REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U OSIJEKU
Poslovni broj: 3 Us I-872/2023-8
Osijek, Trg A. Starčevića 7/II
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Osijeku, po sutkinji toga Suda Jasenki Beker Rupčić, uz sudjelovanje zapisničarke Sabine Branković, u upravnom sporu tužitelja A. B. iz V., OIB: ..., kojeg zastupa opunomoćenica J. Š., odvjetnica u S. B., protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za strance, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, OIB: 36162371878, kojeg zastupa A. M., voditeljica Službe za strance, radi odobrenja dugotrajnog boravišta, 4. ožujka 2024.
p r e s u d i o j e
I Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži poništavanje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Služba za strance, KLASA: UP/I-216-02/22-20/260, URBROJ: 511-01-204- 23-7 od 16. ožujka 2023.
II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška upravnog spora.
Obrazloženje
1. Osporavanim rješenjem tuženika odbijen je zahtjev tužitelja za odobrenje dugotrajnog boravišta u R. H.
2. Tužitelj u tužbi u bitnome navodi da je 5. srpnja 2021. podnio zahtjev za odobrenje privremenog boravka u svrhu spajanja obitelji sa suprugom M. B. koja ima stalni boravak u Republici Hrvatskoj, a isti mu je odobren od 3. rujna 2021. do 2. srpnja 2022. Nadalje, dana 27. listopada 2021. tužitelj je podnio zahtjev za odobrenje dugotrajnog boravka u Republici Hrvatskoj pa je netočan navod da nakon odobrenja privremenog boravka u svrhu spajanja obitelji tužitelj nije podnosio zahtjev za reguliranje statusa u Republici Hrvatskoj. Ističe da je uz zahtjev od 27. listopada 2021. dostavio sve dokaze da je ispunio uvjete iz članka 150. stavka 1. i članka 153. stavka 1. Zakona o strancima („Narodne novine“ broj: 130/11., 114/22. i 151/22.). Naime, tužitelj je odmah nakon odobrenja privremenog boravka podnio zahtjev za odobrenje dugotrajnog boravka u Republici Hrvatskoj i nitko mu nije pojasnio da, ukoliko do isteka odobrenja privremenog boravka ne primi rješenje o dugotrajnom boravku, treba produžiti privremeni boravak. Dodaje da je u braku sa M. B., imaju zajedničku maloljetnu djecu koja redovito pohađaju osnovnu školu u Zagrebu gdje im je prijavljeno boravište. Smatra da ispunjava i sve druge uvjete iz članka 153. stavka 1. Zakona o strancima, a unatoč pravomoćnoj presudi (na koju je uložen izvaredni pravni lijek) ne predstavlja opasnost za javni poredak, nacionalnu sigurnost ili javno zdravlje. Naime, tužitelj i njegova obitelj žive, rade i školuju se u Republici Hrvatskoj, supruga ima stan u vlasništvu u kojem živi, u Republici Hrvatskoj je od 2016. godine te nije bilo razloga za odbijanje podnesenog zahtjeva. Predlaže po potrebi saslušanje tužitelja i supruge M. B. te poništiti osporavano rješenje tuženika i predmet vratiti na ponovni postupak, uz naknadu troška upravnog spora.
3. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe da je zahtjev za odobrenje dugotrajnog boravišta u R. H. odbijen zbog neispunjavanja zakonskih pretpostavki propisanih odredbom članka 150. stavka 3. Zakona o strancima jer tužitelj nema reguliran status putem instituta privremenog boravka i članka 153. stavka 1. točke 5. istog Zakona jer predstavlja opasnost za javni poredak. Pojašnjava da se u osporavanom rješenju pozvao na službene evidencije temeljem kojih je navedeno razdoblje odobrenih privremenih boravaka tužitelju, a kako je utvrđeno da mu je istekao privremeni boravak 2022. godine u rješenju je navedeno da zahtjev za reguliranje statusa putem instituta privremenog boravka više nije podnosio. Naime, dugotrajno boravište ne stječe se automatizmom ili samom predajom zahtjeva te je tužitelj morao znati da zahtjev za odobrenje privremenog boravka mora i nadalje regulirati ukoliko želi boraviti i raditi u Republici Hrvatskoj. Nadalje tuženik pojašnjava da je zahtjev tužitelja odbijen i sukladno članku 153. stavku 1. točki 5. Zakona o strancima na temelju pravomoćne presude te stoga smatra neosnovanima navode tužitelja iz tužbe. Osim toga, netočni su navodi tužitelja da živi i radi u Republici Hrvatskoj jer je tuženik dopisom Zatvora u Gospiću od 23. lipnja 2023. obaviješten da je tužitelj upućen u Zatvor u Gospiću na izdržavanje kazne zatvora od 28. ožujka 2023. iz Centra za dijagnostiku u Zagrebu, na izvršenje jedinstvene kazne zatvora u trajanju od 2 godine i 6 mjeseci zbog kaznenog djela iz članka 293. stavka 1. u svezi s člankom 55. stavkom 2. Kaznenog zakona temeljem pravomoćne i izvršne presude Općinskog suda u Vukovaru broj: 12 K-80/2015 od 2. studenoga 2020., a navedena jedinstvena kazna zatvora izvršava se u vremenu od 10. veljače 2023. do 10. kolovoza 2025. Kako je tijekom provođenja upravnog postupka utvrđeno da je kazneni postupak protiv tužitelja pravomoćno okončan presudom Općinskog suda u Vukovaru poslovni broj: K-80/2015 od 2. studenoga 2020., koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi poslovni broj: Kž-174/2021-4 od 3. siječnja 2022. (pravomoćna 3. siječnja 2022., izvršna 7. ožujka 2022. i ovršna 23. ožujka 2022.) te da je navedenom presudom osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 2 godine i 6 mjeseci zbog kaznenog djela iz članka 293. stavka 1. Kaznenog zakona, utvrđeno je da za odobrenje dugotrajnog boravišta postoje i zapreke iz članka 153. stavka 1. točke 5. Zakona o strancima. Tuženik dodaje da je tužitelju omogućeno sudjelovanje u postupku na način da je saslušan u svojstvu stranke u Policijskoj upravi vukovarsko-srijemskoj dana 10. veljače 2023. Slijedom navedenog, predlaže Sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.
4. Tužitelj u podnesku od 21. rujna 2023. djelomično ponavlja navode iznesene u tužbi te ističe da je živio i radio u Republici Hrvatskoj do trenutka kada je stupio na izdržavanje kazne zatvora, odnosno kada je zaprimljen u Centar za dijagnostiku u Zagrebu. Unatoč navedenoj presudi i kazni zatvora koju izdržava, smatra da ne predstavlja opasnost za javni poredak ili nacionalnu sigurnost jer će odslužiti kaznu zatvora poštivajući zakone i pravni poredak Republike Hrvatske za koje vrijeme će njegova supruga i maloljetna djeca i dalje živjeti u R. H. gdje se djeca redovito školuju. Stajališta je da u njegovom slučaju nema konkretne opasnosti za javni poredak ili nacionalnu sigurnost te bi svrha spajanja obitelji kroz načelo zaštite majke i oca, djece i obitelji trebala imati prednost u odnosu na apstraktnu opasnost za javni poredak ili nacionalnu sigurnost. Stoga u cijelosti ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva.
5. U podnesku od 7. studenoga 2023. tuženik ističe da tužitelj svoje navode ne potkrijepljuje dokazima već iskazuje subjektivno nezadovoljstvo i iznosi hipotetske navode i svoje mišljenje, što nije i ne može biti odlučno u ovoj upravnoj stvari. Pojašnjava da je u provedenom upravnom postupku utvrđeno da tužitelj jest opasnost za javni poredak i da postoje zapreke za odobrenje dugotrajnog boravišta iz članka 153. stavka 1. točke 5. Zakona o strancima zbog počinjenog kaznenog djela koje se temelji na pravomoćnoj presudi suda i jer se nalazi na izdržavanju kazne zatvora. Naime, u cilju utvrđivanja predstavlja li državljanin treće zemlje opasnost za javni poredak, tuženik je dužan zatražiti izvod iz kaznene i prekršajne evidencije Ministarstva pravosuđa i uprave te Uvjerenje o nekažnjavanju Općinskog i Županijskog suda, što znači da tuženik ne ocjenjuje samovoljno predstavlja li državljanin treće zemlje opasnost za javni poredak već odluku temelji na pravomoćnim presudama suda (utvrđenom počinjenju kaznenog djela). Stoga predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.
6. Budući da je u ovom upravnom sporu Sud ocijenio da je između stranaka sporna primjena prava te kako stranke u tužbi odnosno odgovoru na tužbu izričito ne zahtijevaju održavanje rasprave, Sud je na temelju ovlaštenja iz odredbe članka 36. točke 4. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21., dalje: ZUS) upravni spor riješio bez rasprave. Pri tome valja napomenuti da Sud ne smatra potrebnim izvoditi predložene dokaze (kako to tužitelj u tužbi navodi po potrebi) saslušanja tužitelja kao stranke u sporu i saslušanja svjedoka M. B., obzirom da se radi o primjeni materijalnog prava, a održavanje rasprave samo radi odbijanja tih dokaznih prijedloga bi nepotrebno povećalo troškove upravnog spora, što bi bilo u suprotnosti s načelom učinkovitosti izraženim u odredbi članka 8. ZUS-a.
7. U provedenom dokaznom postupku Sud je izvršio uvid u predmetni spis, spis tuženika i isprave koje su priložene u taj spis te je na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, sukladno odredbi članka 33. i članka 55. stavak 3. ZUS- a, utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan.
8. Iz podataka spisa proizlazi da je tužitelj 27. listopada 2021. podnio zahtjev za odobrenje dugotrajnog boravišta Policijskoj upravi vukovarsko-srijemskoj.
9. Iz zapisnika broj: 511-15-06/3-1752/2-21 sastavljenog dana 27. listopada 2021. proizlazi da je tužitelj izjavio da je državljanin B. i H., da je stranac na odobrenom privremenom boravku u Republici Hrvatskoj te da podnosi zahtjev za odobrenje dugotrajnog boravišta u R. H., gdje boravi, temeljem spajanja obitelji sa strancem na boravku u Republici Hrvatskoj, suprugom M. B., državljankom B. i H. Navodi da je 2015. godine u desetom mjesecu sa suprugom i troje malodobne djece došao u V. i regulirao status stranca gdje neprekidno boravi do podnošenja zahtjeva. Nadalje, dodaje da je ranija odobrenja privremenog boravka imao temeljem rada u Republici Hrvatskoj, jer je bio vlasnik tvrtke „AGROKOM NATURA" koju je 2020. u lipnju prodao, da bi u istoj ostao u radnom odnosu na mjestu direktora do isteka dozvole za boravak i rad. Također je izjavio da je nezaposlen, da sredstva za njegovo uzdržavanje osigurava supruga koja je zaposlena u vlastitoj tvrtci, „AGRO CACTUS" na mjestu direktora, a uz njezina primanja ima i ušteđevinu. Pojasnio je da su malodobna djeca F. B., B. B. i J. B., državljani B. i H., stranci na odobrenom privremenom boravku i pohađaju školu, „Kreativni razvoj“ u Zagrebu, gdje provode 5 dana u tjednu, s tim da za vikend dolaze u V. Supruga je sa njima tokom tjedna u Zagrebu, a on živi u stanu u V. koji je u vlasništvu njegove supruge. Namjera mu je nastaviti živjeti i raditi u Republici Hrvatskoj te rijetko izbiva iz Republike Hrvatske, jedino u posjetu rodbini u Bosni i Hercegovini, kada se zadrži do dva dana.
10. Također, iz zapisnika KLASA: 216-02/23-20/28, URBROJ: 511-15-06-23- 4 sastavljenog dana 10. veljače 2023. u prostorijama Policijske uprave vukovarsko- srijemske dodatno proizlazi da je tužitelj izjavio kako trenutno nema reguliran status stranca na privremenom boravku jer je isti istekao 2. srpnja 2022. Naime, mislio je kako nije u obvezi produžiti privremeni boravak jer je 27. listopada 2021. podnio zahtjev za odobrenje dugotrajnog boravišta. Također je naveo da je upoznat s pravomoćnom presudom Općinskog suda u Vukovaru broj: K-80/2015 od 2. studenog 2020. koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalnoj službi u Požegi broj: Kž-174/2021-4 od 3. siječnja 2022. (pravomoćna 3. siječnja 2022., izvršna 7. ožujka 2022., a ovršna 23. ožujka 2022.) kojom je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 2 godine i 6 mjeseci zbog kaznenih djela, te da je navedena pravomoćna presuda zapreka za odobrenje dugotrajnog boravišta sukladno članku 153. stavku 1. točke 5. Zakona o strancima.
