REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1061/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Slavka Pavkovića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Branka Medančića člana vijeća, u pravnoj stvari 1-tužiteljice M. R., OIB ..., iz M., 2-tužitelja K. R., OIB ..., iz M., 3-tužiteljice T. S., OIB ..., iz M. i 4-tužiteljice M. D., OIB ..., iz M., zastupanih po punomoćniku A. I., odvjetniku u R., protiv tuženika E. o. d.d., OIB ..., sa sjedištem u Z., zastupanog po punomoćniku H. P., odvjetniku u Odvjetničkom društvu G. & p. u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude i rješenja Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-443/17-2 od 20. veljače 2018., kojima je djelomično potvrđena, djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-4902/15-46 od 30. prosinca 2016., u sjednici održanoj 27. veljače 2024.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija tuženika podnijeta na temelju odredbe čl. 382. st. 1. ZPP odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o  j e:

I Revizija tuženika podnijeta na temelju odredbe čl. 382. st. 2. ZPP te protiv odluke o troškovima parničnog postupka odbacuje se kao nedopuštena.

II Zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na reviziju odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti: 1-tužiteljici iznos od 40.000,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja do namirenja (točka 1. izreke), 2-tužitelju iznos od 40.000,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja do namirenja (točka 2. izreke), 3-tužiteljici iznos od 220.000,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja do namirenja (točka 3. izreke), te 4- tužiteljici iznos od 40.000,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja do namirenja (točka 4. izreke). Nadalje, naloženo je tuženiku isplatiti 1-4-tužiteljima troškove parničnog postupka u iznosu od 99.395,50 kn sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja do namirenja (točka 5. izreke). Odbijen je zahtjev 1-tužiteljice i 2-tužitelja za isplatu iznosa od 35.000,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 28. travnja 2014. do presuđenja i za isplatu zatezne kamate na dosuđene iznose od 28. travnja 2014. do presuđenja, zahtjev 3-tužiteljice za isplatu zatezne kamate na dosuđeni iznos od 220.000,00 kn za razdoblje od 24. travnja 2014. do presuđenja i zahtjev 4-tužiteljice za isplatu iznosa od 35.000,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 24. travnja 2014. do presuđenja i za isplatu zatezne kamate na dosuđeni iznos od 24. travnja 2014. do presuđenja, kao i zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka povrh dosuđenog iznosa (točka 6. izreke).

2. Drugostupanjskom presudom i rješenjem djelomično je prihvaćena, a djelomično odbijena žalba 1-4-tužitelja i žalba tuženika te je presuda suda prvog stupnja potvrđena pod toč. 1., toč. 2. i toč. 4. izreke presude (pozivom na odredbu čl. 368. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - Odluka Ustavnog suda RH - dalje u tekstu: ZPP) i preinačena pod toč. 6. izreke presude (pozivom na odredbu čl. 373.a st. 1. toč. 2. i st. 2. ZPP) te je suđeno tako da je naloženo tuženiku isplatiti 1-tužiteljici i 2-tužitelju svakom iznos od 35.000,00 kn (povrh dosuđenih iznosa od 40.000,00 kn) sa zateznom kamatom tekućom od 28. travnja 2014. do isplate i 4-tužiteljici iznos od 35.000,00 kn (povrh dosuđenog iznosa od 40.000,00 kn) sa zateznom kamatom tekućom od 24. travnja 2014. do isplate, te je naloženo tuženiku isplatiti 1-tužiteljici i 2-tužitelju zateznu kamatu svakom na iznos od 40.000,00 kn tekuću od 28. travnja 2014. do 29. prosinca 2016., 3-tužiteljici zateznu kamatu na iznos od 220.000,00 kn tekuću od 24. travnja 2014 do 29. prosinca 2016. i 4-tužiteljici zateznu kamatu na iznos od 40.000,00 kn tekuću od 24. travnja 2014. do 29. prosinca 2016. Drugostupanjskom odlukom preinačena je i toč. 5. izreke presude i riješeno je tako da je naloženo tuženiku naknaditi troškove postupka 1-tužiteljici i 2-tužitelju svakom u iznosu od 24.281,24 kn, 3-tužiteljici u iznosu od 24.421,87 kn i 4-tužiteljici u iznosu od 19.221,87 kn sa zateznom kamatom tekućom od 30. prosinca 2016. do isplate, naloženo je tuženiku naknaditi 1-4-tužiteljima trošak žalbenog postupka u iznosu od 7.878,12 kn, tuženiku nije dosuđen trošak sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu i trošak sastava odgovora na žalbu te je nepobijana toč. 3. izreke presude ostala neizmijenjena.

