REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1165/2022-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, te Darka Milkovića, Jasenke Žabčić i mr. sc. Senije Ledić, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, OIB …, Područna služba u Z., koga zastupa punomoćnica D. B., dipl. iur., protiv tuženika V. G., OIB …, iz Z., G., kojeg zastupa Ž. J., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-6818/2014-3 od 3. siječnja 2017., kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-72/14-26 od 28. svibnja 2014., u sjednici održanoj 27. veljače 2024.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija tužitelja, podnesena protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-6818/2014-3 od 3. siječnja 2017., odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju 317.815,23 kn s pripadajućom kamatom.

2. Drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska presuda i odbijen je tužbeni zahtjev u cijelosti, naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka od 71.875,00 kn.

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj na temelju čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da ovaj sud prihvati reviziju, preinači pobijanu presudu na način da prihvati tužbeni zahtjev podredno ukine pobijanu odluku i vrati predmet na ponovno odlučivanje.

4. Na reviziju nije odgovoreno.

5. Revizija je neosnovana.

6. U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392.a. st. 1. ZPP).

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu 317.815,32 kn na ime nepripadno isplaćene mirovine u razdoblju od 1. siječnja 1999. do 30. rujna 2007.

8. Prvostupanjski je sud utvrdio da je tuženiku priznato pravo na invalidsku mirovinu rješenjem od 22. siječnja 1998., da mu je ista isplaćivana do 30. rujna 2007., da je tužitelj donio rješenje 2. listopada 2007., (koje je postalo pravomoćno 4. studenog 2008.) kojim je utvrdio da je tuženiku nepripadno isplaćena invalidska mirovina za razdoblje od 1. siječnja 1999. do 30. ožujka 2007., jer da je tuženik nakon što mu je priznato pravo na invalidsku mirovinu registrirao obrt, a sukladno Zakonu o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 102/98, 127/00, 59/01, 109/01, 147/02, 117/03, 30/04 i 177/04 - dalje: ZMO), koji je stupio na snagu 1. siječnja 1999., nije istodobno mogao biti obrtnik, dakle osigurana osoba i korisnik mirovine stoga nije imao pravo na mirovinu.

9.1. Polazeći od navedenih utvrđenja prvostupanjski je sud sukladno čl. 164. st. 1. ZMO kojim je određeno da osigurana osoba koja primi neko novčano davanje iz mirovinskog osiguranja koje joj ne pripada, dužna ga je vratiti Zavodu, stavkom 2. propisano je da obveza vraćanja davanja stečenog bez osnove postoji kada je pravo iza mirovinskog osiguranja ostvareno protivno tom Zakonu (točka 1.) i kada je novčano davanje isplaćeno u svoti većoj od pripadajuće (točka 2.), stoga je zaključio da je tuženik dužan vratiti tužitelju iznos nepripadno mu isplaćene mirovine.

9.2. Prvostupanjski sud je ocijenio prigovor zastre neosnovanim, pozivom na odredbu čl. 166. ZMO i čl. 371. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, 88/01 - dalje: ZOO), cijeneći da je rješenje tužitelja od 2. listopada 2007. postalo konačno i pravomoćno 4. studenoga 2008., od kojeg dana počinje teći 5-godišni zastarni rok i s obzirom da je tužba podnesena 29. listopada 2009., te je uz zaključak da je tužitelj dokazao pravnu osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, naložio tuženiku isplatiti tužitelju traženi iznos.

10. Drugostupanjski sud je koristeći ovlaštenja iz čl. 373. t. 3. ZPP-a preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev zaključivši da je tužitelj znao da je tuženik nakon odlaska u invalidsku mirovinu registrirao novi obrt s 10. travnja 1998. budući da iz rješenja o upisu novog obrta i početka obavljanja obrta proizlazi da je Gradski ured za gospodarstvo Grada Z. donio predmetno rješenje 4. svibnja 1998. koje je dostavljeno tužitelju po službenoj dužnosti, pa je tužitelj bio dužan sukladno ZMO (koji je stupio na snagu 1. siječnja 1999.) donijeti rješenje o obustavi isplate invalidske mirovine prema odredbama tog zakona već u siječnju 1999., a rješenje je donio tek 2. listopada 2007.

11.1. Slijedom iznesenog drugostupanjski sud je zaključio da je tužitelj isplaćivao tuženiku mirovinu, a što nije bio dužan prema čl. 211. ZOO-a, odnosno radi se o propustu u radu samog tužitelja (jer je rješenje o obustavi isplate mirovine trebao donijeti u siječnju 1999., a isto je donio 2. listopada 2007.), stoga je odbio tužbeni zahtjev.

11.2. Drugostupanjski sud je pri tome ocijenio da rizik od bilo kakve greške koju počini državno tijelo u radu mora snositi država jer se greške ne smiju ispravljati na teret pojedinaca na koje se odnose te ističe da je takvo shvaćanje zauzeo i Europski sud za ljudska prava u presudama broj 50636/09 od 24. travnja 2014., broj 32457/05 od 13. prosinca 2007. i drugima.

12. U reviziji tužitelj ističe da ima pravnu osnovu za povrat isplaćenih iznosa tuženiku jer je na temelju pravomoćnog i ovršnog upravnog rješenja tužitelja od 2. listopada 2007., koje je postalo pravomoćno i konačno 4. studenog 2008., utvrđena visina nepripadno isplaćene mirovine za utuženo razdoblje u iznosu od 317.815,32 kn, koji iznos je tuženik dužan vratiti tužitelju, a kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud.

13. U ovome predmetu je ranijom presudom ovog suda (Rev 787/2017-2 od 5. svibnja 2020.) prihvaćena revizija tužitelja i preinačena presuda Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-6818/14-3 od 3. siječnja 2017. na način da je odbijena žalba tuženika i potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj: P-72/14-6 od 28. svibnja 2014., ali je Ustavni sud Republike Hrvatske ukinuo ranije donesenu presudu ovoga suda odlukom Broj: U-III-3216/2020 od 8. studenoga 2022. i predmet vratio Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.

14. U ponovljenom postupku, a postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP), a koja se na temelju odredbe čl. 117. st. 4. u vezi s odredbom čl. 78. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19 – dalje: ZID ZPP) primjenjuje na ovaj spor, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije tuženika ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pri čemu je kod donošenja nove odluke o reviziji tuženika imao u vidu odredbu čl. 77. st. 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu ("Narodne novine", broj 99/99, 29/92, 49/02-pročišćeni tekst), a prema kojoj je pri donošenju novog akta iz čl. 76. st. 2. Ustavnog zakona, ovaj sud obvezan poštivati pravno stajalište Ustavnog suda izraženo u odluci kojom je ukinuta presuda Rev 787/2017-2 od 5. svibnja 2020.

15. Prema odredbi čl. 92. ZMO korisnik prava, odnosno opunomoćenik iz čl. 91. ovoga Zakona dužan je u roku od 15 dana prijaviti Zavodu svaku promjenu nastalu u osobnim ili u stvarnim okolnostima koja utječe na pravo ili na opseg korištenja toga prava. Prema čl.164. st, 1. toga zakona osigurana osoba koja primi neko novčano davanje iz mirovinskog osiguranja koje joj ne pripada, dužna ga je vratiti Zavodu, a prema st. 2. te odredbe obveza vraćanja davanja stečenog bez osnove postoji: 1) kada je pravo iz mirovinskog osiguranja ostvareno protivno ovom Zakonu, 2) kada je novčano davanje isplaćeno u svoti većoj od pripadajuće, dok prema čl. 166. st. 1. ZMO potraživanja naknade štete, prema odredbama ovoga Zakona, zastarjevaju istekom rokova određenih Zakonom o obveznim odnosima.

16. 1. Odgovarajući na reviziju tužitelja prije svega je važno navesti da rješenjem od 2. listopada 2007. nije utvrđen iznos nepripadno isplaćene mirovine niti je utvrđeno pitanje odgovornosti i povrata nepripadnih svota mirovine pa je o tom pitanju trebalo odlučiti u parničnom postupku u kojem tužitelj potražuje točno određene iznose nepripadno isplaćene mirovine tuženiku od 1. siječnja 1999. do 30. ožujka 2007., jer mirovine koji su tuženiku isplaćivati na temelju navedenog rješenja tužitelja potpadaju pod pojam „vlasništva“ u smislu čl. 48. Ustava i njegov odgovarajućeg čl. 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju.

16.2. Nadalje, rješenjem od 2. listopada 2007. tuženiku nije ukinuto pravo na mirovinu, niti je tim rješenjem stavljeno izvan snage rješenje tužitelja od 22. siječnja 2008., (kojim je tužitelju priznato mirovinu, nego je tim rješenjem tužitelju obustavljena isplata mirovine, koju je tužitelj zakonito primao do 31 prosinca 1998.

17.1. Prema ocjeni ovoga suda, a uvažavajući pravno stajalište Ustavnog suda u konkretnom slučaju je, po shvaćanju i ovoga suda, miješanje bilo u javnom interesu jer važnost socijalne pravde ne treba sprječavati javne vlasti da ispravljaju svoje greške, čak i one koje su proizišle iz njihovog vlastitog nemara, jer bi drugačije stajalište bilo protivno doktrini stjecanja bez osnove te jednako odobravanju neodgovarajuće raspodjele oskudnih javnih interesa (tako i u ESLJP Čakarević protiv RH § 79, te Đukić Ribić protiv Hrvatske § 92.).

17.2. U odnosu na razmjernost ovaj sud smatra da, u skladu sa shvaćanjem ESLJP, kada je riječ o situacijama koje uključuju greške države odnosno tijela javne vlasti, kao u ovom slučaju ocjena razmjernosti miješanja mora uključivati i postupanje stranaka, odnosno državnih tijela i pojedinaca o čijem pravu se odlučuje, uključujući sredstva kojima se država i njihovu provedbu. Pri tome neizvjesnost, u kontekstu navedenog, svakako treba uzeti u obzir pri ocjenjivanju postupanja države odnosno tijela javne vlasti (Čakarević protiv Hrvatske § 81), a to konkretno znači pri rješavanju pitanja od ključne važnosti za pojedinca, kao što su socijalne naknade i druge naknade koje potpadaju pod „vlasništvo“ u smislu čl. 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju, dužnost je vlasti postupati u skladu s u načelu dobrog upravljanja, a to znači na vrijeme i na prikladan i dosljedan način (Moskal protiv Poljske, Zolotas protiv Grčke Čakarević protiv Hrvatske, Uzelac i Đukić protiv Hrvatske).

18. Slijedom navedenog u predmetnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji bitna je činjenica kada je tužitelj saznao da podnositelj istovremeno prima invalidsku mirovinu i obavlja obrt, jer je upravo činjenica je li tužitelj pravovremeno uočio da podnositelj više ne ispunjava uvjete za isplatu mirovine odlučna za ocjenu je li tužitelj postupao u skladu sa načelom dobrog upravljanja i pravovremeno, jer je u trenutku stupanja na snagu novog Zakona o mirovinskom osiguranju (1. siječnja 1999.) tužitelju bilo i moralo biti poznato da tuženik ima registriran obrt, što je po zakonu (ZOMO) bila zapreka za isplatu mirovine, s obzirom da mu je rješenje o otvaranju obrta dostavljeno po službenoj dužnosti još 1998., no unatoč tome, na to je tužitelj reagirao tek devet godina kasnije odnosno 2. listopada 2007., i retroaktivno tuženiku obustavio isplatu mirovine. Pored toga je tužitelju trebalo još dvije godine od donošenja rješenja kojim je tužitelju obustavio isplatu mirovine (2007.), (koju je tužitelj zakonito primao do 31 prosinca 1998.), da pokrene parnični postupak radi utvrđivanja iznosa i povrata nepripadno isplaćene mirovine (tužbu je podnio 29. listopada 2009.).

19. Iako se radi o propustu tužitelja da pravovremeno reagira, on je, ne samo što je tražio vraćanje isplaćene mirovine, tražio i isplatu zakonskih kamata od podnošenja tužbe, koja mu je i dosuđena. Takvo ponašanje državnog tijela se ne smije niti može tolerirati, jer takvim postupanjem cijeli teret greške u radu tužitelja je prenesen na tuženika ne samo vraćanjem glavnice nego i kamata. Stoga se pogreške koje se isključivo mogu pripisati državnim tijelima ne mogu u pravilu ispravljati na teret pojedinca, pogotovo ako nije u pitanju drugi sukobljeni pravni interes (tako u Čakarević protiv RH § 80).

20. Slijedom navedenog u ovom slučaju bi vraćanjem isplaćenih iznosa bila poremećena ravnoteža između javnog interesa i interesa tužitelja jer nametanjem vraćanja cjelokupnog iznosa nepripadno isplaćenih mirovina zajedno s zakonskim kamatama na štetu tuženika, tuženiku bio nametnut prekomjeran teret. Stoga zahtijevanje povrata mirovine od korisnika kojemu je naknada isplaćena isključivo zbog propusta domaćeg tijela, sa kamatama, u situaciji kada je državno tijelo cijelo vrijeme isplate imalo sve poznate bitne činjenice za neisplatu mirovine tuženiku i kada tuženik tom tijelu nije ništa prešutio, predstavlja povredu njegovog prava na mirno uživanje vlasništva iz čl.1. Protokola br. 1. uz Konvenciju. Iz tih razloga zahtjev tužitelja nije bilo moguće prihvatiti.

21. U odnosu na prigovor zastare treba istaknuti da je u prvostupanjskom postupku pravilno odbijen taj prigovor tuženika jer od pravomoćnosti i konačnosti upravnog rješenja od 4. studenog 2008. do podnošenja tužbe 29. listopada 2009. nije protekao rok zastare od 5 godina, određen čl. 225. ZOO (tako i u Rev-2028/11 od 28. travnja 2015., Rev-1045/12 od 11. travnja 2017.).

22. Na temelju naprijed navedenog valjalo je odlučiti kao u izreci na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

Zagreb, 27. veljače 2024.

Predsjednica vijeća

Marina Paulić, v.r.