REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 189/2020-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, mr. sc. Igora Periše člana vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. GWDF Partnership, Gesellschaft burgerlichen Rechts, Stegangerstrasse 4, D-83737 Irschenberg bei München, Njemačka i 2. GWDF LIMITED, Cipar, 1. Lamboussa St. 1095 Nicosia, OIB 68040960589, koje zastupa punomoćnik Emil Havkić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika: 1. INA – INDUSTRIJA NAFTE d.d., Zagreb, Avenija V. Holjevca 10, OIB 27759560625 i 2. INA – NAFTAPLIN International Exploration and Production Limited, Upland Road, St. Peter Port, Guernsey, Channel Islands, koje zastupaju punomoćnici u Odvjetničkom društvu Mikuličić – Lončarić – Bahun – Topić u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6929/2016-2 od 7. studenoga 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2597/2006 od 10. ožujka 2016., u sjednici vijeća održanoj 28. veljače 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

II. Zahtjev tuženika za naknadu troška sastava odgovora na reviziju odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je suđeno:

„ I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

''Utvrđuje se da su tuženik 1 i tuženik 2 solidarno dužni tužitelju 1 nadoknaditi štetu u iznosu od 118.286,01 EUR, a tužitelju 2 štetu u iznosu od 7.819.842,34 EUR zajedno sa zateznim kamatama od 27. rujna 2004. do isplate, u roku od 15 dana.'' II Nalaže se tužiteljima da tuženicima nadoknade parnični trošak u iznosu od 373.000,00 kn u roku od 8 dana.

III Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška u iznosu od 12.000,00 kn.

IV Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 2.479.750,00 kn. “

2. Drugostupanjskom presudom suđeno je:

„ Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2597/2006 od 10. ožujka 2016. u pobijanim točkama

I., II. i IV. izreke.“.

3. Protiv drugostupanjske presude tužitelji su podnijeli reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Tuženik predlaže da ovaj sud prihvati reviziju i pobijanu presudu preinači na način da se tužbeni zahtjev tužitelja prihvati, podredno da se nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. U odgovoru na reviziju tuženici osporavaju istaknute navode tužitelja te predlažu odbiti reviziju kao neosnovanu.

5. Revizija je neosnovana.

6. U smislu odredbe čl. 392. a st. 1. ZPP-a ovaj sud ispitao je pobijanu odluku samo u dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga navedenih u reviziji.

7. Ispitujući pobijanu odluku zbog revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka sud je utvrdio da u istoj nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, budući da pobijana odluka nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Naime, suprotno tvrdnji tuženika, izreka odluke je potpuno razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, a odluka sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama koji međusobno nisu u proturječju, a niti postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude i rješenja navodi u sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

8. Drugostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude, u cijelosti prihvaćajući činjenična utvrđenja te pravno shvaćanje prvostupanjskog suda, odgovorio na žalbene navode relevantne za odluku u sporu pa nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a na koju revidenti sadržajem istaknutih navoda ukazuju u reviziji.

9. Pravo na ocjenu provedenih dokaza je odredbama parničnog postupka pridržano za nižestupanjske sudove (čl. 8. ZPP-a), kojima pripada i ovlast (čl. 304. ZPP-a) odlučivanja o trenutku u kojemu je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti valjana odluka, odnosno ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a) pa postupanjem prema toj ovlasti i time što provedene dokaze nije ocijenio sukladno shvaćanju revidenta, drugostupanjski sud nije ostvario povredu iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a. Revizijskim prigovorima tužitelja istaknutim u pravcu pogrešne ocjene provedenih dokaza od strane nižestupanjskih sudova, faktično se prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, a o čemu u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a u revizijskom stadiju postupka nije dopušteno raspravljati.

10. Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

11. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete koja im je nastala zbog odustanka tuženika (INA-e) od sklapanja ugovora o prijenosu prava iz zajedničkog poslovnog pothvata (joint venture) u Gruziji u kojemu bi INA bila strateški partner na eksploataciji nafte, što je rezultiralo nastalim putnim, prevoditeljskim i sličnim troškovima pregovora za tužitelja pod 1. (118.286,01 €), odnosno štetom u vidu gubitka financijskog gubitka za tužitelja pod 2, koji se sastoji u tome što je on, uvjeren da ne smije pregovarati ni s kim drugim, odustao od pregovora s alternativnim potencijalnim partnerom, zbog čega je nakon odustanka tuženika od pregovora tužitelj pod 2. izgubio dobit od 90% prava (8.000.000,00 USD, odnosno 7.819.842,34 €) koja bi mu pripadala iz cjelokupnog zajedničkog poslovnog pothvata u Gruziji.

12. Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev tužitelja na temelju sljedećih utvrđenja i zaključaka:

- da je tuženik pod 1. prvotno pregovarao kao potencijalna ugovorna stranka Ugovora o prijenosu prava, ali da je zbog poreznih i financijskih uvjeta predloženo da umjesto tuženika pod 1. ugovorna stranka bude tuženik pod 2.

- da su tuženici 2002. saznali da je GWSF Ltd., Isle of Man, s kojim su ranije vodili pregovore o istom poslovnom pothvatu, u jednom trenutku izbrisan iz sudskog registra, tj. da su dio vremena pregovore vodili s pravnom osobom koja formalno više nije postojala,

- da je tuženik pod 1. u dopisu od 25. studenoga 2002., koji je potpisao njegov zastupnik u pregovorima, CH, naveo sljedeće: ''Želimo istaknuti da INA zadržava pravo nakon eventualnog saniranja ove situacije od strane Vaše strane i Saknavtobi-a odlučiti bez obveza odgovornosti prema Vašoj stranci i/ili Sakvantobi- u donijeti odluku o daljnjem nastavku pregovora odnosno povlačenju iz istih“,

- da su tom izjavom tuženici sebi izričito pridržali pravo da u svakom trenutku odustanu od sklapanja ugovora s tužiteljima, a tužitelji na ovu izjavu nisu ničime reagirali,

- da su tužitelji pristali na nastavak pregovora o eventualnom sklapanju glavnog ugovora pod teretom rizika prava kojeg su tuženicima implicitno priznali - da u svakom trenutku odustanu od sklapanja glavnog ugovora pa i bez postojanja osnovanog razloga za raskid pregovora,

- da je u konkretnom slučaju mjerodavno njemačko pravo - njemački Građanski zakonik (BGB), prema čl. 28. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima („Narodne novine“, broj: 53/91 i 88/01) - kojom odredbom je propisano da je za izvanugovornu odgovornost za štetu, ako za pojedine slučajeve nije drugačije određeno, mjerodavno pravo mjesta gdje je radnja izvršena ili pravo mjesta gdje je posljedica nastupila, ovisno o tome koje je od ta dva prava povoljnije za oštećenika; da se ne može sa sigurnošću zaključiti je li do radnje (propusta) koja je uzrokovala štetu došlo na području Republike Hrvatske, no međutim da je šteta nastala, tužitelj pod 1. bi štetu pretrpio na području Savezne Republike Njemačke,

- da su odredbe BGB-a pretežito dispozitivne naravi i u tom Zakonu ne postoji odredba koja bi prekludirala strane u postizanju dogovora kakav je među parničnim strankama prihvaćen nakon dopisa tuženika od 25. studenog 2002.,

- da ako takav sporazum između stranaka postoji, ne može doći do povrede načela savjesnosti i poštenja iz čl. 242. BGB-a u slučaju da se pregovori prekinu,

- da su u konkretnom slučaju tuženici aktivirali pravo koje su najavili dopisom od 25. studenoga 2002.,

- da tužitelji nisu uložili dovoljno energije u formalnu razradu onoga što je po njihovim navodima bilo dogovoreno s tuženicima,

- da su tužitelji u svakom trenutku mogli otkloniti element neizvjesnosti i pravnih i gospodarskih rizika koji proizlaze iz izjave od 25. studenog 2002. postavljanjem zahtjeva tuženicima da odstupe od svoje pozicije, odnosno od prava da u svakom trenutku odustanu od sklapanja ugovora,

- da je tuženik pod 1. tužiteljima priopćio kako je uvjet za sklapanje ugovora donošenje odgovarajućih odluka uprave i nadzornog odbora tuženika pod 1.,

- da je u odnosu na pozivanje tužitelja na njihovo eventualno pridržavanje ekskluzivnosti u pregovorima riječ o poslovnoj procjeni tužitelja o izgledima za uspješno dovršenje projekta s više potencijalnih kandidata,

- da su tužitelji pristali na nastavak pregovora s tuženicima uz pridržaj prava tuženika da u svakom trenutku odustanu od pregovora,

- da tužitelji nisu dokazali da su tuženici postupali protivno načelima savjesnosti i poštenja odnosno da su postupanjem tuženika pretrpili štetu,

- da je tužbeni zahtjev neosnovan već zbog takvog diskrecijskog prava na povlačenje iz daljnjih pregovora, čime nisu razmatrani daljnji prigovori, kao niti činjenice vezane uz visinu štete.

