REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 180/2023-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Branka Medančića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice K. Š. iz S., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik E. S., odvjetnik u S., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: ..., koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru br. Gž-1490/21-2 od 14. prosinca 2021., kojom je djelomično potvrđena, te djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu br. P-4965/18 od 1. srpnja 2021., u sjednici održanoj 27. veljače 2024.,
p r e s u d i o j e:
I. Prihvaća se revizija tužiteljice i preinačuje se presuda Županijskog suda u Bjelovaru br. Gž-1490/21-2 od 14. prosinca 2021. u dijelu pod toč. I. izreke, a gdje je preinačena presuda Općinskog suda u Splitu br. P-4965/18 od 1. srpnja 2021. u preostalom dijelu toč. I. izreke i u toč. II., te se sudi:
Odbija se žalba tuženice i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu br. P-4965/18 od 1. srpnja 2021. u cijelosti.
II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 937,50 kn.
III. Nalaže se tuženici da tužiteljici naknadi troškove revizijskog postupka u iznosu od 691,49 eura, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvoga stupnja naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 31.374,30 kn, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 8. studenoga 2013. do isplate, po stopi kako je to navedeno u izreci prvostupanjske presude (toč. I.). Ujedno je naloženo tuženici da tužiteljici naknadi troškove postupka u iznosu od 12.592,00 kn, sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate, po stopi kako je to navedeno u izreci prvostupanjske presude (toč. II.).
2. Presudom suda drugog stupnja žalba tužiteljice je odbijena kao neosnovana, dok je žalba tuženice djelomično odbijena, a djelomično usvojena, pa je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu pod toč. I. za dosuđeni iznos od 7.932,00 kn, zajedno s dosuđenim zateznim kamatama, dok je preinačena pobijana presuda u preostalom dijelu toč. I. i u toč. II. na način da je odbijen zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 23.442,30 kn, zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 8. studenoga 2013. do isplate. Ujedno je naloženo tuženici da tužiteljici naknadi troškove postupka u iznosu od 5.201,12 kn, sa zateznom kamatom tekućom od 1. srpnja 2021. do isplate (toč. I.). Tužiteljica je obvezana tuženici naknaditi troškove žalbenog postupka u iznosu od 937,50 kn (toč. II.).
3. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revd-1853/22-2 od 11. svibnja 2022. tužiteljici je dopuštena revizija protiv drugostupanjske presude, u dijelu pod toč. I. 1. i I.2. kojom je preinačena prvostupanjska presuda, radi sljedećeg pitanja:
„Na koji način se utvrđuje visina naknade štete koju je Republika Hrvatska dužna naknaditi zbog nezakonitog, odnosno nepravilnog, rada tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u povjerenim im poslovima državne uprave ukoliko navedena tijela, odnosno pravne osobe oduzmu predmet od njegovog vlasnika na temelju zakona, ali takav predmet vlasniku ne bude vraćen nakon što je osnova za zakonito držanje predmeta otpala. Konkretno, ogleda li se visina naknade štete u razlici vrijednosti oduzetog predmeta u trenutku oduzimanja s vrijednošću predmeta u trenutku povrata predmeta ili se pak visina naknade štete ogleda u vrijednosti oduzetog predmeta u trenutku oduzimanja s vrijednošću predmeta koju bi takav predmet imao u trenutku vraćanja vlasniku da je oduzeti predmet redovno upotrebljavan i redovno održavan?“
4. Nakon dopuštenja za podnošenje revizije tužiteljica je pravodobno podnijela reviziju u smislu odredbe čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP).
5. Tužiteljica predlaže da se revizija prihvati, pobijana presuda preinači u skladu s revizijskim navodima, podredno da se presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.