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju podnosi tuženik, i to na temelju odredbe čl. 382. st. 1. točke 3. ZPP u odnosu na preinačeni tj. dodatno suđeni iznos od 35.000,00 kn (obzirom je u odnosu na navedeno drugostupanjski sud donio odluku na temelju čl. 373.a ZPP), zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i zbog odluke o troškovima parničnog postupka, dok u odnosu na suđene iznose od po 40.000,00 kn tuženik podnosi reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 2. ZPP. Predlaže preinačenje pobijane presude i odluke o troškovima parničnog postupka ili ukidanje pobijane odluke i vraćanje predmeta nižestupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. Tužitelji u odgovoru na reviziju predlažu reviziju odbaciti podredno odbiti te potražuju trošak sastava odgovora na reviziju.

5. Revizija u dijelu nije osnovana, dok u dijelu nije dopuštena.

6. U povodu revizije iz čl. 382.st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392.a st. 1. ZPP).

6.1. U povodu revizije iz čl. 382.st. 2. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose (čl. 392.a st. 2. ZPP).

7. Predmet spora je zahtjev 1-4-tužitelja za naknadu neimovinske štete zbog smrti bliske osobe koju su pretrpjeli smrću M. P., unuka 1-tužiteljice i 2-tužitelja, izvanbračnog supruga 3-tužiteljice i brata 4-tužiteljice, stradalog u prometnoj nezgodi ... koju je prouzročio osiguranik tuženika.

8. Tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom je utvrđeno:

- da je M. P. smrtno stradao ... u prometnoj nezgodi koju je prouzročio osiguranik tuženika i da je tuženik kao osiguratelj vozila štetnika u trenutku štetnog događaja isključivo odgovoran za nastanak štetnog događaja,

- da su 1-tužiteljica i 2-tužitelj baka i djed pok. M. P., da je 3-tužiteljica njegova izvanbračna supruga i da je 4-tužiteljica njegova sestra,

- da je pok. M. P. u trenutku stradavanja imao 31 godinu, da je od rođenja živio u istoj kući s 1-tužiteljicom i 2-tužiteljem, time da je on s roditeljima živio u prizemlju obiteljske kuće a 1-tužiteljica i 2-tužitelj na prvom katu kuće, da su svi živjeli u zajedničkom domaćinstvu na način da su obroke pripremali ponekad 1-tužiteljica, ponekad majka pok. M. P., a ponekad 3-tužiteljica i 4-tužiteljica, da su 1-tužiteljica i 2-tužitelj financijski pomagali unuka za vrijeme fakultetskog obrazovanja u T. od 2000. do 2006., a nakon što se zaposlio da je on pomagao baki i djedu materijalno i osobnim radom (radom u vrtu, cijepanjem i slaganjem drva, popravcima u kući), da je nabavljao namirnice za domaćinstvo, da je odvozio djeda liječniku i da su zajednički sudjelovali na obiteljskim druženjima i proslavama,

- da je 3-tužiteljica bila u desetogodišnjoj vezi s pok. M., da su u posljednje tri godine prije smrti zajedno živjeli, da su se zaručili 2013. i planirali vjenčanje u 2014., da je nakon njegove smrti doživjela tešku i duboku depresiju, da je zadobila psihička oboljenja pod šest različitih dijagnoza radi kojih se liječi kod psihijatra i veći dio vremena provodi na bolovanju i radi čega otežano funkcionira u svakodnevnom životu,

- da se 4-tužiteljica udala 2000. i odselila iz obiteljske kuće 2002., da je sa suprugom nastavila živjeti u kući pored kuće u kojoj je živio pok. M., da je ostala s njim povezana jer su se svakodnevno viđali i posjećivali te su imali zajedničke prijatelje, da joj je pok. M. 2011. kada je ostala bez posla pozajmljivao novac i da je jako bio povezan s njezinim sinom rođ. ... kojeg je vodio sa sobom svugdje gdje je odlazio te ga je često darivao.

