REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-972/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. D. R., , C., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik D. O., odvjetnik u D. i 2. A. R., , D. OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik H. K., odvjetnik u D., protiv tuženika M. Dž., , D., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik D. A., odvjetnik u D., radi utvrđenja ništetnosti ugovora, odlučujući o revizijama tužitelja protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-309/2021-2 od 18. ožujka 2021. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P- 1184/2016 od 30. listopada 2020., u sjednici održanoj 28. veljače 2024.,

p r e s u d i o j e:

I. Revizija tužitelja A. R. odbija se kao neosnovana.

II. Revizija tužitelja D. R. odbija se kao neosnovana.

III. Zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je odlučeno:

„I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja D. R. i A. R. koji glasi:

„1. Utvrđuje se da je u cijelosti ništetan i bez pravnog učinka Ugovor o doživotnom uzdržavanju ovjeren pred javnim bilježnikom A. S., posl.br.OU- 107/2016 od 26.rujna 2016.zaključen između tuženika M. Dž. i M. R.

2. Nalaže se brisanje prava vlasništva iz zemljišne knjige na stanu u suterenu zgr.2507 ukupne površine 88,31m2 uz odgovarajući suvlasnički dio cijele nekretnine, etažno vlasništvo (E-15), z. ul. ... sve k. o. ... tuženika M. Dž., te uspostava prijašnjeg vlasničkog stanja u korist M. R.“

II. Nalaže se tužiteljima solidarno, u roku 15 dana, naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 57.500 ,00 kn sa zateznom kamatom od presuđenja do naplate po stopi koja se obračunava uvećanjem za prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za 3 postotna poena.“.

2. Drugostupanjskom je presudom:

- djelomično odbijena žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je njome odlučeno o glavnoj stvari (točka I. izreke prvostupanjske presude),

- djelomično prihvaćena žalba tužitelja i preinačena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je njome odlučeno o troškovima postupka (točka II. izreke prvostupanjske presude) tako da je odlučeno:

„Nalaže se tužitelju D. R. naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 28.750,00 kn sa zateznom kamatom od 30. listopada 2020. do isplate po stopi koja se obračunava uvećanjem za prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za 3 postotna poena.

Nalaže se tužitelju A. R. naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 28.750,00 kn sa zateznom kamatom od 30. listopada 2020. do isplate po stopi koja se obračunava uvećanjem za prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za 3 postotna poena.“ i

- odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbe.

3. Protiv drugostupanjske presude tužitelji su podnijeli revizije iz članka 382. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP) dopuštene im rješenjem ovoga suda poslovni broj Revd 3012/2021-3 od 18. svibnja 2022. i to:

- tužitelj D. R. zbog pravnoga pitanja: „Je li Ugovor o doživotnom uzdržavanju ništetan ako je u trenutku sklapanja istog postojalo saznanje ugovornih strana o skoroj i izvjesnoj smrti primatelja uzdržavanja i od kakvog je utjecaja činjenica da je davatelj uzdržavanja i prije sklapanja duže vrijeme sadržajno ispunjavao obveze iz ugovornog odnosa?“

- tužitelj A. R. zbog pravnoga pitanja: „Je li kod ocjene ništetnosti ugovora o doživotnom uzdržavanju zbog nemoralnosti bitan trenutak sklapanja ugovora i aleatornost kao bitan element procjene nemoralnosti davatelja uzdržavanja u vrijeme sklapanja ugovora?“.

4. Oba tužitelja revizijama, u okviru pravnih pitanja zbog kojih su im revizije dopuštene, a koja su, prema obrazloženju rješenja ovoga suda Revd 3012/2021-3 „važna za razvoj prava u sudskoj praksi“, drugostupanjsku presudu pobijaju zbog pogrešne primjene materijalnoga prava.

5. U odgovoru na revizije tuženik je predložio ovome sudu da ih odbije kao neosnovane i tužitelje obveže da mu nadoknade trošak toga podneska.

6. Ovaj je sud, na temelju članka 391. stavka 1. ZPP, drugostupanjsku presudu ispitao u dijelu u kojem tužitelji nisu uspjeli u sporu, kako je tužitelji revizijom i pobijaju i kako je ona i dopuštena, i samo zbog pitanja zbog kojih je dopuštena, vodeći računa o tome da je stavkom 3. toga članka propisano da u reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih ju podnosi, uz određeno pozivanje na propise i druge izvore prava.

7. Revizije su neosnovane.

8.1. Predmet spora zahtjevi su tužitelja za utvrđenje ništetnim i bez pravnog učinka ugovora o doživotnom uzdržavanju koji je zaključen između njihova oca kao primatelja uzdržavanja i tuženika M. Dž. kao davatelja uzdržavanja. Te su zahtjeve tužitelji utemeljili na tvrdnjama da je tuženik u vrijeme sklapanja ugovora o doživotnom uzdržavanju znao da primatelj uzdržavanja boluje od teškoga oblika karcinoma gušterače zbog čega da je izvjesna njegova skora smrt, da je cilj ugovora bio jedino isključenje tužitelja iz nasljedstva te da ugovor ima elemente zelenaškoga ugovora.

