REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1005/2020-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, te Darka Milkovića, Jasenke Žabčić i mr. sc. Senije Ledić, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PENSIONVERSICHERUNGSANSTALT LANDSTELLE, Tirol, Etzel Str. 13, 6020, Innsbruck, kojeg zastupa punomoćnica Dubravka Ferić, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika EUROHERC OSIGURANJE d.d., OIB 22694857747, Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-728/2018-3 od 5. studenoga 2019., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1761/2014 od 23. studenoga 2017., u sjednici održanoj 27 veljače 2024.,

r i j e š i o  j e:

I. Prihvaća se revizija tuženika i ukida presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-728/2018-3 od 5. studenoga 2019., i presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1761/2014 od 23. studenoga 2017., te se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. Odlika o troškovima postupka ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju iznos od 76.723,66 EUR sa zateznim kamatama na više pojedinačnih iznosa od njihovog dospijeća do isplate (točka 1. izreke). Odbijen je tužiteljev zahtjev za dio glavnice u iznosu od 96,88 EUR i za isplatu zatezne kamate po stopi koja prelazi stopu od 3% (točka 2. izreke). Tužbeni zahtjev (tužba) za iznos od 20.710,97 EUR je povučen (točka 3. izreke). Tuženik je dužan tužitelju naknaditi parnični trošak u iznosu od 68.932,73 kn (točka 4. izreke). Odbijen je tužiteljev zahtjev za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 40.635,00 kn (točka 5. izreke).

2. Presudom suda drugog stupnja odbijena je tuženikova žalba i potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1761/2014 od 23. studenoga 2017. u pobijanim točkama 1. i 4. izreke presude.

3. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj 474/2020-2 od 9. lipnja 2020. tuženiku je dopušteno podnošenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-728/2018-3 od 5. studenoga 2019. u odnosu na sljedeća pravna pitanja:

''1. Je li osiguravajuće društvo (tuženik) dužno naknaditi stranom (austrijskom) mirovinskom fondu (tužitelju) stvarnu štetu u smislu odredbe čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (''Narodne novine'' broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14) u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, odnosno ima li tužitelj pravo od tuženika zahtijevati naknadu iznosa isplaćenog u korist svog osiguranika samo u visini u kojoj bi osiguranik to svoje pravo ostvario po propisima za naknadu štete domaćeg (hrvatskog) prava?

2. Je li pravilo pravno shvaćanje suda da se u konkretnom slučaju primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina i prema kojem zastarni rok počinje teći danom isplate ili je, obzirom da se radi o tužbenom zahtjevu ustanove socijalnog osiguranja (iz Austrije), koja (prema razlozima koje daje sud drugog stupnja) stupa u pravnu poziciju neposrednog oštećenika, sud trebao primijeniti zastarne rokove na način koji prema domaćim propisima vrijede za zahtjeve neposrednog oštećenika – zahtjev za naknadu štete (čl. 230. Zakona o obveznim odnosima – ''Narodne novine'' broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18)?''.

4. Na temelju navedenog dopuštenja tuženik je podnio reviziju zbog navedenih pitanja te je predložio prihvatiti reviziju i preinačiti pobijane presude i odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, podredno ukinuti nižestupanjske presude te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

5. Tužitelj je podnio odgovor na reviziju kojim osporava osnovanost podnesene revizije, te je predložio reviziju odbiti i obvezati tuženika da mu nadoknadi troškove sastava odgovora na prijedlog.

6. Revizija je osnovana.

7. Na temelju odredbe čl. 391. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01,117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 76.820,54 EUR, koji je tužitelj isplatio po osnovi invalidske mirovine svom osiguraniku, Ivici Dolibašiću, koji je zadobio teške tjelesne ozljede u prometnoj nezgodi koju je prouzročio tuženikov osiguranik, za razdoblje od 1. lipnja 2012. do 31. prosinca 2016.

