REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-85/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr.sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr.sc. Igora Periše člana vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice OCR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Nenad Horvat, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženice Addiko Bank d.d. Zagreb, Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, koju zastupa punomoćnica Marija Redelja, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Kožul i Petrinović u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Puli – Pola broj Gž- 694/2022-2 od 22. studenog 2022., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-4559/2021-13 od 6. svibnja 2022., u sjednici održanoj 28. veljače 2024.,

p r e s u d i o  j e :

Revizija tuženice odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 016-1811/2006, sklopljenog između tužiteljice i prednika tuženika, od dana 19. srpnja 2006. sadržana u čl. 5. koja glasi:

"Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% (jedancijelihdvadesetpet posto) iznosa kredita."

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. da tužiteljici OCR isplati iznos od 8.089,77 kn zajedno sa zateznom kamatom od 5. kolovoza 2006. do isplate kao i da joj nadoknadi parnični trošak u iznosu od 8.311,35 kn zajedno sa zateznom kamatom od 6. svibnja 2022. do isplate, sve kamate po stopi koju određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.".

2. Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

"I. Djelomično se prihvaća žalba tuženika, preinačava se odluka o trošku sadržana u toč. II. presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P- 4559/2021-13 od 6. svibnja 2022., u dijelu odluke o trošku, na način da odluka o trošku glasi:

"Nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi parnični trošak u iznosu od 6.436,35 kuna, zajedno sa zateznom kamatom od 6. svibnja 2022. do isplate, a po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

U preostalom dijelu odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška."

II. U preostalom dijelu odbija se žalba tuženika te se potvrđuju točka I. presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-4559/2021-13 od 6. svibnja 2022. i dio točke II. te presude kojim je tuženiku naloženo da tužiteljici isplati iznos od 8.089,77 kuna zajedno sa zateznom kamatom od 5. kolovoza 2006. do isplate po navedenoj propisanoj stopi kroz naznačeno razdoblje.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka." .

2. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revd 865/2023-2 od 14. ožujka 2023., tuženici je dopušteno podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola broj Gž-694/2022-2 od 22. studenoga 2022., zbog pravnih pitanja:

"Protivi li se čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03) odnosno čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07) odluka suda kojom je odredba ugovora sklopljenog između potrošača i trgovca (u konkretnom slučaju odredba o naknadi za obradu kredita) utvrđena nepoštenom, odnosno ništetnom samo na temelju utvrđenja da se o ugovaranju iste nije posebno pregovaralo, bez da je sud utvrdio uzrokuje li ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača?

Je li odredba potrošačkog ugovora o kreditu (u konkretnom slučaju odredba o naknadi za obradu kredita) jasna, razumljiva i lako uočljiva u smislu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03) odnosno čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07) ukoliko iz provedenog dokaznog postupka pred nižestupanjskim sudovima proizlazi da je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu u dovoljnoj mjeri obaviješten o učincima ugovaranja iste?".

3. Tuženica je protiv drugostupanjske presude podnijela reviziju, na temelju odredbe čl. 382. ZPP, zbog pravnih pitanja zbog kojih joj je rješenjem ovog suda dopušteno podnošenje revizije. Predložila je Vrhovnom sudu Republike Hrvatske reviziju prihvatiti, ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, te naložiti tužiteljici da mu naknadi troškove revizijskog postupka sa zateznim kamatama.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija je neosnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnom odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu u svezi naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, te zahtjev za povrat iznosa plaćenog po navedenoj osnovi s pripadajućim zateznim kamatama.

7. Sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe, ocijenivši da je sporna odredba čl. 5. Ugovora o kreditu ništetna u smislu odredbi čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03, 46/07 i 79/07 - dalje: ZZP) i čl. 84. ZZP, kao i zahtjev za isplatu, pozivom na odredbe čl. 323 st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18 i 126/21 - dalje: ZOO) i čl. 1115. ZOO, i to sa zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja sporne naknade.

7.1. Sudovi su ocijenili da je tuženica povrijedila interese i prava tužiteljice kao potrošača jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 1,25 % od iznosa kredita jednokratno, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo i koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice potrošača, pa je stoga tuženica nepoštena stjecateljica.

8. Prema odredbi čl. 391. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 - dalje: ZPP) u povodu revizije Vrhovni sud Republike Hrvatske ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja iz čl. 385.a ZPP zbog kojeg je dopuštena.

9. Tuženica osporava pravilnost primjene odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. ZZP, čl. 82. ZZP i čl. 84. ZZP, pri donošenju zaključka suda prema kojem se o odredbi potrošačkog ugovora (o naknadi za obradu i odobravanje kredita) nije pojedinačno pregovaralo i koja je protivna načelu savjesnosti i poštenja jer tuženica nije pojasnila tužiteljici na što se sporna naknada odnosi i zašto iznosi baš 1,25% od odobrenog kredita, pa imajući u vidu i sve okolnosti slučaja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice.

10. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema st. 2. istog članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 84. ZZP propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

11. Sud je, u pojedinačnom postupku u kojemu potrošač zahtijeva restituciju zbog nepošteno ugovorenih i posljedično ništetnih ugovornih odredbi, dužan utvrđivati pretpostavke nepoštenosti tih ugovornih odredbi, pa tako i u smislu ako je tuženica predložila dokaze na okolnost da se s tužiteljicom pojedinačno pregovaralo u svezi razjašnjenja svih okolnosti predmetnog ugovora o kreditu, jesu li sporne odredbe uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te je su li jasne, razumljive i lako uočljive.

12. Iz spisa proizlazi da je tuženica predložila dokaz na okolnost da je tužiteljici u postupku sklapanja ugovora o kreditu dala odgovarajuće obavijesti o sadržaju sporne odredbe, te je shodno tomu proveden dokaz saslušanjem svjedokinje OC, zaposlenice tuženice koja je iskazala da se o spornoj ugovornoj odredbi nije moglo pregovarati, da je svaki klijent morao platiti naknadu za obradu kredita, a nije znala na što se točno ti troškovi odnose.

13. Budući da iz iskaza svjedokinje, kao i iz stranačkog iskaza tužiteljice, proizlazi da se s tužiteljicom nije pojedinačno pregovaralo o predmetnoj spornoj odredbi, to je provođenjem tih dokaza zadovoljeno načelo procesne ravnopravnosti koje podrazumijeva postojanje razumne mogućnosti obiju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima tako da niti jednu stranku ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku.

14. Slijedom navedenog, osim što vrijedi predmnijeva iz čl. 81. st. 2. ZZP jer je tužiteljica s tuženicom sklopila Ugovor o kreditu, prema uvjetima banke i odredbama koje je banka unaprijed formulirala na standardnom obrascu ugovora o kreditu koji je sadržavao i odredbu o naknadi za obradu i odobravanje kredita u visini od 1,25% od iznosa kredita, tijekom postupka je utvrđeno i da se doista o spornoj odredbi nije pregovaralo, te da je prihvaćanje iste bilo uvjet dobivanja kredita. Stoga je sud prvog stupnja pravilno zaključio da tijekom postupka nije utvrđeno da se o spornoj odredbi pregovaralo, te da je ista uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Naime, banka tužiteljici nije prezentirala o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, radi se o tipskom ugovoru koji je sastavila tuženica i o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, što je u svojoj ukupnosti prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, pa je takva ugovorna odredba ništetna u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZPP i čl. 87. st. 1. ZZP.

16. Sud drugog stupnja prihvatio je činjenična utvrđenja i zaključke suda prvog stupnja, navodeći da tuženik nije dokazao da se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja je nerazumljiva i nedorečena, a bila je uvjet sklapanja ugovora.

17. Revidentica uglavnom osporava rezultate provedenog testa nepoštenosti u konkretnom slučaju smatrajući da su sudovi pogrešno primijenili odredbu čl. 81. ZZP i čl. 84. ZZP kojim je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, te da u postupku nije utvrđeno da je prouzročena znatna neravnoteža među ugovornim stranama.

18. Vijeće revizijskog suda prihvaća utvrđenje i zaključak drugostupanjskog suda da se, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP, o odredbi čl. 5. Ugovora o kreditu koja se odnosi na obvezu plaćanja naknade za obradu i odobravanje kredita, nije pojedinačno pregovaralo i da nije jasno i nedvosmisleno tužiteljici kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, troškovi i dr.).

19. Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno je:

"1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.".

19.1. Za napomenuti je da se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

19.2. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12).

20. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Pritom se zahtjev transparentnosti ugovornih odredbi ne može svesti samo na razumljivost tih odredbi na formalnoj i gramatičkoj razini nego ga, u cilju zaštite koju predviđaju odredbe ZZP treba shvatiti šire, posebno imajući na umu da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na trgovca i to osobito u pogledu razine obaviještenosti.

20.1. Prema shvaćanju ovog suda, to ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, što su u ovom predmetu sudovi raspravili.

20.2. Iz utvrđenja sudova proizlazi da je tužiteljica informirana o obvezi plaćanja predmetne naknade ali nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih), niti bi joj bez takve ugovorne odredbe kredit bio odobren i o tome se nije moglo pregovarati, što upućuje na zaključak da je tužiteljica prije sklapanja ugovora o kreditu imala informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade, mogla razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), ali ne i njenoj krajnjoj svrsi, te kredit bez takve ugovorne odredbe nije mogla dobiti.

21. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li tuženici bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

22. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Iz iskaza tužiteljice, kojeg prezentiraju i ocjenjuju nižestupanjski sudovi, proizlazi da bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor.

