REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1077/2023-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, mr. sc. Igora Periše člana vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Z. Š. iz Č., OIB: …., koju zastupa punomoćnik T. B., odvjetnik u O., protiv tuženika A. B. d.d. Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik D. P., odvjetnik u Z., uz sudjelovanje umješača na strani tužiteljice A. Š. iz Č., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik M. B., odvjetnik u O., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zadru broj Gž - 113/2020-2 od 21. listopada 2021., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku broj P - 1230/2018-24 od 17. listopada 2019., u sjednici održanoj 28. veljače 2024.,

r i j e š i o  j e:

I. Ukida se presuda Županijskog suda u Zadru broj Gž - 113/2020-2 od 21. listopada 2021. i presuda Općinskog suda u Osijeku broj P - 1230/2018-24 od 17. listopada 2019., te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. Odluka o troškovima postupka ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

1. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je prihvaćen zahtjev tužiteljice na utvrđenje da su ništetne odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između pravnog prednika tuženika i tužiteljice u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je promjenjivana po osnovi jednostrane odluke banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te u dijelu kojim je glavnica vezana za valutu švicarski franak i kojima je ugovorena otplata kredita i obveza iz kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za valutu švicarski franak, te tako tuženik obvezan isplatiti tužiteljici 45.000,00 kuna s pripadajućom zateznom kamatom, sve kako je to preciznije određeno izrekom pod t. I. i II. prvostupanjske presude. Odlukom o troškovima postupka tuženik je obvezan naknaditi tužiteljici 8.600,00 kuna, a umješaču na strani tužiteljice 5.000,00 kuna, sve s pripadajućom zateznom kamatom (izreka pod t. III. prvostupanjske presude).

2. Rješenjem ovog suda broj Broj: Revd - 4480/2022-2 od 8. veljače 2023. tuženiku je dopuštena revizija protiv drugostupanjske presude zbog pravnog pitanja:

„Protivi li se čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003), a posebno stavku 4. ovog članka, odluka suda kojom je utvrđeno da se o odredbi potrošačkog ugovora (u konkretnom slučaju dijelu odredbe o načinu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli ugovora o kreditu denominiranom u CHF ili denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF) nije pojedinačno pregovaralo, bez izvođenja dokaza saslušanjem svjedoka kojeg je trgovac predložio na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi?“

3. Protiv drugostupanjske presude tuženik je zbog prethodno naznačenog pitanja podnio reviziju iz čl. 382. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

4. Tužiteljica je odgovorila na reviziju uz prijedlog da se ista odbije kao neosnovana.

5. Revizija je osnovana.

6. Prema odredbi čl. 391. st. 1. ZPP-a, u povodu revizije iz čl. 382. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu odluku samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena. U reviziji prema odredbi čl. 391. st. 3. ZPP-a stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, uz određeno pozivanje na propise i druge izvore prava, a razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice kao potrošača na utvrđenje da su u određenom dijelu ništetne odredbe ugovora o kreditu sklopljenog 23. svibnja 2007., te da tuženik isplati novčani iznos koji predstavlja razliku između iznosa redovnih kamata obračunatih po početno utvrđenoj kamatnoj stopi i iznosa redovnih kamata obračunatih prema naknadnim odlukama banke o odlukama kamatnih stopa u utuženom razdoblju i bez primjene valutne klauzule.

8. Pobijana presuda temelji se na činjeničnom utvrđenju: - da su pravni prednik tuženika i tužiteljica kao potrošač sklopili ugovor o kreditu na iznos od 23.00,00 CHF,

- da je navedenim ugovorom ugovorena promjenjiva kamatna stopa i vezana za valutnu klauzulu, - da je kamatna stopa mijenjana jednostranom odlukom banke, - da se o promjenjivoj kamatnoj stopi nije pojedinačno pregovaralo, već ju je unaprijed na standardnom ugovoru, na čiji sadržaj tužiteljica nije imala utjecaja, formulirala banka,

- da tuženik kao trgovac nije potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o kreditu kod ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pa kako promjenjivost kamate i vezanost glavnice uz određenu valutu ovisi isključivo o volji jedne ugovorne strane, tuženika, to isto suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime se postupalo suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, slijedom čega su te odredbe ništetne.

9. Nižestupanjski sudovi su se pozvali na učinke presude iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž - 6632/17 od 14. lipnja 2018. (kao i presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt - 2221/18 od 3. rujna 2019.), te odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž - 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. (kao i presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt - 249/14 od 9. travnja 2015.) kojima je utvrđeno postupanje suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03), odnosno od 7. kolovoza 2007. suprotno odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07,125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14) i odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08.,78/15 i 29/18 – dalje: ZOO).

10. Ujedno su nižestupanjski sudovi (pozivom na odredbe čl. 1111. do čl. 1120. ZOO-a) prihvatili tužbeni zahtjev temeljem pravnog shvaćanja prema kojem u naprijed navedenoj situaciji nisu dužni provoditi dokazni postupak, neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom na to da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača i čl. 502.c ZPP-a u svezi čl. 502.a ZPP- a.

11. Tuženik naznačenim pitanjem osporava pravilnost primjene odredbi čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača, pri donošenje zaključka suda prema kojem se o odredbama potrošačkog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, iako na tu okolnost nije proveden dokaz saslušanjem svjedoka kojeg je tuženik predložio upravo na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenim odredbama (radnice tuženika R. M., te saslušanje javne bilježnice D. D.). Tuženik smatra da je takvim postupanjem nižestupanjskih sudova povrijeđeno tuženikovo pravo na procesnu ravnopravnost te da takvo postupanje nije u skladu s odredbom čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača.