9. U postupku pred nižestupanjskim sudovima, u bitnome, je utvrđeno:

- da je tužiteljev osiguranik Ivica Dolibašić bio zaposlen u Republici Austriji i da je ostvarivao pravo na zdravstveno i mirovinsko osiguranje prema propisima Republike Austrije,

- da se 31. srpnja 2011., u Republici Hrvatskoj dogodila prometna nesreća u kojoj je sudjelovao i osiguranik tuženika upravljajući vozilom registarskih oznaka BJ 582-EV, da je osiguranik tužitelja upravljao vozilom austrijskih registarskih oznaka IL-718 EG, i da je nositelj socijalnog osiguranja iz Republike Austrije,

- da je oštećenom Ivici Dolibašiću tužitelj priznao pravo na invalidsku mirovinu prema Zakonu o mirovinskom osiguranju Republike Austrije, rješenjem Zavoda za mirovinsko osiguranje, Pokrajinska ispostava Tirol, Innsbruck, Austrija od 11. rujna 2012., počevši od 1. lipnja 2012., pravo na naknadu za njegu stupanj 3, počevši od 1. rujna 2011., u mjesečnom iznosu od 442,10 EUR, te da se oštećenik Ivica Dolibašić kod tužitelja vodi pod brojem spisa TPLR 4909 10 0669 i registarskim brojem 416/11, pod kojim brojem su evidentirane isplate koje se vrše po osnovi mirovine, naknade za njegu i posebnih isplata kao što su dodatak na djecu, koji je priznat u visini od 29,07 EUR mjesečno za svako dijete, počevši od 1. lipnja 2012.,

- da tužitelj od tuženika potražuje: naknadu za njegu od 01.09.2011. do 30. 06. 2012. u iznosu od 3.528,40 EUR-a, doprinos za djecu od 01.09.2011. do 30.06.2012. u iznosu od 2.621,48 EUR-a, invalidsku mirovinu od 03.08.2012. do 31.12.2012. s doprinosima i naknadu za njegu od 01.06.2012. do 31.12.2012. u iznosu od 938,56 EUR-a, invalidsku mirovinu od 01.01.2013. do 31.12.2013. s doprinosima te naknadu za njegu od 01.01.2013. do 31.12.2013. u iznosu od 20.027,57 EUR-a, invalidsku mirovinu od 01.01.2014. do 31.12.2014. s doprinosima, naknadu za njegu od 01.01.2014. do 31.12.2014. u iznosu od 19.848,35 EUR-a, invalidsku mirovinu od 01.01.2015. do 31. 12. 2015. s doprinosima, te naknada za njegu od 01.01.2015. do 31.12.2015. u iznosu od 19.034,70 EUR-a, odnosno ukupno 76.820,54 EUR-a,

- da su Sporazumom o potvrđivanju ugovora o socijalnom osiguranju Republike Hrvatske i Republike Austrije (''MU-Narodne novine'' broj 15/97.), uređeni odnosi između tih država i odnose se na propise o zdravstvenom osiguranju, zdravstvenoj zaštiti, mirovinskom i invalidskom osiguranju, te osiguranju za slučaj nezaposlenosti (čl. 1. i 2. Ugovora),

- da je odredbom čl. 29. Ugovora predviđeno da se naknade koje se iz tih odnosa isplaćuju, potražuju prema valuti države u kojoj je sjedište nositelja koji je odobrio davanje, a u ovom slučaju radi se o Zavodu za mirovinsko osiguranje Austrije, dok je čl. 32. st. 1. određeno da "Ako osoba kojoj, prema pravnim propisima jedne države ugovornice, pripadaju davanja zbog neke štete koja je nastala na području druge države ugovornice, ima prema njezinim pravnim propisima pravo na naknadu štete od treće osobe, pravo na naknadu štete prelazi na nositelja prve države ugovornice prema pravnim propisima koji za njega vrijede.",

- da se prema odredbama paragrafa 332. st. 1. Općeg zakona o socijalnom osiguranju Republike Austrije (BGBI br. 189/1955 i 118/2015) na tužitelja prenose sva prava isplaćena na temelju socijalnog osiguranja, odnosno da tužitelj ima pravo subrogacije, pravo regresom potraživati naknadu štete od odgovorne osobe (tuženika),

- da je prema čl. 3. Haške konvencije o mjerodavnom pravu za prometne nezgode na cestama iz 1971. godine, koju je ratificirala i Hrvatska, u ovim slučajevima mjerodavno unutarnje pravo države na čijem se području dogodila prometna nezgoda, pa je za rješavanje ovog postupka mjerodavno hrvatsko pravo odnosno u konkretnom slučaju Zakon o obveznim odnosima,

- da je prema čl. 28. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima (''Narodne novine'' broj 53/91 i 88/01), kada se radi o sporovima s međunarodnim elementom, za izvanugovornu odgovornost za štetu, ako za pojedine slučajeve nije drugačije određeno, mjerodavno pravo mjesta gdje je radnja izvršena ili pravo mjesta gdje je posljedica nastupila, ovisno o tome koja od ta dva prava su povoljnija za oštećenika,

- da je tužiteljev osiguranik u predmetnoj prometnoj nezgodi zadobio teške tjelesne ozljede zbog čega su i nastali svi utuženi troškovi (str. 161. -229. spisa) pa je odbijen, kao neosnovan tuženikov prigovor nedostatka uzročno-posljedične veze između štete i predmetne prometne nezgode,

- da je tužitelj dokazao isplatu iznosa od 76.723,66 eura, pa su primjenjujući austrijsko materijalno pravo, i čl. 32. st. 1. Ugovora ocijenili da je u tom dijelu njegov zahtjev osnovan.

10. 1. Nižestupanjski sudovi su tuženikov prigovor nedostatka pasivne legitimacije ocijenili neosnovanim jer su uvidom u pravomoćnu kaznenu presudu Općinskog suda u Požegi poslovni broj K-269/11, utvrdili da je u vrijeme štetnog događaja vozilo koje je uzrokovalo predmetni štetni događaj osigurano kod tuženika, (kao i ostale prigovore: da je za nezgodu krivo priključno vozilo (jer je na njega utovaren teret teži od dopuštenog) pozivom na odredbu čl. 1068. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO), kao i prigovor suodgovornosti oštećenika Ivice Dolibašića štetnom događaju. Odbili su i prigovor litispendencije vezano za postupak koji je započeo tužbom oštećenika Ivice Dolibašića kod Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 3218/14, te je odbijen i prigovor na limit osiguranja tuženika iz razloga što nije dokazao da bi iznos limita bio ili u cijelosti, ili većim dijelom isplaćen.).

10. 2. Ocijenili su neosnovanim i prigovor zastare istaknut po tuženiku jer se radi o regresnom potraživanju (prijelaz osiguranikovih prava prema odgovornoj osobi na osiguratelja – zakonska subrogacija), a ne o naknadi štete, pa se primjenjuje opći zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO-a, s obzirom na to da je ovdje riječ o tražbini za koju zakonom nije propisan neki drugi rok zastare, te pravo zahtijevati ispunjenje obveze nastupa pet godina nakon nastanka štete.

11.1. Prema tvrdnji tuženika, a vezano za prvo postavljeno pravno pitanje, prvenstveno je odlučno je li tužitelj kao strani nositelj socijalnog osiguranja (austrijski) uopće aktivno legitimiran za bilo kakvo potraživanje u ovoj pravnoj stvari. Naime, on smatra da je u članku 27. ZOOP-a određeno da je društvo za osiguranje obvezno naknaditi samo domaćim/hrvatskim zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja, stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama preuzetih obveza, jer se pod stvarnom štetom u smislu odredbi Zakona smatra i razmjerni iznos mirovine koji se određuje prema propisima mirovinskog osiguranja u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Zavoda i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. U prilog svojih tvrdnji tuženik u nastavku citira i stav sudske prakse; Rev-2320/2015.

11.2. Tuženik ujedno smatra da se na konkretni slučaj uopće ne može primijeniti Ugovor o socijalnom osiguranju potpisan između Republike Hrvatske i Republike Austrije (MU – NN 15/97) kao ''poveznica'' tužitelja i hrvatskog materijalnog prava iz čega bi tužitelj crpio svoju aktivnu legitimaciju s obzirom da predmet konkretnog postupka nisu socijalna prava i slična pravna pitanja državljana ovih dviju država, već je predmet spora naknada štete proizašla iz prometne nesreće.

11.3. Također tvrdi da predmetni međunarodni Ugovor koji su sklopile Republika Hrvatska i Republika Austrija, a koji sudovi nižeg stupnja navode u razlozima presuda, uopće ne regulira pravo regresa u situaciji kada osiguranik nesreću nije doživio na radu (stupanje na posao/vraćanje u državu prebivališta), a kraj nespornih činjenica da osiguranik tužitelja nije zadobio ozljedu na radu (prometna nesreća u Republici Hrvatskoj, tužitelj navodi da je njegov osiguranik bio konobar), smatra da su sudovi trebali odbaciti tužbu, odnosno odbiti tužbeni zahtjev sukladno načelu o teretu dokaza s obzirom da tužitelj, kao strani (austrijski) nositelj socijalnog osiguranja, u ovoj pravnoj stvari uopće nije dokazao svoju aktivnu legitimaciju. U prilog svojih tvrdnji tuženik u nastavku navodi stav sudske praksa, kao i stav punomoćnika inozemnih mirovinskih fondova iz drugih parnica, a vezano za zahtjeve austrijskih mirovinskih fondova.

12. Postavljeno pitanje, (je li osiguravajuće društvo (tuženik) dužno naknaditi stranom (austrijskom) mirovinskom fondu (tužitelju) stvarnu štetu u smislu odredbe čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (''Narodne novine'' broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14 - dalje: ZOP) u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, odnosno ima li tužitelj pravo od tuženika zahtijevati naknadu iznosa isplaćenog u korist svog osiguranika samo u visini u kojoj bi osiguranik to svoje pravo ostvario po propisima za naknadu štete domaćeg (hrvatskog) prava), u svojoj biti je pitanje o mjerodavnom pravu za određivanje naknade štete odnosno opsega i visine iznosa naknade koje strani nositelj socijalnog osiguranja (tužitelj) ima pravo regresno zahtijevati od osiguratelja štetnika (tuženika). U konkretnom slučaju ono zahtjeva odgovor na pitanje utvrđuje li se navedeno prema odredbama austrijskog ili hrvatskog prava.

13. Suprotno iznesenom shvaćanju tuženika tužitelj smatra kako je za pravni odnos između stranaka u ovoj parnici i za potraživanje tužitelja kao nositelja austrijskog socijalnog osiguranja mjerodavan Ugovor o socijalnom osiguranju između Republike Hrvatske i Republike Austrije potpisan dana 16. siječnja 1997. godine i stupio na snagu 1. listopada 1998. godine (u daljnjem tekstu: Ugovor).

14. Posebna kolizijska pravila Haške konvencije, na koju se pozivaju nižestupanjski sudovi isključuju primjenu Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91 - dalje: ZRSZ), koji je bio na snazi u vrijeme nastanka predmetnog štetnog događaja, a koji u odredbi članka 28. uređuje opća kolizijsko pravna rješenja, među ostalim, i za odnose izvanugovorne odgovornosti za štetu. Osnova za dati prednost u primjeni Haške konvencije u odnosu na ZRSZ je u odredbi čl. 3. ZRSZ ("Odredbe ZRSZ-a ne primjenjuju se na odnose iz čl. 1. tog Zakona ako su regulirani drugim zakonom ili međunarodnim ugovornom") u vezi s člankom 141. Ustava RH, koji propisuje izravnu primjenu ratificiranih i objavljenih međunarodnih ugovora. To znači da se na konkretni slučaj ne primjenjuje ZRSZ-a, na koji propis su se nižestupanjski sudovi pozivali, nego Haška konvencija i predmeti međunarodni Ugovor između RH i RA. Temeljno pravilo Haške konvencije o spornim pravnim pitanjima sadržano je u odredbi čl. 3. i ono propisuje da je za štetu zbog prometne nezgode mjerodavno unutarnje pravo države na čijem se području dogodila prometna nezgoda po načelu lex loci delicti commissi.

14.1. Prema shvaćanju ovoga suda prelazak prava regresa na tužitelja ocjenjuje prema austrijskom zakonu odnosno prema odredbama paragrafa 332. st. 1. Općeg zakona o socijalnom osiguranju Republike Austrije, koji propisuje da se na tužitelja prenose sva prava isplaćena na temelju socijalnog osiguranja, odnosno da tužitelj ima pravo subrogacije, pravo regresom potraživati naknadu štete od odgovorne osobe (tuženika).

14.2. S obzirom na vrijeme nastanka štetnog događaja (31. srpnja 2011.) relevantna je odredba čl. 4. navedenog MU Ugovora, kojom je određeno da su u primjeni pravnih propisa jedne države ugovornice njeni državljani izjednačeni s državljanima druge države ugovornice, ne određuje li navedeni Ugovor drugačije, čl. 29. navedenog MU Ugovora, kojom je predviđeno da se naknade koje se iz tih odnosa isplaćuju, potražuju prema valuti države u kojoj je sjedište nositelja koji je odobrio davanje, a u ovom slučaju radi se o Zavodu za mirovinsko osiguranje Austrije, te čl. 32. st. 1. kojim je određeno da "Ako osoba kojoj, prema pravnim propisima jedne države ugovornice, pripadaju davanja zbog neke štete koja je nastala na području druge države ugovornice, ima prema njezinim pravnim propisima pravo na naknadu štete od treće osobe, pravo na naknadu štete prelazi na nositelja prve države ugovornice prema pravnim propisima koji za njega vrijede".

14.3. Navedenom odredbom čl. 32. st. 1. Ugovora propisano je da ako osoba koja prema pravnim propisima jedne države ugovornice treba dobiti naknadu za štetu nastalu na području druge države ugovornice, a prema njezinim propisima ima pravo na naknadu štete od treće osobe, ovo pravo na naknadu prelazi na nositelja prve države ugovornice prema pravnim propisima koji važe za njega. Dakle, navedena odredba Ugovora sadrži pravila za određivanje mjerodavnog prava, iz koje proizlazi da je za utvrđivanje prava na regres inozemne osobe socijalnog osiguranja (tužitelja) za isplaćene naknade štete oštećeniku mjerodavno pravo Republike Austrije, dok se pravo osiguranika oštećenog na području druge države ugovornice na naknadu štete ocjenjuje prema domaćem pravu.

15. Stoga su osnovane tvrdnje tuženika da je u konkretnom slučaju pogrešno primijenjeno materijalno pravo time što nije primijenjena odredba o razmjernom iznosu mirovine iz čl. 27. ZOP-u. Identično pravno shvaćanje zauzeto je i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-x 370/14-2 od 5. studenog 2014. i Rev- x 987/2012-3 od 5. ožujka 2014. Rev-x 166/2015-3 od 19. veljače 2020. i dr.

16. Da se na opseg odgovornost osiguratelja primjenjuju propisi iz osiguranja navedeno je i odluci EU suda u predmetu C-371/12 od 23. siječnja 2014., u kojem je izneseno pravno shvaćanje da se na odnose osiguratelja i oštećenih osoba, u pogledu postojanja i visine obveze osiguratelja za naknadu štete osnovom zaključenog ugovora o osiguranju od automobilske odgovornosti uporabom motornog vozila za štete nastale u prometnim nezgodama, primjenjuju odredbe zakona koji regulira obvezno osiguranje vozila. Taj sud razlikuje građanskopravnu odgovornost za štetu uzrokovanu motornim vozilima, koju definira i jamči zakonodavstvo Unije i opseg štete naknade štete oštećenicima na ime građanskopravne odgovornosti osiguranika, (područje koje je uglavnom uređeno nacionalnim pravom, presuda C- 484/09 od 17. ožujka 2011 Carvalho Ferreira Santos).

17. Kada je riječ o odgovornosti tuženika za štetu (regres) prije svega treba imati u vidu da je tuženik društvo koje se bavi poslovima osiguranja, između ostalim i poslovima obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, a sukladno odredbama ZOP-u, a u konkretnom slučaju je riječ o obveznom osiguranju u prometu, koja materija obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti je uređena ZOP-u, zbog čega se na konkretan odnos tužitelja i tuženika kao osiguratelja u pogledu utvrđivanja visine i opsega obveze tuženika kao osiguratelja primjenjuje materijalno pravo koje regulira konkretan ugovor o osiguranju, u ovome slučaju ZOP-u.

18.1. Tuženik kao osiguratelj motornog vozila štetnika se ne nalazi u istom pravnom statusu kao i sam vozač – štetnik. Obveza tuženika regulirana je ZOP-u temeljem kojega Zakona je i zaključen ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti i tuženik može odgovarati samo u okviru odredbi predmetnog Zakona i njime preuzetih ugovornih obveza, a koje su propisane ZOP-u. Osiguravajuća društva nisu štetnici nego temeljem zaključenog ugovora o osiguranju sa vlasnicima opasne stvari/motornog vozila imaju obvezu (u slučaju da su ispunjene ZOP-u propisane pretpostavke) naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe/štetnika (konkretnog vozača štetnika), ali samo u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a koji Ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti je uređen posebnim zakonom i to ZOP-u.

18.2. Naime, čl. 8. st. 1. ZOP-a reguliran je ''Ugovor o obveznom osiguranju i njegov učinak'', a ta odredba glasi:

''Društvo za osiguranje dužno je sklopiti ugovor o osiguranju sukladno ovome Zakonu i uvjetima za osiguranje, odnosno cjenicima premija osiguranja.'',

dok odredba čl. 27. ZOP-u glasi:

''(1) Društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju.

(2) Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji.

(3) Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

(4) Odredbe stavka 1., 2. i 3. ovoga članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja. (5) Obvezu iz stavka 1. ovoga članka prema zavodu koji obavlja poslove zdravstvenog osiguranja društvo za osiguranje dužno je izvršiti u skladu s odredbama zakona koji uređuje obvezno zdravstveno osiguranje.''.

19. Dakle, tuženik kao društvo za osiguranje ima obvezu sklopiti ugovor o osiguranju sukladno odredbama ZOP-u, a kojim odredbama Zakona je i uređen opseg osiguranog pokrića, odnosno rizici koje osiguratelj uzima u pokriće zaključenim ugovorom, a temeljem čega se sukladno načelu razmjernosti i naplaćuje/obračunava premija osiguranja.

20.1. Prema navedenom, u ovoj pravnoj stvari trebalo je vezano za opseg odgovornosti tuženika odlučiti primjenom odredbi ZOP-u i to čl. 27. ZOP-u koji uređuje ''subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja'', a sukladno jasnom izričaju odredbe čl. 27. st. 1. ZOP-u društvo za osiguranje (ovdje tuženik) obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, što znači svaku stvarnu štetu koju ti zavodi trpe bez obzira o kojem se osiguranju radi, ako se radi o obvezi iz okvira djelatnosti pojedinih zavoda za osiguranje i ako je obveza društva za osiguranje u granicama preuzetim u ugovoru o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika (stvarnog štetnika).

20.2. Tuženik stoga osnovano tvrdi da, s obzirom da i sam tužitelj navodi kako potraživanje prema tuženiku temelji na sklopljenom ugovoru o osiguranju, da potraživanje tužitelja ne može prijeći okvire propisane čl. 27. ZOP-u jer bi u protivnom tužitelj kao strani fond mirovinskog osiguranja, s obzirom na primjenu hrvatskog prava, bio doveden u povoljniji pravni položaj u odnosu na tuženika od pravnog položaja domaćeg (hrvatskog) fonda mirovinskog osiguranja, a što bi uostalom bilo protivno i javnom poretku, ali i odredbi čl. 4. st. 1.Ugovora između RH i RA.

21. Slijedom iznesenog odgovor na prvo pitanje glasi:

Osiguravajuće društvo (tuženik) dužno je naknaditi stranom (austrijskom) mirovinskom fondu (tužitelju) stvarnu štetu u smislu odredbe čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (''Narodne novine'', broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14) u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, odnosno tužitelj ima pravo od tuženika zahtijevati naknadu iznosa isplaćenog u korist svog osiguranika samo u visini u kojoj bi osiguranik to svoje pravo ostvario po propisima za naknadu štete domaćeg (hrvatskog) prava.

22. Tuženiku je stoga i za odgovoriti da odredba čl. 32. st. 1. Ugovora, prema njezinom sadržaju, regulira mjerodavno pravo po pitanju tužiteljevog prava regresa prema tuženiku i opseg potraživanja. Opseg prava nositelja socijalnog osiguranja, koji je bio obvezan izvršiti isplatu naknada iz socijalnog osiguranja, kao i opseg prava glede kojih su na tu instituciju subrogirana, utvrđuju se u skladu sa zakonima države kojoj pripada ta institucija (ovdje RA), jer to izričito određuje st. 1. čl. 32. Ugovora u svezi s odredbom paragrafa 32. st. 1. Ugovora o socijalnom osiguranju između RH i RA. S obzirom da u ZOP-u (u čl. 27.) niti u nekoj drugoj odredbi toga ili nekog drugog zakona, a niti predmetnim Ugovorom nije nigdje navedeno da bi se ZOP-u odnosio samo na naknadu domaćim/hrvatskim zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja, tuženikov prigovor nedostatka pasivne legitimacije nije osnovan, kao niti njegova tvrdnja da predmet konkretnog postupka nisu socijalna prava i slična pravna pitanja državljana ovih dviju država, s obzirom na predmet tužbenog zahtjeva i odredbu čl. 2. st. 1. citiranog Ugovora, koji je izričito naveo da se taj Ugovor odnosi, između ostalog, na hrvatske propise o mirovinskom i invalidskom osiguraju, te na austrijske pravne propise o mirovinskom osiguranju, a nije osnovan ni prigovor tuženika da odredba čl. 32. st. 1. Ugovora uopće ne regulira pravo regresa u situaciji kada osiguranik nesreću nije doživio na radu jer se ovdje i ne radi o situaciji iz čl. 17. Ugovora, na što aludira tuženik, nego o primjeni IV odjeljka navedenog Ugovora koji sadrži ''razne odredbe'', među kojima je i predmetna odredba čl. 32., koja se primjenjuje na ovaj slučaj.

23. 1. Tužitelju je pak za odgovoriti da je ovome sudu poznato da su odredbe o pravu na regres nositelja socijalnog osiguranja država članica sadržane i u Uredbi EU 883/2004 od 29. travnja 2004. o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti (Službeni list Europske unije, 166, 30.4.2004., str. 1-123). Međutim, Republika Hrvatska je od 2013. članica Europske Unije, pa s obzirom na vrijeme prometne nezgode (2011.) njezine odredbe se izravno ne primjenjuju u RH, ali ona ima interpretativni učinak. 23. 2. U čl. 85. st. 1. te Uredbe propisano je:

"Ako osoba prima davanja na temelju zakonodavstva jedne države članice zbog ozljede koja je nastala kao posljedica događaja u drugoj državi članici, sva prava ustanove odgovorne za pružanje davanja protiv treće strane odgovorne za naknadu štete za ozljedu uređuju se sljedećim pravilima:

(a) ako je ustanova odgovorna za pružanje davanja, na temelju zakonodavstva koje primjenjuje, subrogirana u odnosu na prava koja korisnik ima u odnosu na treću stranu, takvu subrogaciju priznaju sve države članice;

(b) ako ustanova odgovorna za pružanje davanja ima izravno pravo prema trećoj strani, svaka država članica priznaje takva prava."

23. 3. Opseg naknade štete i mjerodavno pravo koje se glede toga primjenjuje bili su i predmet prakse Suda Europske Unije. Sud Europske unije u predmetu C-428/92. u odluci od 2. lipnja 1994. je naveo da se prema čl. 93. st. 1. Uredbe 1408/71 (koja prethodi Uredbi 883/2004., glasi identično kao i čl. 85. st. 1. Uredbe 883/2004) ''mora biti uzet u obzir kao pravilo o sukobu zakona, koji nalaže nacionalnom sudu pred kojim je podnesena tužba za naknadu štete protiv štetnika da primijeni pravo države članice čija je subjekt odgovorna ustanova, a ne samo da utvrdi je li ustanova subrogirana u prava oštećene strane''. Prema tome sudu odredba čl. 93. st. 1. Uredbe dozvoljava ustanovi socijalne sigurnosti koja je isplatila davanja socijalne sigurnosti povodom štete nastale na području druge države članice da protiv trećeg odgovornog za štetu podnese zahtjev za naknadu štete prema pravu koje primjenjuje ta ustanova, primjenom subrogacije ili druge pravne tehnike. Prema zaključnom shvaćanju toga suda mjerodavno pravo na utvrđivanje visine naknade štete upravo je pravo ustanove/nositelja socijalnog osiguranja države članice koja ima pravo na tu naknadu, a ne pravo države u kojoj je nastao štetni događaj. Takvo pravno shvaćanje ni ovom sudu nije neprihvatljivo, međutim, tim shvaćanjem EU suda nije dovedeno u pitanje pravno shvaćanje ovoga suda vezano za opseg odgovornosti osiguratelja (u regresnim postupcima) u okviru njegove, ugovorom o osiguranju, preuzete obveze jer se to pravo na regres, o kome je riječ, na ''punu štetu'' odnosi na neposrednog štetnika, koje pravno shvaćanje zastupa i ovaj sud, a ne i na osiguratelja tog štetnika jer se na njega primjenjuju opravila o osiguranju i ugovorom o osiguranju preuzetim obvezama.

24. U konkretnom slučaju utvrđeno je pravilno da tužitelj sukladno propisima Općeg zakona o socijalnom osiguranju Republike Austrije (paragraf 332. st. 1.), ali i prema čl. 32. st. 1. predmetnog Ugovora između RH i RA ima pravo potraživati temeljem subrogacije isplaćene iznose od tuženika, ali ne u visini i opsegu u kojem je sukladno odredbama mjerodavnog Austrijskog prava i isplatio, nego prema odredbama čl. 27. ZOP-u.

