Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Savska cesta 62

Poslovni broj: I Kž-319/2023-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Horvatovića predsjednika vijeća, te Sanje Katušić-Jergović i Marije Balenović članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Buge Mrzljak Stenzel, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog D. Š. zbog kaznenih djela iz članka 153. stavka 1. i drugih Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17. i 118/18., dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženog D. Š. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici od 24. ožujka 2023. broj K-6/2020-91, u sjednici održanoj 27. veljače 2024. u prisutnosti u javnom dijelu sjednice branitelja optuženika R. K., odvjetnika u Z. i S. V. odvjetnice u Z.,

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženog D. Š. kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom optuženi D. Š. proglašen je krivim zbog dva kaznena djela protiv spolne slobode, i to spolnog uznemiravanja iz članka 156. stavak 1. KZ/11. i silovanja iz članka 153. stavak 1. u vezi s člankom 152. stavak 1. KZ/11., činjenično i pravno opisanih u izreci. Nakon toga su mu za počinjena djela utvrđene pojedinačne kazne zatvora i to za kazneno djelo spolnog uznemiravanja na temelju članka 156. stavak 1. KZ/11. u trajanju od osam mjeseci, a za kazneno djelo silovanja na temelju članka 153. stavak 1. KZ/11. u trajanju od dvije godine, pa je optuženi D. Š. primjenom članka 51. stavka 1. i 2. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci. Na temelju članka 54. KZ/11. u izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora uračunato mu je vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 4. rujna 2019. do 24. listopada 2019.

1.1. Na temelju članka 148. stavak 1. u vezi s člankom 145. stavak 2. točke 1., 6. i 8. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22., dalje: ZKP/08.) optuženi D. Š. obvezan je na snošenje troškova kaznenog postupka, i to s osnova vještačenja iznosa od 3.124,30 eura i paušalne svote od 663,60 eura, sve u roku od 15 dana po pravomoćnosti presude, kao i nagradu i nužne izdatke oštećenice i njezinih opunomoćenika u iznosu koji će biti određen posebnim rješenjem.

2. Protiv te presude podnijele su žalbe obje stranke.

2.1. Državni odvjetnik žali se zbog odluke o kazni i predlaže da pobijana presuda preinači i da se optuženiku za kazneno djelo iz članka 153. stavak 1. u vezi s člankom 152. stavak 1. KZ/11. utvrdi kazna zatvora u duljem trajanju, te da ga se osudi na jedinstvenu kaznu zatvora u duljem trajanju.

2.2. Optuženi D. Š. podnio je žalbu po braniteljici S. V., odvjetnici u Z. i po branitelju R. K., odvjetniku u Z. U oba podneska žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni i predlaže da se "pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak i odluku, uz uputu o dokazima koje radi ispravnog i potpunog utvrđenja činjenica valja izvesti", a podredno da se "okrivljeniku izrekne u vrsti i mjeri blaža kazna, primjerice djelomična uvjetna osuda". Oba podneska razmatraju se kao jedna žalba.

3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

4. Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavak 1. ZKP/08., dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na razgledanje.

5. U skladu sa zahtjevom iz žalbe optuženika, o sjednici vijeća uredno su obaviještene stranke i branitelji optuženog D. Š., a sjednici su bili nazočni branitelji optuženika S. V. i R. K., odvjetnici u Z., dok je sjednica u skladu s odredbom članka 475. stavak 3. ZKP/08. održana u odsutnosti optuženika i državnog odvjetnika.

6. Žalbe nisu osnovane.

7. Optuženi D. Š. smatra da su počinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točke 11. i stavak 2. ZKP/08. Obje spomenute bitne postupovne povrede optuženik nalazi ostvarenima jer je odbijen dokazni prijedlog obrane da se provede novo specijalističko sudsko-medicinsko vještačenje, pri čemu se prvostupanjski sud pozvao na odredbu članka 421. stavak 1. točke 4. ZKP/08., dakle da je prijedlog tretiran kao "usmjeren k znatnom odugovlačenju postupka". Međutim po ocjeni žalitelja Š., takva kvalifikacija dokaznog prijedloga ne odgovara stvarnom stanju jer je on još u ranoj fazi rasprave stavio ovaj dokazni prijedlog, pa nema govora da bi se radilo o odugovlačećem prijedlogu. Nadalje, izražava nezadovoljstvo razlozima odbijanja dokaznih prijedloga i njihovim opsegom te nalazi da je obrazloženje suda u tom dijelu paušalno, da ne udovoljava osnovnim standardima zakonitosti presude.

7.1. Međutim, suprotno navodima žalitelja, u točki 5. obrazloženja presude prvostupanjski sud iznio je argumente zbog kojih je odbio dokazne prijedloge obrane. Pritom je u odnosu na prijedlog za provođenje novog vještačenja po specijalistu ortopedu prvostupanjski sud zaključio da se radi o nevažnom prijedlogu, uz objašnjenje da su se vještaci prof. dr. sc. V. P. i prof. dr. sc. B. Š. na raspravi očitovali na sva pitanja koja je obrana postavljala na temelju nalaza i mišljenja dr. Z.

