Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 50 Gž-915/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vlaste Feuš kao predsjednika vijeća, Vlatke Fresl Tomašević kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Tomislava Aralice kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. Š. iz S., OIB: …, zastupanog po punomoćnici M. J., odvjetnici u S., protiv tuženika I. A. iz S., OIB: …, zastupan po punomoćniku V. D., odvjetniku u S., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-2989/17 od 18. lipnja 2018., u sjednici vijeća održane 27. veljače 2024.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-2989/17 od 18. lipnja 2018. u točki I i II izreke te u dijelu točke III izreke kojom je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 17,50 kuna s pripadajućim zateznim kamatama (točka I izreke) i iznos od 3.067,75 Eura s pripadajućim zateznim kamatama (točka II izreke), kao i naknaditi mu troškove parničnog postupka u iznosu od 37.462,50 kuna sa pripadajućim zateznim kamatama dok je u preostalom dijelu zahtjev za naknadu troškova postupka tužitelja odbijen kao neosnovan (točka III izreke).

2. Presudom ovog suda poslovni broj Gž-4329/18-2 od 4. rujna 2018. preinačena je presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-2989/17 od 18. lipnja 2018. u točki I. i II. izreke, te u dijelu točke III izreke kojom je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka te je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 17,50 kuna i iznosa od 3.067,75 Eura sa pripadajućim zateznim kamatama i zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka te je naloženo tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 15.937,50 kn kao i trošak žalbenog postupka.

3. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-306/2019-2 od 9. travnja 2019. odbačena je revizija tužitelja kao nedopuštena, a Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2426/2019. od 15 lipnja 2023. usvojena je ustavna tužba tužitelja i ukinuta presuda ovog suda poslovni broj Gž-4329/18-2 od 4. rujna 2018.

4. Tuženik u svojoj žalbi pobija prvostupanjsku presudu zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 – Odluka USRH - dalje: ZPP), s prijedlogom da sud drugog stupnja u smislu žalbenih navoda preinači prvostupanjsku presudu odnosno podredno istu ukine i vrati predmet sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

5. Žalba tuženika nije osnovana.

6. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev za povrat kupoprodajne cijene u utuženom iznosu, isplaćene temeljem Kupoprodajnog ugovora sklopljenog između stranaka od 20. prosinca 1989. i dodatka istom od 18. lipnja 1990. po pravilima stjecanja bez osnove.

7. Pošavši od utvrđenja da su stranke sklopile predmetni kupoprodajni ugovor i dodatak istom, da su istim stranke ugovorile kupoprodajnu cijenu u iznosu od 350.000.000 dinara, da je sukladno sklopljenom ugovoru tužitelj tuženom isplatio kupoprodajnu cijenu i to na način da mu je prvotno isplatio iznos od 175.000.000 dinara prilikom potpisivanja ugovora a nakon toga drugi dio u iznosu od 6.000 DEM, a što proizlazi iz dodatka ugovoru kojim su stranke navele da su njihova međusobna u vezi ovog pravnog posla izmirena odnosno kojim je tuženik izričito izjavio da prema tužitelju nema nikakvih daljnjih potraživanja, da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-1663/02 od 24. ožujka 2014. utvrđeno da je navedeni kupoprodajni ugovor od 20. prosinca 1989. ništav, da je prigovor zastare istaknut po tuženom neosnovan jer je tužitelj postavio tužbeni zahtjev u ovoj pravnoj stvari u roku od 5 godina od dana pravomoćnosti okončanog postupka u kojem je utvrđeno da je predmetni ugovor ništav sud prvog stupnja utvrdio je da je tuženik, pozvavši se na odredbu čl. 210. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/94, 7/96 , 112/99 i 88/01 u daljnjem tekstu: ZOO-a) i čl. 323. ZOO, dužan tužitelju vratiti utuženi iznos koji je primio od tužitelja temeljem ništavog ugovora, te posljedično navedenom prihvatio tužbeni zahtjev.

8. Suprotno žalbenim razlozima tuženika, sud prvog stupnja sastavio je presudu u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku. Za svoju odluku dao je jasne i razumljive razloge koji imaju podlogu u izvedenim dokazima. Pobijana presuda ima jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu u proturječnosti s izrekom presude. Ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati pa se nije ostvario žalbeni razlog iz čl. 354. st. 2. tč. 11. ZPP, na koju povredu odredaba parničnog postupka ukazuje tuženi u svojoj žalbi.

