Pr-595/2020-25

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U

SPLITU

Gundulićeva 27 21000 Split

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Jerki Kovačić Garac, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice I. M. iz S., P. P. 89, OIB: …………………………., zastupane po punomoćniku I. M., odvj. u S., protiv tuženika

S. d.o.o. S., G. 33, OIB: ………………….., zastupano po pun.

K. B., odvj. u I., B. B. 37, radi utvrđenja, nakon održane

glavne i javne rasprave zaključene dana 30. studenog 2023. god. u nazočnosti pun. tužiteljice I. M., odvj. u S. i zamj. pun. tuženika M. M., odvj. u

S., objavljene dana 27. veljače 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da nije dopuštena Odluka tuženika o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 24. siječnja 2019. i da radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao.

II. Nalaže se tuženiku da u roku od 8 dana vrati tužiteljicu na poslove radnog mjesta administratora.

III. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 750,00 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

1. U tužbi koja je kod ovog suda zaprimljena 22. ožujka 2019. god. navodi se da je dana 1. veljače 2019. tužiteljici uručena Odluka o redovnom poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 24. siječnja 2019. godine, kojom joj se otkazuje ugovor o radu na neodređeno vrijeme za rad na poslovima administrator. Odluka da je donesena zbog gospodarskih razloga, te prestanka potrebe za radom radnika. Protiv Odluke o otkazu ugovora da je tužiteljica pravovremeno, u zakonskom roku, dana 15. veljače 2019. izjavila zahtjev za zaštitu prava, kojim traži od tuženika da navedenu Odluku stavi izvan snage, te je vrati na posao, na poslove radnog mjesta administratora. Nadalje, da je tuženik zahtjev zaprimio 22. veljače 2019. godine, te da na isti nije odgovorio do dana podnošenja tužbe, stoga da je tužiteljica ustala ovom tužbom. U konkretnom slučaju da nisu postojali opravdani razlozi za predmetni otkaz ugovora o radu, te da nije poštivana procedura vezana uz otkaz ugovora o radu propisana odredbama Zakona o radu. Pri odlučivanju o poslovno uvjetovanom otkazu, poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete svakog pojedinog radnika, dok se u odluci ne navodi ni po kojim kriterijima je odlučeno da se baš tužiteljici uručiti otkaz u odnosu na preostale radnike tuženika. Na koncu, da se tuženik poziva na smanjeni obim posla, ali to ne objektivizira niti precizira u kojoj mjeri je potrebno smanjenje broja radnika. Tužiteljica navodi kako je tuženik bio u obvezi ponuditi tužiteljici drugo odgovarajuće radno mjesto u smislu odredbe čl. 123. Zakona o radu, što da tuženik nije učinio. Temeljem prednjeg, tužiteljica je predložila donošenje presude kojom će se utvrditi nedopuštenom Odluka tuženika o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 24. siječnja 2019., te da radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao. Kojom će se presudom tuženiku naložiti da tužiteljicu vrati na poslove radnog mjesta administrator, sve uz potraživanje troškova postupka sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

2. U odgovoru na tužbu od 14. travnja 2019. tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti. Ne osporava da je tužiteljica podnijela zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa dana 15. veljače 2019. kojim traži poništenje odluke i vraćanje na rad, a koji da je tuženik zaprimio dana 22.veljače 2019. Obzirom da je tužba sudu predana dana 22.ožujka 2019.god., tuženik je istakao prigovor prekluzije, i predložio tužbu odbaciti. Na koncu, tuženik ističe da su postojali opravdani razlozi za otkaz, da je poštivana procedura prilikom donošenja sporne odluke, pa da tužbu treba odbiti.

3. Tijekom postupka izveden je dokaz pregledom Odluke o redovitom poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 24. siječnja 2019.; Zahtjeva za zaštitu prava od 15. veljače 2019. s povratnicom; izveden je dokaz saslušanjem zz tuženika S.

Ž. i tužiteljice kao parnične stranke; izveden je dokaz saslušanjem svjedoka

B. V. i J. Ž., te je pregledana sudska praksa priležeća spisu.

4. Tužbeni zahtjev tužiteljice je osnovan.

5. Pun. stranaka popisali su parnični trošak.

6. U ovom postupku nije bilo sporno da je tužiteljica bila zaposlenica tuženika temeljem ugovora o radu od 01. rujna 1998., da je radila na radnom mjestu administratora,

-nije bilo sporno da je dana 24. siječnja 2019. zbog gospodarskih, tehnoloških ili organizacijskih razloga ( poslovno uvjetovani otkaz) tužiteljici otkazan ugovor o radu,

- nije bilo sporno da je tužiteljica dana 15. veljače 2019. podnijela zahtjev za zaštitu prava.

7. Kao sporno trebalo je utvrditi je li tuženik imao opravdani razlog za donošenje odluke o otkazu ugovora o radu tužiteljici, s tim u svezi je li Odluka dopuštena, je li radni odnos tužiteljice kod tuženika prestao. Kao sporno trebalo je utvrditi je li tuženik dužan tužiteljicu vratiti na poslove radnog mjesta administratora. Trebalo je utvrditi je li tužiteljica prekludirana u pravu za podnošenje tužbe.