9. Na temelju takvog utvrđenja prvostupanjski sud je ocijenio, pozivajući se na odredbu čl. 1101. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 - dalje tekstu: ZOO), da je između pok. M. i 1-tužiteljice i 2- tužitelja postojala trajnija zajednica života i da im pripada pravo na naknadu neimovinske štete zbog smrti unuka u iznosu od 40.000,00 kn svakome, dok je zahtjev za isplatu iznosa od 35.000,00 kn prvostupanjski sud ocijenio neosnovanim zbog razlike u dobi između njih i pok. unuka i činjenice da nisu koristili pomoć psihijatra zbog posljedica tragičnog događaja. Također je ocijenio da su pok. M. i 3- tužiteljica živjeli u izvanbračnoj zajednici, te cijeneći narušeno zdravstveno stanje 3- tužiteljice zaključuje da joj pripada naknada neimovinske štete u iznosu od 220.000,00 kn. U odnosu na zahtjev 4-tužiteljice prvostupanjski sud utvrđuje da zbog njezinog osamostaljenja, zasnivanja obitelji i preseljenja u drugu kuću deset godina prije smrti brata između njih nije postojala trajnija zajednica života. Međutim, zbog međusobne snažne emocionalne povezanosti i emocionalne povezanosti njezinog djeteta i pok. M., zajedničkih druženja, proslava, zajedničkog odrastanja i iskazivanja uzajamne ljubavi, brige i pažnje zaključuje da joj pripada naknada neimovinske štete u iznosu od 40.000,00 kn. Na dosuđene iznose naknade neimovinske štete prvostupanjski sud je priznao tužiteljima pravo na zateznu kamatu primjenom čl. 1103. ZOO, od dana donošenja presude uz obrazloženje da 1-4-tužitelji nisu pružili dokaz da su uz odštetni zahtjev koji su dostavili tuženiku, i to 1-tužiteljica i 2-tužitelj 28. travnja 2014., 3-tužiteljica i 4-tužiteljica 24. travnja 2014., dostavili i svu potrebnu dokumentaciju da bi o odštetnom zahtjevu tuženik mogao odlučiti i da je prvostupanjski sud tek provođenjem opsežnog dokaznog postupka utvrdio osnovanost i visinu štete, radi čega je odbio zahtjev 1-4-tužitelja za isplatu zatezne kamate od dana podnošenja odštetnog zahtjeva tuženiku do presuđenja.

10. Drugostupanjski sud u dijelu preinačuje odluku suda prvog stupnja i dosuđuje 1- tužiteljici, 2-tužitelju i 4-tužiteljici još po 35.000,00 kn svakome, ocjenjujući da im u okolnostima konkretnog slučaja pripada pravo na naknadu neimovinske štete zbog smrti bliske osobe primjenom čl. 1101. st. 2. ZOO, dakle svakom u iznosu od 75.000,00 kn, kao i da je zajednica života pok. M. i sestre nedvojbeno imala karakter trajnije zajednice života.

10.1. Prema ocjeni drugostupanjskog suda prvostupanjski sud je pogrešno zaključio da tužiteljima pripada pravo na zateznu kamatu od dana donošenja sudske odluke primjenom čl. 1103. ZOO, već smatra da tužitelji pravilno ističu da tuženik povodom odštetnih zahtjeva od 24. travnja i 28. travnja 2014. nije zahtijevao dostavu dodatne dokumentacije, već je zahtjev 3-4-tužiteljice otklonio tvrdnjom da ne spadaju u krug ovlaštenika kojima pripada pravo na naknadu neimovinske štete, dok je 1-tužiteljicu i 2-tužitelja pozivao na sklapanje sporazuma što se potvrđuje dopisima tužitelja kojima pozivaju tuženika da im isplati nesporni iznos štete. Citirajući odredbu čl. 12. st. 1. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“, broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 - dalje u tekstu: ZOOP), obzirom tuženik nije dostavio tužiteljima obrazloženu ponudu ili utemeljen odgovor na sve točke iz odštetnog zahtjeva, to 1-4- tužitelji imaju pravo na zateznu kamatu na dosuđeni iznos neimovinske štete od dana podnošenja odštetnog zahtjeva i to 1-tužiteljica i 2-tužitelj od 28. travnja 2014. do isplate, a 3-4-tužiteljica od 24. travnja 2014. do isplate.

