REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 549/2019-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Goranke Barać - Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. Š. iz Z., OIB: …, koju zastupa punomoćnica K. D., odvjetnica u Z., protiv tuženika T. F. C. d.o.o., Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik D. D., odvjetnik u Z., radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu, vraćanja na rad i isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-334/2018-2 od 20. studenoga 2018., kojom je potvrđena djelomična presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-928/2016-28 od 9. veljače 2018., na sjednici održanoj 28. veljače 2024.,

r i j e š i o  j e :

I. Ukida se presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R- 334/2018-2 od 20. studenoga 2018. u toč. I. i II. izreke te se predmet u tom dijelu vraća na ponovno odlučivanje drugostupanjskom sudu.

II. O troškovima revizijskog postupka odlučiti će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1.1. Djelomičnom prvostupanjskom je presudom, u točki I. izreke, odbijen tužbeni zahtjev koji glasi:

"1. Utvrđuje se da nije dopušten otkaz ugovora o radu koji je tuženik dao tužiteljici Odlukom o redovitom otkazu ugovora o radu od dana 04.03.2016., kao i da nije dopuštena Odluka tuženika od dana 31.03.2016. kojom je potvrdio odluku o otkazu te odbio zahtjev za zaštitu prava tužiteljice.

2. Utvrđuje se da tužiteljici nije prestao radni odnos kod tuženika te se nalaže tuženiku vratiti tužiteljicu na radno mjesto "Regionalni menadžer za prodaju", ili u slučaju nemogućnosti na drugo odgovarajuće radno mjesto sukladno stručnoj spremi, znanju i radnom stažu tužiteljice, u roku od 8 dana."

1.2. Ujedno je, toč. II. prvostupanjske presude odlučeno da se odluka o troškovima postupka ostavlja za kasniju presudu.

2. Drugostupanjskom je presudom suđeno:

„I. Odbijaju se žalba i dopuna žalbe tužiteljice kao neosnovane i potvrđuje djelomična presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-928/16-28 od 9. veljače 2018.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za nadoknadu troška sastava žalbe.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za nadoknadu troška sastava odgovora na žalbu.“

3. Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju, pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. toč. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11- proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP), iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava, predloživši njezino preinačenje, podredno ukidanje obje nižestupanjske odluke i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. U odgovoru na reviziju tuženik istu predlaže odbiti.

5. Revizija je osnovana.

6. Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. toč. 2. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da se utvrdi nedopuštenom tuženikova Odluka o poslovno uvjetovanom otkazu tužiteljičinog ugovora o radu, kojeg je tuženik otkazao odlukom od 4. ožujka 2016., uz posljedično vraćanje tužiteljice na radno mjesto na kojemu je radila prije otkaza, odnosno na odgovarajuće radno mjesto, pri čemu tužiteljica još tvrdi i da je uznemiravana i diskriminirana na radnom mjestu, čime su joj povrijeđena prava na dostojanstvo i zdravlje.

8. U postupku je utvrđeno:

- da je tužiteljica bila zaposlena na radnom mjestu "regionalni voditelj (menadžer) za prodaju“ skupa sa C. V. (bile su zaposlene na istom radnom mjestu, a zadužene za različita područja unutar Hrvatske),

- da je 3. ožujka 2016. tuženik ukinuo radno mjesto "regionalni voditelj prodaje", a ustrojio je novo radno mjesto "regionalni voditelj za područje Slovenije i Hrvatske", a te poslove obavlja D. P.,

- da je tužiteljica obavljala poslove regionalnog voditelja prodaje za područje dijela Hrvatske (od istočne granice do V., uključujući i Z.), dok je D. P. zaposlen na radnom mjestu regionalnog voditelja za područje Slovenije i Hrvatske,

- da je tuženik 4. ožujka 2016. donio odluku o redovitom otkazu ugovora o radu tužiteljice, protiv kojeg je tužiteljica podnijela zahtjev za zaštitu prava, a kojega je tuženik odbio kao neosnovan odlukom od 31. ožujka 2016.,

- da su, nakon poslovne odluke o ukidanju radnog mjesta „regionalnog voditelja prodaje“, poslovi koje je obavljala tužiteljica raspoređeni na radno mjesto "direktor prodaje" za područje Rumunjske, Srbije, Hrvatske i Slovenije, na kojem radnom mjestu je radio C. U.,

- da je i C. V. otkazan ugovor o radu,

- da je, prema Odluci o izmjeni organigrama - organizacije radnih mjesta od 19. srpnja 2016., u organizaciji T. g. došlo do promjena na način da je Hrvatska pripojena drugoj regiji (sada regiji Italija, Austrija, Švicarska i Slovenija, a prije je bila u regiji Srbija, Rumunjska, Slovenija i Hrvatska).

