješće o nesreći ili na drugi način razmijeniti osobne podatke i podatke o vozilima), sve u svezi sa odredbom čl. 182. st. 5. istoga Zakona, prema kojoj tek u slučaju iz stavka 1. (kada se ipak potrebitim pojavilo da policijski službenik obavlja očevid prometne nesreće u kojoj je nastala materijalna šteta), 2. (ako je u prometnoj nesreći bilo ozlijeđenih osoba) i 3. (ako je u prometnoj nesreći bilo poginulih osoba) sudionici nesreće nisu smjeli „od momenta nastanka prometne nesreće pa dok se nad njima ne provede postupak ispitivanja u stavku 1., 2. i 3. toga članka, uzimati alkoholna pića, opojne droge ni lijekove na kojima je označeno da se ne smiju upotrebljavati prije i za vrijeme vožnje“.

14. U ovome slučaju činjenica, sama za sebe, što je vozač vozila kasnije, nekoliko sati po nezgodi, zatečen u alkoholiziranom stanju - što u jednoj varijanti (zaista) bar može voditi zaključku na kojeg revident upućuje, da je u takvome stanju bio i u vrijeme nezgode (imajući u vidu da, u načelnom - prema odredbi čl. 182. st. 5. ZSP- a, sudionici nezgode ne bi trebali konzumirati alkohol niti nakon nezgode: to obzirom i na mogućnost provjeravanja njihova stanja u trenutku nezgode - imaju li u organizmu alkohola ili opojnih droga), u specifičnim, konkretnim (utvrđenim) okolnostima ne potvrđuje taj zaključak („na kojeg revident upućuje“) i ne ukazuje na nešto što bi bilo suprotno prethodno (u točki 12.1.) navedenom činjeničnom utvrđenju.

To obzirom da se ne može isključiti životnim i razumnim (kako to i drugostupanjski sud čini) navod tužitelja (o slijedu događanja) da su on i vozač mjesto nezgode napustili jer „nije bilo drugih sudionika prometne nezgode te nitko nije bio ugrožen“ i da samo iz toga razloga „nisu zvali policiju“, a da je on tek po dolasku u Š. osjetio bolove u ruci - i tek „na nagovor supruge i roditelja“ otišao „na hitnu, gdje je utvrđeno da mu je ruka slomljena“ - po čemu je imao i operativni zahvat.

14.1. U tim specifičnim činjeničnim okolnostima slučaja ne može se nerazumnim i neživotnim prihvatiti niti daljnji navod tužitelja (i navod vozača) da je vozač konzumirao alkohol tek (ili samo) nakon nezgode, kada je prestao upravljati vozilom - i kada još nije znao (saznao) niti mogao znati da je tužitelj u nezgodi ozlijeđen (dakle: kada još nije znao niti mogao znati da su nastali uvjeti u kojima u smislu odredbe čl. 182. st. 5. ZSP-a ne smije nakon nezgode konzumirati alkohol).

Gledano u tome svijetlu, tužitelj se u istim specifičnim konkretnim okolnostima ne može sa uspjehom teretiti prigovorom da je sa vozačem vozila napustio mjesto nezgode bez da je nezgoda (u trenutku nastanka koje niti on niti vozač nisu znali za njegovu ozljedu) prijavljena policiji: u tim prilikama ne može snositi štetne posljedice takvog svoga čina - pa niti posljedicu rizika prihvaćanja da je napuštanjem mjesta nezgode sa vozačem stvorio predmijevu svoje suodgovornosti.

15. Uostalom, u konačnom revizijski sud primjećuje i da je osporena odluka temeljena na pravilnoj primjeni:

- odredbe čl. 219. st. 1. ZPP-a, prema kojoj: „Svaka stranka je dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.“,

- odredbe čl. 221.a istoga Zakona, prema kojoj: „Ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja."

15.1. Te odredbe ZPP-a, kojima je uređeno pravilo o teretu dokazivanja, nalažu, u načelu, da je u parničnom postupku tužitelj dužan dokazati ono što u tužbi tvrdi i na čemu temelji svoj tužbeni zahtjev - time da je teret dokazivanja suprotnog na tuženiku.

Prenijeto na konkretan slučaj, tužitelj se u ovome predmetu u svrhu dokazivanja onog što tvrdi, dakle - da ne postoji njegova suodgovornost za štetu koju trpi, pozvao na iskaz u postupku saslušanog svjedoka i na svoj iskaz - ali i na pravomoćnu presudu donesenu u kaznenom postupku vođenom protiv vozača vozila, a kojom je ovaj proglašen krivim za uzrokovanje (izazivanje) prijeporne nezgode - ali bez da je u opisu ili biću kaznenog dijela navedeno da je nezgoda uzrokovana pod utjecajem alkohola.