11. Odredbom čl. 386. ZPP propisano je da u reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir.

12. Revident neosnovano ukazuje na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 352. st. 1. ZPP. Naime, tužitelji u žalbi nisu iznijeli nove činjenice koje već u spisu nisu bile utvrđene (prvostupanjski sud je utvrdio da su se tužitelji obratili tuženiku sa zahtjevom za naknadu štete) nego su samo na njih skrenuli pažnju obzirom je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je sudio zatezne kamate od presuđenja, a ne od dana podnošenja odštetnog zahtjeva, prema odredbi čl. 12. st. 1. ZOOP (tako i ovaj sud u odluci Rev-877/2021).

13. Neosnovani su navodi tuženika da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su ocijenili da se u konkretnom slučaju radi o trajnijoj zajednici života. Prema odredbi čl. 1101. ZOO u slučaju smrti ili osobito teškog invaliditeta neke osobe pravo na pravičnu novčanu naknadu neimovinske štete imaju članovi njezine uže obitelji (bračni drug, djeca i roditelji), a takva se naknada može dosuditi i braći i sestrama, djedovima i bakama, unučadi te izvanbračnom drugu, ako je između njih i umrlog, odnosno ozlijeđenog postojala trajnija zajednica života. Što se smatra trajnijom zajednicom života nije unaprijed definirano što upućuje na zaključak da ocjena o tome je li ili nije postojala trajnija zajednica života ovisi o okolnostima i utvrđenjima svakog konkretnog slučaja, a u konkretnom slučaju sudovi su utvrdili da se zaista radi o trajnijoj zajednici života (obiteljskoj, emotivnoj, ekonomskoj, egzstencijalnoj).

13.1. Stoga nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

14. Stoga, obzirom da ne postoje razlozi zbog kojih je podnesena revizija na temelju odredbe čl. 382. st. 1. ZPP, valjalo je odbiti reviziju tuženika, na temelju odredbe čl. 393. ZPP te odlučiti kao u izreci presude.

15. Vezano uz reviziju prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP, stranka ima pravo podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Prema stavku 3. istog članka u reviziji iz stavka 2. stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje radi kojeg se revizija podnosi, treba određeno navesti propise i druge važeće izvore prava koji se na reviziju odnose te treba izložiti razloge zbog kojih revident smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Sve navedene pretpostavke moraju biti kumulativno ispunjene.

16. Tuženik u reviziji postavlja pitanja:

„1. Da li drugostupanjski sud prekoračuje svoja ovlaštenja kada u primjeni čl. 373.a st.1.toč.2 ZPP donese drugostupanjsku presudu tako da utvrdi drugačije činjenično stanje od onoga koji je utvrdio prvostupanjski sud na temelju neposredno izvedenih dokaza sve imajući na umu pravno stajalište izneseno u odluci Vrhovnog suda RH Rev-2182/11-2 od 18. 4.2012.?

2. Je li u primjeni članka 1101. st. 2. ZOO i odluci o pravu 1. 2. i 4-tužitelja na naknadu neimovinske štete zbog smrti unuka i brata pravno shvaćanje iskazano u pobijanoj drugostupanjskoj presudi da je između 1,2 i 4-tužitelja i srodnika (pok. unuka i brata) postojala trajnija zajednica života iako niti jedan od tužitelja nije tvrdio da je između tužitelja i pokojnog srodnika postojala ekonomska i egzistencijalna povezanost u smislu redovitog financijskog pomaganja i međusobne egzistencijalne upućenosti i povezanosti, dok je nesporna činjenica da nije niti bilo izvjesno da bi takva zajednica postojala u budućnosti sve iz razloga što je u postupku utvrđeno da je takvu zajednicu pok. srodnik ostvario sa svojom izvanbračnom suprugom 3- tužiteljicom T. S. s kojom je živio u izvanbračnoj zajednici 10 godina i u kojoj su zajedno štedjeli novac radi izgradnje svoje kuće s namjerom da u istu odsjele dok je pok. srodnik živio na drugom katu kuće u odnosu na 1-2-tužitelje, a 4-tužiteljica se udala više od 10 godina prije ove prometne nezgode te se odselila zasnovavši svoju trajniju (bračnu zajednicu) u kojoj je dobila i dijete u protivnosti s pravnim shvaćanjima iskazanim u odlukama revizijskog suda i drugostupanjskih sudova Revx- 313/12 od 22. siječnja 2013., Rev-108/01 od 29. listopada 2003. Rev- 910/98 od 4. listopada 2000. itd., prema kojima je za postojanje trajnije zajednice života u smislu članka 1101.st. 2. ZOO potrebno da je između srodnika iz stavka 2. čl. 1101.ZOO postojala ekonomska i egzistencijalna povezanost i upućenost jednog na drugog koja ima elemente stalnosti i buduće izvjesnosti, te je li radi ovoga pobijana drugostupanjska presuda nezakonita?