V. i dr. D. D., te otklonili sve prigovore obrane. Pritom je prvostupanjski sud naglasio da analizu i ocjenu izvedenih dokaza i utvrđene činjenice detaljnije obrazlaže u nastavku presude, što je i učinjeno u točki 15. Drugim riječima, prvostupanjski sud odbio je dokazni prijedlog obrane nalazeći da je isti nevažan, a argumente za takvu odluku iznio je kako u dijelu u kojem obrazlaže odluku o odbijanju tog prijedloga, tako i u dijelu u kojem reproducira izvedene dokaze, daje analizu i ocjenu i iznosi razloge za to, te utvrđuje određene činjenice. Stoga nema govora o bitnoj postupovnoj povredi iz članka 468. stavak 1. točke 11. ZKP/08., a s obzirom na iznesene razloge ni o onoj iz članka 468. stavak 2. ZKP/08., odnosno povredi prava na pravično suđenje, budući da je sud ponudio brojne argumente, koje optuženik u nastavku žalbe pobija i kritizira, čime ustvari priznaje njihovo postojanje pa se žalba u tim dijelovima odnosi na žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

7.2. Optuženik smatra kako je propuštanjem dokazne radnje novog vještačenja sud propustio dati i važne razloge o odlučnim činjenicama, jer je svoju odluku temeljio samo na jednom od tri postojeća nalaza i mišljenja sudskih vještaka, što je suprotno standardu sudske prakse, kao i postupovnim odredbama da se u slučaju različitih i nepomirenih vještačenja uvijek određuje novo, odnosno treće vještačenje. Citirani prigovor optuženik sam ne podvodi ni pod koju određenu žalbenu osnovu, a očito je u suštini riječ o pobijanju ispravnosti i potpunosti utvrđenih činjenica, a ne bitnoj postupovnoj povredi. Naime, ne odgovara istini navod optuženika o obveznom provođenju "nadvještačenja" u svakom slučaju. Odredbama članka 317. do 318. ZKP/08. regulirano je postupanje suda u slučaju nejasnoća, nepotpunog ili proturječnog vještačenja, pri čemu niti jednom odredbom nije propisana dužnost provođenja "nadvještačenja", nego je sudu prepušteno da zaključi o potrebi provođenja drugog vještačenja i to samo pod uvjetima iz članka 318. ZKP/08. U skladu s tim odredbama postupio je u konkretnom slučaju i prvostupanjski sud, pa se prigovori optuženika kojima cilja na odstupanje od sudske prakse ne mogu prihvatiti.

7.3. Ispitivanjem, pak, pobijane presude u skladu s odredbom članka 476. stavak 1. ZKP/08. ovaj drugostupanjski sud utvrdio je da nije počinjena niti neka druga bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju pazi po službenoj dužnosti, odnosno da na štetu optuženika nije povrijeđen kazneni zakon.