9. Razmatranjem pobijane presude kao i postupka koji joj je prethodio, nije uočeno postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, na koje ovaj sud, na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, pazi po službenoj dužnosti.

10. Suprotno mišljenju žalitelja pravilno je sud prvog stupnja dopustio objektivnu preinaku tužbenog zahtjeva i za to dao valjane razloge. Naime, u ovoj pravnoj stvari tužitelj je po prvotno postavljenom tužbenom zahtjevu, tražio utvrđenje prava vlasništva temeljem pravnog posla - kupoprodajnog ugovora od 20. prosinca 1989. i dodatka od 18. lipnja 1990. na predmetnoj nekretnini, a nakon što je predmetni ugovor o kupoprodaji pravomoćnom presudom utvrđen ništavim, podneskom od 3. listopada 2016. preinačio je tužbeni zahtjev na način da je od tuženog zahtijevao iznos od 35.000,00 kn, odnosno tražio vračanje kupoprodajne cijene koju je tuženom isplatio po ništavom ugovoru. S obzirom na navedeno, a imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja te da odluka o dopuštanju preinake tužbe ovisi o svrhovitosti preinake tužbe i to s procesno pravnog stajališta za konačno rješenje spornog odnosa medu strankama, jer je smisao dopuštanja objektivne preinake tužbe u tome da se riješe sporni odnosi među strankama dakle, da se odluči o zahtjevu tužitelja za pružanjem pravne zaštite određenog sadržaja koju tužitelj traži od suda obzirom na tuženog za kojeg tvrdi da se prema njemu nalazi u određenoj građanskopravnoj obvezi koju neće dobrovoljno ispuniti i po stavu ovog suda drugog stupnja, u konkretnom slučaju, preinaka tužbe je svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama. Stoga se žalbeni navodi tuženika u tom pogledu ukazuju neosnovanim.

11. Pogrešno tuženik smatra da je i podneskom od 27. ožujka 2018., kada je specificirao svoj tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 17,50 kuna i iznosa od 3.067,75 Eura, tužitelj ponovno preinačio tužbeni zahtjev. To iz razloga što je tužitelj istim samo promijenio valutu isplate već utuženog novčanog iznosa, pa isto ne predstavlja preinaku u smislu odredbe čl. 191. st. 1. ZPP.

12. Na daljnje žalbene navode valja reći da niti prigovor dvostruke litispendencije u konkretnom slučaju nije osnovan s obzirom da je tužitelj preinačeni zahtjev u ovoj pravnoj stvari postavio 3. listopada 2016., koji je dostavljen tuženiku, dakle ranije od podnošenja nove tužbe u predmetu koji se vodi pri prvostupanjskim sudom poslovni broj P-1815/17. Stoga je eventualno osnovan prigovor dvostruke litispendencije u postupku koji se vodi pri prvostupanjskim sudom poslovni broj P-1815/17.

13. Sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (članak 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tuženi navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu provedenih dokaza od strane žalitelja.

13.1. Prvostupanjski sud je u obrazloženju pobijane presude reproducirao iskaze saslušanih svjedoka A. G. i A. P. te istima povjerovao kao i iskaz tužitelja dok iskazu i navodima tuženika, iznesenim tijekom postupka, pak nije poklonio vjeru jer su njegovi navodi suprotni kako iskazu tužitelja tako i ostalim provedenim dokazima (iskazima svjedoka i sadržaju predmetnog ugovora i dodatka istom). Iznesena utvrđenja i zaključak suda prvog stupnja glede osnova tužbenog zahtjeva prihvaća i ovaj sud drugog stupnja jer ih žalbeni navodi nisu uspjeli dovesti u sumnju. Navodi iz žalbe tuženog u bitnom se iscrpljuju u iznošenju vlastite ocjene dokaza prema kojoj tužitelj tuženik nije isplatio kupoprodajnu cijenu u utuženim iznosima. Vlastita ocjena dokaza nije način na koji stranka može dovesti u pitanje pravilnost i zakonitost sudske odluke (čl. 8 ZPP-a) a osobito ne kada zanemaruje odlučnu činjenicu da su stranke, a što tuženik nije tijekom postupka osporavao, sklopili pismeni ugovor i dodatak istog, koji tuženik nije pobijao, a iz kojih proizlazi da su stranke ugovorile kupovninu u iznosu od 350.000.000,00 kn, da tužitelj tuženiku prilikom potpisa ugovora isplaćuje polovicu tog iznosa a iz dodatka ugovora o kupoprodaji da tuženik izjavljuje da prema tužitelju s naslova predmetnog pravog posla više nema nikakvih potraživanja. S obzirom na navedeno logičan je zaključak suda prvog stupnja da je tužitelj tuženom ugovorenu kupovninu isplatio.

