Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Stalna služba u Županji

Veliki kraj 48

OIB: 77561654785

Poslovni broj: 16 P-345/2022-23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Vinkovcima, Stalna služba u Županji, po sucu Heleni Zetić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja J. T. iz G., OIB: …, zastupane po punomoćniku I. P., odvjetniku u V., protiv tuženika P. banka Z. d.d., Z., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz OD L. i p. d.o.o. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave, održane 11. siječnja 2024., u nazočnosti A. N., odvjetnice u V., kao zamjenice punomoćnika tuženika, te H. Č., odvjetnice u V., kao zamjenice punomoćnika tuženika, a koja presuda je donesena i objavljena 28. veljače 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 7.2. Ugovora o kreditu broj … od ..., ovjeren kod javnog bilježnika M. K. pod poslovnim brojem: … od ..., a kojim se regulira otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti „po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja“.

II. Nalaže se tuženiku P. banka Z. d.d. Z., OIB: …, da tužitelju J. T. iz G., OIB: …, s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli izvrši isplatu novčanog iznosa od 5.561,26 eura (slovima: pet tisuća pet stotina šezdeset jedan eura i dvadeset šest centi) sa zakonskim zateznim kamatama kako slijedi:

- na iznos od 11,34 eura od 30. rujna 2010. do isplate,

- na iznos od 15,51 eura od 31. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 21,13 eura od 30. studenog 2010. do isplate,

- na iznos od 28,53 eura od 31. prosinca 2010. do isplate,

- na iznos od 23,43 eura od 31. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos od 25,28 eura od 28. veljače 2011. do isplate,

- na iznos od 22,79 eura od 31.ožujka 2011. do isplate,

- na iznos od 23,17 eura od 30. travnja 2011. do isplate,

- na iznos od 32,56 eura od 31. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos od 33,22 eura od 30. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos od 41,63 eura od 31. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos od 36,98 eura od 31. kolovoza 2011. do isplate,

- na iznos od 32,55 eura od 30. rujna 2011. do isplate,

- na iznos od 32,00 eura od 31. listopada 2011. do isplate,

- na iznos od 31,61 eura od 30. studenog 2011. do isplate,

- na iznos od 33,55 eura od 31. prosinca 2011. do isplate,

- na iznos od 35,60 eura od 31. siječnja 2012. do isplate,

- na iznos od 35,75 eura od 29. veljače 2012. do isplate,

- na iznos od 34,38 eura od 31. ožujka 2012. do isplate,

- na iznos od 35,06 eura od 30. travnja 2012. do isplate,

- na iznos od 35,70 eura od 31.svibnja 2012. do isplate,

- na iznos od 34,68 eura od 30. lipnja 2012. do isplate,

- na iznos od 34,83 eura od 31. srpnja 2012. do isplate,

- na iznos od 34,25 eura od 31. kolovoza 2012. do isplate,

- na iznos od 32,81 eura od 30. rujna 2012. do isplate,

- na iznos od 34,34 eura od 31. listopada 2012. do isplate,

- na iznos od 35,18 eura od 30. studenog 2012. do isplate,

- na iznos od 34,89 eura od 31. prosinca 2012. do isplate,

- na iznos od 31,61 eura od 31. siječnja 2013. do isplate,

- na iznos od 34,40 eura od 28. veljače 2013. do isplate,

- na iznos od 34,53 eura od 31. ožujka 2013. do isplate,

- na iznos od 33,36 eura od 30. travnja 2013. do isplate,

- na iznos od 30,23 eura od 31. svibnja 2013. do isplate,

- na iznos od 30,15 eura od 30. lipnja 2013. do isplate,

- na iznos od 30,82 eura od 31. srpnja 2013. do isplate,

- na iznos od 32,09 eura od 31. kolovoza 2013. do isplate,

- na iznos od 34,02 eura od 30. rujna 2013. do isplate,

- na iznos od 33,03 eura od 31. listopada 2013. do isplate,

- na iznos od 33,60 eura od 30. studenog 2013. do isplate,

- na iznos od 34,25 eura od 31. prosinca 2013. do isplate,

- na iznos od 31,49 eura od 31. siječnja 2014. do isplate,

- na iznos od 32,27 eura od 28. veljače 2014. do isplate,

- na iznos od 32,03 eura od 31. ožujka 2014. do isplate,

- na iznos od 31,12 eura od 30. travnja 2014. do isplate,

- na iznos od 30,74 eura od 31. svibnja 2014. do isplate,

- na iznos od 30,84 eura od 30. lipnja 2014. do isplate,

- na iznos od 32,03 eura od 31. srpnja 2014. do isplate,

- na iznos od 32,89 eura od 31. kolovoza 2014. do isplate,

- na iznos od 32,70 eura od 30. rujna 2014. do isplate,

- na iznos od 33,52 eura od 31. listopada 2014. do isplate,

- na iznos od 34,10 eura od 30. studenog 2014. do isplate,

- na iznos od 33,79 eura od 31. prosinca 2014. do isplate,

- na iznos od 34,20 eura od 31. siječnja 2015. do isplate,

- na iznos od 34,20 eura od 28. veljače 2015. do isplate,

- na iznos od 34,20 eura od 31. ožujka 2015. do isplate,

- na iznos od 34,20 eura od 30. travnja 2015. do isplate,

- na iznos od 34,20 eura od 31. svibnja 2015. do isplate,

- na iznos od 34,20 eura od 30. lipnja 2015. do isplate,

- na iznos od 34,20 eura od 31. srpnja 2015. do isplate,

- na iznos od 34,20 eura od 31.kolovoza 2015. do isplate,

- na iznos od 34,20 eura od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 34,20 eura od 31.listopada 2015. do isplate,

