1         

Poslovni broj Gž R-5/2023-3

 

                                                                                                               

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj Gž R-5/2023-3

 

 

 

U   I  M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Helene Vlahov Kozomara predsjednice vijeća, Milene Vukelić-Margan sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. B. iz K., (OIB: ....), kojeg zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik iz Z., protiv tuženika Z. z. h. m. D.-n. ž., kojeg zastupa punomoćnica M. T., odvjetnica u D., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj 13 Pr-115/2022 od 16. studenog 2022., u sjednici vijeća održanoj 6. prosinca 2023.

 

 

p r e s u d i o j e

 

                            I Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj 13 Pr-115/2022 od 16. studenog 2022. u točki II. izreke.

 

              II Djelomičnim uvaženjem žalbe tužitelja preinačuje se ista presuda u točki IV. izreke, u odbijajućem dijelu, na način da se nalaže tuženiku nadoknaditi tužitelju daljnji iznos troška parničnog postupka od 4.591,89 kn/609,45 eur[1] (slovima: četritisućepetstodevedesetjednukunuosamdesetdevetlipa/šestodeveteuraičetrdese-tpetcenti) za zateznom kamatom od 16. studenog 2022. do isplate, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

 

              III Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja, u točki I. izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju na ime razlike u plaći iznos od 4.453,90 kn/591,13 eura bruto sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedini mjesečni iznos kako je to specificirano u toj točki izreke, u točki II. izreke je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 5.447,10 kn sa zateznom kamatom, dok je u točki IV. izreke (pravilno točka III.) naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.617,18 kn/214,63 eura sa zateznom kamatom od 16. studenog 2022. do isplate.

 

2. Protiv presude, u odnosu na odbijajući dio, žalbu je podnio tužitelj, pozivajući se na žalbene razloge bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.

 

3. U žalbi navodi da je u cijelosti uspio sa konačno postavljenim tužbenim zahtjevom iz podneska od 15. studenog 2022., nakon provedenog financijskog vještačenja, da je prije pokretanja postupka preko svog sindikalnog povjerenika zatražio od tuženika dostavu platnih listi za prijeporno razdoblje pa da je podnio stupnjevitu tužbu, budući da u trenutku podnošenja tužbe nije mogao odrediti visinu tužbenog zahtjeva. Ističe da prema aktualnoj sudskoj praksi smanjenje tužbenog zahtjeva ne predstavlja preinačenje tužbe, već ima učinak povlačenja tužbe, a povučena tužba da se smatra kao da nije ni podnesena. Smatra da stoga tužitelj može smanjiti tužbeni zahtjev bez prethodnog pristanka tuženika te se u tom slučaju vrijednost predmeta spora određuje prema konačno postavljenom zahtjevu. Kako je tuženik osporavao i osnovu i visinu zahtjeva, da je bilo nužno provesti dokaz financijskim vještačenjem, pa smatra da ga se ne smije penalizirati zato što je nakon provođenja financijskog vještačenja postavio tužbeni zahtjev u podnesku od 15. studenog 2022. u iznosu manjem nego li u tužbi. Navodi da je glede odluke o trošku trebalo primijeniti odredbu čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22; dalje ZPP) pa kako je uspio dokazati osnovanost tužbenog zahtjeva, omjer uspjeha u parnici da je trebalo ocijeniti prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu. Stoga smatra da mu pripada sav trošak u skladu s troškovnikom koji je priložen u spisu.

 

4. Predlaže presudu u pobijanom dijelu preinačiti u skladu sa žalbenim navodima, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje, sve uz nadoknadu troška žalbenog postupka.

 

5. Žalba glede odluke o glavnoj stvari nije osnovana, dok je osnovana glede odluke o parničnom trošku.

 

6. Sud prvog stupnja je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je djelomično odbio tužbeni zahtjev tužitelja. Pritom nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st. 2 ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Međutim, pogrešno je primijenjena odredba čl. 154. ZPP-a pri odlučivanju o troškovima postupka.

 

7. Naime, predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće za razdoblje od srpnja 2017. do ožujka 2020.  koja se odnosi na dodatke na plaću za sate ostvarene u prekovremenom radu. Prema utvrđenjima suda prvog stupnja bi proizlazilo da je tužitelj u tužbi zatražio isplatu razlike plaće u iznosu od 10.001,00 kn, da je u postupku provedeno vještačenje te je na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno da bi tužitelju pripadalo pravo na isplatu razlike u plaći u iznosu od 4.453,90 kn/591,13 eura te je u skladu s nalazom vještaka tužitelj u podnesku od 15. studenog 2022. smanjio tužbeni zahtjev na iznos utvrđen nalazom. Na ročištu održanom 16. studenog 2022. tuženik je izjavio da se protivi djelomičnom povlačenju tužbe.

 

8.  S obzirom na takve dispozicije stranaka, sud prvog stupnja je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja radi isplate iznosa od 4.453,90 kn/591,13 eura, a odbio preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 5.447,10 kn/722,95 eura (ispravno 5.547,10 kn) te je obvezao tuženika nadoknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.617,18 kn/214,63 eura.

 

9. Parnični trošak je obračunat na način da je prethodno utvrđeno koji iznos troška bi pripadao tužitelju prema troškovniku kojeg je priložio pa je tako utvrđeno da bi za radnje zastupanja odvjetnika, prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 - dalje Tarifa) tužitelju pripadalo pravo na parnični trošak u iznosu od 6.093,75 kn te trošak vještačenja u iznosu od 3.000,00 kn, odnosno ukupno 9.093,75 kn. Istovremeno je obračunat i trošak tuženika koji se također odnosi na nagradu za zastupanje odvjetnika, a koji bi tuženiku pripadao u iznosu od 4.500,00 kn. Prema stajalištu suda prvog stupnja, tužitelj je uspio u sporu sa 45% zahtjeva, a tuženik sa 55% zahtjeva pa je od razmjernog iznosa troška tužitelja od 4.092,18 kn odbijen razmjerni dio troška tuženika od 2.475,00 kn te je tužitelju dosuđena razlika u iznosu od 1.617,18 kn.