8. Najvećim dijelom žalbenih navoda optuženik obrazlaže žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Pritom najviše kritizira analizu i ocjenu nalaza i mišljenja sudskomedicinskog vještaka prof. dr. sc. V. P. i prof. dr. sc. B. Š., suprotstavljajući njihovim zaključcima one koje su iznijeli dr. Z. V. i dr. D. D., koje je obrana sama angažirala. Žalitelj nalazi da vještaci P. i Š. nisu dali jasne kontraargumente mišljenjima V. i D., nego da su se "slijepo držali svojih pisanih nalaza i mišljenja". Po ocjeni optuženog D. Š. prof. dr. sc. Š. je zanemario medicinsku dokumentaciju optuženika prije spornog događaja, iako iz nje proizlazi koliko je bilo narušeno njegovo zdravstveno stanje, posebice pokretljivost, bolnost i funkcionalnost ruku, ramena i leđa. Pozivajući se na navod prof. dr. sc. V. da je "za decidirano mišljenje o utjecaju zdravstvenog stanja optuženika potrebno učiniti dodatne dijagnostičke pretrage u smislu objektivizacije funkcije oba ručna zgloba šake u smislu verifikacije neurološkog statusa i grube motorne snage, odnosno EMNG obje šake i objektivizaciju smanjene grube motorne snage obje šake (stiska šake) pretragom Dinamometrom", što nije učinjeno, žalitelj smatra da je sud propustio izvesti dokaz kojim bi provjerio kako istinitost obrane i iskaza oštećenice. Žalitelj smatra da bi time osporio i provedeno sudsko-medicinsko vještačenje, jer bi s izvjesnošću mogao utvrditi je li zdravstveno stanje optuženika bilo takvo da ga je u fizičkom smislu onemogućavalo da počini radnje koje mu se činjeničnim opisom kaznenog djela silovanja stavljaju na teret. S obzirom na razlike u mišljenjima s jedne strane vještaka dr. P. i dr. Š., a s druge strane dr. V. i dr. D., smatra da je bilo neophodno odrediti treće vještačenje po "objektivnom, nepristranom i nekontaminiranom" vještaku ortopedu i vještaku sudske medicine. Posebice nalazi odlučnim utvrđivanje tog podatka (fizičkoj sposobnosti optuženika da drži oštećenicine ruke svojom jednom rukom), jer se presuda u suštini temelji na iskazu oštećene Đ. L., a ostali svjedoci nemaju nikakvih neposrednih saznanja o događaju. Također naglašava da suprotno navodima oštećene Đ. L. o kronologiji zbivanja toga dana govore svjedoci A. M., R. V. i M. P., no te iskaze prvostupanjski sud otklanja kao neistinite, iako se razlike koje se između njihovih iskaza pojavljuju mogu logično pripisati proteku vremena i tome da je za njih to bio uobičajen dan. U nastavku žalbe optuženik detaljno reproducira iskaze A. M., R. V. i M. P. ukazujući na razlike između njihovih iskaza i iskaza oštećenice. Nadalje, žalitelj nastoji diskvalificirati vjerodostojnost iskaza oštećenice propitujući razlog zbog kojeg je ona inkriminiranog dana spremila haljinu u kojoj je bila, dok je s druge strane oprala donje rublje, sugerirajući da je time otežala utvrđivanje istinitosti svog iskaza, odnosno detektiranje bioloških tragova na donjem rublju. Pronalazak biološkog traga optuženika na haljini oštećenice pak povezuje s aerosolnim ili kapljičnim načinom prijenosa tragova ili korištenjem istih predmeta. Također smatra da komunikacija između optuženika i oštećenice u porukama sačuvanim na optuženikovom mobitelu (a uključuje pozive na ručke, kave, zajedničko druženje i fotografiranje) govori o njihovom znatno bliskijem odnosu od onog kako ga prikazuje oštećenica. Konačno, navod oštećenice kako je zbog ponašanja optuženika uvijek bila poslovno odjevena u kontradikciji je s izgledom haljine koju je kritične zgode na sebi imala. Ovako iznesenim prigovorima optuženik zapravo prvenstveno pobija utvrđenja koja se odnose na kazneno djelo silovanja, a tek usputno, nastojeći diskreditirati iskaz oštećenice, i kazneno djelo spolnog uznemiravanja.

8.1. Međutim, suprotno žalbenim navodima, ovaj drugostupanjski sud utvrdio je da je sud prvog stupnja proveo sve potrebne dokaze, koje je potom, kao i obranu optuženika, savjesno, detaljno analizirao i kritički ocijenio i to pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, pa se zaključcima do kojih je na ovakav, logički neupitan način došao, nema što prigovoriti.

8.2. Prije svega, potrebno je naglasiti da se kaznena djela protiv spolne slobode uobičajeno odvijaju bez prisutnosti svjedoka, odnosno trećih osoba, pa je razumljiva i životno logična činjenica što su jedine osobe koje imaju neposrednog saznanja o događaju koji je pravno označen kao silovanje optuženik i oštećenica. Zbog toga je i u ovom predmetu prvostupanjski sud bio dužan pažljivo, detaljno i kritički razmotriti sadržajno suprotstavljene navode o tom događaju između optuženika i oštećenice. Pritom je prvostupanjski sud postupio upravo onako kako se i očekuje u takvim situacijama, jer je pojedine navode analizirao i cijenio u povezanosti s iskazima drugih svjedoka, s materijalnim tragovima i provjeravajući istinitost pojedinih navoda usporedbom s nalazima i mišljenjima vještaka. Dakako, nije moguće svaki od navoda oštećenice i optuženika verificirati nalazom i mišljenjem vještaka odnosno materijalnim tragovima, niti je to realno. Naime, činjenični opis inkriminacije takav je da već iz njega jasno proizlazi da oštećenica nije morala zadobiti neke vidljive ozljede, kako na tijelu tako i u predjelu spolnog organa, kao što nije moralo doći ni do kakvih oštećenja odjeće ili obuće nijednog od aktera.

8.3. Što se tiče kaznenog djela silovanja, potpuno suprotno oštećenici iskazuju optuženi D. Š., koji osporava da bi došlo i do kakvog neprimjerenog kontakta između njega i oštećene Đ. L., dok oštećenica, ispitana na dokaznom ročištu i na raspravi, dosljedno opisuje tijek događaja, a manje razlike koje se pojavljuju nisu takve naravi da bi ukazivale na lažno terećenje. Naime, oštećena Đ. L. na raspravi je na traženje obrane davala dodatna objašnjenja, odnosno nastojala bolje opisati poziciju u kojoj se nalazila u odnosu na optuženika tijekom spornog događaja. Navodi oštećenice koje je u tom smislu iznijela opravdano su po prvostupanjskom sudu ocijenjeni životnim, logičnim i prihvatljivim, posebice respektira li se da je oštećenica kritične zgode nesumnjivo bila žrtva, da je događaj za nju bio traumatičan i, neovisno o ranijem nasrtljivom i neprihvatljivom ponašanju optuženika, neočekivan, da se sve odvijalo brzo, pa je potpuno razumljivo da je u tim okolnostima prvenstveno percipiranje detalja itekako otežano pa i nemoguće. Nadalje, notorno je da protekom vremena određeni detalji blijede iz sjećanja, a ostaju zabilježeni samo oni koji su za žrtvu najtraumatičniji. Tako je logično i životno da se oštećenica na ispitivanju na raspravi više ne može očitovati o tome kojom rukom je optuženik držao njezine ruke na leđima, a prste koje ruke joj je gurnuo u vaginu, kakav je bio položaj njezinih nogu, kao i koliko je dugo to trajalo. Iz perspektive žrtve neugodan i traumatičan događaj uvijek traje dugo, neovisno o tome koliko vremena realno prolazi, a to je općepoznata činjenica. Dakle, to što se oštećena Đ. L. na ispitivanju na raspravi više nije mogla očitovati o svim, pa i najsitnijim detaljima događaja i rekonstruirati svaki svoj i optuženikov pokret, opisati svaki položaj i svoj i optuženika, razumljivo je i očekivano. Upravo bi sposobnost svjedoka koji je traumatiziran događajem, a u stanju je i nakon proteka vremena detaljno i okolnosno prepričati baš svaki segment ovako dinamičnog zbivanja izazivao sumnju u vjerodostojnost iskaza. S druge strane, to što oštećenica opisu događaja spontano u iskazu dodaje i emocije koje je proživljavala, kako tijekom događaja, tako i nakon njega doprinose njezinoj uvjerljivosti. Štoviše, i nakon proteka vremena, prilikom iskazivanja na raspravi, evidentno je da se s mukom prisjeća tog događaja, što je razvidno iz pitanja koje postavlja zbog čega ponovno mora opisivati pojedinosti, a potom, povinovavši se traženju suda i obrane da odgovara na pitanja, to čini, a nakon određenog vremena u kojem evocira traumatični događaj emotivno reagira, plače i moli da ispitivanje što prije završi. Opisano ponašanje karakterizira upravo žrtve seksualnog zlostavljanja i seksualnog napada, koje su prisiljene da ponovno govore o onom što nastoje potisnuti i zaboraviti.

8.4. Međutim, za naglasiti je da je držanje i način iskazivanja oštećene Đ. L. tek jedan od elemenata na osnovu kojeg je prvostupanjski sud analizirao i ocijenio njezin iskaz vjerodostojnim. Naime, iskaz te svjedokinje uvelike je osnažen iskazima svjedoka po čuvenju – B. L. (majke oštećenice) i I. L. (poočima oštećenice) koji su iskazivali o držanju i ponašanju oštećenice po njenom povratku kući nakon događaja i o onom što su od nje saznali. Prigovor žalitelja kako iskazi tih svjedoka nisu detaljni pa da zbog toga ne potkrjepljuju navode oštećenice neživotan je. Naime, nije za očekivati od žrtve seksualnog delikta da u detalje prepriča događaj najbližim osobama, ne samo zbog toga što time evociraju traumu i ponovno u mislima proživljavaju najneugodnije trenutku, nego i zbog srama koje žrtve osjećaju iznoseći za njih ponižavajuće detalje. Zbog toga je potpuno razumljivo da je oštećena Đ. L. samo u glavnim crtama majci rekla što se zbilo, pri čemu je indikativno da joj se nije sama obratila, nego je majka došla do oštećenice na poziv unuke koja ju je pozvala "jer majka jako plače i dogodilo joj se nešto strašno". Doda li se tome da je svjedokinja M. P., liječnica opće prakse iskazala da joj je oštećenica ispričala o događaju na pregledu 12. kolovoza 2019. (dakle, dva dana nakon inkriminiranog događaja), opisujući da je oštećenica bila uznemirena, da joj je rekla da sama nije prijavila događaj i tada se još razmišljala hoće li, nakon čega ju je liječnica upozorila da će ona to napraviti po službenoj dužnosti, nema nikakvog razloga za sumnju u uvjerljivost iskazivanja oštećenice. Konačno, svjedokinje M. M. i A. L. također su od oštećenice doznale za ovaj događaj, pri čemu im je oštećenica ispričala sažetu verziju događaja. Ima li se na umu da je svjedokinja M. navela kako je oštećenica tada, prepričavajući događaj plakala, čime je očito demonstrirala kako evociranje svega toga kod nje budi snažne emocije, nije prihvatljivo da je oštećenica unaprijed smislila čitavu strategiju i taktiku lažnog prijavljivanja i terećenja optuženika, kako to u suštini sugerira žalbom optuženik.