25. Vezano za istaknuti prigovor zastare tuženik u reviziji navodi da je tijekom postupka istakao prigovor zastare potraživanja, jer je tužitelj prvi put u podnesku od 19. veljače 2017. potraživao iznos od 6.149,88 eur (za njegu od 01.09.2011. – 30.06.2012., s doprinosima za djecu od 3.528,40 eur i 2.621,48 eur), kao i doprinose i ''posebne isplate'' koji se prvi put postavljaju kao zahtjev (iz činjeničnog opisa tužbe se naime jasno vidi da predmet tužbenog zahtjeva nisu doprinosi), te da su sudovi tužitelju računali drukčije zastarne rokove nego za neposrednog oštećenika i smatra da su takvim pravnim tumačenjem nezakonito tužitelja stavili u povoljniju pravnu situaciju od one u kojoj bi bio neposredni oštećenik.

26. Tužitelj pak navodi da je u konkretnom slučaju riječ o regresnom potraživanju stranog (austrijskog) nositelja socijalnog osiguranja, čije pravo regresa i potraživanje se temelji na Međunarodnom ugovoru sklopljenom između Republike Hrvatske i Republike Austrije koji je potvrđen Zakonom o potvrđivanju ugovora o socijalnom osiguranju između Republike Hrvatske i Republike Hrvatske, te je on, kao takav po pravnoj snazi iznad zakona, te s obzirom da tim Ugovorom nije propisan zastarni rok, a riječ je o regresnoj tražbini za koju nije propisan drugi zastarni rok, tada tražbina tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno čl. 225. ZOO-a. Pri tome se pozvao na pravno shvaćanje revizijskog suda izneseno u odluci Rev-x 1227/13 od dana 31. kolovoza 2016. u kojoj je navedeno:

"U konkretnom slučaju kada je tužitelj (strani osiguratelj) platio troškove liječenja za svoju osiguranicu (oštećenicu), sukladno Međunarodnom ugovoru između Republike Hrvatske i Savezne Republike Njemačke, njegovo potraživanje prema tuženiku (štetnikovom osiguratelju) zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina, a početak zastarnog roka se računa od dana isplate tih troškova.

27.1. Izneseno pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova je pravilno jer je u skladu s shvaćanjem Ustavnog suda RH, (odluke U-III-3787/2011 od 11. srpnja 2012 i U- III- 2571/2014 od 17. lipnja 2015.), kao i ovoga suda iznesenom u citiranoj odluci Rev-x 1227/13 od dana 31. kolovoza 2016.

27.2. Naime, odredbom čl. 225. ZOO-a propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. U ovom slučaju tužitelj (strani mirovinski fond) platio je troškove mirovine i ostala davanja za svog korisnika (oštećeniku Ivici Dolibašiću), sukladno Međunarodnom ugovoru između Republike Hrvatske i Republike Austrije, njegovo potraživanje prema tuženiku (štetnikovom osiguratelju) zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina, a početak zastarnog roka se računa od dana isplate tih troškova, jer ni predmetnim Ugovorom ni zakonom nije propisan neki drugi rok zastare.

28. Prema tome, ostajući pri shvaćanju iz citiranih odluka Ustavnog suda i citiranoj odluci ovoga suda, odgovor na drugo pitanje glasi:

Kada se radi o tužbenom zahtjevu ustanove socijalnog osiguranja (iz Austrije), sukladno Međunarodnom ugovoru između Republike Hrvatske i Republike Austrije, njezino potraživanje prema tuženiku (štetnikovom osiguratelju) zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina, a početak zastarnog roka se računa od dana isplate tih troškova.

29. Kako je u ovoj pravnoj stvari trebalo odlučiti primjenom odredbi ZOP-a i utvditi razmjerni iznos u smislu čl. 27. ZOP-a, koji uređuje ''subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja'', koju odredbu nižestupanjski sudovi nisu primjenili, osnovan je revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

30. Budući da zbog pogrešnog pravnog pristupa nižestupanjski sudovi nisu raspravili osnovanost zahtjeva u smislu odredbi ZOP-a, nema mjesta preinaci presude, već je valjalo na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a ukinuti presude sudova nižeg stupnja i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

31. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci sukladno odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a.

Zagreb, 27. veljače 2024.

Predsjednica vijeća

Marina Paulić

Broj zapisa: 9-30864-5444b

Kontrolni broj: 07616-88fcf-d92ee

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=Marina Paulić, O=VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.