13. Drugostupanjski sud je pobijanom odlukom potvrdio prvostupanjsku presudu prihvativši činjenična utvrđenja i razloge prvostupanjskog suda, uz obrazloženje:

- da je odredba čl. 346. BGB-a na koju se pozivaju tužitelji smatrajući da je to jedini slučaj kada prema tom njemačkom zakonu postoji pravo na povlačenje iz budućih pregovaranja, ne predstavlja argument koji bi bio u suprotnosti sa načelnom stranačkom dispozitivnosti, jer u predmetnom slučaju ugovor nesporno nije sklopljen (a navedena odredba se odnosi na reguliranje slučajeva povlačenja iz budućih pregovaranja kada ugovor već jest sklopljen, odnosno, na ugovorom određeno pravo na povlačenje iz budućih pregovora),

- da ne postoji propis koji bi ograničavao mogućnost da stranke u pregovorima prije sklapanja ugovora u pisanom obliku daju izjavu o vremenski neograničenom pridržaju prava na odustanak od pregovora bez ikakvih obveza (što su tuženici u konkretnom slučaju učinili),

- da neosnovano tužitelji tvrde da su tužitelji nakon osam mjeseci mogli shvatiti da tuženik pod 1. više neće iskoristiti svoje navodno pravo na slobodno povlačenje iz pregovora (odnosno da je on zbog proteka vremena konkludentno odustao od tog svog prava), jer iz same izjave proizlazi njezina vremenska neograničenost u čitavom razdoblju koje će uslijediti,

- da iz sadržaja pregovaračke korespondencije u spisu proizlazi da je tuženik pod 1. izričito i posredno ukazivao na određene objektivne i nepredvidive okolnosti (geopolitička situacija u Gruziji, izostanak odobrenja MOL-a, koji je u međuvremenu preuzeo tuženika pod 1., za ostanak u navedenom projektu itd.) o kojima ovisi mogućnost nastavka pregovora i sklapanja ugovora te su na bilo koju takvu naznaku tužitelji mogli reagirati uvjetujući nastavak pregovora odustankom tuženika od pisano izjavljene rezerve,

- da su pregovori iznova započeti s društvima (ovdje tužiteljima) nakon što je društvo s kojim se ranije pregovaralo usred ranijih pregovora o istom poslovnom pothvatu prestalo postojati, iz čega se ne može tuženicima predbacivati pregovaranje bez namjere sklapanja ugovora odnosno da nisu postupali u dobroj vjeri, štoviše, nepostupanje u dobroj vjeri moglo bi se prvenstveno predbaciti pregovaračima koji su inicijalno nastupali u ime tada već nepostojećeg društva,

- da je takvo ponašanje i propusti na suprotnoj, ranijoj pregovaračkoj strani, tuženika očito i potaknulo na izjavu kojom pridržava pravo na odustanak (što također ide u prilog tumačenju pridržanog prava na odustanak kao trajnog),

- da šutnja suprotne pregovaračke strane tijekom pregovora predstavlja konkludentan pristanak na kontinuirano postojanje takvog tuženikova prava, koje se nije iscrpilo samom činjenicom započinjanja pregovora s tužiteljima,

- da su tuženici dopisom od 25. studenoga 2002. zadržali („reserves“) pravo odlučiti, bez obveza prema suprotnoj strani i/ili Saknavtobiju, donijeti odluku o daljnjem nastavku pregovora odnosno o povlačenju iz pregovora,

- da pozivanje tužitelja na to da su se pregovori intenzivno vodili, pa da su tužitelji i njihov gruzijski poslovni partner Saknavtobi iz toga mogli zaključiti samo da neće biti povlačenja tuženika iz daljnjih pregovora, nije osnovano, jer je i dalje egzistirao pridržaj (rezerva) ni na koji način osporenog prava da se donese odluka o povlačenju iz pregovora, pri čemu nije preciziran nikakav rok koji bi mogućnost takve odluke bilo ograničavao, bilo uvjetovao nastupom kakvog događaja koji bi predstavljao rezolutivan uvjet,

- da iz takve formulacije proizlazi da je smisao takvog pridržaja u mogućnosti da se odustane i u daljnjem tijeku pregovora, zbog čega nema mjesta tumačenju da je sama činjenica intenzivnog vođenja daljnjih pregovora tuženicima konkludentno oduzela pravo koje su si ranije pridržali, a neosnovano se tužitelji pozivaju i na to da su „konkludentno prigovorili“ njegovu pridržaju prava na povlačenje iz pregovora time što su ih s njime nastavili,

- da je tvrdnja tužitelja o njihovom pridržavanju ekskluzivnosti ostala nedokazana, jer u spisu ne postoji pisani dokaz o tome da je tko od tuženika inzistirao na takvoj ekskluzivnosti, a izjave svjedoka po tom pitanju su kontradiktorne (tužiteljevi svjedoci, koji su sudjelovali u pregovorima, tvrde da je takvog inzistiranja bilo, a tuženikovi svjedoci, također sudionici u pregovorima, tvrde da takvog inzistiranja nije bilo) te da je takav eventualni postupak tužitelja bio isključivo u domeni njihova poslovnog rizika.