8.5. Nadalje, verzija događaja iznijeta po oštećenoj Đ. L. potvrđena je postojanjem bioloških tragova na haljini koju je na sebi imala inkriminirane zgode, kako to ispravno uočava prvostupanjski sud. Žalbena sugestija da je do prijenosa bioloških tragova došlo aerosolno, odnosno kapljičnim putem ili pak dodirivanjem istih predmeta promašena je kraj podatka da je haljina na vještačenje predana tek nakon proteka određenog vremena, tijekom kojeg se smanjuje broj takvih tragova, pri čemu je broj tragova koji se prenose aerosolno, odnosno kapljično ili dodirivanjem istih predmeta znatno manji nego u neposrednom kontaktu. Teza da bi zbog neposrednog kontakta aktera tih tragova trebalo biti znatno više također je potpuno neprihvatljiva, jer žalitelj pritom zanemaruje da su i on i oštećenica bili odjeveni, pa je prijenos biološkog materijala ograničen na dijelove tijela koji nisu pokriveni odjevnim predmetima. Najzad, lokacija haljine na kojoj su pronađeni i identificirani miješani

DNA profili koji potječu od dvije osobe (bris gornjeg obruba i patent zatvarača i bris donjeg dijela haljine) odgovaraju dinamici zbivanja kako ga je opisala oštećena Đ. L.. Ima li se uz to na umu da rezultati molekularno-genetske analize iznimno snažno podupiru hipotezu da utvrđeni miješani DNA profil u brisu gornjeg obruba i patent zatvarač potječe od žrtve i optuženog Š. nasuprot vjerojatnosti da potječe od žrtve i neke druge nepoznate nasumično odabrane osobe u hrvatskoj populaciji, kao i da je u donjem rubu haljine identificiran miješani DNA profil koji se u dijelu alela podudara s DNA profilom žrtve, a ostali aleli se u potpunosti podudaraju s DNA profilom optuženika, time je, razmatrajući lokaciju tih tragova na haljini i povezujući to s iskazom oštećenice o tome kako i na koji način ju je hvatao optuženik, otklonjena svaka razumna sumnja o porijeklu tih tragova i načinu njihova nastanka, što žalitelj- optuženik nastoji sugerirati. Ponovno vještačenje haljine kako bi se utvrdilo postoje li još na nekom mjestu tragovi koji bi odgovarali DNA profilu optuženika, kraj ovakvog nalaza, doista nije potrebno pa je taj dokazni prijedlog prvostupanjski sud opravdano odbio.

8.6. Žaliteljev pokušaj kompromitiranja uvjerljivosti i istinitosti iskaza oštećenice pozivanjem na to da je indikativno kako oštećena Đ. L. nije na vještačenje predala i donje rublje (gaćice) nije prihvatljiv. Naime, žalitelj potpuno zanemaruje da se oštećenica kolebala u odluci da li da ga prijavi ili ne, kako to jasno i nedvosmisleno proizlazi iz iskaza svjedokinje liječnice M. P., pa je razmatran u tom kontekstu, postupak oštećenice koja pri povratku kući odmah stavlja u pranje gaćice koje je kritične zgode nosila sasvim životan. Naime, poznato je da se žrtve seksualnih delikata obično osjećaju ne samo poniženo nego i "uprljano" pa ne samo što najčešće odmah peru svoje tijelo nego i predmete koji su bili povezani s kaznenim djelom, a to su nesumnjivo upravo gaćice. Haljina kao gornji odjevni predmet ne pokriva intimne dijelove tijela zbog čega je žrtva očito i nije tako percipirala ni odmah oprala.

8.7. Optuženi D. Š. pokušava verziju zbivanja iznesenu po oštećenici dovesti u pitanje prezentiranjem nalaza i mišljenja vještaka koje je angažirala obrana i to dr. D. D., specijalista ortopedske kirurgije i dr. Z. V., specijalista plastične kirurgije kojima nastoji dovesti u pitanje kombinirani nalaz i mišljenje vještaka prof. dr. sc. V. P., sudsko-medicinske vještakinje, i prof. dr. sc. B. Š., specijalista kirurga, subspec. traumatologa i ortopeda. Međutim, vještaci prof. dr. sc. V. P. i prof. dr. sc. B. Š. dali su razumljive i prihvatljive odgovore na sva pitanja obrane i odgovarajuća objašnjenja na prigovore koji su im upućeni. Navod dr. V. koji je sugerirao da se naprave dodatne pretrage, posebice ona dinamometrom, kako bi se utvrdila snaga stiska šake optuženika nije prihvaćen, budući da je iz iskaza dr. Š. utvrđeno kako je pretraga dinamometrom ovisna o ispitivanoj osobi, koja vrlo lako može simulirati smanjenu snagu šake. S obzirom na to rezultati takve pretrage nisu nesumnjivo istiniti i podložni su manipulaciji ispitivane osobe. EMNG pretraga, koju je također spomenuo vještak V., namijenjena je ispitivanju stanja živaca udova kojom se može utvrditi ima li osoba kompresiju živaca vratne kralješnice, odnosno trnce u šakama kao i postoji li pritisak na živac medianus ili ulnaris (u području ručnog zgloba), pri čemu je naglasio da je u ocjeni mišićne snage potrebno uzeti u obzir postoji li mišićna snaga ili hipotrofija mišića šake, što kod optuženika nije utvrđeno. EMNG pretraga mogla bi teoretski dokazati kljenut živaca ruke, no za takvu dijagnozu kod optuženika nema kliničkih znakova. S obzirom na izloženo provođenje dodatnih pretraga ni na koji način ne bi utjecalo na utvrđeno činjenično stanje, kako je to ispravno zaključio prvostupanjski sud.