9.1. Na temelju navedenih utvrđenja, prvostupanjski je sud odbio tužbeni zahtjev, obrazlažući da je tuženik imao opravdani razlog da tužiteljici otkaže ugovor o radu, na temelju odrede čl. 115. st. 1. t. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14 - dalje: ZR) obrazlažući da je postupak otkazivanja ugovora o radu proveden pravilno i zakonito time što je, zbog reorganizacije poslovanja kao posljedice gospodarskih razloga i novih organizacijskih procesa, tuženik donio organizacijsku odluku o ukidanju radnog mjesta regionalni voditelj (menadžer) za prodaju čime je prestala potreba za radom tužiteljice (i C. V.). Ujedno, prvostupanjski sud smatra da se, time što je tužiteljica obavljala poslove regionalnog voditelja prodaje za područje dijela Hrvatske (od istočne granice do V., uključujući i Z.), dok je D. P. zaposlen na radnom mjestu regionalnog voditelja za područje Slovenije i Hrvatske, nikako ne može raditi o istim poslovima već iz same činjenice da je područje zaduženosti puno šire pa smatra neosnovanima tvrdnje tužiteljice da je tuženik ponovno ustrojio radno mjesto s istim poslovima koje je ona obavljala prije otkaza ugovora o radu.

9.2. Potvrđujući prvostupanjsku presudu drugostupanjski sud dodaje da je autonomno pravo poslodavca da odlučuje o načinu i organizaciji procesa rada u cilju postizanja ekonomski uspješnijeg poslovanja te u tom smislu i da mijenja tehnološki proces rada, kao što je i autonomno pravo poslodavca odlučiti kojem će kriteriju, prilikom utvrđivanja radnika kojima će otkazati ugovor o radu, dati prednost. Pritom odbija žalbene navode tužiteljice da je predmetni otkaz ugovora o radu nedopušten i zbog toga što tuženik nije objavio odluku o ukidanju radnog mjesta po odredbi čl. 27. ZR pa da ona prije otkaza ugovora o radu nije bila upoznata s izmjenom Pravilnika o radu, navodeći da izmjene Pravilnika o radu predstavljaju samo formalni odraz suštinskih izmjena u organizaciji procesa rada pa okolnost jesu li izmjene Pravilnika o radu stupile na snagu u vrijeme donošenja odluke o otkazu nije presudna za ocjenu zakonitosti otkaza ugovora o radu.

9.3. U odnosu na navode tužiteljice da joj je postupanjem tuženika povrijeđeno dostojanstvo, kada joj je, kao podređenoj radnici, g. U. na sastanku 4. veljače 2016. rekao da začepi usta i prijeteći digao prst, nakon čega se ona obratila upravi T. h. u Njemačkoj da ju zaštite od diskriminacije, koja je započela tako što ona, pored hrvatskoga govori i njemački jezik, koji je bio i uvjet za zapošljavanje, dok je g. U. govori, uz svoj materinji rumunjski, samo engleski jezik, prvostupanjski sud smatra da pitanje zaštite dostojanstva tužiteljice nije predmet spora te da utvrđivanje činjenica je li C. U. vrijeđao, ponižavao, sramotio i sl. tužiteljicu nisu činjenice koje sud treba utvrditi radi donošenja odluke o postojanju opravdanih razloga za poslovno uvjetovani redoviti otkaz ugovora o radu. Drugostupanjski se sud nije očitovao o žalbenim razlozima koji se tiču diskriminacije.

10. Pravno shvaćanje izraženo u pobijanoj odluci ne može se za sada prihvatiti kao pravilno.

11.1. Prema odredbi čl. 115. st. 1. toč. 1. ZR, poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdan razlog, u slučaju ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehnoloških ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz).

11.2. Nadalje, odredbom čl. 7. st. 4. ZR, propisana je zabrana izravne ili neizravne diskriminacije na području rada i radnih uvjeta, uključujući kriterije za odabir i uvjete pri zapošljavanju, napredovanju, profesionalnom usmjeravanju, stručnom osposobljavanju i usavršavanju te prekvalifikaciji, prema posebnim zakonima, dok je odredbom st. 5. istog čl. propisano da je poslodavac dužan zaštiti dostojanstvo radnika za vrijeme obavljanja posla od postupanja nadređenih, suradnika i osoba s kojima radnik redovito dolazi u doticaj u obavljanju svojih poslova, ako je takvo postupanje neželjeno i u suprotnosti s posebnim zakonima.

11.3. Nadalje, prema odredbi čl. 1. st. 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije ("Narodne novine", broj 85/08 i 112/12 – dalje: ZSD), koji je poseban zakon u smislu ranije citirane odredbe, diskriminacija je stavljanje u nepovoljniji položaj bilo koje osobe po osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije. Prema st. 3. diskriminacijom se smatra i stavljanje neke osobe u nepovoljniji položaj na temelju pogrešne predodžbe o postojanju osnove za diskriminaciju.

11.4 Prema odredbi čl. 2. ZSD, izravna diskriminacija znači postupanje uvjetovano nekim od temelja iz st. 1. toga članka kojim se osoba stavlja ili je bila stavljena ili bi mogla biti stavljena u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporedivoj situaciji (st. 1.).