11. Odredbom članka 150. stavka 1. Zakona o strancima propisano je da se dugotrajno boravište može odobriti državljaninu treće zemlje koji do dana podnošenja zahtjeva u Republici Hrvatskoj ima neprekidno pet godina odobren privremeni boravak, azil ili supsidijarnu zaštitu. Stavkom 3. istog članka propisano je da u trenutku odlučivanja o zahtjevu za odobrenje dugotrajnog boravišta državljanin treće zemlje mora imati odobren privremeni boravak, azil ili supsidijarnu zaštitu u Republici Hrvatskoj.
12. Nadalje, člankom 153. stavkom 1. Zakona o strancima propisano je da će se dugotrajno boravište odobriti državljaninu treće zemlje koji uz uvjete iz članka 150. Zakona o strancima: 1. ima valjanu stranu putnu ispravu, 2. ima sredstva za uzdržavanje, 3. ima zdravstveno osiguranje, 4. zna hrvatski jezik i latinično pismo, 5. ne predstavlja opasnost za javni poredak ili nacionalnu sigurnost.
13. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, uzimajući u obzir prethodno citirane odredbe materijalnog prava, Sud utvrđuje da tužitelj nije ispunjavao uvjete za odobrenje dugotrajnog boravišta.
14. Takav zaključak proizlazi ponajprije iz činjenice da tužitelj u trenutku odlučivanja o zahtjevu za odobrenje dugotrajnog boravišta (16. ožujka 2023.) nije imao odobren privremeni boravak, a što je sukladno članku 150. stavku 3. Zakona o strancima pretpostavka za odobrenje dugotrajnog boravišta. Da je tome tako, navodi i sam tužitelj u zapisniku od 10. veljače 2023. u kojemu je izjavio da nema reguliran status stranca na privremenom boravku, jer je istekao 2. srpnja 2022., te navodi da je mislio kako nije u obvezi produžiti privremeni boravak jer je 27. listopada 2021. podnio zahtjev za odobrenje dugotrajnog boravišta.
15. Suprotno mišljenju tužitelja, privremeni boravak morao je biti odobren kao pretpostavka za odobrenje dugotrajnog boravišta. Dakle, podnošenjem zahtjeva za odobrenje dugotrajnog boravišta, ne podrazumijeva se da je privremeni boravak reguliran, nego se prvotno privremeni boravak u Republici Hrvatskoj mora odobriti kao preduvjet za odobrenje dugotrajnog boravišta, što jasno proizlazi iz odredbe članka 150. stavka 3. Zakona o strancima.
16. Zaključak da tužitelj nije ispunjavao uvjete za odobrenje dugotrajnog boravišta proizlazi također i iz činjenice da je tužitelj pravomoćnom presudom Općinskog suda u Vukovaru broj: K-80/2015 od 2. studenog 2020. koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalnoj službi u Požegi broj: Kž-174/2021-4 od 3. siječnja 2022., koja je pravomoćna 3. siječnja 2022., osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 2 godine i 6 mjeseci zbog kaznenih djela, pri čemu je navedena pravomoćna presuda zapreka za odobrenje dugotrajnog boravišta sukladno članku 153. stavku 1. točki 5. Zakona o strancima, jer tužitelj predstavlja opasnost za javni poredak, jer kao stranac čini kaznena djela u Republici Hrvatskoj.
17. Obzirom da je nadležni sud Republike Hrvatske nedvojbeno utvrdio povredu javnog poretka, kao sustava temeljnih pravnih i moralnih načela, pravilno je stajalište tuženika da tužitelj predstavlja opasnost za javni poredak Republike Hrvatske.
18. Također, tim rješenjem i takvim postupanjem nisu povrijeđena tužiteljeva prava zagarantirana Ustavom Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj: 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10., 5/14., nastavno: Ustav) ni Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori", broj: 18/97., 6/99. pročišćeni tekst; 8/99. – ispravak; 14/02.,1/06., 13/17.; nastavno: Konvencija). Upravo iz pravomoćne osuđivanosti za kazneno djelo, pravilno se isti ocjenjuje kao stvarna, sadašnja i ozbiljna, nikako apstraktna, prijetnja javnom poretku. Obrazloženje pobijanog rješenja sadrži razumne i dostatne razloge koji opravdavaju njegovo donošenje i otklanjaju sumnju da bi isto bilo rezultat arbitrarnog postupanja.
