Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 37. Gž Ovr-84/2024-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugoga stupnja, po sucu toga suda Jasenki Grgić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari ovrhovoditelja E.&S. B. d.d. R.1 , OIB:…, kojega zastupa punomoćnica A. K., odvjetnica u R.1 , protiv ovršenika D. A. iz I.-G., OIB:…, kojega zastupa punomoćnica N. L., odvjetnica u D. S., radi naplate, odlučujući o žalbi ovršenika protiv rješenja Općinskog suda u Crikvenici, Stalna služba u Rabu, poslovni broj Ovr-389/22-19 od 13. listopada 2023., dana 28. veljače 2024.

r i j e š i o  j e

Uvažava se kao osnovana žalba ovršenika, ukida se rješenje Općinskog suda u Crikvenici, Stalna služba u Rabu, poslovni broj Ovr-389/22-19 od 13. listopada 2023. i predmet se vraća tome sudu na ponovan postupak.

Obrazloženje

1. Rješenjem suda prvoga stupnja odbijen je prijedlog ovršenika od 4. listopada 2023. za odgodu ovrhe.

2. Protiv ovoga rješenja ovršenik je izjavio žalbu zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH; 57/11, 25/13, 89/14- Odluka USRH, 70/19, 80/22, dalje: ZPP) koji se sukladno odredbi čl. 21. st. 1. Ovršnog zakona (Narodne novine broj: 112/12, 25/13, 93/14, dalje:OZ) na odgovarajući način primjenjuje u ovršnom postupku s prijedlogom za ukidanje i vraćanje predmeta na ponovan postupak te preinačenje pobijanog rješenja i odgodu ovrhe.

3. Žalba je osnovana.

4. Nije sporno da je u ovoj pravnoj stvari sada pravomoćnim rješenjem o ovrsi od 14. travnja 2015. određena ovrha na nekretnini ovdje ovršenika temeljem ovršnih isprava, dva sporazuma o osiguranju tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini ovršenika kao založnog dužnika, radi naplate novčane tražbine ovrhovoditelja u iznosu od 3.197.991,91 kn sa zateznom kamatom na pojedine iznose pobliže navedene u izreci toga rješenja.

5. Dana 27. prosinca 2010. takav je sporazum sklopljen između ovrhovoditelja i A. d.o.o. R.2 kao dužnika te ovdje ovršenika i D. A. kao založnih dužnika, radi osiguranja obveze dužnika iz ugovora o dugoročnom kreditu od 27. prosinca 2010. u iznosu od 137.000,00 eura.

6. Dana 18. lipnja 2012. sporazum o osiguranju ovrhovoditelj je sklopio s A. d.o.o. R.2 kao dužnikom te F. M., T. M. i ovdje ovršenikom kao založnim dužnicima, radi osiguranja novčanog potraživanja ovrhovoditelja prema društvu A. d.o.o. iz ugovora o dugoročnom kreditu od 18. lipnja 2012. u iznosu od 286.100,00 eura.

7. Nije sporno da je zaključkom suda prvoga stupnja od 15. lipnja 2023. određena prodaja nekretnine prvom usmenom javnom dražbom.

8. U prijedlogu za odgodu ovrhe ovršenik ističe da kao stranka citiranih sporazuma o osiguranju zasnivanjem založnog prava kao ovršnih isprava ima status potrošača jer nikada nije bio odgovorna osoba ili osnivač TD A. d.o.o. Ugovor o kreditu sadrži ništetne odredbe o promjeni kamatne stope sukladno odluci ovrhovoditelja, na tu odredbu nisu mogli utjecati ni dužnik niti on, time je ona nepoštena i ništetna. Budući da ovršna isprava nije prošla sudsku kontrolu, ovršni sud po službenoj dužnosti mora paziti na ništetnost ugovornih odredbi. Pored toga, na ime duga obračunat je cijeli iznos iz ugovora iako nije isplaćen već je umanjen za 1% a zatezna kamata može biti obračunata samo na isplaćeni iznos.

9. Prvostupanjski sud je odbio kao neosnovan prijedlog za odgodu ovrhe, uz obrazloženje, u bitnome, da je ovršnim ispravama, sporazumima o osiguranju tražbine koje je ovršenik potpisao, osigurano potraživanje iz ugovora o kreditu koji predstavlja trgovački ugovor pa sporazum o osiguranju toga potraživanja, kao akcesorni pravni posao, ne predstavlja potrošački ugovor niti ovršenik ima status potrošača. Kako stoga ovršni sud nije u obvezi ispitati valjanost ugovorne odredbe o kamati a ovršenik ne ističe ikakve druge razloge za odgodu ovrhe iz čl. 65. st. 1. OZ prijedlog nije osnovan.

