REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-883/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. V. iz D. L., OIB: … kojeg zastupa punomoćnica A. R., odvjetnica u Z., protiv tuženika V. d.o.o. D. L., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica D. M., odvjetnica u R., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž R-410/2022-2 od 21. travnja 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Gospiću broj Pr-73/2020-10 od 7. ožujka 2022., na sjednici održanoj 28. veljače 2024.,

p r e s u d i o  j e :

Revizija tužitelja se odbija.

Obrazloženje

1. Presudom Županijskog suda u Splitu broj Gž R-410/2022-2 od 21. travnja 2022., potvrđena je presuda Općinskog suda u Gospiću broj Pr-73/2020-10 od 7. ožujka 2022. kojom je suđeno:

„I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„I. Utvrđuje se ništavom odluka o otkazu ugovora o radu od 3. veljače 2014. te se utvrđuje nedopuštenost otkaza i određuje vraćanje tužitelja na njegovo radno mjesto.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati dospjelu, a neisplaćenu plaću za razdoblje od 03/2014 do danas u ukupnom dospjelom iznosu od 89.546,82 kuna sa zateznom kamatom koja teče na taj iznos od dospijeća svakog pojedinog obroka po stopi od 12% godišnje na iznose kako slijedi:

- na iznos od 4.587,02 kuna od 16. travnja 2014. do isplate

- na iznos od 7.741,80 kuna od 16. svibnja 2014. do isplate

- na iznos od 7.741,80 kuna od 16. lipnja 2014. do isplate

- na iznos od 7.741,80 kuna od 16. srpnja 2014. do isplate

- na iznos od 7.741,80 kuna od 16. kolovoza 2014. do isplate

- na iznos od 7.741,80 kuna od 16. rujna 2014. do isplate

- na iznos od 7.741,80 kuna od 16. listopada 2014. do isplate

- na iznos od 7.741,80 kuna od 16. studenoga 2014. do isplate

- na iznos od 7.741,80 kuna od 16. prosinca 2014. do isplate

- na iznos od 7.741,80 kuna od 16. siječnja 2015. do isplate

- na iznos od 7.741,80 kuna od 16. veljače 2015. do isplate

- na iznos od 7.741,80 kuna od 16. ožujka 2015. do isplate

- na iznos od 4.587,02 kuna od 16. travnja 2015. do isplate

- na iznos od 7.741,80 kuna od 16. svibnja 2015. do isplate

- na iznos od 7.741,80 kuna od 16. lipnja 2015. do isplate

- na iznos od 7.741,80 kuna od 16. srpnja 2015. do isplate

- na iznos od 7.741,80 kuna od 16. kolovoza 2015. do isplate

- na iznos od 7.741,80 kuna od 16. rujna 2015. do isplate

- na iznos od 7.741,80 kuna od 16. listopada 2015. do isplate

- na iznos od 7.741,80 kuna od 16. studenoga 2015. do isplate

- na iznos od 7.741,80 kuna od 16. prosinca 2015. do isplate

- na iznos od 7.741,80 kuna od 16. siječnja 2016. do isplate

- na iznos od 7.741,80 kuna od 16. veljače 2016. do isplate

- na iznos od 7.741,80 kuna od 16. ožujka 2016. do isplate.

III. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju trošak ovog postupka.“

II. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 22.280,00 kuna, u roku od 8 dana.“

2. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije, međutim u ovom sporu o prestanku radnog odnosa dopuštena je izravna revizija u skladu s odredbom čl. 382.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19) te je ovaj sud prijedlog za dopuštenje revizije razmatrao kao izravnu reviziju ocijenivši da je podnesena zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.

3. Odgovor na reviziju nije podnesen.

4. Revizija nije osnovana.

5. Prema odredbi čl. 391. st. 2. ZPP, u povodu revizije iz čl. 382.a ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje nedopuštenom odluke tuženika o otkazu ugovora o radu od 3. veljače 2014., zahtjev za vraćanje na rad i isplatu plaće u iznosu od 89.546,82 kn s pripadajućim zateznim kamatama.

7. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je da je tužitelj imenovan direktorom društva odlukom Skupštine tuženog od 19. rujna 2011., pri čemu je čl. 2. Odluke određeno da se prava i obveze između poslodavca i zaposlenika definiraju posebnim ugovorom o radu, a koji je zaključen 1. srpnja 2012., te u svojoj naravi ima obilježja i menadžerskog ugovora. Iako menadžerski ugovori u pravilu sadrže klauzulu o obvezi prihvaćanja odgovarajućeg radnog mjesta u trgovačkom društvu po prestanku članstva u upravi jer navedena klauzula jamči članu uprave sigurnost zaposlenja, ugovornim odredbama Ugovora zaključenog među strankama 1. srpnja 2012. nije predviđena obveza poslodavca da zaključi novi ugovor s bivšim članom uprave, odnosno da ga rasporedi na druge poslove po prestanku članstva u upravi. S obzirom na sadržaj ugovora o radu prema kojem je tužitelj preuzeo obvezu obavljati dužnosti člana uprave i drugih radnih obveza nema, opozivom tužitelj više za tuženika nije mogao obavljati poslove radnog mjesta člana uprave pa, s obzirom na činjenicu da tužitelj nije osporavao odluku o razrješenju, nižestupanjski sudovi zaključuju da opoziv člana uprave predstavlja i važan razlog koji dovodi do prestanka ugovora o radu u situaciji kada ugovorom o radu nije predviđena mogućnost obavljanja bilo kakvih drugih poslova kod tuženika osim onih koje spadaju u obveze direktora (člana uprave).