8.2. Zaključak o neosnovanosti tužbenih zahtjeva nižestupanjski sudovi donijeli su nakon što su utvrdili da ne postoje činjenice na koje se tužitelji u postupku pozivaju.

9.1. Posebno glede revizije tužitelja D. R.:

9.2. S obzirom na to da ovaj tužitelj prvim dijelom revizijskoga pitanja problematizira odnos između saznanja davatelja uzdržavanja za bolest primatelja uzdržavanja u trenutku sklapanja ugovora o doživotnome uzdržavanju koja bi mogla ukazivati na njegovu skorašnju smrt i moralnosti takova postupanja, valja prije svega primijetiti da iz činjenica utvrđenih u postupku ne proizlazi da su unatoč bolesti primatelja uzdržavanja ugovorne stranke očekivale da će primatelj uzdržavanja nedugo po sklapanju ugovora umrijeti, odnosno, da je tuženik to očekivao i da je zato sklopio ugovor, zbog čega bi on bio, kao protivan moralu društva, ništetan u smislu članka 322. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114722, 156/22 i 155/23). Tako prvostupanjski sud obrazlaže kako je utvrđeno da je „kod davatelja uzdržavanja postojala nada u pozitivan ishod izlječenja bez obzira na postavljenu dijagnozu“, a i primatelj uzdržavanja da je ustrajavao na svome liječenju. Zapravo, i prvostupanjski sud, kao i ovaj tužitelj, smatra i obrazlaže da bi bilo „protivno moralu i načelu poštenja i savjesnosti u prometu kada davatelj uzdržavanja sklapa ugovor o doživotnom uzdržavanju s primateljem uzdržavanja znajući da je primatelj uzdržavanja krajnje teškog zdravstvenog stanja u kojem nastupanje smrti predstavlja izvjesnu činjenicu koja po redovitom tijeku stvari nastupa kroz relativno kratko vrijeme.“ no polazi i od toga da „svaki zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovora valja ocjenjivati prema njegovim okolnostima i specifičnim činjenicama te uvjetima u kojima je sklopljen.“. U svjetlu toga prvostupanjski sud se poziva i na to da su se tuženik, inače nećak primatelja uzdržavanja, kao i njegova majka, sestra primatelja uzdržavanja, dvadeset godina prije sklapanja predmetnoga ugovora o doživotnome uzdržavanju brinuli za primatelja uzdržavanja u sadržaju koji znači uzdržavanje.

9.3. S obzirom pak na činjenicu da je u konkretnome slučaju primatelj uzdržavanja, od posljedica bolesti za koju je tuženik znao, umro dvadeset dana po sklapanju ugovora o doživotnome uzdržavanju, ističe se da je u odluci ovoga suda Rev 881/2015-2 od 9. listopada 2019. navedeno: „Iako se Ugovorom o doživotnom uzdržavanju ne mogu osporiti elementi aleatornosti, okolnost što je primatelj uzdržavanja umro uskoro nakon sklapanja ugovora sama po sebi nije razlog ništavosti ugovora. Međutim, ako je ugovor sklopljen u uvjetima kada je bilo izvjesno da predstoji smrt primatelja uzdržavanja, ako je ugovor sklopljen iskorištavanjem tuđe nevolje radi postizanja nesrazmjerne imovinske koristi, tada je taj ugovor suprotan moralu i kao takav ništavu smislu odredbe čl. 103. st. 1. ZOO.“. Dakle, svijest o izvjesnosti brze smrti primatelja uzdržavanja u vrijeme sklapanja ugovora o doživotnome uzdržavanju ne mora sama po sebi ukazivati na nemoralnost davatelja uzdržavanja i stoga prouzročiti ništetnost ugovora, ako postupanje davatelja uzdržavanja nije bilo motivirano iskorištavanjem takvoga stanja primatelja uzdržavanja radi ostvarenja imovinske koristi. Ovo je i odgovor na prvi dio pitanja iz revizije tužitelja D. R. koje se tiče utjecaja saznanja davatelja uzdržavanja za skoru smrt primatelja uzdržavanja na valjanost ugovora o doživotnome uzdržavanju.