8.8. Nadalje, argumente kojima je prvostupanjski sud obrazložio zbog čega u cijelosti prihvaća mišljenje dr. Š. (točka 15.3.1.) prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, također nalazeći da je nalaz i mišljenje prof. dr. sc. Š. sveobuhvatan, detaljan, da su izloženi razumljivi i logični razlozi i da je stoga u cijelosti prihvatljiv te nije doveden u sumnju navodima dr. V. Ovdje posebno treba naglasiti da opravdano prvostupanjski sud ističe kako ni dr. Veir, bez obzira na svoj zaključak da je optuženiku "jako otežano izvesti hvat jednom rukom i blokirati obje ruke žrtve čime bi one bile onemogućene u otporu", ne isključuje takvu mogućnost. Pritom prvostupanjski sud, u skladu s navodima vještaka dr. Š. i osobnim podacima optuženika, ispravno na umu ima podatak da je optuženik bivši profesionalni boksač, te da liječnička dokumentacija u pogledu stanja ručnih zglobova koju je optuženik prezentirao potječe iz 2021., dakle po proteku gotovo dvije godine od počinjenja kaznenog djela. Sve navedeno, a respektirajući da je žrtva ženska osoba, odgovara navodima oštećenice, a kompromitira prigovore obrane o nemogućnosti načina počinjenja kaznenog djela kako se to navodi činjeničnim opisom inkriminacije.

8.9. Optuženik je, nadalje, mišljenja da iskazi svjedoka A. M., R. V. i M. P. potkrjepljuju navode njegove obrane a u proturječju su s iskazom oštećenice, čemu po ocjeni žalitelja prvostupanjski sud nije pridao dovoljno pažnje. No, protivno ovakvim prigovorima, u točki 18.2. obrazloženja prvostupanjski sud detaljno se očitovao o razlikama koje se pojavljuju između iskaza svjedoka P. i iskaza oštećenice. Pritom je naglasio da se neki dijelovi iskaza svjedoka M. P. podudaraju s navodima oštećene Đ. L. (pri čemu je indikativno da je svjedok P. od Đ. L. doznao da se na kraju konflikta između optuženika i nje kritičnog dana, koji svjedok P. sadržajno opisuje sasvim drugačije od oštećenice ograničavajući ga na verbalni sukob zbog visine plaće na koju se požalila oštećenica, optuženik oštećenici ispričao, što je u skladu s njezinim navodom, ali je pritom potpuno nelogično da optuženik to čini ako je riječ o verbalnom sukobu zbog plaće, kako to ispravno uočava prvostupanjski sud), kao i da je svjedok P. naknadno naveo da je u idućem susretu s oštećenicom od nje doznao i da je kritične zgode optuženik krenuo prema njezinim grudima, a što je prethodno prešutio. Prvostupanjski sud je prilikom analize i ocjene iskaza svjedoka P. uzeo u obzir nesporan podatak da je oštećenica naknadno s njim prestala komunicirati, a iskaz P. ne nudi nikakvo objašnjenje za takvu promjenu ponašanja oštećenice, dok oštećeničin navod da joj je svjedok P. naknadno nudio 80.000,00 eura za šutnju i pitao zna li s kim ima posla predstavlja itekako uvjerljiv razlog za takav postupak. U točkama 17.4. i 17.5. sud prvog stupnja na isti je način pristupio analizi i ocjeni iskaza A. M. i R. V., te iznio detaljne, uvjerljive i racionalne razloge za svoja utvrđenja, koja u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud i nema im što dodati pa se radi izbjegavanja ponavljanja žalitelj na njih upućuje.

8.10. Optuženi D. Š. također se poziva na sadržaj komunikacije između njega i oštećenice zabilježen na njegovom mobitelu i način odijevanja oštećenice (tvrdnjom da haljina koju je nosila kritične zgode ne odgovara "poslovnom načinu odijevanja" kako ona to govori), sugerirajući očito time da ga je oštećenica provocirala odnosno da je u najmanju ruku s njim njegovala odnos koji nije bio strogo poslovan. Međutim, takvi prigovori potpuno su deplasirani, jer se njima zapravo nastoji ustanoviti neki doprinos oštećenice u inkriminiranom djelu, a što je neprihvatljivo. Žrtva kaznenog djela silovanja zasigurno ne provocira i ne želi agresivno ponašanje počinitelja koje ju ponižava i usmjereno je na njezinu intimu, te je to suprotno zaštitnom objektu ove grupe kaznenih djela, odnosno slobodi odlučivanja u intimnoj sferi koja podrazumijeva da svaka osoba ima pravo potpuno slobodno odlučiti hoće li, kada i s kim stupiti u bilo kakve intimne kontakte, pri čemu način ophođenja koji je prethodio takvom kontaktu i odjeća neke osobe nemaju nikakvo značenje niti predstavljaju prešutni pristanak ili poziv, kako se to očito insinuira žalbom.