- na iznos od 34,20 eura od 30. studenog 2015. do isplate,

- na iznos od 34,20 eura od 31. prosinca 2015. do isplate,

- na iznos od 44,73 eura od 31. siječnja 2016. do isplate,

- na iznos od 46,41 eura od 29. veljače 2016. do isplate,

- na iznos od 44,77 eura od 31. ožujka 2016. do isplate,

- na iznos od 43,15 eura od 30. travnja 2016. do isplate,

- na iznos od 42,18 eura od 31. svibnja 2016. do isplate,

- na iznos od 45,39 eura od 30. lipnja 2016. do isplate,

- na iznos od 44,75 eura od 31. srpnja 2016. do isplate,

- na iznos od 43,44 eura od 31. kolovoza 2016. do isplate,

- na iznos od 44,72 eura od 30. rujna 2016. do isplate,

- na iznos od 45,04 eura od 31. listopada 2016. do isplate,

- na iznos od 46,87 eura od 30. studenog 2016. do isplate,

- na iznos od 47,61 eura od 31. prosinca 2016. do isplate,

- na iznos od 47,03 eura od 31. siječnja 2017. do isplate,

- na iznos od 46,09 eura od 28. veljače 2017. do isplate,

- na iznos od 45,84 eura od 31. ožujka 2017. do isplate,

- na iznos od 44,76 eura od 30. travnja 2017. do isplate,

- na iznos od 42,88 eura od 31. svibnja 2017. do isplate,

- na iznos od 42,15 eura od 30. lipnja 2017. do isplate,

- na iznos od 37,00 eura od 31. srpnja 2017. do isplate,

- na iznos od 36,24 eura od 31. kolovoza 2017. do isplate,

- na iznos od 37,57 eura od 30. rujna 2017. do isplate,

- na iznos od 35,99 eura od 31.listopada 2017. do isplate,

- na iznos od 35,89 eura od 30. studenog 2017. do isplate,

- na iznos od 34,52 eura od 31. prosinca 2017. do isplate,

- na iznos od 4,37 eura od 31. siječnja 2018. do isplate,

- na iznos od 35,44 eura od 28. veljače 2018. do isplate,

- na iznos od 32,98 eura od 31. ožujka 2018. do isplate,

- na iznos od 30,30 eura od 30. travnja 2018. do isplate,

- na iznos od 34,92 eura od 31. svibnja 2018. do isplate,

- na iznos od 33,95 eura od 30. lipnja 2018. do isplate,

- na iznos od 33,99 eura od 31. srpnja 2018. do isplate,

- na iznos od 37,63 eura od 31. kolovoza 2018. do isplate,

- na iznos od 37,82 eura od 30. rujna 2018. do isplate,

- na iznos od 37,14 eura od 31. listopada 2018. do isplate,

- na iznos od 37,54 eura od 30. studenog 2018. do isplate,

- na iznos od 38,67 eura od 31. prosinca 2018. do isplate,

- na iznos od 36,80 eura od 31. siječnja 2019. do isplate,

- na iznos od 37,36 eura od 28. veljače 2019. do isplate,

- na iznos od 39,43 eura od 31. ožujka 2019. do isplate,

- na iznos od 36,79 eura od 30. travnja 2019. do isplate,

- na iznos od 38,72 eura od 31. svibnja 2019. do isplate,

- na iznos od 39,81 eura od 30. lipnja 2019. do isplate,

- na iznos od 40,26 eura od 31. srpnja 2019. do isplate,

- na iznos od 42,34 eura od 31. kolovoza 2019. do isplate,

- na iznos od 43,08 eura od 30. rujna 2019. do isplate,

- na iznos od 41,82 eura od 31. listopada 2019. do isplate,

- na iznos od 42,10 eura od 30. studenog 2019. do isplate,

- na iznos od 43,72 eura od 31. prosinca 2019. do isplate,

- na iznos od 45,98 eura od 31. siječnja 2020. do isplate,

- na iznos od 47,35 eura od 28. veljače 2020. do isplate,

- na iznos od 51,16 eura od 31. ožujka 2020. do isplate,

- na iznos od 50,02 eura od 30. travnja 2020. do isplate,

- na iznos od 48,50 eura od 31. svibnja 2020. do isplate,

- na iznos od 48,98 eura od 30. lipnja 2020. do isplate,

- na iznos od 46,34 eura od 31. srpnja 2020. do isplate,

- na iznos od 46,71 eura od 31. kolovoza 2020. do isplate,

- na iznos od 46,72 eura od 30. rujna 2020. do isplate,

- na iznos od 48,53 eura od 31. listopada 2020. do isplate,

- na iznos od 46,47 eura od 30. studenog 2020. do isplate,

- na iznos od 45,77 eura od 31. prosinca 2020. do isplate,

- na iznos od 47,06 eura od 31. siječnja 2021. do isplate,

- na iznos od 44,86 eura od 28. veljače 2021. do isplate,

- na iznos od 43,67 eura od 31. ožujka 2021. do isplate,

- na iznos od 43,93 eura od 30. travnja 2021. do isplate,

- na iznos od 43,90 eura od 31. svibnja 2021. do isplate,

- na iznos od 43,49 eura od 30. lipnja 2021. do isplate,

- na iznos od 46,17 eura od 31. srpnja 2021. do isplate,

- na iznos od 45,53 eura od 31. kolovoza 2021. do isplate,

- na iznos od 45,25 eura od 30. rujna 2021. do isplate,

- na iznos od 48,59 eura od 31. listopada 2021. do isplate,

- na iznos od 51,25 eura od 30. studenog 2021. do isplate,

- na iznos od 52,14 eura od 31. prosinca 2021. do isplate,

- na iznos od 52,05 eura od 31. siječnja 2022. do isplate,

- na iznos od 52,13 eura od 28. veljače 2022. do isplate,

- na iznos od 54,10 eura od 31. ožujka 2022. do isplate,

- na iznos od 54,89 eura od 30. travnja 2022. do isplate,

- na iznos od 53,93 eura od 31. svibnja 2022. do isplate,

- na iznos od 57,66 eura od 30. lipnja 2022. do isplate,

- na iznos od 61,72 eura od 31. srpnja 2022. do isplate,

- na iznos od 61,65 eura od 31. kolovoza 2022. do isplate,

to za razdoblje od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, za razdoblje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi u visini određenoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku P. banka Z. d.d. Z., OIB: …, da tužitelju J. T. iz G., OIB: …, naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.616,39 eura (slovima: tisuću šest stotina šesnaest eura i trideset devet centi) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. veljače 2023. kao dana donošenja presude do isplate uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a sve to u roku od 15 dana, dok se tužitelj odbija s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa, a do zatraženog iznosa od 2.191,39 eura.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti istaknuti od strane tuženika.

II. Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva povišenjem istoga na način kako je to tužitelj učinio svojim podneskom od 16. svibnja 2023. (list 212 do 216 spisa).