6. Na reviziju nije odgovoreno.
7. Revizija tužiteljice je osnovana.
8. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:
- da je tužiteljica bila vlasnica osobnog automobila marke Volkswagen Golf, reg. oznaka ...,
- da su predmetno vozilo oduzeli djelatnici Policijske postaje S. 9. svibnja 1996., na graničnom prijelazu između Hrvatske i Bosne i Hercegovine, nakon čega je vozilo bilo povjereno na čuvanje HAK u S. 17. rujna 1996.,
- da je navedeno vozilo bilo tehnički ispravno, registrirano i u voznom stanju,
- da je protiv supruga tužiteljice 28. studenoga 1996. podnesena kaznena prijava zbog osnovane sumnje na počinjenje kaznenih djela krivotvorenja identifikacijskih oznaka vozila,
- da je Općinsko državno odvjetništvo u Splitu rješenjem KT-818/97 od 16. rujna 1997. odbacilo kaznenu prijavu, time da nema dokaza da je suprug tužiteljice I. Š. o tome obaviješten,
- da nakon toga nadležna tijela nisu odlučila o vraćanju vozila vlasniku, tj. tužiteljici, niti je donesena odluka o trajnom oduzimanju vozila,
- da je tužiteljica radi vraćanja vozila vodila parnični postupak pod brojem Pst-88/12, te je donesena presuda Županijskog suda u Splitu br. Gžst-279/13 kojom je naloženo Republici Hrvatskoj da vrati vozilo u posjed tužiteljima,
- da je prilikom vraćanja vozilo pregledano po sudskom vještaku T. N., te su utvrđena sva oštećenja na vozilu,
- da je prema nalazu vještaka vozilo u vrijeme odbačaja kaznene prijave 16. rujna 1997. imalo vrijednost od 40.468,30 kn, a da je na dan vraćanja, pod pretpostavkom redovite uporabe i redovitog održavanja vrijednost vozila iznosila 9.094,00 kn.
9. Kod toga je prvostupanjski sud visinu štetu utvrdio na način da je utvrdio vrijednost vozila u trenutku kada je bila odbačena kaznena prijava protiv supruga tužiteljice – 16. rujna 1997. u visini od 40.468,30 kn, od kojeg iznosa je oduzet iznos od 9.094,00 kn, a što bi predstavljalo vrijednost vozila u trenutku vraćanja vozila da je vozilo redovito održavano. Stoga je prvostupanjski sud tužiteljici dosudio razliku u iznosu od 31.374,30 kn, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom od 8. studenoga 2013., dakle od dana kada je vozilo vraćeno tužiteljici.
10. Drugostupanjski sud je djelomično preinačio prvostupanjsku presudu i dosudio tužiteljici iznos od 7.932,00 kn, a u preostalom dijelu odbio zahtjev tužiteljice. Kod toga je visinu štete drugostupanjski sud utvrdio na način da je od vrijednosti vozila na dan 8. studenoga 2013., dan kada je vozilo vraćeno tužiteljici, odbio iznos od 1.162,00 kn, a koliko je bila stvarna vrijednost vozila zbog devastacije, oštećenja, nevoznog stanja i drugo. Kod toga je izričito navedeno da iznos štete koji je dosudio prvostupanjski sud predstavlja gubitak vrijednosti vozila zbog godina njegove starosti, a što nije u uzročno posljedičnoj vezi sa štetnom radnjom – neadekvatnim čuvanjem vozila, a nakon što su se ostvarili uvjeti za njegovo vraćanje vlasniku.
11. Navedeno shvaćanje drugostupanjskog suda nije pravilno. Naime, prema odredbi čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave ("Narodne novine" br. 75/93, 92/96, 48/99, 15/00, 127/00, 59/01, 199/03 i 79/07 – dalje: ZSDU), koji je važio u vrijeme poduzimanja štetne radnje, bilo je propisano da štetu koju građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nanese nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u povjerenim im poslovima državne uprave, naknađuje Republika Hrvatska. Pri tome odgovornost za štetu se temelji na principu uzročnosti, dakle objektivna odgovornost, a potrebno je da budu kumulativno ispunjenje pretpostavke
– nezakoniti ili nepravilan rad tijela državne uprave, postojanje štete koja je zbog toga nastala i uzročna veza između nezakonitog i nepravilnog rada tijela državne uprave i nastale štete.
12. U konkretnom slučaju, nakon što je vozilo bilo privremeno oduzeto suprugu tužiteljice zbog sumnje na počinjenje kaznenog djela, te nakon što je odbačena kaznena prijava protiv supruga tužiteljice, nadležno tijelo nije izvršilo vraćanje oduzetog automobila tužiteljici kao vlasnici, već je tužiteljica bila primorana voditi i parnični postupak radi vraćanja vozila. Dakle, štetna radnja se sastoji u činjenici da nadležno tijelo nije donijelo odluku o vraćanju vozila, nakon što je odbačena kaznena prijava, kao i u činjenici da je zbog neadekvatnog čuvanja došlo do oštećenja vozila.
13. Ustavni sud Republike Hrvatske je u odluci U-III/647/2006 od 6. srpnja 2010. izričito naveo da je podnositelju ustavne tužbe bio stavljen prekomjerni teret u vidu nemogućnosti uživanja svog vlasništva i to u vidu imovinske štete, koju je trpio znatno dulje i u većem opsegu nego li je to bio dužan i nego li je to bilo nužno, tijekom razdoblja od četiri godine, što se ne može opravdati odgovarajućim stupnjem neposredne društvene potrebe odnosno javnog interesa (otkrivanje i sprečavanje kaznenih djela vezanih za trgovinu i uvod motornih vozila), a koji se u provedenom upravnom postupku želio zaštititi. Identično pravno shvaćanje je izrazio i Europski sud za ljudska prava u predmetu Vuković protiv Hrvatske (zahtjev br. 47880/14) od 15. studenoga 2018.
14. U konkretnom parničnom predmetu nakon odbačaja kaznene prijave protiv supruga tužiteljice nadležno tijelo nije donijelo odluku o vraćanju privremeno oduzetog vozila, vozilo je bilo neadekvatno čuvano, pa štetu za tužiteljicu ne predstavlja samo razlika između procijenjene vrijednost vozila, koje bi bilo da se vozilo redovito održavalo u vrijeme vraćanja i vrijednosti ostatka vozila, kako je to zaključio drugostupanjski sud, već je pravilno prvostupanjski sud ocijenio da visinu štete predstavlja razlika između vrijednosti vozila koja je bila u vrijeme kada je kaznena prijava odbačena i vrijednosti vozila koje bi bilo da je vozilo bilo cijelo vrijeme redovito održavano, kako je to utvrdio prvostupanjski sud.
15. Stoga je došlo do povrede prava vlasništva tužiteljice u smislu čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" – Međunarodni ugovori br. 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17). Prema shvaćanju revizijskog suda oduzimanje i zadržavanje vozila nije bilo razmjerno, a pogotovo nije bilo osnova za zadržavanje vozila nakon što je odbačena kaznena prijava protiv supruga tužiteljice, niti je bilo osnove da se vozilo vrati tužiteljici tek nakon 16 godina.
16. Stoga je zbog nepravilnog rada državnih tijela, jer ista nisu odlučila o vraćanju vozila nakon odbačaja kaznene prijave, došlo do štete na vozilu, budući se razdoblje od 16 godina od odbačaja kaznene prijave do izvršenog vraćanja na temelju pravomoćne presude u parničnom postupku, ne može smatrati razmjernim i razumnim vremenom. Stoga je tuženica dužna naknaditi cjelokupnu štetu, pa i štetu zbog umanjene vrijednosti vozila, jer je ta šteta u uzročno posljedičnoj vezi sa štetnom radnjom.
17. Radi gore navedenog odgovor na postavljeno pitanje glasi da se visina štete, u slučaju kada se predmet oduzme od njegova vlasnika na temelju zakona, ali takav predmet ne bude vraćen nakon što je osnova za zakonito držanje predmeta otpala, ogleda u razlici između vrijednosti oduzetog predmeta (vozila) u trenutku oduzimanja i vrijednosti vozila u trenutku povrata stvari. U konkretnom slučaju to znači da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio visinu štetu kada je od utvrđene vrijednosti vozila u trenutku kada je otpala osnova za zakonito držanje vozila, dakle u trenutku odbačaja kaznene vrijednosti, odbio iznos vrijednosti vozila koja bi bila da je vozilo bilo redovno održavano, pa je pravilno prvostupanjski sud dosudio iznos od 31.374,30 kn, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom od dana vraćanja vozila tužiteljici.
18. Stoga je valjalo prihvatiti reviziju tužiteljice i preinačiti pobijanu drugostupanjsku presudu u dijelu u kojem je ista preinačila prvostupanjska presudu i odbiti žalbu tužene u cijelosti i potvrditi prvostupanjska presudu, sve primjenom odredbe čl. 395. st. 1. ZPP i kako je to odlučeno u toč. I. izreke ove presude.
19. Budući je žalba tuženice u cijelosti odbijena, valjalo je odbiti i zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka, kako je to odlučeno u toč. II. izreke.
20. Obzirom je tužiteljica uspjela u postupku povodom revizije, to je valjalo istoj dosuditi troškove revizijskog postupka na temelju odredbe čl. 166. ZPP u vezi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP. Tužiteljici je dosuđen trošak sastava prijedloga za dopuštenje revizije i revizije u visini od 150 bodova za svaku radnju, što pomnoženo s vrijednošću boda od 10,00 kn i uvećano za porez daje iznos od 3.750,00 kn. Tome valja pribrojiti i troškove sudskih pristojbi na prijedlog za dopuštenje revizije i reviziju u zatraženo iznosu od 730,00 kn za svaku radnju, odnosno sveukupno 5.210,00 kn. Temeljem odredbi Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ broj 57/22, 88/22) ovaj sud je uz primjenu fiksnog tečaja konverzije i sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz ovog Zakona (1EUR=7.53450) dosudio tužiteljici trošak revizijskog postupka u iznosu od 691,49 eura (toč. III. izreke).
Zagreb, 27. veljače 2024.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Jadranko Jug, v.r.