23. Prema odredbi čl. 83. ZZP, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Okolnosti nastale nakon sklapanja Ugovora, koje su općepoznate, ukazuju na propust tuženice u postupanju u dobroj vjeri. Tako je u svezi ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., protiv koje je u tom dijelu odbijena revizija presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015., pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač protiv više tuženika (među njima i tuženica), radi zaštite kolektivnih interesa potrošača te je utvrđeno da su tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

23.1. Nadalje, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. odbijena je revizija tuženika (a tuženica je tamo bila tuženica pod 3.) protiv odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., među ostalim, u dijelu kojim je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, pa su odredbe o valutnoj klauzuli ostale nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, te iako su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF i imale su saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni propustile su potrošače informirati o tome.

23.2. Konačno, utvrđene su ništetnim i odredbe ugovora o kreditu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita u odluci ovog suda broj Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022. i dr., jer banka nije dokazala koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpjela prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazala na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, pa da stoga pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti).

24. Imajući u vidu da je tužiteljica kao potrošač pri sklapanju ugovora bila ograničena uvjetima iz ponude banke, kao i ostale ugovorne odredbe (pa i o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za koje je utvrđeno da su nepoštene i time ništetne), može se zaključiti da tuženica nije postupala u dobroj vjeri i da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kako su to pravilno zaključili nižestupanjski sudovi (u tom smislu i Rev-673/2023-3 od 13. veljače 2024., Rev 1051/2023-2 od 3. travnja 2024. i Rev- 715/2024 od 22. svibnja 2024.).

25. Slijedom prethodno iznijetog, u slučaju kad bi sud ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita utvrdio nepoštenom odnosno ništetnom samo na temelju utvrđenja da se o ugovaranju iste nije pojedinačno pregovaralo, bez da je utvrdio uzrokuje li ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, takvo utvrđenje suda bilo bi protivno odredbi čl. 81. ZZP/03 kao i čl. 96. ZZP/07. Izneseno je ujedno odgovor na prvo postavljeno pravno pitanje.

26. U odnosu na drugo pravno pitanje za koje je tuženici dopušteno podnošenje revizije za odgovoriti je, da je načelni odgovor potvrdan. Međutim, pritom treba navesti da okolnost da je potrošač obaviješten o obvezi plaćanju naknade za obradu kredita i o iznosu iste, ne znači sama po sebi da je odredba razumljiva, niti da je potrošač u dovoljnoj mjeri obaviješten o učincima ugovaranja iste. To posebno kad je sporna ugovorna odredba sastavni dio standardnog ugovora koji je unaprijed pripremila tuženica kao kreditor i kad tužiteljica kao potrošač na sadržaj sporne odredbe nije mogla utjecati, niti o istoj pojedinačno pregovarati. Stoga je sud dužan, u svakom pojedinačnom slučaju u kojem se odlučuje o restitucijskom zahtjevu potrošača, ovisno o dokaznim prijedlozima stranaka, utvrditi među ostalim je li sporna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva u smislu čl. 84. ZZP/03. Pritom zahtjev transparentnosti treba shvatiti tako da ugovorna odredba prosječnom potrošaču koji postupa razborito i s dužnom pažnjom, mora biti razumljiva ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, već na način da može shvatiti posljedice te ugovorne odredbe i na koji način konkretno prihvaćanje ili neprihvaćanje takve odredbe utječe na njegova prava i obveze u odnosu na tuženicu.

27. U ovom postupku, sudovi su utvrdili da je tuženica prije sklapanja ugovora o kreditu, obavijestila tužiteljicu o spornoj ugovornoj odredbi odnosno o plaćanju naknade za obradu zahtjeva i odobrenje kredita, te o načinu izračuna visine naknade. Međutim, time je samo u formalnom i gramatičkom smislu udovoljeno zahtjevu transparentnosti iz čl. 85. ZZP, pa su sudovi pravilno ocijenili da je unatoč tome sporna odredba nerazumljiva i nedorečena. To stoga jer tuženica nije prezentirala tužiteljici kao potrošaču na što se točno trošak sporne naknade odnosi i tužiteljica na temelju dobivenih informacija nije mogla zaključiti o odnosu iznosa te nakade i usluge koje banka zauzvrat pruža, niti o njenoj krajnjoj svrsi i stvarnom razlogu plaćanja. Stoga se u okolnostima konkretnog slučaja ne može zaključiti da je tužiteljica u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bila u dovoljnoj mjeri obaviještena o učincima predmetne ugovorne odredbe u smislu odredbe čl. 85. ZZP.

28. Slijedom iznesenog, budući da ne postoji razlog zbog kojeg je revizija podnesena, na temelju odredbe čl. 391. st. 6. ZPP, revizija je odbijena kao neosnovana i odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb, 28. veljače 2024.

Predsjednik vijeća

dr.sc. Ante Perkušić