REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-347/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari prvotužitelja D. M. iz S., OIB ..., drugotužitelja I. M. iz S., OIB ... i trećetužitelja S. M. iz S., OIB ..., svi zastupani po punomoćniku M. S., odvjetniku u S., protiv tuženika B. i. S. d.d., S., OIB ..., kojega zastupa punomoćnica S. B., odvjetnica u S., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1235/2020-2 od 2. studenoga 2020., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-112/17-44 od 27. kolovoza 2020., u sjednici održanoj 5. ožujka 2024.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija se odbija, kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljima razliku između mirovine i rente koju je A. M. primio i plaće usporedih radnika za razdoblje 10. veljače 1989. do 16. lipnja 1998. u iznosu 52.907,52 kune sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose tamo navedene (toč. I. izreke) te je odlučeno o trošku postupka (toč. II. izreke).

2. Drugostupanjskom je presudom djelomično uvažena žalba i dopuna žalbe i preinačena prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev, pa je suđeno da je tuženik dužan isplatiti tužiteljima razliku između mirovine i rente koju je A. M. primio i plaće usporednih radnika za razdoblje od 10. veljače 1989. do 16. lipnja 1998. u iznosu 26.453,76 kuna sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose tamo navedene (toč. I. izreke drugostupanjske presude) te je preinačena prvostupanjska odluka u pogledu troška postupka na način da je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove (toč. II. izreke drugostupanjske presude).

3. Ovaj sud je rješenjem broj Revd-896/2021 od 27. rujna 2023. dopustio izjavljivanje revizije protiv drugostupanjske presude zbog slijedećih pravnih pitanja:

"1. Je li se radi o preinaci tužbe kada se tužbeni zahtjev osniva na bitno drugačijem činjeničnom stanju odnosno drukčijem kompleksu činjenica od onog koji je prethodno bio tužbena osnova?,

2. Ima li oštećenik pravo ostvarivati izgubljenu zaradu kao razliku između mirovine i rente koju je primao temeljem sudske presude i plaća usporednih radnika u slučaju kada je kao obeštećenje izabrao rentnu isplatu?."

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv navedene drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 - dalje: ZPP), koji se primjenjuje u ovome predmetu temeljem čl. 107. st. 1. i 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 80/22), zbog pravnih pitanja zbog kojih je dopuštena.

5. Odgovor na reviziju nije podnesen.

6. Revizija je neosnovana.

7. Predmet spora je isplata razlike između rente (isplaćene što temeljem prethodno donesene presude, što temeljem odluke poslodavca-tuženika) i mirovine koju je prednik tužiteljā, A. M., nesporno primao i plaće s njim usporednog radnika, u razdoblju od 10. veljače 1989. do 16. lipnja 1998., a sve zbog činjenice njegovog umirovljenja kojeg je razlog profesionalna bolest u iznosu 50% i druge bolesti u visini 50%.

8. Utvrđenja nižestupanjskih sudova bitna za odluku u pogledu revizijom postavljenih pravnih pitanja su:

– da je prednik tužitelja A. M., podnio tužbu u ovom predmetu 10. veljače 1989. protiv tuženika, radi isplate materijalne štete s osnove razlike između osobnog dohotka kojeg bi ostvarivao te mirovine i rente koja mu je isplaćivana;

– da je predniku tužitelja renta bila utvrđena presudom Općinskog suda u Splitu poslovni broj IIP-408/83 od 19. rujna 1988. u iznosu od 9.431 dinara, za razdoblje od 1. srpnja 1988. do 15. veljače 1989. kao i nadalje;

– da je A. M. umro 16. lipnja 1998.;

– da je na ročištu od 4. veljače 2002. postupak preuzela A. M., ud. A. te je postupak nastavljen u odnosu na nju kao tužiteljicu;

– da su stranke na ročištu za glavnu raspravu od 1. ožujka 2005. učinile nespornim da je predniku tužiteljice za utuženo razdoblje od 10. veljače 1989. do 16. lipnja 1998. uredno isplaćivana renta po presudi Općinskog suda u Splitu posl.br. IIP- 408/83 od 19. rujna 1988. i Odlukama tuženika kojima je mijenjan iznos rente nakon pravomoćnosti navedene presude, a na što je prednik tužiteljice pristao; – da je tijekom postupka preminula i tužiteljica A. M., a postupak je nastavljen preuzimanjem od strane nasljednika D. M., I. M. i S. M. (sada tužiteljā);