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je A. T. (pok. suprug tužiteljice) kao korisnik kredita sa tuženikom …. sklopio Ugovor o kreditu broj: …, i to na iznos od 25.700,00 CHF, sa rokom vraćanja od 240 mjeseci plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita, da je ugovorom o kreditu ugovoreno je da se kredit u iznosu od 25.700,00 CHF otplaćuje u 240 mjesečnih anuiteta nakon puštanja kredita u tečaj, te da kredit dospijeva na naplatu svakog zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu počev od dana dospijeća prvog anuiteta (a koji dospijeva na naplatu istekom mjesec dana od dana prijenosa kredita u otplatu), a sve to na način da je ugovorena „valutna klauzula“, prema kojem se navodi kako korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja, a prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio predmetnog Ugovora. No unatoč otplatnim tablicama, iznosi pojedinačnih anuiteta po dospijeću u kunama nastalog uslijed promjena tečaja, su rasli s osnova rasta tečaja CHF-a, a što je vidljivo iz otplatnih lista i pregleda prometa. Tužitelj navodi da je dakle, pokojni suprug tužiteljice vršio plaćanje kako je i prvotnim ugovorom o kreditu određeno, odnosno dospijeće rate/anuiteta ugovoreno svakog zadnjeg dana u mjesecu, te je tijekom trajanja otplate po predmetnom kreditu tečaj CHF rastao je u odnosu na HRK, što je imalo za posljedicu povećanje anuiteta nominalno iskazano u HRK., da je za vrijeme trajanja ugovornog odnosa po osnovi odobrenog kredita, korisnik kredita je preminuo, a tužiteljica je nastavila redovno otplaćivati predmetni kredit, te isto tako tužiteljica je proglašena zakonskom nasljednicom iza istog, kako po osnovi naslijeđene imovine, tako i po osnovi novčanih sredstava kod PBZ d.d. po osnovi pretplaćenih anuiteta po tečaju CHF, temeljem Ugovora o kreditu broj ... Tužitelj smatra da je navedena odredba o valutnoj klauzuli ugovorena u predmetnom ugovoru o kreditu nepoštena, neodrediva, izaziva neravnotežu prava i obveza na štetu potrošača, te kao takva ništetna i nema pravni učinak na obvezno pravni odnos ugovornih stranaka, budući je takav način ugovaranja istih suprotan pozitivnoj praksi kako domaćih sudova, pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH, pa tako i suda Europske unije, slijedom čega tužitelj ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe. Nadalje navodi da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014., u odnosu na koju je Vrhovni sud u odluci Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. odbio reviziju tuženika. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502. c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Da prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. S obzirom na citirani sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, koji se odnosi na tuženicu, prema shvaćanju ovog suda, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a. Da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno da su nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica za CHF kao i ugovorna odredba kojim je određena promjenjiva kamatna stopa i koja se mijenjala jednostranom odlukom banaka, te je ta odluka u kolektivnom sporu temeljem odredbe čl. 502.c ZPP obvezujuća za sudove u pojedinačnim postupcima, odnosno sud je vezan za utvrđenja u kolektivnom sporu i dužan ih je primijeniti. Ovaj sud je svojim odlukama broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. odbio revizije banaka u odnosu na utvrđenje ništetnim odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenjala jednostranim odlukama banaka s time da je tuženik obuhvaćen odlukom u kolektivnom sporu kao tuženik. Navodi da je tako i u odluci poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. VSRH navodi: „Kod činjenice da je tužitelj odlukom Vlade Republike Hrvatske u smislu odredbi ZZP/09 određen osobom ovlaštenom za pokretanje postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a tužitelj pokrenuo ovaj postupak vezano za ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditiranju u kojima je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica kredita, a koji ugovori su sklapani u razdoblju 2004.-2008., a za koje ugovorne odredbe tužitelj smatra da su nepoštene te ništetne, onda se nameće zaključak kako je tužitelj imao pravni interes za pokretanje ovog postupka u vrijeme podnošenja tužbe, a koji pravni interes postoji i dalje, unatoč tome da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 102/15.) omogućeno korisnicima tih kredita konverzija iznosa kredita vezanih uz švicarski franak vezati uz EUR. To stoga što je tim Zakonom potrošačima - korisnicima kredita ponuđena mogućnost konverzije kreditnog duga vezanog uz švicarski franak, vezati uz valutu EUR, ali ne kao njihova obveza, što znači da su i dalje u neodređenom broju ostali na snazi ugovori sklopljeni sa valutnim klauzulama u švicarskim francima, a time i dalje pitanje valjanosti takvih ugovornih odredbi ostalo sporno. U takvim okolnostima i dalje postoji pravni interes tužitelja za vođenje ovog postupka.” Zaključno navodi da je Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev 2221/2018- 11 dana 3. rujna 2019. kojom je u bitnome odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenje Visokog trgovačkog suda RH o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenljivoj kamatnoj stopi. Navedena presuda ima se primijeniti i na predmetni spor. Također navodi da je Vrhovni sud RH u svojoj odluci poslovni broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14 i 110/15 - dalje: ZZP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Da navedena pravna shvaćanja Vrhovnog suda RH, su obvezujuća u pojedinačnim individualnim sporovima, pa stoga su odredbe iz predmetnog ugovora ništetne i nepoštene, jer u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica (CHF- švicarski franak), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03 i to člancima 81., 82., i 90., a od 07. kolovoza 2007. do prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Da je presudom suda EU C-186/16 je pravomoćno presuđeno da ugovorena odredba o valutnoj klauzuli nije poštena ukoliko vjerovnik-kreditor potrošaču nije dao informacije koje su potrebne za donošenje valjane odluke o ugovaranju valutne klauzule, zbog čega je kasnije nastala neravnoteža prava i obveza na štetu potrošača. Sukladno navedenom tužitelj smatra da je aktivno legitimiran i ima pravni interes potraživati utvrđenje ništetnosti pojedine odredbe ugovora, kao i od tuženika tražiti povrat svih preplaćenih iznosa koje je preplatio temeljem ništetnih odredbi o tzv. „valutnoj klauzuli“, za koje smatra kako su nepoštene, te stoga ništetne, te je potrebno utvrditi preplatu po ugovoru o kreditu, jer je vidljivo da je tuženik po dospijeću svakog pojedinog obroka zadnjeg dana u mjesecu obračunavao anuitet po tečaju CHF u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja anuiteta, a ne prema tečaju na dan isplate kredita tužitelju, a što je i vidljivo iz otplatnog plana, kao i pregledu prometa po kreditu. Nadalje navodi da temeljem čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača, te čl. 502. Zakona o parničnome postupku, pravomoćna Presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu, pa je zbog činjenice da tuženik bez valjane pravne osnove naplaćen iznos na ime s osnove valutne klauzule, odnosno zbog promjene tečaja švicarskog franka u odnosu na tečaj CHF na dan isplate kredita, a obzirom je plaćanje bilo vezano za valutu CHF i kamatne stope čija je vrijednost u kritičnom razdoblju dramatično porasla, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama, slijedom čega tužitelj predlaže da sud po provedenom postupku donese presudu kojom će utvrditi ništetnim odredbu čl. 7.2. citiranog ugovora o kreditu, te kojom će naložiti tuženiku da na ime preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetnih odredbi vezanih za valutnu klauzulu isplati novčani iznos od 41.756,04 kn/5.541,93 eura, sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, te da naloži tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak. 2. U odgovoru na tužbu tuženik prije svega ističe prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Vinkovcima, Stalne službe u Županji, navodeći da smatra da je temeljem čl. 11. Ugovora o kreditu nadležan sud prema sjedištu podružnice banke koja je s tužiteljem sklopila ugovor, a to je Općinski sud u Osijeku. Nadalje u odgovoru na tužbu osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, smatra da je tužitelj u cijelosti svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi iako je isti u cijelosti preostao, te da sukladno odredbama čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača interes za podnošenje tužbe postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, kako povrede u trenutku podizanja tužbe više nema odluka suda ne može biti usmjerena samo u cilju utvrđenja i otklanjanja povrede koje nema, te stoga smatra u cijelosti tužbu promašenu, a postupanje tuženika koju tužitelj neosnovano i nepravilno smatra protupravnom, više, niti ne postoji, odnosno istoga nikada nije niti bilo. Navodi da se tužitelj ne može u ovom predmetu pozivati na utvrđenja suda iz Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž-7129/13, jer je ona pravno irelevantna budući da se u korektnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete nego o parnici radi stjecanja bez osnove.

