REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-569/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga, predsjednika vijeća, Josipa Turkalja člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Branka Medančića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Atlantic Grupa d. d., OIB: 71149912416, Zagreb, Miramarska 23, kojeg zastupa Boris Šavorić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Šavorić & partneri, Zagreb, Ilica 1a, protiv tuženika OZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Jasna Matičević, odvjetnica u Zagrebu, Horvaćanska cesta 168, radi isplate, odlučujući o tuženikovom prijedlogu za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-323/2023-2 od 3. kolovoza 2023., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1203/2021-23 od 30. studenoga 2022., u toč. I. i II. izreke, u sjednici održanoj 27. veljače 2024.,

r i j e š i o  j e :

I. Odbacuje se kao nedopušten tuženikov prijedlog za dopuštenje revizije u odnosu na pitanja pod točkama 1. do 8. i u odnosu na povredu temeljnih ljudskih prava.

II. Odbija se tuženikov prijedlog za dopuštenje revizije u odnosu na pravna pitanja pod točkama 9. do 11.

Obrazloženje

1. Tuženik je temeljem odredbe čl. 385.a st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novineˮ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP) podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-323/2023-2 od 3. kolovoza 2023., kojom je odbijena tuženikova žalba i potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1203/2021-23 od 30. studenoga 2022., u toč. I. i II. izreke. Postavlja 11 pitanja za koja tvrdi da pobijana odluka odstupa od prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske, odnosno da praksa viših sudova nije jedinstvena i to:

"1. Je li sud u primjeni čl. 8. ZPP-a ovlašten, ukoliko ne može sa sigurnošću utvrditi određenu činjenicu, o postojanju te činjenice zaključivati procjenjujući vjerojatnost njezinog postojanja ili je u tom slučaju dužan primijeniti pravilo o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP-a?

2. Obvezuje li čl. 221.a ZPP-a sud da činjenicu za koju stranka koja se na nju poziva nije bila kadra pružiti dovoljno dokaznih sredstava, uzme kao nedokazanu u postupku ili je suprotna parnična stranka dužna dokazivati nepostojanje te činjenice ("negativnu činjenicu")?

3. Može li sud u primjeni čl. 8. ZPP-a određene dokaze i dokazna sredstva smatrati nužnima za dokazivanje neke činjenice kao isključivo podobnima (npr. pisanu potvrdu), a zanemariti ostale dokaze kao neprikladne za dokazivanje?

4. Je li presuda nepravilna ukoliko sud nije izveo dokaz stranke predložen upravo radi utvrđenja činjenice koja je odlučna za donošenje odluke u postupku, pri čemu za takvo svoje postupanje sud nije naveo nikakvo obrazloženje?

5. Je li sud kada u presudi nije naveo razloge o odlučnim činjenicama i obrazložio drugostupanjsku odluku u smislu čl. 369. st. 1. ZPP-a počinio i apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a?

6. Je li drugostupanjski sud ovlašten utvrditi žalbene navode neosnovanima, a bez da je iz obrazloženja presude jasno vidljivo na koje žalbene navode se obrazloženje drugostupanjske odluke odnosi?

7. Je li prvostupanjski sud primjenjujući odredbu čl. 220. st. 2. ZPP-a ovlašten odbiti dokazne prijedloge stranke predložene upravo radi utvrđivanja činjenica za koje u obrazloženju presude smatra odlučujućima za svoju odluku?

8. Je li drugostupanjski sud ovlašten utvrditi žalbene navode neosnovanima, a bez da je iz obrazloženja presude jasno i nedvojbeno vidljivo da je prilikom donošenja odluke o žalbi pažljivo razmotrio i obrazloženo odgovorio na sve žalbene navode?

9. Je li onaj tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, ima pravo zahtijevati vraćanje, ako je nije zadržao pravo na povrat, i ako nije platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga nije zavisila od ispunjenja uvjeta?

10. Je li značenje prinude u smislu citirane odredbe čl. 1112. ZOO/05 (ranije čl. 211. ZOO/19) ima postupanje kojim se ugrožava život, tijelo ili neko drugo značajno dobro osobe prema kojoj se vrši prinuda, odnosno njoj bliske osobe, ili tek pokretanje sudskog postupka kako to pogrešno smatraju nižestupanjski sudovi?

11. Je li izbjegavanje vođenja ovršnog postupka ujedno i izbjegavanje prisile, tj., da li se prisilom smatra sudski spor ili fizička sila?".

2. Tuženik je prijedlog za dopuštenje revizije podnio i radi povrede temeljnih ljudskih prava, jer mu je povrijeđeno pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na pošteno suđenje.

3. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije podnesen.

4. Tuženikov prijedlog za dopuštenje revizije djelomično nije osnovan, a djelomično nije dopušten.

5. Predmet spora je povrat stečenog na temelju osnove koja je naknadno otpala.

6. U odnosu na prva četiri postavljena pitanja tuženik nije jasno naznačio razloge važnosti tih pitanja u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP, pa je u odnosu na ova postavljena pravna pitanja na temelju čl. 389.a st. 3. ZPP, valjalo prijedlog odbaciti kao nedopušten.

7. Postavljena 5. do 8. pitanja nisu pravna pitanja u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP, pa je i u odnosu na ova postavljena pitanja valjalo na temelju odredbe čl. 389.a st. 3. ZPP odbaciti kao nedopušten prijedlog za dopuštenje revizije.

8. Postavljena 9. do 11. pitanje nisu važna za odluku u sporu, a priložena praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske i priložena praksa viših sudova nije usporediva s konkretnom činjeničnom situacijom.

9. Naime, odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-303/2011 i Rev- 257/2011 nisu usporedive, jer u tim postupcima isplata nije izvršena temeljem ovršne isprave, već dobrovoljno, dok je u konkretnom slučaju tužitelj isplatu izvršio temeljem ovršne isprave (rješenja HANFA-e od 14. srpnja 2011.), čime je postupio po nalogu nadležnog tijela, a ne dobrovoljno. Niti odluke Županijskog suda u Varaždinu posl. br. Gž-1271/19 od 22. listopada 2019. i Gž-3904/11-2 od 2. studenoga 2011., nisu usporedive, jer se temelje na drugačijem činjeničnom utvrđenju. U Gž-1271/19 tužitelji su dobrovoljno platili pogrešno obračunate kamate, a u predmetu Gž-3904/11 tužitelj je plaćanje izvršio prema sporazumu s tuženikom.

10. Tuženik u prijedlogu za dopuštenje revizije (točka II. i VIII. prijedloga) jasno i određeno ne navodi na koji način mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, dok u odnosu na povredu prava na obrazloženu odluku, nižestupanjski sudovi su dali jasne i valjane razloge da je tuženik u obvezi vratiti ono što je primio na temelju osnove koja je otpala, te da nema uvjeta za primjenu odredbe čl. 1112. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i 41/08) jer je tužitelj plaćanje izvršio po izričitom nalogu HANFA-e.

11. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 389.a st. 3. ZPP odlučiti kao u toč. I. izreke ovog rješenja, a na temelju odredbe čl. 389.b. st. 1. ZPP odlučiti kao u toč. II. izreke ovog rješenja.

Zagreb, 27. veljače 2024.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug