1

                            Poslovni broj Gž-623/2023-3

 

   

 

     Poslovni broj Gž-623/2023-3

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Brankice Malnar, predsjednice vijeća, Alena Perhata člana vijeća i suca izvjestitelja i Tajane Polić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. L. iz S., OIB: …, zastupanog po punomoćniku I. B., odvjetniku iz S., protiv tuženika R. A. d. d. iz Z., OIB: …, zastupane po punomoćniku B. I., odvjetniku iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-884/2019-18 od 23. prosinca 2022. godine, u sjednici vijeća koja je održana dana 06. prosinca 2023. godine,

 

 

p r e s u d i o  j e

 

I              Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-884/2019-18 od 23. prosinca 2022. godine.

 

II              Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

 

Obrazloženje

 

1.              Presudom prvostupanjskog suda (točka I. izreke) naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 8.261,85 kuna[1]/1.096,54 eura, temeljem preplate po osnovi ništetne promjenjive kamatne stope, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose glavnice od njihove dospjelosti pa do isplate, sve pobliže naznačeno u izreci.

 

2.              U točki II. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 35.382,27 kuna/4.696,03 eura, temeljem preplate po osnovi ništetne valutne klauzule švicarski franak (u nastavku teksta: CHF), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačno naznačene iznose glavnice koja teče od njihove dospjelosti do isplate, na način kako je pobliže navedeno u izreci.

 

3.               U točki III. izreke naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju parnični trošak u iznosu od 20.947,00 kuna/2.780,15 eura, sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućom od 23. prosinca 2022. godine do isplate.

 

4.              Protiv te presude pravovremenu žalbu podnosi tuženik, iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, 80/22 i 114/22, u nastavku teksta: ZPP), te predlaže da se ova odluka preinači, ili da se ista presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a podnosi i zahtjev za naknadu troškova postupka po žalbi.

 

5.              Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

6.              Žalba nije osnovana.

 

7.              Sud prvog stupnja na temelju sadržaja priložene dokumentacije, nalaza i mišljenja vještaka knjigovodstveno-financijske struke L. J., te iskaza tužitelja, u bitnome utvrđuje da je predmet ovog parničnog postupka zahtjev tužitelja radi isplate temeljem ništetnih odredaba predmetnog Ugovora o kreditu broj: 158-50-3903570 od 01. veljače 2007. godine (u nastavku teksta: Ugovor) koje se odnose na ugovorenu redovnu kamatu koja je promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama tuženika, te ugovorenu valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica u CHF.

 

8.              U vezi toga utvrđuje da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili potonji Ugovor temeljem kojeg je tužitelju odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 35.048,34 CHF, obračunato po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, pri čemu je ugovorena redovna kamata od 5,55%, koja je promjenjiva u skladu s odlukama o kamatnim stopama kreditora (tuženika).

 

9.              Nadalje utvrđuje da je u odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate, kao i valutne klauzule, vođen sudski postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, u kojem je dana 04. srpnja 2013. godine donesena presuda poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je i ovdje tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, te da su kroz utuženo razdoblje povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim odlukama banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa da je time tuženik postupio suprotno odredbama važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) kroz utuženo razdoblje, i to člancima 81., 82., 90., a od 07. kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 89/09 i 133/09), i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine odbijena između ostalog i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, te je navedena odluka potvrđena u dijelu povrede kolektivnog interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica za CHF.

 

9.1.              Stoga utvrđuje da je taj sud u skladu s odredbom članka 502.c ZPP-a, te odredbom članka 87. Zakona o zaštiti potrošača vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. za utvrđenje da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i o valutnoj klauzuli.