14. U konkretnom slučaju riječ je o predugovornoj odgovornosti za naknadu štete jer su tuženici prema tvrdnjama tužitelja odustali od sklapanja ugovora suprotno načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 242. BGB-a čime su odgovorni za štetu koja je tužiteljima prouzročena.

15. Odredbom paragrafa 280. BGB-a propisano je da ako dužnik povrijedi neku obvezu iz obveznog odnosa, vjerovnik može tražiti naknadu time nastale štete, osim ako dužnik nije odgovoran za povredu obveze. Odredbom paragrafa 311. BGB-a je, između ostalog, propisano da obvezni odnos s obvezama sukladno čl. 241. st. 2. s obvezama nastaje i 1. započinjanjem pregovora koji prethode zaključenju ugovora i 2. pripremom ugovora, kada jedna strana s obzirom na eventualni pravno – poslovni odnos drugoj strani daje mogućnost djelovanja na svoja prava, pravna dobra i interese, ali joj iste povjerava ili sličnim poslovnim kontaktima. Nadalje, odredbom paragrafa 242. BGB-a propisano je da je dužnik dužan činidbu izvršiti u dobroj vjeri i sukladno uzancama.

16. Shodno navedenom, obvezni odnos nastaje započinjanjem pregovora koji prethode zaključenju ugovora. Međutim, sama činjenica prekida pregovora odnosno odustanka od sklapanja ugovora ne vodi sama po sebi odštetnoj odgovornosti stranke koja je prekinula pregovore odnosno odustala od sklapanja ugovora. Predugovorna odgovornost za štetu prema njemačkom pravu temelji se, kao i u hrvatskom pravu (čl. 12. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01) odnosno čl. 4. Zakona o obveznim odnosima („ Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23)) na povredi obveze na savjesnost i uzajamnu pažnju u pregovorima koji prethode sklapanju ugovora. Prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova (kojima je ovaj sud vezan – arg. iz odredbe čl. 385. ZPP-a), tuženici su izjavom od 25. studenoga 2002. sebi izričito pridržali pravo da u svakom trenutku odustanu od sklapanja ugovora s tužiteljima („ bez obaveza odgovornosti“), pri čemu to pravo nije bilo ograničeno ni vremenski, ni postojanjem (osnovanog) razloga. Tužitelji takva izjava o pridržaju nije ostala nepoznata i na istu nisu ničime reagirali. U navedenim okolnostima, a kako to pravilno zaključuju nižestupanjski sudovi, uz razloge koje prihvaća i ovaj revizijski sud ne može doći do povrede načela savjesnosti i poštenja, a time ni odštetne odgovornosti tuženika.

17. Tužitelji u reviziji pokušavaju osporiti utvrđenje sudova o neograničenosti i neuvjetovanosti predmetne izjave tuženika tvrdnjama da je ista bila konzumirana trenutkom nastavka pregovora nakon razrješenja određene situacije (kada su pregovori vođeni s pravnom osobom koja formalno više nije postojala), međutim, kao što je to prethodno navedeno, sukladno odredbi čl. 385. st. 1. ZPP-a revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pa revizijski navodi tužitelja izneseni u tom pravcu nisu mogli biti razmatrani. Navedeno se odnosi i na iznošenje „stvarnih“ razloga odustanka tuženika od pregovora, razloga o postojanju ekskluzivnosti koje je prema tvrdnjama tužitelja rezultiralo njihovim odustankom od pregovora s alternativnim poslovnim partnerima, kao i osporavanja utvrđenja da su oba tuženika dali izjavu o pridržaju.

18. Nadalje, pravilno je drugostupanjski sud ocijenio nesnovanim žalbene (a sada i revizijske) prigovore u pravcu gubitka prava tuženika odnosno „Verwikung“ razvijenog u njemačkoj sudskoj praksi, a prema kojem se pretpostavlja da je došlo do prešutnog odricanja od nekog prava, ako je od mogućnosti njegovog ostvarenja proteklo duže vrijeme („ aspekt vremena“) te ako su nastupile dodatne posebne okolnosti koje zakašnjelo ostvarenje prikazuju kao prijestup protiv dobre vjere („aspekt okolnosti“), jer upravo iz same izjave tuženika proizlazi njezina vremenska neograničenost odnosno neuvjetovanost.

19. Kako ne postoje razlozi zbog kojih je izjavljena revizija tužitelja, to je na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a istu valjalo odbiti kao neosnovanu te odlučiti kao u izreci ove presude.

20. Zahtjev tuženika za naknadu troška sastava odgovora na reviziju odbijen je kao neosnovan jer isti nije bio potreban u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a.

Zagreb, 28. veljače 2024.

Predsjednica vijeća

Renata Šantek