12. U skladu s prethodno izloženim potrebno je dati odgovor na pitanje može li se tužiteljica, pozivajući se na ništetnost spornih ugovornih odredbi u predmetnom postupku, pozvati na izravnu primjenu pravnih utvrđenja iz kolektivnog postupka za zaštitu prava i interesa potrošača i ne provesti u individualnom postupku dokaze predložene po tuženiku.

13. Kod odgovora na navedeno pitanje treba reći da čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača glasi: „...ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača... (...) ...ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati...“. U prethodno citiranom kolektivnom postupku za zaštitu prava i interesa potrošača predmet dokazivanja nisu bile obavijesti koje su dane određenim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, zbog čega i nisu izvedeni dokazi saslušanjem radnika banaka. S druge strane, u ovom postupku, tuženik je predlagao dokaze na okolnost da je tužiteljici u postupku sklapanja ugovora o kreditu davao odgovarajuće obavijesti o sadržaju spornih ugovornih odredbi. S obzirom na navedeno, predloženi dokazi su trebali biti izvedeni jer okolnosti na koje su predloženi nisu bile predmet kolektivnog postupka, a u ovom pojedinačnom postupku predstavljaju odlučne dokaze koji bi utjecali na njegov ishod i pravičnost postupka u cjelini. Iz navedenog se nesumnjivo nameće zaključak da načelo procesne ravnopravnosti koje podrazumijeva postojanje razumne mogućnosti obaju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima tako da niti jednu stranku ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku, u ovom slučaju, povrijeđeno jer je odluka suda utemeljena na zaključku da tužiteljici nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama spornog ugovora o kreditu, a ta okolnost nije bila predmet utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom postupku niti je o njoj tuženiku omogućeno dokazivanje u ovom pojedinačnom postupku.

14. Prema shvaćanju ovog suda (pravno shvaćanje iznijeto u odlukama broj: Rev- 120/2023-2 od 28. veljače 2023, Rev- 1279/2022-2 od 14. veljače 2023, Rev- 1074/2023-2 od 23. siječnja 2024. i dalje, koje je u skladu sa shvaćanjem Ustavnog suda Republike Hrvatske iznesenim u odluci toga suda Broj: U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022.), u postupku kolektivne zaštite od nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje se u okviru ostvarivanja apstraktne zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi u kojem sud ne uzima u obzir specifičnosti konkretnog slučaja, tj. konkretnog ugovornog odnosa, dok je u postupku individualne zaštite kontrolu nepoštenosti ugovorne odredbe sud dužan raspraviti s obzirom na osobu potrošača koja je pokrenula postupak i s obzirom na sve okolnosti tog pojedinačnog slučaja, a to stoga što se stvarna ravnoteža u pravima i obvezama potrošača i trgovca uspostavlja u postupcima individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača u kojima sud o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje s obzirom na specifične okolnosti pojedinačnog slučaja. Stoga je tuženik mogao tvrditi, te da mu je sud morao omogućiti dokazivanje da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Kada banci ne bi bilo omogućeno dokazivanje da je određenom potrošaču u postupku sklapanja konkretnog ugovora o kreditu dala odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, unatoč tome što je na njoj teret dokazivanja te okolnosti, tada bi se odluka suda o nepoštenosti (ništetnosti) tih odredbi, zbog povrede prava potrošača na obaviještenost, kao odlučnoj okolnosti za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva u pojedinačnim potrošačkim sporovima, temeljila na pravnoj presumpciji, koja u ni u jednom sudskom postupku nije utvrđena, jer tuženiku nije omogućeno dokazivanje o protivnom.

15. S obzirom na navedeno, osnovano revident smatra da se odredbi čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača i procesnoj ravnopravnosti stranaka protivi zaključak suda da se o spornim odredbama potrošačkog ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo kada je revident predložio da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja ugovora o kreditu saslušaju određeni svjedoci, između kojih je i radnik tuženika koji je sudjelovao u sklapanju predmetnog ugovora, a sud je odbio taj dokazni prijedlog tuženika.

16. Slijedom prethodno iznijetog odgovor na postavljeno pitanje glasi: Protivan je, odredbi čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003) kao i procesnoj ravnopravnosti stranaka, zaključak suda prema kojem se o odredbi potrošačkog ugovora (u konkretnom slučaju dijelu odredbe o načinu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli ugovora o kreditu denominiranog u CHF ili denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF) nije pojedinačno pregovaralo, ako se na tu okolnost nije proveo predloženi dokaz saslušanjem svjedoka koji je sudjelovao u sklapanju ugovora o kreditu kojeg je trgovac predložio na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi.

17. U ovom konkretnom slučaju tuženik je na okolnost pojedinačnog pregovaranja predložio saslušati svjedoke upravo na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenim odredbama, te je osporio izravnu primjenu utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom postupku za zaštitu prava i interesa potrošača, dok su nižestupanjski sudovi su odbili provesti navedeni dokaz pozivom na učinke iz presude donesene u kolektivnom sporu, čime su takvim postupanjem povrijedili tuženikovo pravo na procesnu ravnopravnost i primjenu odredbe čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača.

18. Na temelju svega naprijed navedenog valjalo je odlučiti kao u izreci, pozivom na odredbu čl. 395. st. 2. ZPP-a.

19. U ponovnom postupku potrebno je utvrditi činjenice odlučne za primjenu materijalnog prava u smislu izloženog pravnog shvaćanja ovog suda, nakon čega će biti moguće donijeti pravilnu i zakonitu odluku u ovom sporu.

20. Ukinuta je i odluka o troškovima postupka, jer se za sada ne zna uspjeh stranaka u sporu, a o trošku revizijskog postupka odlučit će se konačnom odlukom (čl. 166. st. 3. ZPP-a).

Zagreb, 28. veljače 2024.

Predsjednica vijeća

Renata Šantek, v.r.