 

10.              Nadalje utvrđuje da je tužitelj u konkretnom slučaju potrošač, u smislu odredbe članka 3. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03, u nastavku teksta: ZZP/03), jer da je u pravni odnos s tuženikom koji u skladu s odredbom članka 3. točka 2. ZZP/03 predstavlja trgovca, stupio radi kupnje automobila, pri čemu utvrđuje da isti nije u vezi predmetnog Ugovora pojedinačno pregovarao s tuženikom o svakoj Ugovornoj odredbi, niti je bio upoznat s vezanošću kredita uz CHF, odnosno što to znači, kao niti s promjenjivom kamatnom stopom, pa utvrđuje da tužitelju prilikom pregovaranja nije na transparentan način objašnjen rizik ugovaranja predmetnog kredita u valuti CHF i o promjenjivoj kamatnoj stopi, a da je Ugovor sastavljen kao standardni ugovor tuženika.

 

10.1.              Naime, prvostupanjski sud utvrđuje da je tužitelj u vezi predmetnog Ugovora isključivo pregovarao s tuženikom o visini kredita i o mjesečnom anuitetu (tada početnom), te da je isti postupao kao potrošač, u smislu odredbe članka 3. stavak 1. točka 1. ZZP/03, a da su navedene stavke s vremenom dijelom izmijenjene, i to u takvom omjeru da je ta izmjena za tužitelja predstavljala nerazmjerno opterećenje (visina mjesečnih anuiteta), a u odnosu na korist koju je isti ostvario od predmetnog kredita (nerazmjer između onoga što je tuženik dao i koristi koju je u konačnici ostvario).

 

11.              S obzirom na utvrđenu ništetnost naznačenih odredaba Ugovora, sud prvog stupnja utvrđuje da se iste ne mogu primijeniti između stranaka, te da tuženik nema pravo na naplatu svoje tražbine na temelju takvih Ugovornih odredaba, već da je u skladu s odredbom članka 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, u nastavku teksta: ZOO) dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima, pa da isti ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta, i to kao razliku između iznosa kojeg je platio na temelju obračuna tuženika prema promjenjivoj kamatnoj stopi i iznosa obračunatog prema početnoj stopi od 5,55% za redovnu kamatu. Osim toga, utvrđuje kako tužitelju pripada i pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta koja se odnosi na razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF, a prema otplatnom planu koji je tužitelju uručen nakon sklapanja Ugovora.

 

12.              U vezi toga utvrđuje neosnovanim istaknuti prigovor zastare utužene tražbine, jer utvrđuje da je podnošenjem tužbe od strane tužitelja Udruge Potrošač-Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu dana 04. travnja 2012. godine, koja u svojoj suštini predstavlja postupanje koje je izravno i uzročno povezano sa činjeničnim utvrđenjima iz ovog postupka, a koja je podnesena u smislu odredbe članka 502.a ZPP-a, prekinuta zastara utužene tražbine za sva potraživanja koja su dospjela zaključno sa 04. travnjem 2007. godine, u smislu odredbe članka 241. ZOO-a, nakon čega je ista u skladu s odredbom članka 245. stavak 1. ZOO-a počela ponovno teći pravomoćnošću odluke Trgovačkog suda u Zagrebu od 04. travnja 2012. godine, odnosno 14. lipnja 2018. godine donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10. Utvrđujući da je predmetna tužba podnesena dana 28. lipnja 2021. godine, a da je najstarije utuženo potraživanje tužitelja dospjelo do 17. prosinca 2007. godine, sud prvog stupnja utvrđuje kako utužena tražbina nije u zastari, kako u odnosu na glavnicu, tako i u pogledu sporednih potraživanja-kamata, pri čemu utvrđuje kako nije zastarjelo niti potraživanje tužitelja iz podneska od 24. srpnja 2022. godine u kojem je isti uredio tužbeni zahtjev nakon izvršenog vještačenja, jer da od ponovnog tijeka zastare, odnosno 14. lipnja 2018. godine, pa do specifikacije tužbenog zahtjeva nije protekao petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO-a, u vezi s odredbom članka 215. tog Zakona.

 

13.              Na temelju nalaza i mišljenja vještaka knjigovodstveno-financijske struke L. J., za kojeg utvrđuje da je stručno i nepristrano, pa ga kao takvog i prihvaća, utvrđuje da je uslijed povećanja kamate za razdoblje otplate predmetnog kredita tužitelj bio zadužen i platio je kamate u ukupnom iznosu od 7.781,91 CHF, a da je za to razdoblje zaduženje po početnim uvjetima iznosilo 6.136,57 CHF, pa da je isti platio više 1.645,34 CHF u odnosu na početne uvjete iz Ugovora, pri čemu ukupna preplata kamate ako se mjesečni iznosi više plaćenih kamata preračunaju po tečaju na dan dospijeća anuiteta iznosi 8.261,85 kuna, dok pozitivna tečajna razlika iznosi 35.382,27 kuna, slijedom čega utvrđuje da tužitelju pripada pravo na isplatu naznačenih novčanih iznosa, kao i pravo na isplatu pripadajućih zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice od dana kada su izvršene uplate do isplate, u skladu s odredbama članaka 29. stavak 2. i 1115. ZOO-a, s time da utvrđuje kako tuženiku ne pripada pravo na naknadu tzv. negativne tečajne razlike u iznosu od 829,91 kuna za razdoblje u kojem je tečaj na dan dospijeća anuiteta bio niži od tečaja na nad isplate predmetnog kredita, jer da tužitelj nije utužio mjesece u kojima je nastala ta razlika, niti je tuženik za potonji iznos istaknuo protutužbeni zahtjev ili prigovor radi prijeboja, pa da bi uračunavanjem takvih negativnih razlika bio prekoračen tužbeni zahtjev, u smislu odredbe članka 2. ZPP-a.

 

14.              U vezi toga utvrđuje kako je tuženik u prilog svojim navodima kojima osporava tužbu i tužbeni zahtjev priložio u spis informativne letke i podatke, ali utvrđuje da su te činjenice bile poznate i u vrijeme provođenja spomenutog sudskog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pa u tom smislu cijeni sadržaj tih isprava.

 

15.              Iz navedenih razloga, a pozivom i na odredbu članka 81. stavak 1. ZZP/03, za koju utvrđuje da je u osnovi identična odredbi članka 96. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13), kao i odredbi članka 49. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14, 110/15 i 14/19), kao i pozivom na odredbu članka 81. stavak 2., 3. i 4. ZZP/03, odlučuje kao u točkama I. i II. izreke pobijane presude.

 

16.              Odluku o parničnim troškovima temelji na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a.

 

17.              Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavak 2. ZPP-a, utvrđeno je da u provedenom postupku i prilikom donošenja pobijane presude nije počinjena neka od tih povreda, pa dakle niti ona propisana odredbom članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju indirektno upućuje tuženik, jer je sud prvog stupnja utvrdio sve činjenice koje su od odlučnog značaja za presuđenje, pa tako i one koje se odnose na to da li je sporna Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli tužitelju bila jasna i da li mu je bila protumačena.

 

18.              Nije ostvarena niti bitna postupovna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a, na koju sadržajem žalbe ukazuje tuženik, jer istome nije nezakonitim postupanjem suda onemogućeno raspravljanje u postupku.

 

18.1.              Naime, netočni su navodi žalitelja da sud prvog stupnja nije proveo dokaz saslušanjem parničnih stranaka, a to stoga jer je na ročištu koje je u ovom predmetu održano dana 07. srpnja 2022. godine saslušan tužitelj, pri čemu tuženik nije predložio da se na pravno relevantne okolnosti sasluša i njegov zakonski zastupnik, već jedino svjedok (njegov djelatnik) A. S., od kojeg prijedloga je isti odustao na gore navedenom ročištu, s time da je na istom ročištu odbijen prijedlog tuženika za saslušanjem kao svjedoka javnog bilježnika I. Č., jer je isti preminuo, a pravilno je na tom ročištu odbijen i prijedlog tuženika za provođenje vještačenja na okolnost kretanja tržišnih parametara za sporno razdoblje Ugovora, u kontekstu promjene kamatne stope, jer bi provođenje tog dokaza, a kraj utvrđenja o ništetnosti naznačenih Ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli bilo suvišno.

 

19.              Neosnovano tuženik žalbom ukazuje i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 8. ZPP-a, jer iz pravilnog utvrđenja suda proizlazi da su činjenice na koje se isti poziva u vezi s ispravama koje je dostavio u spis u svrhu dokazivanja da Ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije ništetna bile poznate i u vrijeme vođenja spomenutog sudskog postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu poslovni broj P-1401/2012, pri čemu valja dodati kako iz većine tih isprava, tj. priložene „Informacije za klijente: Načela za utvrđivanje promjene kamatnih stopa za kredite i depozite i Načela za utvrđivanje promjene naknada za usluge“ (list 19 spisa), zatim „Općih uvjeta poslovanja sa stanovništvom“ (list 20 i 21 spisa) i „Pravilnika o obračunu kamata i naknada“ (list 24-46 spisa) proizlazi da su iste donesene i/ili se primjenjuju nakon što je dana 01. veljače 2007. godine zaključen predmetni Ugovor, pa s obzirom na to tužitelj za kojeg je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da isti u konkretnom slučaju ima pravni status potrošača, u smislu odredbe članka 3. točka 1. ZZP/03, nije u vrijeme zaključenja Ugovora mogao imati saznanja o sadržaju tih isprava, a tuženik nije dokazao da je tužitelj u to vrijeme bio upoznat sa odredbama priloženih „Općih uvjeta poslovanja sa stanovništvom“ od 11. ožujka 2005. godine (list 22 i 23 spisa), kao i odredbama „Pravilnika o obračunu kamata i naknada“ iz siječnja 2007. godine (list 47-68 spisa).

 

20.              Nadalje, nisu osnovani niti žalbeni navodi kojima se indirektno ukazuje na postojanje bitne postupovne povrede iz članka 354. stavak 1. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 221. ZPP-a, a to stoga jer je prvostupanjski sud pravilnom primjenom pravila o teretu dokazivanja utvrdio da se na predmetni Ugovor primjenjuju pravna utvrđenja iz sudskog postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu poslovni broj P-1401/2012, sve to u smislu odredbe članka 502.c ZPP-a.

 

21.              Tuženik neosnovano sadržajem žalbe ukazuje i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 191. stavak 1. tog Zakona, jer predmetna tužba nije bila neuredna, već je tužitelj koristeći se svojim ovlaštenjem iz odredbe članka 186.b stavak 3. ZPP-a postavio tužbeni zahtjev na način kako je propisano tom odredbom ZPP-a, a nakon što je provedeno knjigovodstveno-financijsko vještačenje postavio je odgovarajući tužbeni zahtjev o kojem je odlučeno pobijanom presudom, pa postupajući na takav način nije došlo do objektivne preinake tužbe.

 

22.              Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio ništetnima sporne odredbe predmetnog Ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica u CHF, pa je posljedično tome osnovano udovoljio zahtjevu tužitelja radi isplate novčanih iznosa naznačenih u točkama I. i II. izreke pobijane presude, s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose glavnice od dana stjecanja tih iznosa po tuženiku kao nepoštenom stjecatelju pa do isplate, u skladu s odredbom članka 81. ZZP/03, te odredbama članaka 29. stavak 2., 323. stavak 1., 1111. i 1115. ZOO-a, sve to iz jasnih i pravno utemeljenih razloga koje kao takve prihvaća i ovaj sud i u kojima je sadržan odgovor na žalbene navode, a na koje se radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja upućuje tuženika, slijedom čega su neosnovani svi oni žalbeni navodi kojima tuženik osporava pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja, kao i pravilnost primijenjenog materijalnog prava, budući su izraz i posljedica subjektivne ocjene provedenih dokaza.