19. S obzirom na navode tužitelja o činjenici da bi svrha spajanja obitelji kroz načelo zaštite majke i oca, djece i obitelji trebala imati prednost u odnosu na, prema mišljenju tužitelja, apstraktnu opasnost za javni poredak ili nacionalnu sigurnost, valja istaknuti da prema stajalištu Europskog suda za ljudska prava, Konvencija ne jamči strancu pravo ulaska ili boravka u određenoj državi te države ugovornice imaju pravo, sukladno međunarodnom pravu i uz preuzete ugovorne obveze, uključujući Konvenciju, kontrolirati ulazak, boravak i protjerivanje stranaca (C. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 15. studenoga 1996., stavak 73., Izvješća o presudama i odlukama 1996-V.).
20. Nadalje, članak 8. niti bilo koja druga odredba Konvencije ne može se tumačiti na način da jamči pravo na dodjelu određene vrste dozvole za boravak, pod uvjetom da pojedinci bez prepreka ostvaruju svoje pravo na poštivanje privatnog i/ili obiteljskog života (Aristimuño Mendizabal protiv Francuske,br. 51431/99, stavak 66., 17. siječnja 2006.).
21. Mjere kojima se ograničava pravo boravka u nekoj zemlji mogu u određenim slučajevima dovesti do povrede članka 8. Konvencije ako proizvedu nerazmjerne posljedice za privatni ili obiteljski život dotičnih pojedinaca, pri čemu se uzima u obzir pravična ravnoteža između općeg interesa i interesa pojedinca, ali i okolnost da država u tom području uživa određenu slobodu procjene (Fernández Martínez protiv Španjolske [VV], br. 56030/07, stavak 114., ESLJP 2014).
22. Analizirajući okolnosti konkretnog slučaja u tom svjetlu, ovaj Sud smatra da ishodom predmetnog postupka, koji je u cijelosti proveden uz pravilnu primjenu mjerodavnog materijalnog i postupovnog prava, tužitelju nije povrijeđeno pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života, zajamčenog člankom 8. Konvencije. Naime, prema ocjeni ovoga Suda, osporavanim rješenjem tuženika, koje je utemeljeno na mjerodavnim odredbama Zakona o strancima, nije došlo do nerazmjernog miješanja u tužiteljevo pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života.
23. S obzirom na navedeno, ocjena je Suda da je tuženik zakonito postupio potvrdivši da tužitelj ne ispunjava zakonske pretpostavke za odobravanje dugotrajnog boravišta u skladu s odredbom članka 150. stavka 3. i članka 153. stavka 1. točke 5. Zakona o strancima, odnosno da tužitelj u trenutku odlučivanja o zahtjevu za odobrenje dugotrajnog boravišta nije imao odobren privremeni boravak, azil ili supsidijarnu zaštitu u Republici Hrvatskoj, a također, zbog pravomoćne presude kojom je proglašen krivim za kazneno djelo i na temelju koje izdržava kaznu zatvora, predstavlja opasnost za javni poredak.
24. Kraj ovakvog stanja stvari i citiranih odredaba materijalnih propisa, prigovori koje tužitelj ističe u tužbi nisu od utjecaja na drukčije rješenje ove upravne stvari, pa Sud nalazi da pobijanim rješenjem tuženika nije povrijeđen zakon na njegovu štetu.
25. Stoga je valjalo na temelju odredbe članka 57. stavak 1. ZUS-a odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan (točka I izreke presude).
26. Kako je tužitelj u cijelosti izgubio predmetni spor, to Sud nije usvojio zahtjev za naknadu troškova upravnog spora, obzirom da je odredbom članka 79. stavka 4. ZUS-a propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano (točka II izreke presude).
U Osijeku 4. ožujka 2024.
Sutkinja
Jasenka Beker Rupčić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 5. ZUS).
DNA:
1. Tužitelju po opunomoćenici
2. Tuženiku