8. Naime, odredbom čl. 133. st.1. ZR-a određeno je da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od petnaest dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava; st. 2. istog članka ako poslodavac u roku od petnaest dana od dostave zahtjeva radnika iz stavka 1. ovoga članka ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od petnaest dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom.

8.1. Tužiteljica je zahtjev za zaštitu prava podnijela tuženiku dana 15.veljače 2019.(str 7/8), kojeg je tuženik zaprimio dana 22.veljače 2019.god. što je razvidno iz povratnice (str 9), pa kako tuženik u roku od 15 dana od zaprimanja tužiteljevog zahtjeva tom zahtjevu nije udovoljio, to je tužiteljica u daljnjem roku od 15 dana, dana 22.ožujka 2019.god. podnijela predmetnu tužbu, što znači da je tužba podnesena u zakonskom roku, pa prigovor tuženika nije osnovan.

9. Odredbom čl. 115. st.1. toč.1. Zakona o radu (Narodne novine broj 93/14, 127/17 i 98/19; dalje: ZR) određeno je da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz) ako za to ima opravdani razlog, u slučaju ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehnoloških ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz), a st. 2. pri odlučivanju o poslovno uvjetovanom otkazu, poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika.

10. Tuženik je u odluci o otkazu ugovora o radu od 24.siječnja 2019.god. naveo kako je smanjenim narudžbama, dovršetkom postojećih gradilišta u RH, nemogućnosti ugovaranja novih poslova, značajnim padom novčanog prometa u protekloj i tekućoj godini, te organizacijom rada opseg poslova tužiteljice bitno smanjen tako da tuženik nema više nikakve potrebe za upražnjenjem radnikovog radnog mjesta. Potreba tuženika za poslovima koje je obavljala tužiteljica su prestale zbog gospodarskih razloga, jer tuženik trenutno nema ugovorenih poslova, neprofitabilnosti djelatnosti, smanjenog (potpunog gubitka) opsega tužiteljičinog posla, a kod tuženika nema poslova koje bi on mogao obavljati.

10.1. Dakle, tuženik je poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu tužiteljici obrazložio razlozima smanjenja obima posla, smanjenja prihoda, te prestankom potrebe za obavljanjem rada tužiteljice.

11. U stranačkom iskazu tužiteljica je navela da je od 01. rujna 1998. obavljala poslove administratora kod tuženika. Štoviše, da je uz poslove administratora i poslove tajnice, da je jedino ona obavljala teške fizičke poslove, tj. svakodnevno odlazila na autobusni kolodvor radi primanja i slanja poslovne dokumentacije u Imotski, te da je čistila kancelarije i sanitarni čvor, koje poslove druge kolegice, raspoređene na radnom mjestu administratora nisu izvršavale. Tužiteljica je iskazala da je tako radila do 2007., kada je otišla na prodiljni, po povratku s porodiljnog da je na posao dolazila kao i drugi radnici , uvijek po pozivu direktora. Naime, da su od 2009. do donošenja sporne odluke, svi radnici dolazili povremeno po potrebi i radili sve poslove, sukladno dogovoru s direktorom. Na koncu, plaća i doprinosi da su uredno isplaćivani do 2017., da je po pozivu direktora nastavila dolaziti i u razdoblju od 2017. do donošenja sporne odluke, u razdoblju kada plaća više nije bila uredno isplaćivana.

12. Svjedok J. Ž., suprug tužiteljice, iskazao je da je tužiteljica u razdoblju od 1998. do 2019. radila kod tuženika na radnom mjestu administratora, povremeno obavljajući poslove tajnice direktora. Nadalje, da je čistila kancelarije i wc, a po potrebi odlazila u druge poslovne jedinice tuženika (npr. inventura u robnoj kući u Imotskom), da je redovito odlazila na autobusni kolodvor zbog slanja i preuzimanja poslovne dokumentacije iz Imotskog. Na koncu, izričito je iskazao da je tužiteljica na posao dolazila svakog dana, odrađujući puno radno vrijeme.

13. Svjedok B. V. u iskazu je naveo da je radio kod tuženika od 2003., da je obavljao poslove voditelja nabave, pa da je svakog dana bio u uredu direktora, u susjednom uredu da je uvijek viđao tužiteljicu, koja je radila puno radno vrijeme. Uz poslove tajnice, da je svakog dana zajedno s njime odlazila na FIN-u, te čistila poslovne prostorije ureda, kao i pripremala marendu za direktora, njenog supruga i njega osobno. Na koncu, iskazao je da da tuženik nije imao gradilište u RH, da su se očekivali novi poslovi, da je on radio na gradilištu u C. G., sve to u vrijeme kada je drugim radnicima otkazan ugovor o radu.