 

23.              Naime, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 01. 11. 2004. godine do 31. 12. 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01. 11. 2004. godine do 06. 08. 2007. godine, i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. 08. 2007. godine do 31. 12. 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 12/05, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09), i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. 09. 2003. godine do 31. 12. 2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10. 09. 2003. godine do 06. 08. 2007. godine, i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. 08. 2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09), i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedena presuda je u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivim kamatama potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine, u odnosu na koju je Vrhovni sud u presudi poslovni broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. godine odbio reviziju, a u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovorne odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine, u pogledu koje je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. godine odbijena revizija.

 

24.              Pogrešno stoga tuženik smatra da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta primjeni utvrđenja iz potonjih odluka navedenih sudova, a to stoga jer protivno proizlazi iz odredbe članka 502.c ZPP-a, pa je u tom kontekstu neosnovano pozivanje tuženika na odredbu članka 295. ZOO-a, dok na njegove tvrdnje kako usvojeni tužbeni zahtjev ide za time da su Ugovorne strane imale namjeru ugovoriti fiksnu kamtnu stopu, pa da je pobijana presuda protivna njihovoj volji i odredbama ZOO-a, valja odgovoriti da u situaciji kada je iz navedenih razloga naznačena Ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, valja u smislu odredbe članka 26. stavak 3. ZOO-a primijeniti onu kamatu čija stopa je određena u Ugovoru, tj. 5,55 % godišnje, pa su neosnovani navodi tuženika da je vještaku financijske struke pogrešno određen zadatak vještačenja. Pri tome okolnost da bi tužitelj u određenom razdoblju plaćao manje iznose anuiteta zbog smanjenja tečaja ni u čemu ne utječe na osnovanost njegovog zahtjeva za isplatu preplaćenih novčanih iznosa temeljem u ovom postupku utvrđenih ništetnih Ugovornih odredaba, niti bi to značilo da sporne Ugovorne odredbe nisu uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, s time da je pravilno sud prvog stupnja postupio kada od novčanog iznosa za kojeg je utvrdio da pripada tužitelju nije oduzeo iznose na temelju tzv. negativne tečajne razlike, pravilno utvrđujući da tuženik u tom pogledu nije istaknuo protutužbeni zahtjev radi isplate tih iznosa, niti prigovor radi prijeboja.

 

25.              Na navode tuženika kojima i u žalbi ponavlja prigovor zastare utužene tražbine valja odgovoriti da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, u vezi čega je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. godine zauzeto objedinjeno pravno shvaćanje koje prihvaća i ovaj sud, a prema kojem ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, kao što je slučaj u ovoj pravnoj stvari, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.  Podnošenjem kolektivne tužbe u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 prekinuta je zastara predmetne tražbine, koja prema pravilnom utvrđenju suda nije nastupila do tog dana, pa rokovi zastare ponovno počinju teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u tom predmetu (u pogledu ništavosti odredbe o promjenjivoj kamati od 13. lipnja 2014. godine, odnosno ništavosti odredbe o valutnoj klauzuli od 14. lipnja 2018. godine), a budući je predmetna tužba podnesena dana 02. siječnja 2019. godine, to je prvostupanjski sud pravilno odbio tuženikov prigovor zastare, jer iz navedenog proizlazi da je tužba podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka propisanog odredbom članka 225. ZOO-a.

 

26.              Pravilna i zakonita je i odluka o parničnim troškovima, jer se temelji na pravilnoj primjeni odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a, pri čemu tužitelju na dosuđene parnične troškove pripadaju i zatezne kamate od presuđenja do isplate, u skladu s odredbom članka 151. stavak 3. ZPP-a, dakle sve na način kako je pravilno odlučeno pobijanom presudom.

 

27.              S obzirom na navedeno, za odluku o žalbi nisu od značaja preostali žalbeni navodi, jer se njima ne dovodi u dvojbu pravilnost i zakonitost pobijane presude.

 

28.              Stoga je žalbu tuženika valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu, u skladu s odredbom članka 368. stavak 1. ZPP-a.

 

29.              Budući da tuženik nije uspio u žalbenom postupku, to je primjenom odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova tog postupka.

 

U Rijeci, 06. prosinca 2023.

 

PREDSJEDNICA VIJEĆA

 

         Brankica Malnar