Da, ako je temeljem čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, valutna klauzula dopuštena onda je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud smije tu odredbu primjenjivati, a za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova jer e radi o zakonu izričito dopuštenoj klauzuli, da je tužitelj potpisao sporazum i akt o solemnizaciji što predstavlja odraz njene stvarne volje, te nema pretpostavki niti za ništetnost pojedinih odredba sporazuma, niti za pobojnost istog, da je tužitelj sam mogao procijeniti da li ovakav kredit odgovara njegovim potrebama mogućnostima što je tužitelj ovdje nesporno i potvrdio, te slobodnoj voljom pristupila sklapanu ugovora o kreditu, te postojanje pretpostavke da je tužitelj bio upoznat nakon solemnizacije ugovora sa svakim člankom ugovora.

Smatra da tužitelj pogrešno tumači citiranu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske da su građani koji su zaključi ugovor o kreditu zaključili iste svojevoljno i ušli u rizik promjene kamatne stope, te je njihova volja bila upravo ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu, a da tuženik nije imao zakonsku obvezu vezanu za izmjenu ili usklađivanju odredbi o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu definirati parametre promjenjivosti, da iz odredbi Ugovora o kreditu proizlazi da je tužitelj upoznat sa mogućim promjenama iznosa anuitetima u kunama uslijed promjene tečaja u CHF, te da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja, a stopa ugovorne kamate bila je određena najvišom visinom stopa zatezne kamate prema prisilnim propisima o najvišoj dopuštenoj ugovornoj stopi, pa tuženik smatra da stopa kamate uopće ne mora biti ugovorena jer Zakon o obveznim odnosima u čl. 26. st. 3. predviđa mogućnost da stopa ugovorne kamate ne bude određena.

Posebno je tuženik isticao prigovor zastare smatrajući da, niti prema jednom zakonskom propisu podnošenje kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača ne može dovesti do prekida zastare za konkretno potraživanje i da vođenje spora povodom kolektivne tužbe nije sprječavalo tužitelja kao potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih prava i na taj način prekine zastaru.

3. Tužba je upravljena na utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora o kreditu, a pravo na isticanje (utvrđenje) ništetnim, ali i pravnih posljedica ništetnosti odnosno prava koja proizlaze iz ništetnosti, sukladno čl. 110. Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - nastavno ZOO) ne gase se, stoga nije od utjecaja činjenica što je Ugovor o kreditu zatvoren odnosno više nije na snazi, (jer je otplaćen u cijelosti ili nije na snazi zbog nekih drugih razloga) kako to u odgovoru na tužbu pogrešno smatra tuženik.

4. Istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda od strane tuženika sud ocjenjuje neosnovanim.

Nesporno je između parničnih stranaka da je i to čl. 11. Ugovora o kreditu ugovorena nadležnost suda prema sjedištu podružnice banke, a što je u skladu s odredbom čl. 70. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 - nastavno ZPP).

Isto tako je nesporno da je predmetna odredba o ugovaranju mjesne nadležnosti za sporove koji bi mogli proizaći iz istog Ugovora o kreditu, odredba koja je sadržana u naprijed pripremljenom obrascu Ugovora o kreditu i da se stoga o takvoj odredbi nije pregovaralo prije sklapanja ugovora, zbog čega je onda nužno na odgovarajući način primijeniti odredbu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, a kojom je odredbom propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito, ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

Takvu istovjetnu regulativu sadrži odredba čl. 49. aktualnog Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15 i 14/19) koji je usklađen Direktivom Vijeća 93/13/EEZ, od 5. travnja 1993., o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (-nastavno Direktiva).

Prema čl. 3. Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom, ako u suprotnosti s uvjetima u dobroj vjeri, na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Iz daljnje odredbe čl. 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor o tim uvjetima i dalje obvezuje stranke, ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredbi.

O prethodno navedenom je svoje stajalište izrazio i Sud Europske unije u presudi od 27. lipnja 2000. u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98. Obzirom da po ocjeni ovog suda o odredbi čl. 11. predmetnog Ugovora o kreditu, kao odredbi unaprijed formuliranog ugovora, stranke nisu posebno pregovarale, slijedom čega tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj takve odredbe, a nesporno je da je A. T., kao korisnik kredita, u vrijeme sklapanja spornog ugovora o kreditu imao i u vrijeme podnošenja tužbe ima prebivalište u G., te da je ugovor zaključen u V., gdje je sjedište poslovne jedinice tuženika.

Nadalje, uzimajući u obzir predmet postupka i prema odredbi čl. 59. ZPP za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda opće mjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi, a poslovna jedinica u kojoj je zaključen Ugovor o kreditu je u V., te stoga mjesna nadležnost ovog suda proizlazi i iz naprijed citirane zakonske odredbe (tako u svojoj odluci i Županijski sud u Varaždinu, poslovni broj Gž-1752/2019, od 30. ožujka 2020.).

Upravo iz tog razloga odbijen je kao neosnovan istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda od strane tuženika i odlučeno je kao u točki I. izreke ovoga rješenja.