14. S. Ž. zz tuženika, iskazao je da je oko 2000. godine zaposlena tužiteljica kao tajnica (supruga njegovog brata), za administrativne poslove, da je bilo nekoliko administratora. Nakon kratkog razdoblja da je tužiteljica otišla na porodiljni dopust, nakon čega se više nikada nije vratila na posao kod tuženika. Naime, iskazao je da je njegov brat smatrao kako je bolje da tužiteljica ostane kod kuće, na što da je on pristao. Bez obzira na navedeno, da je tužiteljica bila i nadalje vođena kao zaposlenica tuženika, te da joj se redovito isplaćivala plaća i svi doprinosi, iako je bila kod kuće. Nakon odlaska tužiteljice na porodiljni, da je došlo do reorganizacije, baš u odnosu na poslove administratora. Tijekom 2018. i 2019. da je došlo do ozbiljnih financijskih teškoća kod tuženika, da nije bilo dovoljno sredstava za isplaćivanje plaća, pa je u odnosu na svih 5 administratora, koji su tada efektivno radili kod tuženika, svima otkazan ugovor o radu iz poslovnih razloga (zaduženi za poslove obračuna plaće,

nabave i računovodstvo). Nakon otkazivanja ugovora o radu svim administratorima, pa tkao i tužiteljici, da više nije bilo potrebe za tom vrstom poslova, jer poduzeće defakto nije ni poslovalo, iako je još uvijek postojalo, stoga da nije bilo nikakve mogućnosti tužiteljici ponuditi drugo radno mjesto.

15. Slijedom navedenog, osobito iskaze svjedoka V. i J. Ž., ovaj

sud smatra da tuženik nije dokazao postojanje opravdanih razloga za otkaz. Naime,

da je doista došlo do smanjenja narudžbi, nemogućnosti ugovaranja novih poslova, pada novčanog prometa u protekloj i tekućoj godini, smanjenja obima poslova koje je obavljala tužiteljica, tj. da uopće nije bilo potrebe za tim poslovima, kako je sve navedeno u Odluci o otkazu ugovora o radu tužiteljici. Tuženik nije na uvjerljiv način dokazao postojanje opravdanih razloga za donošenje sporne odluke. Naime, zz tuženika ja iskazao o poteškoćama u poslovanju, neisplati plaća, što više, iskrenom nastojeći opisti financijske teškoće, iskazavši citat "najradije bi i sam sebi dao otkaz", nije konkretizirao o kakvim se teškoćama radilo, niti je na te okolnosti, osim pukih navoda, dostavio relevantne dokaze. Nadalje, iz iskaza zz tuženika, kao i svjedoka Vidovića proizlazi da je doista došlo do smanjenja broja radnika. Međutim, samo navedeno ne potvrđuje da bi Odluka o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu tužiteljici bila opravdana.

16. Prema odredbi čl. 135. st.3. ZR-a postojanje opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu mora dokazati poslodavac. U konkretnom slučaju tuženik nije dokazao postojanje razloga predviđenih odredbom čl. 135. st. 3. ZRH-a.

16.1. Naime, da je kod tuženika došlo do smanjivanja obima posla, smanjenja prihoda proizlazi samo iz iskaza zz tuženika, koji je naveo kako se firma našla u teškoj financijsko situaciji, kada više nisu bili u mogućnosti isplaćivati plaće, zbog čega da je svim administratorima otkazan ugovor o radu, pa tako i tužiteljici. Kao što je navedeno, zz tuženika prednje navode nije potkrijepio nikakvih dokazima. Smanjenje izvora prihoda za plaće samo po sebi ne predstavlja razlog otkazivanja ugovora o radu ako nisu ispunjenje zakonske pretpostavke iz čl. 115.st.1. ZR-a – da je prestala potreba za obavljanjem posla koje je obavljala tužiteljica.

16.2. Obzirom da tuženik nije dokazao na konkretan i argumentiran način da postoje gospodarski razlozi za poslovno uvjetovani otkaz, iz kojih razloga je tužiteljici otkazan ugovor o radu, to je valjalo tužbeni zahtjev za utvrđenje da je poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu od 24.siječnja 2019.god. nedopušten usvojiti. Slijedom navedenog, i zahtjev za vraćanje na rad , ovo u smislu odredbe čl. 124. ZR-, kao što je odlučeno pod točkama I. i II. izreke presude

17. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19) i u svezi s Tbr. 7. toč. 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, tako se pun. tužiteljice obistinjuje jednokratna nagrada od 300 bodova, te pripadajući PDV od 25%, što ukupno iznosi 750,00 eura. Na dosuđeni iznos parničnog troška tužiteljici pristoji pravo i na zakonsku zateznu kamatu koja teče od presuđenja, u visini stope određene čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima i u smislu Odredbe Zakona o obveznim odnosima (NN br. 156/22), koja se za svako polugodište određuje u visini kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, kao i referentne stope, na koje se dodaju tri postotna poena.

U Splitu 27. veljače 2024.

S u d a c

Jerka Kovačić Garac

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove odluke može se izjaviti žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri primjerka u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste.

DNA: - pun. tužitelja

- pun. tuženika

- u spis