8.11. Iz izloženih razloga prvostupanjski sud je u pogledu postojanja kaznenog djela silovanja i odgovornosti optuženika za to djelo potpuno i pravilno utvrdio sve relevantne činjenice.

9. Iako optuženik u žalbi ne osporava posebno zaključke prvostupanjskog suda u pogledu kaznenog djela spolnog uznemiravanja, za zaključiti je da prigovori optuženika o kojima je već bilo govora pod točkom 8.9. ove presude idu i u tom pravcu. Međutim, osnovano je prvostupanjski sud prihvatio kao uvjerljiv i vjerodostojan iskaz oštećenice koja je opisala dvomjesečno optuženikovo ponašanje prema njoj koje je uključivalo radnje koje nesumnjivo predstavljaju spolno uznemiravanje (optuženik je tražio da ga pri dolasku na posao zagrli i poljubi u obraz, govorio da je noću sanja i da je u njegovim snovima divlja i vrišti, pitao gleda li porniće, stavljao ruku na koljena, dirao po nogama i stražnjici, a kad bi mu micala ruku i govorila da to ne čini govorio da je hladna prema njemu i da je frigidna). Ne samo što je iskaz oštećenice detaljan, emotivno obojen i dosljedan, nego se njeni navodi o neprimjerenom ponašanju optuženika podudaraju s onim što je iskazala svjedokinja A. L., koja je također imala nekoliko neugodnih situacija s optuženikom, a i sama je vidjela kako je jednom prilikom optuženik dirao po stražnjici oštećenicu Đ. L. Identično iskustvo s optuženikom imala je i svjedokinja V. B. koja je i logično i uvjerljivo objasnila zbog čega i sama nije prijavila optuženika. Podatak što svjedokinja P. D., također zaposlenica optuženika, nije imala takvih iskustava ni na koji način ne dovodi u sumnju iskaze ostale tri svjedokinje. Nije potrebno radi uvjerljivosti iskaza oštećenice da je svaka ženska osoba zaposlena u A. S.imala ista iskustva kao oštećenica, niti se to optuženiku inkriminira.

9.1. Kraj takvog stanja stvari opravdano je prvostupanjski sud utvrdio da su dokazani svi bitni elementi inkriminacije kaznenog djela spolnog uznemiravanja i za to ga djelo proglasio krivim.

10. Zbog odluke o kazni žale se obje stranke.

10.1. Državni odvjetnik smatra da je prvostupanjski sud pogrešno olakotnim cijenio da je optuženik prije tridesetak godina bio uspješan boksač, da je magistrirao i doktorirao i ostvario uspješnu profesionalnu karijeru jer to ni na koji način je umanjuje značaj i težinu počinjenih kaznenih djela, već se upravo od akademski obrazovanih ljudi očekuje da budu primjer drugima. Nedovoljno je, nadalje, cijenjena jačina povrijeđenog dobra i način počinjenja djela, naglašavajući da je optuženik bio nadređen žrtvi pa je, koristeći tu nadmoć žrtvu spolno uznemiravao, svjestan da ona to ne želi, a ponižavao ju je dodatno tražeći od nje da vodi i brigu o čišćenju njegovog stana i opskrbljenosti namirnicama, vikao na nju i tretirao je kao sluškinju. Precijenjen je i podatak da je otac dvoje djece, a nije dovoljno uzeto u obzir njegovo ponašanje prema drugim podređenim zaposlenicama (V. B. i A. L.). Nalazi da je optuženik svojim ponašanjem demonstrirao ponižavanje oštećene ne samo kao osobe, nego i kao žene, tretirajući je s nepoštivanjem, pokazujući koliko je nebitna, što potvrđuje iznoseći u obrani kako se radi o ženi upitna morala, promašenog života s loše odabranim partnerom, uz sugestiju da je dovedena na radno mjesto samo da njega diskreditira kao kandidata za mjesto predsjednika H. Ističe da optuženik nije pokazao ni tragove eventualnog žaljenja, te da inkriminirana djela čini na poslu, u radnim prostorijama i uredu, zbog čega predlaže i da se optuženiku izrekne sigurnosna mjera iz članka 71. stavak 1. KZ/11., odnosno zabrana obavljanja određene dužnosti ili djelatnosti – svake rukovodeće funkcije u primjerenom trajanju, kao i da se optuženiku za predmetna djela utvrde kazne zatvora u duljem trajanju i osudi ga se na jedinstvenu kaznu zatvora u duljem trajanju.