U takvoj je situaciji, onaj tko tvrdi suprotno tome ili drugačije, a to je ovdje tuženik, jedini imao pravnog interesa (i zakonsku obvezu iz navedenih odredaba ZPP-a, ako je pretendirao uspjehu u postupku) predložiti adekvatan dokaz za svoje tvrdnje - kojim bi se eventualno moglo utvrditi da je vozač vozila njime upravljao pod utjecajem alkohola i da je tužitelj to znao ili mogao znati.

Kako tuženik nije ponudio niti jedan "protudokaz" dokazima tužitelja, dokaz - za svoje tvrdnje, očito neopravdano očekujući (kako to proizlazi iz revizije) da to učini tužitelj, drugostupanjski sud je opravdano kao dokazanu uzeo činjenicu koja proizlazi iz dokaza koje je ponudio tužitelj - i po njoj opravdano zaključio ono što je jedino i mogao, da je tužitelj dokazao sve pretpostavke svoje neodgovornosti za utuženu štetu: konkretno, tužbeni zahtjev tužitelja i dokaz njegove osnovanosti kojeg je tužitelj ponudio nisu dovedeni u pitanje isključivo zbog toga što je to tuženik propustio učiniti. Dokazi na kojima je tužitelj temeljio svoj zahtjev su sve do odlučivanja o tome zahtjevu ostali jedini na kojima je sud mogao zasnovati svoju odluku o ovome. Oni su ostali takvi dokazi jer tuženik nije dokazao suprotno. Ako dokaza za suprotno nema, kao ovdje (značaj takvog dokaza ne može se dati dijelu nalaza i mišljenja vještakinje u kojem ona o tome „govori“, a koja je svoj nalaz i mišljenje gradila na nedokazanoj i time neistinitoj pretpostavki da je vozač vozila konzumirao alkohol prije nego što je do prometne nezgode došlo), notorno je da ne postoji pravni temelj ni pravno logičan razlog koji bi nalagao tužitelju da predloži neki dodatan dokaz, povrh već ponuđenih - a pogotovo ne dokaz proturječan vlastitim interesima u parničnom postupku i štetan za njegov pravni položaj.

16. Kako je drugostupanjski sud utemeljio osporenu presudu na takvome, pravilnom shvaćanju, jedino je za zaključiti:

16.1. da u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda na osporenu drugostupanjsku presudu (ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena),

16.2. da zbog toga valja odbiti reviziju tuženika.

17. Stoga je odlučeno kao u izreci ove odluke, u stavku I. (na temelju odredbe čl. 393. st. 1. ZPP-a).

18. Tuženik je reviziju podnio i protiv drugostupanjske odluke o parničnom trošku.

Tu reviziju u tome dijelu valja razmotriti u svijetlu:

- odredbe čl. 129. st. 5. ZPP-a, prema kojoj: "Odluka o troškovima u presudi smatra se rješenjem.",

- odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a, prema kojoj: "Stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (članak 382.).",

- odredbe čl. 400. st. 3. ZPP-a, prema kojoj: "U postupku o povodu revizije protiv rješenja na odgovarajući će se način primjenjivati odredbe ovog zakona o reviziji protiv presude".

Sukladno tim odredbama ZPP-a, revizija bi bila dopuštena protiv drugostupanjskog rješenja o parničnom trošku ako bi to rješenje imalo značaj rješenja iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a: kojim je postupak pravomoćno završen. Međutim, obzirom da parnica počinje teći samo u odnosu na predmet (meritum) spora i (po prirodi stvari) samo za ovog (glede kojeg jedino teče) može i završiti, a imajući na umu i da se samo u svezi predmeta (merituma) spora ispituje dvostruka litispendencija i identitet spora (tako da je, primjerice, samo glede njega dopuštena i objektivna preinaka zahtjeva), to je za zaključiti:

- da se pod izrazom "postupak" iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet (meritum) spora, odnosno (time) da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP-a odnosi samo na rješenja kojima se prekida litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora,

- da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP-a), oni o kojima se samo odlučuje "u presudi ili rješenju kojim se završava postupak" (čl. 164. st. 4. ZPP-a), ali odluka o njima (upravo i prema smislu te odredbe čl. 164. st. 4. ZPP-a) nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na koje bi bila dopuštena revizija.

18.1. Polazeći od prethodno navedenog, protiv osporene odluke o parničnom trošku nije dopuštena revizija.

18.2. Izloženo shvaćanje o nedopuštenosti revizije protiv pravomoćnog rješenja o parničnom trošku prihvaćeno je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 16. studenoga 2015. i glasi: "Pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija".

18.3. Stoga je reviziju koju je tuženik podnio protiv osporene odluke o parničnom trošku valjalo odbaciti kao nedopuštenu.

Zagreb, 5. ožujka 2024.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.