3. Je li u primjeni članka 1101. st. 2. ZOO pravilnom primjenom materijalnog prava kod odlučivanja o visini pravične novčane naknade posredne neimovinske štete potrebno voditi računa o redu srodstva (bračni drugovi, roditelji djeca, braća i sestre, unuci i djedovi/bake) i potencijalnoj dužini trajanja povrede prava osobnosti i trajanja neimovinske štete, a kada ne postoje nikakve posebne okolnosti koje bi ukazivale na dodatna mjerila i okolnosti koje bi bile važne za određivanje (kvantifikaciju) naknade posredne neimovinske štete, te u svezi s ovim je li drugostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je 1-tužiteljici i 2- tužitelju dosudio naknadu neimovinske štete zbog smrti unuka u visini od 75.000,00 kn, odnosno u istoj visini kao u slučaju da je izravni i posredni oštećenik brat i/ili sestra, a prema visini pravične novčane naknade koja se temelji na shvaćanju koje je iznio Građanski odjel VSRH na sjednici održanoj 29. studenoga 2002. prihvaćanjem „Orijentacijskih kriterija i iznosa za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete (Su- 1331-VI/02 202 i Su-1372-II/02)“, o čemu postoji različita sudska praksa i to presuda Županijskog suda u Velikoj Gorici Gž 1890/12 od 3. 12. 2014. prema kojoj visina pravične novčane naknade neimovinske štete zbog smrti unuka i/ili djeda/bake ne može biti jednaka visini pravične novčane naknade neimovinske štete zbog smrti brata i/ili sestre te je li ovakvom odlukom drugostupanjski sud u ovoj pogrešno primijenio materijalno pravo?

4. Da li drugostupanjski sud prekoračuje svoja ovlaštenja kada preinačuje prvostupanjsku presudu na temelju odlučne činjenice koju je žalitelj prvi put iznio u žalbi, a sve imajući na umu odredbu čl. 352. st. 1. ZPP i pravno stajalište izneseno u odluci Vrhovnog suda RH Rev-x-525/15 od 3. studenog 2015.?

5. Da li u primjeni čl. 1093. Zakona o obveznim odnosima iz čl. 12. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu tuženik odnosno odgovorni osiguratelj može pasti u zakašnjenje i time biti sankcioniran obvezom plaćanja zateznih kamata od dana podnošenja odštetnog zahtjeva (zahtjev za naknadu štete) iako podneseni odštetni zahtjev i tužba nije sadržavao dokaze temeljem kojih bi tuženik mogao utvrditi postojanje i osnov traženja naknade štete postavljenog odštetnim zahtjevom i tužbom, a sve imajući na umu pravna stajališta izražena u presudama Županijskog suda u Zagrebu Stalna služba u Zlataru Gžn-737/2012 od 23. srpnja 2014., Županijskog suda u Slavonskom Brodu Stalna služba u Požegi Gž1030/2011 od 4. lipnja 2012., ali i Vrhovnog suda RH Revr-655/12 od 23. listopada 2013.?“.

17. Revizijski sud je ocijenio da prvo postavljeno pitanje nije važno za odluku o sporu obzirom razlog važnosti nije usporediv s predmetnom situacijom. Naime, u odluci Rev-2182/11 od 18. travnja 2012. na koju se tuženik poziva kao razlog važnosti postavljenom pitanju drugostupanjski sud je ocijenio neposredno izvedene dokaze (iskaze saslušanih svjedoka) sasvim suprotno nego što ih je ocijenio prvostupanjski sud koji je te dokaze izveo, a što u predmetnoj odluci drugostupanjski sud nije učinio. 17.1. Nadalje, po ocjeni revizijskog suda drugo postavljeno pitanje također nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni jer nije moguće dati jedinstven odgovor koji bi se mogao odnositi na sve slučajeve obzirom se „trajnija zajednica života“ tj. što se smatra trajnijom zajednicom života zaista cijeni prema okolnostima svakog konkretnog slučaja jer je svaki slučaj specifičan i karakterističan za sebe. U konkretnoj situaciji sudovi su na temelju svih izvedenih dokaza utvrdili da je ovdje riječ o obiteljskim odnosima u kojima su članovi međusobno povezani emocionalno i egzistencijalno, vezani jedni za druge te se uzajamno pomažu i sudjeluju u svakodnevnom životu jedni drugih.