10. Prije svega, u odnosu na odluku o glavnoj stvari, treba reći da tužitelj nije podnio stupnjevitu tužbu u smislu odredbe čl. 186.b ZPP-a, budući da nije  tražio  polaganje računa, niti je postavio neodređeni zahtjev za isplatu glavne tražbine. Tužitelj je u tužbenom zahtjevu zatražio isplatu iznosa od 10.001,00 kn, pri čemu prethodna tvrdnja da će postaviti konačan tužbeni zahtjev nakon provedenog financijskog vještačenja, nema značenje postavljanja manifestacijskog zahtjeva.

 

11. Nakon provođenja financijskog vještačenja, tužitelj je smanjio zahtjev u podnesku od 15. studenog 2022. zatraživši isplatu iznosa od 4.453,90 kn/591,13 eura sa zateznom kamatom na pojedine specificirane iznose, međutim tuženik se smanjenju tužbenog zahtjeva protivio.

 

12. Iako je točno da smanjenje tužbenog zahtjeva ne predstavlja preinaku tužbe u smislu odredbe čl. 191. ZPP-a, takva dispozicija predstavlja djelomično povlačenje tužbe. Kako se prema odredbi čl. 193. st. 1. ZPP-a tužba ne može povući bez pristanka tuženika, nakon što se on upusti u raspravljanje o glavnoj stvari, sud prvog stupnja s osnovom nije prihvatio takvu dispoziciju tužitelja, već je odlučivao o zahtjevu postavljenom u tužbi. Kako je u postupku utvrđeno da tužitelj ima pravo na isplatu iznosa od 4.553,90 kn, zakonita je odluka o odbijanju tužbenog zahtjeva u preostalom dijelu, dakle radi isplate iznosa od 5.547,10 kn, uz napomenu da je u točki II. izreke odbijen zahtjev u iznosu od 5.447,10 kn, pa kako žalbu protiv presude podnosi samo tužitelj, u tom dijelu nije bilo moguće presudu preinačiti na štetu tužitelja.

 

13. Na žalbeni navod tužitelja da se u slučaju smanjenja tužbenog zahtjeva  vrijednost predmeta spora određuje prema konačno postavljenom zahtjevu te da se prema tom zahtjevu obračunava parnični trošak i ocjenjuje uspjeh tužitelja u parnici, treba odgovoriti da tako sud postupa kada se tuženik ne protivi djelomičnom povlačenju tužbe, odnosno smanjenju tužbenog zahtjeva, što u ovom predmetu nije slučaj. Stoga je pravilno odlučeno o tužbenom zahtjevu koji je postavljen u tužbi (a ne u podnesku od 15. studenog 2022.), na način da je dio zahtjeva koji je bio predmetom smanjenja, odbijen.

 

14. Zbog izloženog je valjalo žalbu tužitelja odbiti i presudu suda prvog stupnja u točki II. izreke potvrditi, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.

 

15. Međutim, s osnovom tužitelj ukazuje da je trošak parničnog postupka pogrešno obračunat. Naime, tužitelj je djelomično uspio u parnici pa o parničnom trošku sud odlučuje primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a, pri čemu treba voditi računa, ne samo o uspjehu u parnici glede visine postavljenog zahtjeva, već i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Kako je tužitelj glede osnove zahtjeva uspio u cijelosti, dakle 100%, a glede visine je uspio u omjeru od 45,53%, proizlazi da je u konačnici u parnici uspio u omjeru od 72,77% (100% + 45,53% = 145,53% : 2 = 72,77%), a tuženik u omjeru od 27,23%. Prema odredbi čl. 2. ZPP-a sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku pa s obzirom na činjenicu da je tužitelj postavio zahtjev za nadoknadu troška zastupanja u iznosu od 6.093,75 kn, proizlazi da bi mu pripadalo pravo na nadoknadu troška u iznosu od 4.434,42 kn, što uz trošak vještačenja daje iznos od 7.434,42 kn. S druge strane, prema troškovniku tuženika, proizlazi da bi mu pripadalo pravo na nadoknadu troška u iznosu od 4.500,00 kn, pa srazmjerno uspjehu u sporu bi imao pravo na isplatu iznosa od 1.225,35 kn. Kada se od troška tužitelja odbije trošak tuženika, proizlazi da bi tužitelj imao pravo na nadoknadu parničnog troška u iznosu od 6.209,07 kn. Kako je u točki IV. izreke pobijane presude tužitelju dosuđen iznos od 1.617,18 kn, proizlazi da mu pripada pravo na daljnji trošak u iznosu od 4.591,89 kn/609,45 eura.

 

16. Zbog izloženog je valjalo žalbu tužitelja uvažiti i presudu suda prvog stupnja u točki IV. izreke, u odbijajućem dijelu preinačiti, primjenom odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a.

 

17. Kako tužitelj u žalbenom postupku nije uspio u odnosu na odluku o glavnoj stvari, nema pravo na nadoknadu troškova žalbenog postupka pa je njegov zahtjev odbijen.

 

18. Presuda suda prvog stupnja u točki I. izreke i točki IV. izreke u dosuđujućem dijelu je kao nepobijana ostala neizmijenjena.               

 

 

U Rijeci 6. prosinca 2023.

 

 

Predsjednica vijeća

Helena Vlahov Kozomara, v.r.