Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 12 Gž-3204/2023-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, mr. sc. Iris Gović Penić, predsjednice vijeća, Sanje Joke Umićević, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Ines Kovačević, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Leana Modrušan, odvjetnica u Puli, protiv tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320, kojeg zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Puli – Pola poslovni broj P-416/2020-16 od 24. ožujka 2023., u sjednici vijeća 27. veljače 2024.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli – Pola poslovni broj P-416/2020-16 od 24. ožujka 2023. u točkama I., II., III. i V. izreke.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom presuđeno je:

"I Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl. 10.2. Ugovora o [broj kredita] kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 24. studenog 2004., a koja glasi:

« Za slučaj prijevremenog povrata kredita, Banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno važećim odlukama Banke. »

pa stoga navedena odredba ugovora ne proizvodi nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana isplati iznos od 307,56 eura/2.317,29 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče o 14. rujna 2012. po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31. prosinca 2007., za period od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate zakonsku zateznu kamatu po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

III Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog postupka u iznosu od 417,67 eura / 3.146,93, uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

IV Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova u iznosu od 15,55 eura/117,16 kuna kao neosnovan.

V Odbija se zahtjev tuženice za naknadu parničnih troškova kao neosnovan."

2. Protiv dijela te presude pod točkama I., II., III. i V. izreke žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se prvostupanjska presuda preinači prema žalbenim navodima odnosno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnom odredbe iz čl. 10. toč. 2. ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora dana 24. studenog 2004. "za slučaj prijevremenog povrata kredita banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno važećim odlukama banke" , te nalaganje tuženiku platiti tužitelju iznos od 307,56 eura/2.317,29 kuna.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da su ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, a nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, koju žalitelj ističe u žalbi jer su u prvostupanjskoj presudi navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, koji su jasni i neproturječni, pa prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

6. U odnosu na žalbene navode koji se odnose na "eventualno izuzeće suda", valja reći da je rješenjem Županijskog suda u Zagrebu – Predsjednik suda, broj 29 Su- 937/2023-7 od 14. veljače 2024. odbijen zahtjev sutkinje Sanje Joke Umićević za izuzećem od obavljanja sudačke dužnosti u parničnom postupku koji se vodi pred Županijskim sudom u Zagrebu posl. br. Gž-3204/2023, kao neosnovan, te je odbijen zahtjev podnositelja Erste & Steiermärkische bank d.d., Rijeka za izuzeće od obavljanja sudačke dužnosti sutkinja Županijskog suda u Zagrebu - Sanje Joke Umićević, mr. sc. Iris Gović Penić i Ines Kovačević u parničnom postupku koji se vodi pred Županijskim sudom u Zagrebu posl. br. Gž-3204/2023, kao neosnovan.

7. U provedenom postupku utvrđeno je:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor – banka sklopili 24. studenog 2004. ugovor o [broj kredita], kojim je tuženik kao kreditor odobrio tužitelju kao korisniku kredita kredit u iznosu od 87.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama, obračunate po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj, a namjena tog kredita je – stambeni kredit građana za kupovinu nekretnine – stana;

- da je čl. 10. ugovora o kreditu ugovoreno da za slučaj prijevremenog povrata kredita banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno važećim odlukama banke.

8. Na tako utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo kada je odlučio kao u točkama I. i II. izreke pobijane prvostupanjske presude, tj. kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja.

9. Prema odredbi čl. 1024. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22. – dalje u tekstu: ZOO) korisnik kredita može raskinuti ugovor prije nego što je počeo koristiti kredit, a sukladno stavku 2. istog članka - korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku. U oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio (stavak 3. istog članka). Stavkom 4. je propisano da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.

10. Navedene odredbe, dakle, predviđaju dužnost korisnika kredita naknaditi banci štetu samo ako ju je banka pretrpjela, kao i zabranu davatelju kredita da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate kredita uračuna kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.

11. Tuženik, osim općenitog pozivanja na svoje Opće uvjete poslovanja i Tarifu koja propisuje visinu naknade za prijevremenu otplatu kredita, ne navodi u čemu bi se sastojali troškovi prijevremene otplate kredita niti na što se odnosi visina tih troškova.

12. Tuženik bi imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali ta se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene isplate.

13. Pritom je potpuno neodlučno pozivanje tuženika na osnovno načelo građanskog prava (načelo dispozitivnosti) te s tim u vezi činjenicu da je takva naknada slobodno ugovorena među strankama (članak 10. stavak 2. Ugovora o kreditu) i sadržana u Općim uvjetima poslovanja tuženika, budući da se takva ugovorna odredba, ako je ništava, ne može ugovarati.

14. Pored toga što tuženik tijekom postupka nije dokazao koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita (paušalno pozivanje na svoje akte, pa tako i Tarifu kojom je propisana visina te naknade, to zasigurno nije), opravdano je za zaključiti da opisana pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti).

15. Kako je takva odredba suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi i nepoštena, radi se o ništavoj odredbi.

16. Ovakvo shvaćanje, da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti zbog gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošaču naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu - potvrđeno je i donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 101/17), a kojim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL L 60, 28.2.2014.). Iako se, dakle, vodeći računa o danu sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, taj Zakon ne primjenjuje na konkretan slučaj, evidentno je da je taj Zakon otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja i onemogućio bankama da potrošače penaliziraju za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza. Banke bi u tom slučaju imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

17. Budući da spornom odredbom nije povrijeđen (samo) interes jedne ugovorne strane (tužitelja), već da je njome povrijeđen javni interes (s obzirom na općepoznati broj stambenih potrošačkih kredita koje korisnici sklapaju s tuženikom i drugim bankama), onda se ne radi o zabrani manjeg značaja. Posljedično tome, neovisno o činjenici da je predmetni ugovor u cijelosti ispunjen (prijevremenom otplatom kredita), nema mjesta ograničenju isticanja (djelomične) ništavosti spornog ugovora samo zbog toga što je ugovor ispunjen.

18. Neosnovano tuženik ističe prigovor zastare, a to stoga jer zastarni rok u konkretnom slučaju počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost takve ugovorne odredbe, znači u konkretnom slučaju počinje teći tek pravomoćnošću prvostupanjske presude.

18.1. Naime, zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

19. Na žalbene prigovore kojima se prigovara tijeku dosuđene zatezne kamate, valja reći da je isto dosuđeno u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO jer se ovdje radi o povratu onoga što je tuženik stekao temeljem ništetne ugovorne odredbe, pa je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je tuženik zbog toga nesavjestan stjecatelj (radi se o odredbama koje je u ugovor unio sam tuženik) te je temeljem iste odredbe dužan tužitelju platiti zateznu kamatu od dana plaćanja utuženog iznosa.

20. Iz svega iznesenog proizlazi da je prvostupanjski sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je odlučio kao u pobijanoj prvostupanjskoj presudi (točke I. i II. izreke).

21. I odluka o parničnom trošku donesena je pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP, a na žalbene navode valja reći da je prvostupanjski sud valjano postupio kada je priznao tužitelju trošak zastupanja po punomoćniku – odvjetniku za pristup ročištu za objavu, a s obzirom na to da je isto bilo potrebno u postupku (čl. 155. st. 1. ZPP).

22. Iz iznesenih razloga valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu (čl. 368. st. 1. ZPP).

U Zagrebu 27. veljače 2024.

Predsjednica vijeća:

mr. sc. Iris Gović Penić