10. Zaključak prvostupanjskog suda za sada nije moguće prihvatiti kao pravilan jer je protivan pravnom shvaćanju Općeg suda Europske unije iznesenom u odluci broj C- 74 od 19. studenog 2015.

11. Prema pravnom shvaćanju toga suda, odredba čl. 15. st. 15. Zakona o zaštiti potrošača, te čl. 1. st. 1. i čl. 2. točka (b) Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. godine odnosi se i na fizičke osobe koje su u svojstvu jamca potpisale ugovore o jamstvu, ugovor o osiguranju nekretnina koje je sklopio obrtnik ili trgovačko društvo za obavljanje svoje djelatnosti pri čemu te fizičke osobe nemaju nikakve veze s djelatnosti korisnika kredita.

12. Odredbom čl. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju uređeni su ugovori o potrošačkom kreditu, informacije i prava o ugovoru o kreditu, pristup bazi podataka, nadzor i zaštita prava potrošača, a u kojima kao korisnik kredita nastupa potrošač koji uzima kredit pod uvjetima i u svrhu koju određuje taj zakon.

13. Prema odredbi čl. 2. st. 1. toč. 2. Zakona o potrošačkom kreditiranju potrošač je fizička osoba koja u transakcijama obuhvaćenima ovim Zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, a st. 1. toč. 15. definirano je "potrošačko kreditiranje" kao pravni posao kojim se jedna ugovorna strana obvezuje drugoj staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a druga se ugovorna strana obvezuje plaćati ugovorene kamate, odnosno ugovorene naknade, te iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno, kao i svaki drugi pravni posao, koji je po svojoj gospodarskoj biti jednak ovome pravnome poslu.

14. Prema uvodnim izjavama 9. i 10. Direktive 93/13 "[…] onoga koji stječe robu i usluge treba zaštititi od zlouporabe moći koju imaju prodavatelj robe ili pružatelj usluga, posebno od jednostranih standardiziranih ugovora i nepoštenog ispuštanja osnovnih prava iz ugovora; […] djelotvorniju [je] zaštitu potrošača moguće postići usvajanjem ujednačenih zakonskih propisa u području nepoštenih ugovornih odredaba; […] ti [bi se] propisi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između prodavača ili pružatelja i potrošača; […] zbog toga iz područja primjene ove Direktive treba, između ostalog, isključiti ugovore koji se odnose na zapošljavanje, ugovore koji se odnose na nasljedna prava, ugovore koji se odnose na prava iz obiteljskog zakona i ugovore koji se odnose na osnivanje i ustrojavanje trgovačkih društava ili na ugovore o partnerstvu;"

15. U članku 1. stavku 1. navedene Direktive propisano je da je njezina svrha uskladiti zakone i druge propise država članica koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača ", dok su u članku 2. spomenute Direktive na sljedeći se način definiraju pojmovi" potrošač "i" prodavatelj robe ili pružatelj usluge ". Tako:

" Za potrebe ove Direktive izraz:

(b), potrošač’ znači svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije; (c), prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) ’ znači svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima ovom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu ".

16. Prema navedenim odredbama, a i prema iznesenom shvaćanju Eu-suda u navedenoj odluci, jasno proizlazi da kada je riječ o pitanju može li se fizička osoba koja jamči za obveze što ih je prema bankarskoj instituciji preuzelo trgovačko društvo u okviru ugovora o kreditu smatrati" potrošačem "u smislu članka 2. točke (b) Direktive 93/13, odnosno čl. 2. st. 1. toč. 2. Zakona o zaštiti potrošača, treba istaknuti da se takav ugovor o osiguranju ili ugovor o jamstvu, iako se u takvom slučaju može smatrati akcesornim u odnosu na glavni ugovor iz kojeg je proizišao dug čije se podmirenje jamči (u kontekstu Direktive Vijeća 85/577/EEZ od 20. prosinca 1985. za zaštitu potrošača u pogledu ugovora sklopljenih izvan poslovnih prostorija, presuda Dietzinger, C 45/96, EU:C:1998:111, toč. 18.), od njega se razlikuje s obzirom na ugovorne stranke jer ga sklapaju osobe koje nisu stranke glavnog ugovora. Zato je u tim situacijama potrebno utvrditi u kojem su svojstvu djelovale stranke ugovora o osiguranju odnosno ugovora o jamstvu.

17. U pravcu iznesenog i pojam" potrošač "u smislu članka 2. točke (b) Direktive 93/13, je objektivan (presuda Costea, C 110/14, EU:C:2015:538, toč. 21.), te ga treba promatrati s obzirom na njegovu funkciju, odnosno ocijeniti pripada li sporni ugovorni odnos među (razdjelnicu) djelovanja izvan okvira obrta, poduzeća i profesije, pa je zato sud, pred kojim se vodi spor o ugovoru koji može ulaziti u područje primjene te direktive, dužan, vodeći računa o svim okolnostima takvog slučaja, te o svim dokazima, provjeriti može li se takvu ugovornu stranku kvalificirati kao" potrošača "u smislu navedene direktive (presuda Costea, C 110/14, EU:C:2015:538, toč. 22. i 23.).

18. Stoga je sud dužan, kada fizička osoba koja jamči za ispunjenje obveza obrta ili trgovačkog društva, utvrditi je li ona djelovala u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije ili s obzirom na svoju funkcionalnu povezanost s tim društvom, poput upravljanja njime ili udjela u njegovu temeljnom kapitalu koji nije zanemariv, ili je pak djelovala za privatne potrebe.

19. Iz navedenih razloga je sud EU u citiranoj odluci iznio pravno shvaćanje prema kojem se" Članak 1. stavak 1. i članak 2. točku (b) Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se ona može primijeniti na ugovor o osiguranju nekretninom ili na ugovor o jamstvu koji je fizička osoba sklopila s kreditnom institucijom kako bi jamčila za obveze koje je trgovačko društvo preuzelo prema toj instituciji sklapanjem ugovora o kreditu, kada je ta fizička osoba nastupala za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije i kada nije funkcionalno povezana s navedenim društvom ".

20. Obzirom na izložene razloge, na jamce i založne dužnike koji su fizičke osobe, odredbe čl. 5. st. 15. Zakona o zaštiti potrošača, te čl. 1. st. 1. i čl. 2. točka (b) Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. se mogu primijeniti, pri čemu navedene odredbe treba tumačiti tako da u definiciju" potrošač "ulaze i fizičke osobe koje su u svojstvu jamca potpisale ugovore o jamstvu, ugovore o osiguranju nekretnina koje je sklopio obrtnik ili trgovačko društvo za obavljanje svoje djelatnosti, kada je ta fizička osoba nastupala za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije i kada ona nije funkcionalno povezana s navedenim društvom (tako i Rev 547/21).

21. Iz izloženog, za sada, proizlazi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo odbivši prijedlog za odgodu ovrhe temeljem same činjenice da je ovršenik jamac i da kao takav nema status potrošača.

22. Stoga je temeljem odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP uvažena kao osnovana žalba ovršenika, ukinuto prvostupanjsko rješenje i predmet vraćen sudu prvoga stupnja na ponovan postupak. U nastavku postupka u skladu s izloženim stavom, valja ocijeniti u kojem su svojstvu djelovale stranke ugovora o osiguranju te ovisno o tome i je li ovršenik" potrošač ". Pri tome će sud postupati imajući u vidu Zaključak sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 11. ožujka 2022.

23. Prema citiranom Zaključju, u ovršnim postupcima u kojima se ovrha određuje i provodi na temelju ovršnih isprava koje nisu prošle sudsku kontrolu a proizlaze iz potrošačkih ugovora, sud će po službenoj dužnosti preispitati sadrži li potrošački ugovor nepoštene (ništetne) ugovorne odredbe. U ovom konkretnom slučaju prije svega valja sumarno provjeriti, u skladu s izloženi pravnim stavom, ima li ovršenik status potrošača, po potrebi zakazati i ročište te ovisno o utvrđenju potom ocijeniti i odredbe potrošačkog ugovora, te izvijestiti potrošača o eventualnoj ništetnosti odredbi ugovora i posljedicama ništetnosti. Ako se potrošač nije odrekao zaštite (što je ovdje očito slučaj) a ovršni sud ocijeni da su odredbe ništetne, ovršni sud je ovlašten odbiti prijedlog za ovrhu (u cijelosti ili djelomično). Također je zaključeno da će ovršni sud postupiti na označeni način kod već donijetog rješenja o ovrsi te može preinačiti svoje rješenje i ovršni zahtjev odbiti u cijelosti ili djelomično odnosno obustaviti ovrhu u cijelosti ili djelomično a u sumnji jesu li pojedine odredbe nepoštene, sud će ovršenika uputiti u parnicu radi nedopustivosti ovrhe, do donošenja koje odluke će odgoditi ovrhu po službenoj dužnosti.

U Zagrebu, 28. veljače 2024.

Sudac:

Jasenka Grgić, v.r.