8. U reviziji tužitelj sadržajno ističe revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava navodeći da je čl. 107. st. 7. i 8. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09, 61/11, 82/12, 73/13, dalje: ZR) propisano da poslodavac koji je poslovno uvjetovanim otkazom otkazao radniku, ne smije šest mjeseci na istim poslovima zaposliti drugog radnika, te da ako u tom roku nastane potreba zapošljavanja zbog obavljanja istih poslova, poslodavac je dužan ponuditi sklapanje ugovora o radu radniku kojem je otkazao iz poslovno uvjetovanih razloga. Tužitelj tvrdi da ni u kojem trenutku nije prestala potreba za obavljanjem poslova na kojima je tužitelj do tada radio budući da je tuženik na to radno mjesto imenovao novog radnika.

9. Pravilno su nižestupanjski sudovi ocijenili da, iako je nesporno da mjesto direktora uprave nije prestajalo postojati, zbog činjenice da je tužitelj razriješen odlukom Skupštine Društva, on više ne može obavljati poslove predviđene ugovorom o radu. Naime, nastavak radnog odnosa više nije moguć jer član uprave nakon odluke o opozivu više ne može voditi poslove niti zastupati društvo. Kako odredba čl. 423. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine", broj 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 152/11 - službeni pročišćeni tekst, 111/12, 125/11, 68/13, dalje: ZTD) propisuje da upravu društva svojom odlukom isključivo imenuju članovi društva, čak niti sud u konkretnom slučaju ne bi mogao naložiti da se opozvanog člana uprave vrati na posao. Naime, u konkretnom slučaju radi se o članu uprave društva čija funkcija opozivom od strane članova društva, u situaciji kada njegovim ugovorom nije predviđeno obavljanje ili mogućnost obavljanja nekih drugih poslova, gubi svaku svrhu i smisao za društvo, odnosno poslodavca.

10. Stoga, prema pravnom shvaćanju ovog suda, a kojim se reafirmira pravno shvaćanje izraženo u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr- 609/2007-2 od 24. listopada 2007., Revr-226/2013-2 od 4. veljače 2015. da u situaciji kad su stranke sklopile ugovor o radu prema kojem je tužitelj je preuzeo obvezu obavljati dužnosti člana uprave i drugih radnih obveza nema, pri čemu se zadaci uprave svode se u suštini na obvezu vođenja poslova (čl. 422. st. 2. ZTD) i zastupanja (čl. 426. st. 1. ZTD) društva, to je opozivom člana uprave tužitelj izgubio pravo voditi poslove tuženika i zastupati ga. Budući da su mu to bile jedine obveze iz radnog odnosa prema sklopljenom ugovoru o radu, opozivom je prestala potreba za njegovim radom i on više za tuženika nije mogao obavljati bilo koji posao predviđen ugovorom o radu. Zbog toga je to opravdani razlog za otkaz ugovora o radu u smislu odredbe čl. 107. st. 1. ZR. Nastavak radnog odnosa u konkretnom slučaju nije moguć, jer tužitelj nakon odluke o opozivu više ne može voditi poslove ni zastupati tuženika niti sud svojom odlukom može naložiti tuženiku da ga vrati na te poslove, budući da prema odredbi čl. 423. st. 2. ZTD upravu društva svojom odlukom imenuju članovi društva. Zbog navedenog je logično da opoziv člana uprave predstavlja i važan razlog koji dovodi do prestanka ugovora o radu u situaciji kada ugovorom o radu nije predviđena mogućnost obavljanja bilo kakvih drugih poslova i postojanje obveza iz radnog odnosa, osim onih koji spadaju u obveze direktora (člana uprave).