– da iz nalaza i mišljenja sudske vještakinje spec. medicine rada proizlazi da je predniku tužitelja A. M. bila utvrđena potpuna nesposobnost za rad, a da je razlog umirovljenja profesionalna bolest tužitelja u iznosu od 50% (profesionalno oštećenje sluha prouzročeno bukom na radnom mjestu) i druge bolesti tužitelja u iznosu od 50% (degenerativne promjene u vratnoj kralježnici, depresivni sindrom, povišeni tlak i dr.);

– da iz nalaza i mišljenja sudske vještakinje za financije proizlazi da razlika između neto mirovine i rente koju je u razdoblju od 10. veljače 1989. do 16. lipnja 1998. primio prednik tužitelja A. M. i prosjeka neto plaće usporednih radnika iznosi ukupno 52.791,12 kn (prva razlika) koliko je A. M. manje primio, a ako se u mjesecima u kojima je A. M. primio više od prosjeka plaće usporednih radnika (negativna razlika) iskaže kao da nije bilo razlike, odnosno da je razlika 0,00 kuna, da razlika iznosi 52.907,52 kn (druga razlika) koliko je A. M. manje primio;

– da tužitelji nisu imali prigovora na nalaz i mišljenje vještaka te su podneskom od 10. rujna 2019. po utuženoj osnovi za razdoblje od 10. veljače 1989. do 16. lipnja 1998. zatražili isplatu ukupnog iznosa od 52.907,52 kn, sa zateznim kamatama,

– da se sudska vještakinja M. T. očitovala na prigovor tuženika napominjući, da prema podacima iskazanim u Potvrdi tuženika od 29. studenoga 2007., a u kojoj se jasno navodi da nakon travnja 1991. u evidenciji tuženika nema podataka o isplati rente i da se smatra da isplate dalje nije bilo, pa da je u tim okolnostima osnovano sudska vještakinja u obračun nije uračunala rentu kao isplaćenu predniku tužitelja za razdoblje od svibnja 1991. pa nadalje,

– da prigovor zastare nije osnovan, iz razloga što je prednik tužitelja A. M. već tužbom od 10. veljače 1989. zatražio isplatu imovinske štete s osnove razlike između osobnog dohotka kojeg bi ostvarivao te mirovine i rente koja mu je isplaćivana za razdoblje od 1. srpnja 1988. do 15. veljače 1989., pa da je podizanjem tužbe kojom je prednik tužitelja zahtijevao naknadu štete na ime izgubljene zarade došlo je do prekida zastarijevanja iz tog oblika štete, zbog čega da su i tužitelji kao pravni slijednici mogli tijekom postupka konačno postaviti tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenje vještakinje za financije.

9. Nižestupanjski su sudovi zaključili da tužiteljima kao pravnim slijednicima sada pok. A. M., njihovog oca, pripada pravo na naknadu štete po zatraženoj osnovi, koja je trenutkom smrti prednika tužitelja A. M. prešla na njegove nasljednike, odnosno na njegovu suprugu A. M., a nakon njezine smrti na tužitelje i to kao dio ostavinske imovine, zbog čega predmetna naknada gubi značaj rente, pa se neosnovano tuženik tijekom poziva na odredbu članka 196. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 - dalje: ZOO), kojom je propisano da sud može na zahtjev oštećenika za ubuduće povećati rentu, a može je na zahtjev štetnika sniziti ili ukinuti ako se znatnije promijene okolnosti koje je sud imao na umu pri donošenju prijašnje odluke.

9.1. Nižestupanjski su sudovi ocijenili da se u ovom slučaju radi o naknadi štete zbog gubitka zarade, kada je prednik tužitelja kao oštećenik zbog nesposobnosti za rad upućen u invalidsku mirovinu, a koja se određuje u visini razlike između onoga što bi ostvario kao zaradu iz radnog odnosa i primljene invalidske mirovine i rente u utuženom razdoblju, pa tužitelji kao nasljednici nisu ovlašteni tražiti na temelju te odredbe mijenjanje pravomoćne presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj IIP- 408/83 od 19. rujna 1988. kojom je bila utvrđena renta njihovom predniku A. M.