9.4. Što se tiče drugoga dijela pitanja, kojim tužitelj D. R. problematizira shvaćanje da onda kada je sporno utječe li činjenica što je primatelj uzdržavanja umro nedugo po sklapanju ugovora o doživotnome uzdržavanju, valja cijeniti i to što je davatelj uzdržavanja i prije sklapanja ugovora duže vrijeme prema primatelju sadržajno ispunjavao obveze iz takvoga ugovornog odnosa, dakle, uzdržavao primatelja uzdržavanja i prije sklapanja ugovora, prije svega se ističe kako nižestupanjski sudovi ocjenu o valjanosti predmetnoga ugovora nisu utemeljili samo na činjenici da je u konkretnome slučaju tuženik godinama prije sklapanja ugovora o doživotnome uzdržavanju uzdržavao primatelja uzdržavanja, već, kako je to prethodno obrazloženo (točka 9.2. obrazloženja ove presude), na činjenici da ne postoji okolnost na koju se tužitelji pozivaju, dakle, sigurnost davatelja uzdržavanja u skoru smrt primatelja uzdržavanja i, zato, sračunatost na imovinsku korist unatoč toga što ugovorne obveze neće dugo izvršavati. Stoga od odgovora na ovo pitanje ne ovisi osnovanost revizije. No, valja istaknuti kako pozivanje na dugotrajnije uzdržavanje u sadržajnome smislu i prije sklapanja ugovora o doživotnome uzdržavanju u konkretnome slučaju treba gledati kao na okolnost iz koje valja zaključiti o nepostojanju namjere davatelja uzdržavanja stjecanja imovinske koristi sklapanjem ugovora nakon saznanja da sam ugovor po sklapanju, možda, zbog bolesti primatelja uzdržavanja, neće dugo trajati, i, zato, o nepostojanju nemoralnosti kao razloga ništetnosti ugovora, a ne kao na činjenicu koja u svakom slučaju i bez obzira na sve ostale okolnosti, dovodi do zaključka da ugovor nije ništetan. Tako je ovaj sud u odluci Rev 720/2008 od 10. lipnja 2009. naveo: „Karakteristika ugovora o doživotnom uzdržavanju je aleatornost - neizvjesnost trajanja činjenica o kojima ovisi realizacija tog ugovora. Točno je da je tužena znala za bolest pok. R. P. i činjenicu da je ona neizlječiva. No isto tako je činjenica da je trajanje takve bolesti individualno i ovisi o nizu faktora, što znači da u vrijeme sklapanja ugovora o doživotnom uzdržavanju tužena nije mogla znati koliko će vremena još primatelj uzdržavanja živjeti i ona biti u obvezi ispunjavati preuzete obveze prema njemu. Zato spoznaja tužene za bolest pok. R. P. u vrijeme kada je s njim sklopila sporni ugovor se ne može smatrati nemoralnim postupanjem s ciljem iskorištavanja pok. R. P. i u tome nalaziti elemente ništavosti toga ugovora. Pri tome treba imati na umu da je tužena pok. R. P. niz godina i prije njegove bolesti, a posebno tijekom trajanja bolesti stalno pomagala i brinula se, dakle kada mu je to bilo najpotrebnije, a što je on upravo i honorirao sklapanjem spornog ugovora. Upravo zato ovo kratko vrijeme formalnog trajanja ugovora (svega dva mjeseca) ne dovodi u pitanje njegovu valjanost.“.

9.5. Kako, dakle, proizlazi da je glede pitanja iz revizije tužitelja D. R., s obzirom na utvrđene odlučne činjenice, u nižestupanjskim presudama materijalno pravo pravilno primijenjeno, to ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena i na koje se odnosi pravno pitanje zbog kojega je dopuštena, pa je na temelju članka 393. stavka 1. ZPP odlučeno kao u točki I. izreke.

10.1. Posebno glede revizije tužitelja A. R.:

10.2. Na pitanje iz revizije ovoga tužitelja valja odgovoriti da je trenutak sklapanja ugovora, a ne neko drugo vrijeme, taj koji je bitan kako kod ocjene ništetnosti ugovora o doživotnom uzdržavanju zbog nemoralnosti tako i kod ocjene njegove aleatornosti kao bitnog elementa procjene nemoralnosti davatelja uzdržavanja u vrijeme sklapanja ugovora. Da se radi o tome trenutku jedino je logično, jer saznanja o određenim činjenicama, konkretno o teškoj bolesti primatelja uzdržavanja kod davatelja uzdržavanja stečena jednom nakon sklapanja ugovora i započinjanja izvršavanja njime preuzetih ugovornih obveza ne mogu, po naravi stvari, više utjecati na sklopljeni ugovor. Međutim, ovaj odgovor na osnovanost revizije ionako ne utječe, jer nižestupanjski sudovi svoje presude nisu ni zasnovali na drukčijem shvaćanju.

10.3. Zato je i glede pitanja iz revizije tužitelja A. R. materijalno pravo pravilno primijenjeno, pa je na temelju članka 393. stavka 1. ZPP odlučeno kao u točki II. izreke.

11. Tuženiku nije dosuđena naknada troška odgovora na reviziju (t. III. izreke) jer se ne radi o trošku potrebnom za odlučivanje o reviziji (članak 166. stavak 1. u vezi s člankom 155. stavkom 1. ZPP).

Zagreb, 28. veljače 2024.

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek