Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 80 Gž-3980/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sandre Artuković Kunšt univ.spec.iur., kao predsjednika vijeća, suca izvjestitelja Gabriele Topić Kordej i Renate Đaković Vranković, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. B., OIB: …, Z., zastupan po punomoćnicima/odvjetnicima M. P.1 i M. P. , protiv tuženika 1. Republike Hrvatske, OIB: 52634238587 zastupana po ODO S., Stalna služba u M., M., 2. K. B. ud. M., odsutna i nepoznatog boravišta zastupana po privremenom zastupniku T. L., odvjetniku u O., tužba radi utvrđenja prava vlasništva,, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Makarskoj, Stalna služba u Imotskom, poslovni broj P-1440/22-19 od 2. lipnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 27. veljače 2024.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Makarskoj, Stalna služba u Imotskom, poslovni broj P-1440/22-19 od 2. lipnja 2023.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja je utvrđeno da je tužitelj vlasnik nekretnina pobliže opisanih u izreci presude suda prvoga stupnja.

2. Žalbu protiv navedene presude podnosi tuženik zbog žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19. i 80/22. - dalje: ZPP) te predlaže presudu suda prvog stupnja preinačiti.

3. Žalba je neosnovana.

4. Sud prvog stupnja je potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice te je pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev radi utvrđenja prava vlasništva tužitelja. Pritom nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st. 2. ZPP, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

5. Predmet postupka je zahtjev za utvrđenje prava vlasništva temeljem instituta dosjelosti.

6. Tijekom prvostupanjskog postupka je utvrđeno:

- da za KO Z. nisu osnovane zemljišne knjige te da je u odnosu na česticu zemljišta 5599/138 KO Z. nije izvršen polog isprave u svrhu stjecanja prava vlasništva

- da je u odnosu na česticu zemljišta 4875 KO Z. izvršen polog isprave ugovora o darovanju pod poslovnim brojem 53/85 u korist B. K. ud M. iz Z.

- da je na čestici zemljišta 4875 KO Z. u posjedovnom listu broj … ureda I. kao posjednik upisana K. B.

- da je u posjedovnom listu broj … ureda I. kao posjednik čestice zemljišta 5599/138 u površini od 51599 m2 upisan je posjed na ime Republike Hrvatske-H. Š. d.o.o. -da su tuženici pasivno legitimirani u ovoj parnici

-da nekretnina u naravi predstavlja jednu cjelinu većim dijelom omeđenu čvrstim međašnim znacima: kamenim suhozidom u odnosu na susjedno položene nekretnine

- da je nekretnina u naravi jednim dijelom obradiva površina, trenutno zapuštena (neobrađena) dok je jednim dijelom nekretnina pašnjak odnosno prostor obrastao različitim vrstama drveća (Hrast, Jasen, Grab) i drugog raslinja

- da je vještak nekretninu identificirao kao dio č. zem. 5599/138 površine 2429 m², č. zem. 4875 površine 176 m² ukupne površine 2605 m² i označio slovima A-B-C-D-E- F-E-A

-da je nekretnina koja je predmetom spora i u granicama pokazanim na licu mjesta od pamtivijeka bile u posjedu prednika tužitelja kao i samog tužitelja, a svakako od prije 1959. godine

- da posjed nije ometan i da nitko ne polaže prava na posjed nekretnina osim tužitelja.

7. Slijedom navedenih utvrđenja sud prvoga stupnja je zaključio da su pravni prednici tužitelja bili pošteni posjednici još od 17. studenog 1959. godine, dakle, više od 40 godina te da je posjed zakonit, istinit i pošten te da je tužitelj kao njihov pravni slijednik dosjelošću, temeljem članka 159 stavak 3 i 4 ZV stekao pravo vlasništva. Pri tome se prvostupanjski sud poziva i na pravno shvaćanju Europskog suda za ljudska prava prema kojoj nužna pretpostavka za stjecanje prava vlasništva dosjelošću je neprekidni posjed tužitelja ili njegovih pravnih prednika u propisanom trajanju od 40 godina u koje se vrijeme uračunava i posjed od prije 08. listopada 1991 godine kada je riječ o nekretninama u društvenom vlasništvu. Posljedično navedenom prvostupanjski sud zaključuje da je tužitelj, a kako je stekao pravo vlasništva nekretnine na temelju Zakona (dosjelošću), ovlašten ishoditi upis stečenog prava vlasništva u zemljišnoj knjizi.

8. Žalitelj tvrdi da tužitelj nije dokazao kakvoću svog posjeda za stjecanje prava vlasništva dosjelošću i da predmetna nekretnina u naravi predstavlja šumu i šumsko zemljište na kojima nije bilo moguće stjecanje prava vlasništva dosjelošću sukladno Zakonu o šumama SRH koji je stupio na snagu 31. svibnja 1977., a koja zabrana je ukinuta tek odlukom Ustavnog suda 12. siječnja 2000.

9. Žalbene navode je ovaj drugostupanjski sud ocijenio neosnovanim jer iz provedenih dokaza proizlazi da je tužitelj dokazao kakvoću svog posjeda potrebnu za stjecanje prava vlasništva dosjelošću i da tuženica uopće nije gospodarila sada spornim fizički odijeljenim dijelovima nekretnina niti je poduzimala ikakve posjedovne radnje na predmetnim fizički odijeljenim nekretninama, a koje su prednici tužitelja obrađivali i koristili iz za potrebe svojih domaćinstava.

10. Nadalje, u odnosu na sporno pitanje primjene materijalnog prava, odnosno na mogućnost stjecanja vlasništva dosjelošću na šumi i šumskom zemljištu još od 1959. godine, ili, kako to tvrdi tuženik, da rok za dosjelost počinje teći tek nakon donošenja gore navedene odluke Ustavnog suda 12. siječnja 2000. valja reći da prilikom utvrđivanja dosega odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I- 374/1998 od 12. siječnja 2000., kojom je ukinuta odredba čl. 55. st. 2. ZŠ-a, valja primijeniti odredbu čl. 53. st. 2. i čl. 55. st. 2. tada važećeg Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 99/99, dalje: Ustavni zakon). Prema čl. 55. st. 2. Ustavnog zakona ukinuta odredba nekog zakona prestala je važiti danom objave odluke Ustavnog suda, dok prema čl. 55. st. 2. Ustavnog zakona svatko kome je pojedinačnim aktom utemeljenim na toj odredbi povrijeđeno kakvo pravo, može tražiti izmjenu tog akta, u skladu s odredbama Ustavnog zakona o Ustavnom sudu.

11. Drugim riječima, ukidanje pojedine odredbe kao neustavne se odnosi i na vrijeme

Naime,

prije formalnog prestanka njenog važenja (dan odluke Ustavnog suda). sukladno odredbi čl. 58. st. 5. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu (NN br. 49/02 - pročišćeni tekst), sada čl. 56. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu, u postupcima u kojima o pravnoj stvari do dana stupanja na snagu odluke Ustavnog suda kojom se ukida zakon, odnosno poništava ili ukida drugi propis ili pojedina njihova odredba, nije pravomoćno odlučeno, a taj se zakon, odnosno drugi propis neposredno primjenjuju u toj pravnoj stvari ukinuti zakon odnosno poništeni ili ukinuti drugi propis ili njihova ukinuta ili poništena odredba neće se primjenjivati od dana stupanja na snagu odluke Ustavnog suda. Naime, nema nikakve sumnje da u ovoj pravnoj stvari o tužbenom zahtjevu tužitelja nije pravomoćno odlučeno, pa se odredba ZŠ koja je ukinuta navedenom odlukom Ustavnog suda više ne može primjenjivati u ovom postupku. Stoga se, suprotno mišljenju tuženika, u rok za stjecanje vlasništva dosjelošću računa i vrijeme prije 12. siječnja 2000., pri čemu je utvrđeno da je tužitelj u poštenom i nesmetanom posjedu nekretnine najmanje od 1959.

12. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-291/2014-2 od 18. travnja 2018., taj je sud odgovorio na revizijsko pitanje na slijedeći način: "Kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09; dalje: ZVDSP), nego na temelju drugih odredaba tog Zakona. Rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud Republike Hrvatske naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba."

13. Pri tome je Vrhovni sud Republike Hrvatske naveo i kako se o tom pitanju već ranije izjasnio Europski sud za ljudska prava u više svojih presuda, primjerice: Gashi protiv Hrvatske po zahtjevu broj 32457/05, Trgo protiv Hrvatske po zahtjevu broj 35298/04, Radomilja i dr. protiv Hrvatske po zahtjevu broj 37658/10, u kojima je zauzeto slijedeće pravno shvaćanje: "U tim okolnostima, Sud smatra da podnositelj zahtjeva koji se razumno oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto kao neustavno ne bi trebao - s obzirom na izostanak bilo kakve štete u odnosu na prava drugih osoba - snositi posljedice greške koju je počinila sama država, donijevši takav neustavan propis. Zapravo, kao posljedica njegovog ukidanja, vlasništvo imovine koje je podnositelj zahtjeva stekao dosjelošću na temelju odredbe koja je kasnije ukinuta kao neustavna, vraćeno je državi kojoj je time pogodovala njezina vlastita greška. U svezi s tim, Sud ponavlja da rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela mora snositi država te da se greške ne smiju ispravljati na trošak dotičnog pojedinca, posebice kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes."

14. Slijedom sveg navedenog, a kako su žalbeni navodi tuženika neosnovani, je valjalo odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu te po osnovi odredbe čl. 368. st. 1 ZPP odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

U Zagrebu 27. veljače 2024.

Predsjednik vijeća:

Sandra Artuković Kunšt univ.spec.iur., v.r.