Ovdje potrebno dodati i da je ovaj spor pokrenut je radi neizvršavanja ugovornih obveza tuženika prema tužitelju, a ne radi ostvarivanja tuženikovih prava iz ugovora pred sudom, a Zakonom o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 i 52/16- dalje ZPK) uređuju se ugovori o potrošačkom kreditu, informacije i prava o ugovoru o kreditu, pristup bazi podataka, nadzor i zaštita prava potrošača, a u kojima kao korisnik kredita nastupa potrošač koji uzima kredit pod uvjetima i u svrhu koju određuje taj Zakon. Navedenim zakonom određena je i nadležnost sudova, pa je tako čl. 19.l. st.1. propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu, potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište ili neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Slijedom navedenoga u predmetnom parničnom postupku za određivanje mjesne nadležnosti primjenjuje Zakon o potrošačkom kreditiranju, točnije odredba čl. 19.l. st. 1. toga Zakona.

Odredbom čl. 19.l st. 1. ZPK propisano je da u sporovima koji nastaju u vezi s Ugovorom o kreditu, potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudom države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište ili neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište (stajalište izraženo u rješenju Vrhovnog suda RH poslovni broj Gr1- 143/2019-2 od 11. prosinca 2019.) prema kojem tuženik, kao financijski jača strana u postupku koja je sačinila ugovor o kreditu na način da nije omogućila tužitelju pojedinačno pregovaranje o mjesnoj nadležnosti u slučaju spora, činio sve kako bi ograničio pravo tužitelja kao potrošača na upuštanje u sudski postupak i sudjelovanje u tom postupku.

Radi navedenoga, kada je tužitelj kao mjesno nadležnom sudu za spor u vezi s ugovorom o kreditu, tužbu podnio Općinskom sudu u Vinkovcima, kao sudu prebivališta potrošača, postupljeno je sukladno odredbi čl. 19.l. st. 1. ZPK (ovakav stav zauzet je u odluci Županijskog suda u Zagrebu, posl. br. 72 Gž-2018/21-2 od 15. ožujka 2022.), pa je i imajući u vidu navedeno valjalo odlučiti kao u točki I. izreke ovog rješenja. Stoga je i iz tog razloga odbijen je kao neosnovan istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda od strane tuženika i odlučeno je kao u točki I. izreke ovog rješenja.

5. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja podneskom od 16. svibnja 2023. (list 212 do 216 spisa) tužitelj je specificirao odnosno usklađuje tužbeni zahtjev sa nalazom i mišljenjem vještaka, na način da potražuje ukupni iznos od 5.561,26 eura/41.901,99 kn, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačno dospjeli iznos počevši od 30. rujna 2010. do isplate.

6. Podneskom od 16. svibnja 2023. (list 212-216) tužitelj je uskladio tužbu sa dopunom nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka, na način da je tužbeni zahtjev, kako u ukupnim iznosima, tako i u pojedinačnim iznosima osim u kunama izrazio i u eurima, na način kako je to navedeno u točki II. izreke ove presude.

7. Prvobitnim tužbenim zahtjevom tužitelj je na ime isplate preplate po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli potraživao iznos od 41.756,04 kn/5.541,93 eura. Podneskom od 16. svibnja 2023. tužitelj je povećao tužbu i tužbeni zahtjev tako da umjesto prvobitno postavljenog tužbenog zahtjeva na ukupni iznos od 41.756,04 kn/5.541,93 eura, navedenim podneskom potražuje ukupni iznos od 41.901,99 kn /5.561,26 eura, a tuženik, koji se upustio u raspravljanje, se nije izričito protivio ovom povećanju odnosno preinaci.

8. Prema izmijenjenoj odredbi čl. 190. st. 2. ZPP a koja se primjenjuje u ovom postupku temeljem odredbe čl. 117. st. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, iznimno od odredbe iz čl. 190. st. 1. Zakona o parničnom postupku, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave, ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Nesporno je u ovom postupku da je tužitelj najprije podnesenom tužbom kondemnatornim tužbenim zahtjevom zahtijevao isplatu ukupnog novčanog iznosa od 41.756,04 kn//5.541,93 eura, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose, a koju visinu tužbenog zahtjeva je postavio temeljem samoinicijativno izrađenog izračuna preplaćenih iznosa po zaključenom ugovoru o kreditu, a koji izračun tuženik nije prihvatio zbog čega se u ovom postupku i provodilo financijsko-knjigovodstveno vještačenje po ovlaštenom sudskom vještaku temeljem čijeg izračuna je tužitelj i povisio tj. preinačio tužbeni zahtjev. Ovakvu preinaku tužbenog zahtjev sud je prihvatio upravo pozivom na odredbu čl. 190. st. 2. ZPP, odnosno iz razloga, jer je nesporno da tužitelj nije raspolagao sa dovoljno stručnog znanja da bi mogao točno specificirati tužbeni zahtjev radi čega je i provođeno odgovarajuće vještačenje u ovom postupku, te je stoga i odlučeno kao u točki II. izreke rješenja, a identičan stav u pogledu takve preinake tužbenog zahtjeva izražen je i u pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su IV- 162/2021 od 26. studenog 2021.

9. Tijekom postupka provedeni su dokazi uvidom u smrtni list s lista 10 spisa, rješenje o nasljeđivanju Općinskog suda u Vinkovcima, Stalne službe u Županji poslovni broj O-828/21, UPP-OS-168/21-5 od 8. srpnja 2021. s lista 11 i 12, rješenje o nasljeđivanju naknadno pronađene imovine Općinskog suda u Vinkovcima, Stalne službe u Županji poslovni broj O-828/21, UPP-OS-168/21-10 od 20. srpnja 2022. s lista 13 i 14, presliku osobne iskaznice tužiteljice s lista 15, Ugovor o kreditu broj: … od ... s lista 16 do 22, e-mail korespodenciju s lista 23, evidenciju uplata s lista 24 do 27, plan otplate s lista 28 do 32, otplatnu tablicu s lista 33 do 95, nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka M. I., dipl. oec. iz Ž., od 8. svibnja 2023., te je proveden dokaz saslušanjem istog vještaka, dok sud nije izvodio dokaz saslušanjem tužitelja kao, ni i saslušanjem osobnog bankara, budući da se od tih dokaznog prijedloga odustalo, dok drugih dokaza nije bilo.

10. Temeljem provedenih dokaza i to prije svega uvidom u zaključeni Ugovor o kreditu broj: … od ... s lista 16 do 22, nesporno je utvrđeno da je A. T. kao korisnik kredita i tuženik zaključili Ugovor o kreditu, a temeljem kojega ugovora je tužitelju odobren kredit u iznosu od 25.700,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita, a da je čl. 7. određeno da se korisnik kredita obvezuje kredit otplaćivati u 240 jednakih mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, odnosno plaćanja, da je čl. 4. ugovorena redovna kamata od 5,20% godišnje, kao promjenjiva sukladno odluci tuženika o kreditiranju građana, da je korisnik kredita A. T. preminuo, te da je za njegovog nasljednika temeljem rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Vinkovcima, Stalne službe u Županji poslovni broj O- 828/21, UPP-OS-168/21-5 od 8. srpnja 2021. proglašena J. T., supruga, u cijelosti.