9.2. Stoga je prvostupanjski sud, pozivom na čl. 195. ZOO u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev, dok je drugostupanjski sud tu odluku djelomično preinačio i tužiteljima dosudio polovičan iznos s obzirom da je (rješenjima donesenim u upravnom postupku) utvrđeno da je razlog umirovljenja profesionalna bolest tužitelja u iznosu od 50% i da samo do tog omjera tuženik, kao poslodavac, može odgovarati.

10. Ovaj sud primjećuje da:

– je prednik tužiteljā (sada pok. A. M.), tada u procesnoj poziciji tužitelja, 10. veljače 1989. podnio tužbu kojom je tražio isplatu 1.333.983 dinara sa kamatom od podnošenja tužbe kao gore opisanu razliku (v. toč. 7. obrazloženja) za razdoblje od 1. srpnja 1988. do 15. veljače 1989. te je u istom podnesku zahtijevao izmjenu odluke o renti određene presudom istog prvostupanjskog suda poslovni broj P- 408/83, počevši sa danom 15. veljače 1989. obrazlažući isti način utvrđenja visine potraživanog povećanja rente;

– je pravna sljednica A. M. (sada pok. M. M.) podneskom od 10. veljače 2004. uredila tužbeni zahtjev na način da je zahtijevala isplatu 17.39 kuna sa zateznim kamatama za razdoblje od veljače 1989. do siječnja 1993., a od veljače 1993. do lipnja 1998. iznos 68.819,09 kuna sa zateznim kamatama, pri čemu je činjenični supstrat i osnovu navela kao u toč. 7. ovoga obrazloženja;

– su pravni sljednici M. M. (sada tužitelji) u podnesku od 19. prosinca 2018. zahtijevali isplatu 52.907,46 kuna sa zateznim kamatama i to za razdoblje 10. veljače 1989. do 16. lipnja 1998., a da su u podnesku od 10. rujna 2019. za isto razdoblje zahtjev specificirali u visini 52.907,52 kune sa zateznim kamatama pri čemu je činjenični supstrat i osnova ostao kao u toč. 7. ovoga obrazloženja.

11. Za zaključiti je da se tužbeni zahtjev tijekom cijelog trajanja ovoga postupka iscrpljivao u nakadi štete koja se ogleda u iznosu razlike od mirovine i rente koju je prednik tužiteljā (sada pok. A. M.) za života primao, do visine plaće usporednog radnika. Prvotni tužitelj, sada pok. A. M., je to pravo ostvarivao kroz mogućnosti omogućene mu postojećim pravnim okvirom, dakle, kroz naknadu već dospjele štete uglavničenog iznosa, a ubuduće kroz povećanje (prethodno donesenom presudom dosuđene) rente. Po njegovoj smrti (i smrti njegove neposredne slijednice), tužitelji, kao pravni sljednici, imovinsko pravo koje je (potencijalno) stekao njihov prednik više nisu mogli ostvarivati potraživanjem rentnog iznosa, nego su, no i dalje iz u bitnom iste činjenične osnove, zahtijevali istu razliku u vidu nastale štete, odnosno razliku između primanja koje je prednik ostvario (primitkom mirovina i rente) i primanja kojeg bi ostvario, da nije otišao u mirovinu (djelomično) zbog profesionalne bolesti.

12. U tom smislu ovaj sud, u okvirima ovoga konkretnog slučaja ocjenjuje da, uzimajući samo u obzir elemente koji se problematiziraju prvim postavljenim pitanjem, nije došlo do preinake tužbe.

13. Nadalje, a dajući odgovor na drugo revizijom postavljeno pravno pitanje, ovaj sud ocjenjuje da – unatoč tome što je prethodno donesenom presudom određena renta te unatoč tome što je tuženik temeljem te presude (kao i temeljem odluka tuženika na koje je prednik tužiteljā pristao, no ne proizlazi da se ujedno odrekao daljnjih potraživanja) predniku tužiteljā isplaćivao iznose rente, a uz to je primao i mirovinu – u situacijama činjenično gore opisanima, nema zapreke da sada tužitelji, kao nasljednici svoga prednika, sukladno općim pravilima o naknadi štete potražuju iznos do ukupno izgubljene zarade koju je pretrpio njihov prednik.

14. Slijedom svega navedenog, ovaj, revizijski sud ocjenjuje da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena, pa je, na temelju čl. 393. ZPP, reviziju valjalo odbiti, tj. odlučiti kao u izreci.

Zagreb, 5. ožujka 2024.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.