17.2. Niti treće postavljeno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kojim revident ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava glede određivanja visine naknade štete pozivajući se na Orijentacijske kriterije ovog suda iz 2002., obzirom je na drugoj sjednici Građanskog odjela revizijskog suda održanoj 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020. doneseno pravno shvaćanje koje glasi:

"Mijenjaju se Orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete VSRH od 29. studenog 2002., br. Su-1331- VI/02 i 1372-11/02, u primjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01), na način da se tada prihvaćeni iznosi naznačeni u novčanim jedinicama (kune) povećavaju za 50%. Navedeni kriteriji i tako povećani iznosi (za 50%) u primjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO/05) kada sudovi odlučuju o visini pravične novčane naknade neimovinske štete u slučaju povrede prava osobnosti, primjenjivat će se i na obvezne odnose nastale nakon 1. siječnja 2006. i stupanja na snagu ZOO/05.", prema kojem se povećavaju iznosi pravične novčane naknade pa se stoga ono primjenjuje i u ovom predmetu.

17.3. Revizijski sud je ocijenio da četvrto postavljeno pitanje također nije važno za odluku o sporu obzirom razlog važnosti nije usporediv s konkretnim slučajem. Naime, u odluci Revx-525/15 od 3. studenog 2015. na koju se tuženik poziva kao razlog važnosti postavljenom pitanju navedeno je da prema odredbi čl. 352. st.2. ZPP ako stranka nije tijekom prvostupanjskog postupka istaknula prigovor zastare (materijalnopravni prigovor) da se taj prigovor ne može iznijeti u žalbi. U ovom predmetu stranke nisu iznijele prigovor zastare, niti su bilo koju odlučnu činjenicu tužitelji po prvi puta iznijeli u žalbi.

17.4. Niti peto postavljeno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni jer je pobijana odluka u skladu sa shvaćanjem revizijskog suda. Prema odredbi čl. 12. st. 1. ZOOP odgovorni osiguratelj dužan je bez odgađanja, a najkasnije u roku od 60 dana od dana primitka odštetnog zahtjeva utvrditi osnovanost i visinu toga zahtjeva te dostaviti oštećenoj osobi pisanu odluku o odštetnom zahtjevu, i to: obrazloženu ponudu za naknadu štete, kada odgovornost odgovornom osiguratelju nije sporna i kada je utvrdio visinu štete ili utemeljen odgovor na sve točke iz odštetnog zahtjeva, kada je odgovornom osiguratelju sporna odgovornost ili kada visinu štete nije u potpunosti utvrdio. Prema stavku 4. toga članka ako odgovorni osiguratelj u roku iz stavka 1. oštećenoj osobi ne dostavi obrazloženu ponudu za naknadu štete, odnosno utemeljeni odgovor, oštećena osoba može protiv njega podnijeti tužbu, a tužba podnesena protiv odgovornog osiguratelja ili odgovorne osobe za naknadu štete prije isteka roka iz stavka 1. smatrat će se preuranjenom. Tuženik nije dostavio tužiteljima obrazloženu ponudu ili utemeljeni odgovor na sve točke iz odštetnog zahtjeva, stoga im zatezna kamata na neimovinsku štetu pripada od dana podnošenja odštetnog zahtjeva.

18. Slijedom navedenog, reviziju tuženika podnijetu na temelju odredbe čl. 382. st. 2. ZPP valjalo je odbaciti kao nedopuštenu, na temelju odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP i odlučiti kao u izreci rješenja pod točkom I.

19. Na sjednici Građanskog odjela VSRH pod brojem Su-IV-19/15-19 od 16. studenog 2015. zauzeto je pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima postupka nije rješenje protiv kojega je dopuštena revizija.

19.1. Iz tih je razloga, primjenom odredbe iz članka 392.b st. 1. ZPP, valjalo riješiti kao u izreci rješenja pod točkom I.

20. Odluka o trošku tužitelja temelji se na odredbi čl. 155. st. 1. ZPP te tužiteljima nije priznat trošak odgovora na reviziju jer se radi o trošku koji nije bio potreban za vođenje ove parnice. Stoga je odlučeno kao u izreci rješenja pod točkom II.

Zagreb, 27. veljače 2024.

Predsjednik vijeća:

Slavko Pavković, v.r.