11. Nesporno je među parničnim strankama da je u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013., donesena pravomoćna presuda, a kojom presudom je utvrđeno da je i ovdje tuženik između ostalih u razdoblju kada je tužitelj podigao kredit kod tuženika povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora ista banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te da je istom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, od 4. srpnja 2013., utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju podizanja kredita povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima na način da je koristio u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja istih ugovora tužena Banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

12. Nesporno je da je naprijed navedena prvostupanjska presuda u odnosu na tuženika u pogledu ništetnosti načina promjene kamatne stope potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a u pogledu načina ugovaranja valutne klauzule potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.

13. U pogledu dosega ovako pravomoćne presude donesene povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača nesporno je da se u tom postupku utvrđivalo i ocjenjivalo da li su tužene banke, pa tako i ovdje konkretno tuženik, potrošačima objasnili razloge i iznijeli točne i razumljive kriterije na temelju kojih prosječni potrošač može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz spornih odredaba, odnosno u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe nije utvrđivano da li je pojedini potrošač dobio sve relevantne informacije za donošenje informirane odluke hoće li ugovor s takvim odredbama sklopiti ili ne.

14. Sporno je među parničnim strankama da li je ništetan dio zaključenoga Ugovora o kreditu, i to konkretno dio članaka 7.2., a kojima je ugovorena primjena valutne klauzule.

15. Sporno je nadalje da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja, te da li je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na ovaj konkretni slučaj tj. na zaključeni Ugovor o kreditu između tužitelja i tuženika, te da li je u ovom postupku nužno provoditi "test poštenja" odnosno utvrđivati da li je konkretna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da li se o istim odredbama prethodno pregovaralo, te da li je tužitelj tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni Ugovor o kreditu još vijek na snazi, iako je isti prestao u cijelosti isplatom kredita.

16. Upravo zbog svega naprijed navedenog ocjena je ovoga suda da je u ovom konkretnom slučaju moguće primijeniti pravomoćnu presudu donesenu povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača i u ovom pojedinačnom sporu, s obzirom da je analizom sporne odredbe čl. 7.2. Ugovora o kreditu, ugovoreno da se kredit plaća u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke važećem na dan plaćanja, pa je utvrđeno da je ista identična ugovornoj odredbi u odnosu na koju je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, utvrđeno da predstavlja povredu propisa i zaštite potrošača, te je iz tog razloga ista odredba sukladno čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje u tekstu ZZP/03) nepoštena ugovorna odredba i ništetna sukladno čl. 87. st. 1. ZPP/03.

17. Nesporno je da je prilikom zaključenja Ugovora o kreditu tužitelju bilo poznato što znači ugovaranje kredita uz valutnu klauzulu, ali samo to nije dovoljno da bi se ista ugovorna odredba mogla tretirati kao poštena ugovorna odredba, budući je prema zauzetom stavu suda Europske unije u predmetu C-186/16, i to u presudi donesenoj 20. rujna 2017., jasno navedeno da odredbu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13, a koja odgovara čl. 84. ZZP/03, treba tumačiti na način da nije dovoljno da ugovorna odredba mora biti samo jasno i razumljivo sastavljena, već da je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite i formirane odluke, te sa tim potrošač mora biti upoznat kako na formalnoj, tako i na gramatičkoj razini, da može procijeniti ekonomske posljedice te odredbe za njegove financijske obveze.

18. U postupku koji se vodio za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, a u kojem je i donesena presuda broj P-141/12 od 4. srpnja 2013., nesporno je utvrđeno da odredbe ugovora koje sadrže valutnu klauzulu nisu prošle "test poštenja" odnosno da isti "test poštenja" u konkretnom slučaju nije prošao, niti tuženik, odnosno da je i tuženik kao i sve druge banke u tom promatranom razdoblju isti kredit prikazivao na način da se rizik tečajnih razlika klijentima uglavnom prešućivao ili im se umanjivao isti rizik, odnosno u svakom slučaju da taj rizik tečajnih razloga korisnicima kredita nije dovoljno obrazložen, zbog čega su potrošači mogli doći do zaključka da je ponuda kredita vezanih u CHF najpovoljnija, a u ovom postupku tuženik nije na odgovarajući način pokušao dokazivati relevantnim dokaznim sredstvima da je dao odgovarajuću obavijest tužitelju o rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi na određivanje njegove novčane obveze i da je tužitelj unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

19. S obzirom na navedeno utvrđeno je da je ništetna i odredba čl. 7.2. Ugovora o kreditu, a kojim se regulira način obveze otplate kredita i to u mjesečnim ratama u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja.

20. S obzirom da su utvrđene ništetnim odredbe o načinu ugovaranja valutne klauzule, to temeljem odredbi čl. 210. ZOO tužitelju pripada pravo da mu tuženik naknadi sve ono što je stekao temeljem tako ništetnih odredbi ugovora.

21. Radi utvrđivanja visine onoga što je tuženik dužan vratiti tužitelju, provedeno je odgovarajuće financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku M. I., dipl. oec. iz Ž.

22. Iz plana otplate (list 28 do 32 spisa) i nalaza i mišljenja financijsko- knjigovodstvenoga vještaka utvrđeno je da je predmetnim Ugovorom o kreditu tužitelju odobren kredit u iznosu od 25.700,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke na dan korištenja kredita, te da je na taj dan srednji tečaj iste banke iznosio 4,735150 kn za 1,00 CHF, te da je isti kredit odobren s kamatnom stopom od 5,20% godišnje i rokom otplate od 240 mjeseci. Nadalje, utvrđeno je da je vještak u svom nalazu i mišljenju utvrdio da su se tijekom razdoblja otplate kredit u nekoliko navrata mijenjale, te da se tečaj CHF mijenjao svakodnevno, što je uvjetovalo i porast visine otplatnog anuiteta.

23. U svom nalazu i mišljenju vještak je ukupnu razliku u uplatama vršenim od strane tužitelja u odnosu na kretanje tečaja CHF, i to uzimajući u obzir početno ugovoreni tečaj CHF u vrijeme isplate kredita i sve naknadne izmjene tečaja CHF utvrdio u sveukupnom iznosu od 5.561,26 eura/41.901,90 kn, ovo uzimajući u obzir i tzv. "negativne razlike", kada je tečaj CHF bio niži od ugovorenog.