12. Dakle, diskriminacija je nejednako postupanje odnosno stavljanje osobe u nepovoljniji položaj na osnovu određenih karakteristika, a postoji kada se zadovolje elementi postojanja slične ili podudarne grupe odnosno pojedinca, različito tretiranje prema zabranjenim osnovama bez opravdanja (bez legitimnog cilja ili je cilj neprimjeren) i u postupcima kao što je ovaj, onaj koji tvrdi da je određenim postupanjem/nepostupanjem bio doveden u nepovoljniji položaj – diskriminiran (u ovom slučaju tužiteljica), dovoljno je, prema čl. 20. st. 1. ZSD, da takvo postupanje/nepostupanje učini vjerojatnim, a nakon toga teret dokaza da takvog postupanja nepostupanja nije bilo, je na protivnoj stranci, u ovom slučaju tuženiku (tako i u odluci ovoga revizijskoga suda poslovni broj Revr 50/2016 od 14. travnja 2016.).

13.1 Imajući u vidu izloženo te navode tužiteljice iznošene u postupku i u žalbi o postojanju njene diskriminacije po osnovi jezika odnosno socijalnog podrijetla, kao dvjema osnovama koje, iako nisu predviđene ZR kao diskriminatorne osnove, predviđene su po čl. 1. st.1.ZSD (… da joj je, kao podređenoj radnici, g. U. na sastanku 4. veljače 2016. rekao da začepi usta i prijeteći digao prst, da se obratila upravi T. h. u Njemačkoj da ju zaštite od diskriminacije, iz razloga što ona, pored hrvatskoga govori i njemački jezik koji je bio i uvjet za zapošljavanje, dok je g. U. govori, uz svoj materinji rumunjski, samo engleski jezik, a što je bio suštinski motiv za donošenje predmetnog otkaza…), s pravom tužiteljica tvrdi da drugostupanjski sud nije dao obrazloženje o svim žalbenim razlozima tužiteljice pa da je time počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP u vezi čl. 385. st. 1. toč. 2. ZPP.

13.2. U presudi drugostupanjskog suda nema razloga o tome je li ili nije tužiteljica diskriminirana po osnovama na koje se poziva, kao dvjema osnovama koje su po čl. 1. st.1. ZSD zabranjene osnove stavljanja pojedinca u nepovoljniji položaj, a kojim karakteristikama tužiteljica smatra da je uzrokovan njezin otkaz ugovora o radu. Budući da se prema čl. 8. ZSD navedeni zakon primjenjuje na postupanje svih državnih tijela, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, pravne osobe s javnim ovlastima te na postupanje svih pravnih i fizičkih osoba, osobito u područjima, između ostalih, i rada i radnih uvjeta; mogućnosti obavljanja samostalne ili nesamostalne djelatnosti, uključujući kriterije za odabir i uvjete pri zapošljavanju te napredovanju; pristup svim vrstama profesionalnog usmjeravanja, stručnog osposobljavanja i usavršavanja te prekvalifikacije, zbog izostanka obrazloženja na navedene žalbene razloge, odluku u tom dijelu nije moguće ispitati, čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2 toč. 11. ZPP u vezi st. 2. čl. 385. ZPP.

14.1. Ujedno s pravom tužiteljica tvrdi da drugostupanjska odluka nije pravilna i iz razloga nepostojanja razloga u obrazloženju pobijane presude u vezi žalbenih navoda da je provedena fiktivna reorganizacija, u smislu da bi se poslovi tužiteljice i dalje nastavili obavljati kod poslodavca samo pod drugim nazivom radnoga mjesta (da je tužiteljici ugovor o radu otkazan 4. ožujka 2016., a dan prije toga da je tuženik sklopio s g. U. aneks njegovog ugovora o radu u kojemu je „prekopiran“ cijeli opisa poslova iz tužiteljičinog ugovora o radu). Budući da su u presudi drugostupanjskog suda navedeni nedostatni, nejasni i proturječni razlozi o tome je li reorganizacija bila fiktivna ili nije i s tim u vezi je li nužna posljedica reorganizacije poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu tužiteljici jer je prestala potreba za obavljanjem poslova koje je ona do tada obavljala, i u tom dijelu je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2 toč. 11. ZPP u vezi čl. 385. st. 1. toč. 2. ZPP jer odluku nije moguće ispitati.

14.2. U ponovljenom će postupku drugostupanjski sud otkloniti opisane bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP i donijeti novu, na zakonu osnovanu odluku, uzimajući u obzir gore navedeno.

15. Stoga je valjalo, na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP, ukinuti drugostupanjsku presudu u navedenom dijelu i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje te odlučiti kao u toč. I izreke rješenja.

16. Odluka o troškovima postupka donesena je na temelju odredbe čl. 166. st. 3. ZPP. Stoga je odlučeno kao u toč. II. izreke.

Zagreb, 28. veljače 2024.

Predsjednik vijeća:

Đuro Sessa, v.r.