13.2. Prema tome ne postoji niti žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 355 ZPP-a).

14. S obzirom na utvrđenje suda da je tužitelj tuženom isplatio kupoprodajnu cijelu po nesporno ništavom ugovoru, to je pravilan zaključak prvostupanjskog suda kako je tuženik obvezan na podmirenje utužene tražbine, na temelju materijalnog prava sadržanog u odredbi čl. 210. st. 1. ZOO dok je dospijeće iste tražbine pravilno ocijenjeno u skladu s odredbom čl. 214. ZOO-a.

14.1. Žalitelja valja uputiti na odredbu čl. 210. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

15. U odnosu na istaknut prigovor zastare valja reći da je presudom ovog suda poslovni broj Gž-4329/18-2 od 4. rujna 2018. bila preinačena prvostupanjska presuda u ovoj pravnoj stvari te odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 17,50 kuna i iznosa od 3.067,75 Eura sa pripadajućim zateznim kamatama, u kojoj odluci je ovaj sud ocijenio da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo iz čl. 361. st. 1. a u svezi s čl. 371. ZOO kada je ocijenio neosnovan prigovor zastare istaknut po tuženiku utvrdivši da zastarijevanje potraživanja vračanja primljenog temeljem ništavog pravnog posla počinje teći u smislu odredbe čl. 361. st. 1. ZOO od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništavost ugovora jer da kod zahtjeva za vračanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare od pet godina počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla, što u konkretnom slučaju znači od 18. lipnja 1990.

15.1. Nadalje da je Ustavni sud Republike Hrvatske, odlukom broj U-III-2426/2019. od 15 lipnja 2023., usvojio ustavnu tužbu tužitelja i ukinuo presudu ovog suda poslovni broj Gž-4329/18-2 od 4. rujna 2018. ocijenivši da je tužitelju u konkretnom slučaju povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđenje zajamčeno čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14 u daljnjem tekstu Ustava) uz obrazloženje da se pravno shvaćanje prvostupanjskog suda o početku tijeka zastare temelji na pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenom na sjednici Građanskog odjela 30. siječnja 2020. i izraženom u odluci broj Rev-1478/2015-2 kojim je pomaknut trenutak početka zastare za zahtijevanje povrata ispunjenog u korist stranke koja je ispunila ništetan ugovor i to od trenutka pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora pa da je navedeno pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda broj Rev-1478/2015-2 potvrdio ranije stajalište prvostupanjskog suda.

15.2. Kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela 30. siječnja 2020. zauzeo pravni stav kojim je pomaknut trenutak početka zastare za zahtijevanje povrata ispunjenog u korist stranke koja je ispunila ništetan ugovor i to od trenutka pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora te kako je tužitelj pokrenuo ovaj spor pokrenuo unutar roka od 5 godina od dana pravomoćnosti okončanog postupka u kojem je utvrđeno da je predmetni ugovor ništav prigovor zastare tuženika prvostupanjski sud je pravilno utvrdio neosnovanim.

16. Odluka o troškovima parničnog postupka pravilna je, kako u osnovi tako i u visini odmjerenih troškova, a sve na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a u svezi čl. 155. st. 1. ZPP-a, imajući pritom u vidu kako je tužitelju priznat samo trošak postupka koji je bio nužan za vođenje parnice i to za sudske pristojbe.

17. Slijedom prethodno navedenog, valjalo je, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP- a, odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 27. veljače 2024.

Predsjednik vijeća:

Vlasta Feuš, v.r.