24. Na nalaza i mišljenje financijsko-knjigovodstvenoga vještaka tužitelj nije imao primjedbi, te je stoga svoj tužbeni zahtjev podneskom od 16. svibnja 2023. (list 212 do 216 spisa) i specificirao sukladno istome nalazu i mišljenju na način kako je to pobliže navedeno u točki II. izreke ove presude.

25. Na nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka tuženik je imao primjedbe. Očitujući se na primjedbe tuženika financijsko-knjigovodstveni vještak je naveo da je specificirani tužbeni zahtjev po podnesku od 16. svibnja 2023. u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka, te da su istim obuhvaćene i tzv. negativne razlike, odnosno da je tužbeni zahtjev po navedenom podnesku u skladu sa izračunima iz nalaza i mišljenja, odnosno isti je umanjen za tzv. negativne razlike. Vezano za primjedbe tuženika po podnesku od 24. svibnja 2023. (list 217 do 218 spisa), a koje se odnose na promjene tečaja CHF tijekom otplate kredita, te primjedbu tuženika da je zadatak vještaka utemeljen na fiksnom tečaju, što je protivno volji ugovornih strana, te primjedba vezana za to da tuženik smatra da nalaz i mišljenje vještaka ne daje odgovor na pitanje koja je to visina tečaja koju je tuženik obračunavao na glavnicu kredita, a koja je nezakonita, vještak je naveo da su primjedbe iz navedenog podneska pravne prirode, a budući sam se vodio nalogom suda na iste primjedbe se ne mogu očitovati, te da u cijelosti ostaje kod pisanog nalaza i mišljenja od 8. svibnja 2023.

26. Na ovako dodatno obrazložen i ispravljen nalaz i mišljenje vještaka parnične stranke nisu imale pitanja, niti primjedbi.

27. Nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka sud je prihvatio kao stručan i objektivan, imajući u vidu da je isti detaljno odgovorio na sva pitanja i primjedbe tuženika, te ga one nisu stoga ničim dovele u pitanje, sumnju, niti dvojbu, a pogotovo što nakon detaljnog i iscrpnog usmenog iznošenja vještaka, niti jedna parnična stranka nije imala primjedbi.

28. Upravo iz tog razloga a uvažavajući nalaz i mišljenje vještaka kao stručan i objektivan i jer je sačinjen upravo po nalogu suda, odlučeno je kao u točki II. izreke presude.

29. S obzirom na to da je odredba ugovora o kreditu koja se odnosi na ugovaranje valute kredita koja se vezuje za švicarski franak odredba o bitnom sastavnom dijelu ugovora, a koji je nesporno utvrđen ništetnim, potrebno je utvrditi može li se ugovor održati na snazi bez te djelomično ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Pri tome su mjerodavne odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003., a prema kojoj odredbi je ništava nepoštena ugovorna odredba, dok prema st. 2. istog članka ništavost pojedine odredbe ne povlači i ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe, a podredno i opća odredba iz čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, a prema kojoj ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora, ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Iste odredbe potrebno je tumačiti na način da predmetni ugovor o kreditu može opstati i bez ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, te se taj dio odredbe Ugovora o kreditu ima smatrati kao da nikada nije postojao, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala.

30. S obzirom na to da su stranke Ugovora o kreditu iskazale volju da se na isti ugovorni odnos primjenjuje tečaj CHF koji je važio na dan korištenja kredita, sukladno početnom otplatnom planu, a to je tečaj od 4,735150 kn za 1 CHF, stoga se na ugovorni odnos primjenjuje odredba tečaju CHF na dan korištena kredita, sve dotle, dok se na zakonom pripisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim i uspostavi zakoniti mehanizam promjene kamatnih stopa. Način na koji bi se mogle nadomjestiti odredbe Ugovora o kreditu koja je utvrđena ništetnom je volja stranaka, zakon i odluka suda ili neke druge vlasti. Identično se odnosi i na valutnu klauzulu.

31. Stav je suda da u odnosu na predmetni Ugovor o kreditu nije došlo do nikakvog mehanizma utvrđivanja tečaja CHF po nekoj od naprijed navedenih osnova kojom bi se dopunom ugovora nadomjestila ništetna odredba i na temelju kojeg bi tuženik bio ovlaštena u razdoblju nakon sklapanja ugovora pa do konačne otplate kredita obračunati i naplatiti švicarski franak po tečaju višem od onoga koji je vrijedio na dan korištenja kredita. Naime, nesporno je da odlukom suda nije došlo do intervencije u predmetni ugovorni odnos na način da se presudom dopunjava ugovor o kreditu tako što bi sud odredio parametre za izračun promjenjive kamatne stope, a takva mogućnost intervencije suda nije, ni bila predviđena odredbama Zakona o zaštiti potrošača koji se primjenjuje na predmetni ugovor.

32. Nadalje, niti zakoni koji su uređivali ovu materiju od dana sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu i to počevši od Zakona o zaštiti potrošača iz 2003., Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i 125/07), te Zakona o potrošačkom kreditiranju, proizlazi da nije bilo nikakve zakonske intervencije u ugovorne odnose iz ugovora o potrošačkom kreditiranju.

33. Zbog svega naprijed navedenog, a uzimajući u obzir pravne posljedice ništetnosti dijela odredi o tečaju CHF, smatra se da je nužno primijeniti jedino poznat tečaj CHF, a to je onaj koji je bio na dan korištenja kredita (tako u svojoj odluci i Vrhovni sud Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1172/2018, od 19. ožujka 2019.).

34. Identično se odnosi i na nalog temeljem kojega je vještak utvrđivao pretplatu temeljem odredbe o valutnoj klauzuli, gdje je uzeo u obzir tečaj CHF u odnosu na kunu.

35. Sud nije prihvatio, niti prigovor tuženika, a koji se odnosio na način izračuna preplate zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli gdje je isti iznos preplate utvrđivan uzimajući u obzir tečaj CHF u vrijeme korištenja kredita, odnosno prigovor tuženika da se na taj način isti kredit pretvorio u kunski kredit, a što nije bila volja ugovornih strana. Naime, nesporno je u ovom postupku utvrđeno da je odredba o valutnoj klauzuli ništetnom i stoga je početni tečaj jedini odrediv kriterij temeljem kojega je moguće utvrditi iznose kojega je tuženik u obvezi isplatiti tužitelj temeljem tako ništetne odredbe.