10.2. Optuženi D. Š. navodi kako se nalazi u šezdesetim godinama života, da nikada ranije nije osuđivan, da se radi o djelima okolnosti počinjenja kojih odstupaju "samo u smjeru blaže pojavnosti", odnosno da je sve svedeno na tvrdnju "o prerastanju navodnog spolnog uznemiravanja u djelo silovanja isključivo temeljem tvrdnje o kratkotrajnoj penetraciji prstom". Nalazi i da je potcijenjeno njegovo loše zdravstveno stanje, pa predlaže da mu se izrekne blaža kazna.

11. Ovaj drugostupanjski sud razmotrio je po prvostupanjskom sudu utvrđene pojedinačne kazne zatvora za svako od počinjenih djela i izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora u svjetlu ovako suprotstavljenih stanovišta stranaka te utvrdio da je prvostupanjski sud adekvatno utvrdio i cijenio sve okolnosti relevantne za izbor vrste i mjere sankcije i da žalbe stranaka zbog odluke o kazni nisu osnovane. Naime, sud prvog stupnja obrazloženju odluke o kazni posvetio je odlomke pod točkama 23.1., 23.2., 23.3., 23.4. i 23.5. te je detaljno analizirao i ocijenio sve što je od utjecaja na odluku kazni i to kako u odnosu na svako od počinjenih djela, tako i u odnosu na jedinstvenu kaznu zatvora. Pritom je identificirao, pobrojao i opisao sve otegotne okolnosti koje karakteriziraju svako od počinjenih djela, a koje u žalbi ponavlja državni odvjetnik, a izostanak žaljenja ispravno nije uzeo u obzir jer je to dosljedno obrani optuženika koji osporava počinjenje djela pa nije prihvatljivo to uzimati otegotnim. Također prvostupanjski sud nije zanemario postojanje olakotnih okolnosti, jer podaci o ranijem životu optuženika nisu irelevantni a niti se mogu jednoznačno tumačiti kako to sugerira državni odvjetnik. Druga je stvar koliko su te okolnosti značajne i pretežu li sve okolnosti koje u žalbi navodi optuženi D. Š. prvostupanjski je sud imao na umu pa i izdvojio u točki 23.1. presude. Zdravstveno stanje optuženika nije do te mjere loše da bi se moglo kvalificirati kao olakotna okolnost pa je prvostupanjski sud opravdano takvom nije vrednovao. Prilikom utvrđivanja pojedinačnih kazni zatvora prvostupanjski sud se odmaknuo od posebnih zakonskih minimuma za počinjena djela, pa je tako za kazneno djelo spolnog uznemiravanja utvrdio kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci (prema odredbi članka 156. stavak 1. KZ/11. koja je bila na snazi u vrijeme počinjenja kaznenog djela zapriječena je kazna zatvora do jedne godine, što podrazumijeva da je najmanja mjera bila tri mjeseca), koja u dovoljnoj i adekvatnoj mjeri odražava sve utvrđene okolnosti, uključujući i težinu djela i razne modalitete njegovog počinjenja, a za kazneno djelo silovanja utvrdio kaznu zatvora u trajanju od dvije godine (prema odredbi članka 153. stavak 1. i 2. u vezi s člankom 152. stavak 1. KZ/11. koja je na snazi u vrijeme počinjenja djela bila zapriječena kazna zatvora od jedne do deset godina), u kojoj su po ocjeni ovog drugostupanjskog suda adekvatno izražene sve ispravno utvrđene olakotne i otegotne okolnosti i težina kaznenog djela. Stoga po ocjeni ovog drugostupanjskog suda nema mjesta ni utvrđivanju blažih, ali ni strožih kazni zatvora. U jedinstvenoj kazni zatvora od dvije godine i šest mjeseci odgovarajuće dolazi do izražaja vremenska i sadržajna povezanost kaznenih djela za koja je optuženik proglašen krivim iz kojih je razvidno da su počinjena djela u suštini rodno motivirana budući da optuženik prilikom njihova počinjenja manifestira svoju superiornost bazirajući je na činjenici da je muškarac dok je žrtva žena čiju ulogu optuženik percipira kao podložnu u raznim sferama života (intimnoj, da za njega radi obavlja i poslove služavke) i počiniteljeva ličnost, pa je i ta kazna optimalno odmjerena te će se njom postići svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11.

12. Ovaj drugostupanjski sud, nadalje, prihvaća kao razumno i logično obrazloženje s kojim prvostupanjski sud navodi razloge zbog kojih nije izrekao optuženiku sigurnosnu mjeru iz članka 71. KZ/11., a državni odvjetnik u žalbi ne navodi nijednu novu okolnost koja bi dovodila u pitanje takvo rezoniranje.

13. Slijedom iznesenog, trebalo je na temelju članka 482. ZKP/08. presuditi kao u izreci.

U Zagrebu 27. veljače 2024.

Predsjednik vijeća:

Željko Horvatović, v.r.