11. Tužitelj u reviziji ističe da je tuženik imao pravo tužitelju dati osobno uvjetovan otkaz uvjetovan osobnim karakteristikama tužitelja ili izvanredan otkaz (kao što je to slučaj u predmetu ovog suda Revr-609/2007-2 od 24. listopada 2007. na koji se sud poziva), međutim ističe da niti jedna pretpostavka za davanje poslovno uvjetovanog otkaza u konkretnom slučaju nije bila ispunjena. S obzirom na to da tužitelj u reviziji ustraje u prigovorima koji se odnose na pravnu prirodu otkaza (izvanredni ili redovni otkaz), a time i na ispunjenost pretpostavki za valjano otkazivanje ugovora o radu, obzirom na veliki broj odluka ovoga suda u kojima je izraženo shvaćanje da opoziv s funkcije predstavlja opravdani razlog za izvanredno otkazivanje ugovora o radu, ovdje valja istaknuti kako je to shvaćanje vezano uz okolnosti svakog pojedinog i konkretnog slučaja. Pritom, ovaj sud je u presudi Revr-851/2017-2 od 30. listopada 2018., izrazio shvaćanje prema kojem poslodavac može uvijek kada je to povoljnije i u interesu radnika redovito otkazati ugovor o radu - uključujući i situacije u kojima su ostvareni razlozi za izvanredno otkazivanje ugovora o radu (konkretno opoziv s funkcije člana uprave). U toj odluci ovaj sud navodi da ukoliko poslodavac, iako su ispunjene sve pretpostavke za izvanredni otkaz ugovora o radu, radniku redovito otkaže ugovor o radu, tada je to povoljnije i u interesu radnika i ne radi se o povredi odredbi čl. 107. st. 1. ZR odnosno čl. 108. ZR.

12. U pogledu daljnjih tužiteljevih prigovora o pravilnoj primjeni materijalnog prava posebno se ističe spornim da li ugovor koji su stranke sklopile predstavlja i tzv. menadžerski ugovor. Hoće li se na prestanak ugovora o radu primjenjivati odredbe ZR ili opće odredbe obveznog prava ovisi o tome je li određeni ugovor po svojoj pravnoj naravi „menadžerski“ ili je riječ o ugovoru o radu ili se radi o tzv. mješovitom ugovoru, koji sadrži elemente oba navedena ugovora. O tome se može donijeti odluka vodeći računa o svim sastojcima - elementima konkretnog ugovora. Menadžerski ugovor najčešće sadržava elemente poput radnopravnog statusa menadžera (raspored na poslove člana uprave, obveze, ovlaštenja i odgovornost uprave, način komunikacije i izvršenje ciljeva poslovne politike, plaću i dr.). Prema odredbi čl. 8. st. 1. ZR radni odnos se zasniva ugovorom o radu. Ugovorom o radu se smatra, prema odredbi čl. 8. st. 2. ZR, onaj ugovor kojeg poslodavac sklopi s radnikom za obavljanje posla koji s obzirom na narav i vrstu rada te ovlasti poslodavca ima obilježja posla za koji se zasniva radni odnos, osim ako poslodavac ne dokaže suprotno. Imajući u vidu sadržaj spornog Ugovora, a osobito okolnost da je tužitelj imenovan na funkciju direktora - uprava te je stipulirano da će tužitelj voditi poslove društva u skladu s odredbama ZTD, da će predlagati skupštini društva godišnji plan rada krajem poslovne godine za narednu godinu, da će predlagati donošenje općih akata društva, da će sudjelovati u radu skupštine društva bez prava odlučivanja, da će izdavati naloge radnicima društva u vezi izvršavanja poslova, pripremati sjednice i materijale za skupštinu društva, podnositi izvještaju o radu nadzornom odboru i skupštini društva te voditi poslove u skladu s aktima društva, pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da se u konkretnom slučaju radi o mješovitom ugovoru koji, uz elemente ugovora o radu (sadržaj iz čl. 13. st. 1. ZR), ima i obilježja menadžerskog ugovora (obveznopravni karakter).

13. Na revizijske razloge koji se odnose na to kako je tužitelj radio i poslovao u najboljem interesu društva te kako su sve radnje tužitelja kao direktora tuženika bile obavljene i usmjerene na ostvarivanje dobiti u poduzetničke svrhe, treba reći da tužitelj nije osporavao odluku o razrješenju dužnosti direktora društva. Za istaknuti je i da tužitelj revizijskim navodima osporava pravilnost ocjene izvedenih dokaza (iskaza svjedoka), čime ukazuje na postojanje bitne povrede iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP, a čime ujedno osporava i pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja. Međutim, budući da tužitelj kroz revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka pokušava dovesti u sumnju pravilnost zaključaka drugostupanjskog suda o pravno odlučnim činjenicama, zapravo je riječ o pokušaju pobijanja drugostupanjske presude iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Dakle, revizijski navodi tužitelja kojima, pokušavajući prigovoriti pravilnosti pobijane presude, vrši preocjenu izvedenih dokaza, sadržajno su prigovori činjenične naravi i kao takvi nedopušteni u revizijskom stupnju postupka. Naime, prema odredbi čl. 386. ZPP revizijom se drugostupanjska presuda ne može pobijati iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga, takvi revizijski navodi tužitelja nisu uzeti u razmatranje.

14. Slijedom iznesenog, budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. st. 2. ZPP reviziju tužitelja protiv pobijane presude odbiti.

Zagreb, 28. veljače 2024.

Predsjednik vijeća:

Đuro Sessa, v.r.