36. Tijek zakonskih zateznih kamata određen je sukladno odredbi čl. 214. ZOO, iako je sukladno navedenom određeno da je tuženik obvezan na dosuđene svakomjesečne iznose platiti zatezne kamate od dana stjecanja i to iz razloga jer je u konkretnom slučaju utvrđena ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja koja se dogodila već u predugovornoj fazi i to propustom tuženika da potrošaču da odgovarajuće obavijesti o spornim ugovornim odredbama prije sklapanja ugovora, a kako je tužitelj potraživao zakonsku zateznu kamatu na ukupno utvrđene iznose preplate počevši od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa sukladno obračunu vještaka, odnosno počevši od 30. rujna 2010. pa nadalje, tužitelju je i dosuđena kamata na način kako je to pobliže navedeno u točki II. izreke ove presude.

37. Odluka o stopi zakonske zatezne kamate temelji se na čl. 29. ZOO.

38. Prigovor zastare tuženika je neosnovan i to iz razloga, jer je prema pravnom shvaćanju Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, iznesenom u njegovoj odluci poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., određeno da podnesena tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača predstavlja radnju vjerovnika kojom se prekida zastara sukladno odredbi čl. 241. Zakona o obveznim odnosima i zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014. u odnosu na preplatu utvrđenu temeljem ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope, a od 14. lipnja 2018. u odnosu na preplatu utvrđenu temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, a kako je tužba u ovom predmetu podnesena radi utvrđenja ništetnim odredbi o valutnoj klauzuli i podnesena je 15. rujna 2022., nakon ponovnog početka tijeka zastarnog roka od 14. lipnja 2018., nije istekao zastarni rok od 5 godina iz čl. 371. ZOO, zbog čega je i odbijen prigovor zastare od strane tuženika.

39. O troškovima postupka odlučeno je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP imajući u vidu vrijednost predmeta spora i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23 – nastavno OT).

Tužitelju zastupanom po punomoćniku odvjetniku kao osnovani priznati su troškovi sastava tužbe (prema Tbr. 7. toč. 1. OT), sastav 3 obrazložena podneska (i to podnesak od 5. listopada 2022., 23. listopada 2023. i 16. svibnja 2023.), zastupanja tužitelja na 2 ročišta (Tbr. 9. toč 1. OT i to ročište od 5. travnja 2023. i 11. siječnja 2024.), svaka radnja 1po 100 bodova, što ukupno iznosi 600 bodova, te pripadajući PDV u iznosu od 150 bodova, što preračunato iznosi 1.300,00 eura. Pored toga, tužitelju je još u cijelosti priznat trošak predujmljenoga vještačenja u iznosu od 265,45 eura, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 50,94 eura, tako da ukupno priznati troškovi tužitelju iznose 1.616,39 eura.

Imajući u vidu navedeno odlučeno kao u točki III. izreke ove presude, te je tužitelju dosuđen ukupni trošak od 1.616,39 eura.

Temeljem čl. 151. st. 3. ZPP na dosuđeni parnični trošak priznato je pravo i na zakonsku zateznu kamatu od dana donošenja odluke, s obzirom da je takav zahtjev za naknadu ove kamate postavljen.

Tužitelju nije priznat zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 125,00 eura na ime zastupanja tužitelja na ročištu za objavu i uručenje presude ovo stoga što on nužno ne mora pristupiti na ovo ročište da bi saznao o sadržaju presude, a bez obzira da li na isto pristupi o sadržaju presude može saznati na e-oglasnoj ploči suda, pa se ovaj trošak ukazao kao trošak koji nije nužan i potreban za vođenje parnice. Trošak nagrade za pristup punomoćnika odvjetnika na ročište za objavu presude nije trošak koji je potreban za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP, u parničnim postupcima u kojima je presuda objavljenja na ročištu za objavu presude i na e-oglasnoj ploči suda, te je stoga isključena primjena odredaba čl. 154. st. 1. i st. 2. ZPP, a u vezi sa čl. 155. st. 2. ZPP i odredbom Tbr. 9. toč. 3. OT na obvezu protivne strane da taj trošak nadoknadi. Obaveza je suda zakazati i održati ročište za objavu presude, međutim, ne postoji obveza stranaka da na to ročište pristupe. Navedeno ročište može se održati čak i ako dostava poziva strankama nije uredna, te će se stranci koja nije uredno pozvana presuda u tom slučaju dostaviti prema pravilima o dostavi pismena u parničnom postupku. Uredno pozvanim strankama koje ročištu nisu pristupile presuda se ne dostavlja, međutim, one se mogu upoznati sa sadržajem objavljene presude putem e-oglasne ploče suda na kojoj se presuda u tom slučaju objavljuje. Budući da ne postoji procesno pravilo koje obvezuje stranke da ročištu za objavu presude pristupe, pa čak, ni procesna dužnost suda da obavi urednu dostavu poziva za to ročište prije dana održavanja ročišta za objavu presude, a propust uredno pozvane stranke da pristupi tom ročištu ne škodi stranci budući da se sa sadržajem presude može upoznati putem e-oglasne ploče suda, to trošak za objavu presude nije potreban za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP. Odvjetnik koji ne pristupi na ročište za objavu presude, iako je uredno pozvan, ne trpi zbog toga nikakve procesno pravne posljedice, odnosno sankcije. Izostanak s tog ročišta ne utječe, ni na pravilnost dostave, jer se danom dostave presude smatra dan održavanja ročišta za objavu presude. Dakle, pravo na djelotvoran pravni lijek time nije narušeno, čak ni stoga što žalbeni rok teče od dana održavanja ročišta za objavu presude, zato što se sa sadržajem presude i razlozima zbog kojih je donesena može upoznati putem e-oglasne ploče, na koju se objavljuje cjelovit tekst presude. U ovom kontekstu potrebno je razlikovati troškove nagrade odvjetnika koja se može priznati na teret protivne strane, te koji su bili potrebni za vođenje parnice sukladno odredbi čl. 155. st. 1. ZPP, od onih koji nisu bili potrebni za vođenje parnice, te ih stoga odvjetnik može na temelju OT naplatiti samo od stranke koja mu je izdala punomoć.

U Županji 28. veljače 2024.

Sudac

Helena Zetić, v.r.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda i rješenje objavljuju, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude i rješenja obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda i rješenje objavljuju.

Rok za žalbu za stranku koja je uredno pozvana na ročište za objavu presude i rješenja teče od dana kada je održano ročište na kojem se presuda i rješenje objavljuju (čl. 335. st. 9. ZPP).

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojoj se presuda i rješenje objavljuju, sud će presudu i rješenje dostaviti prema odredbama ovog zakona o dostavi pismena, te tada rok za žalbu počinje teći od dana primitka ovjerenog prijepisa presude i rješenja.

Žalba se podnosi ovome sudu pismeno, a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.

O tom obavijest:

1. Tužitelj po punomoćniku I. P., odvjetniku u V.,

2. Tuženik po punomoćnicima odvjetnicima iz OD L. i p. d.o.o. iz Z.