Republika Hrvatska
Visoki kazneni sud Republike Hrvatske
Zagreb, Savska cesta 62
Poslovni broj: I Kž-415/2023-9
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki kazneni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Horvatovića predsjednika vijeća, te Sanje Katušić-Jergović i Marije Balenović članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Buge Mrzljak Stenzel, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog T. J. zbog kaznenog djela iz članka 154. stavak 2. u vezi s člankom 154. stavak 1. točke 1. i članka 153. stavak 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 126/19. i 84/21.; dalje: KZ/11.) i drugih, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženog T. J. podnesenima protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 7. rujna 2023. broj K-4/2023-72, u sjednici održanoj 27. veljače 2024., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice, optuženog T. J. i njegovog branitelja odvjetnika D. M.,
p r e s u d i o j e
Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženog T. J. kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom optuženi T. J. proglašen je krivim zbog kaznenog djela protiv spolne slobode, teškog kaznenog djela protiv spolne slobode iz članka 154. stavak 2. u vezi sa stavkom 1. točke 1. i članka 153. stavak 2. KZ/11., činjenično i pravno opisanog pod točkom 1. izreke, i kaznenog djela protiv imovine, oštećenja tuđe stvari iz članka 235. stavak 1. KZ/11., činjenično i pravno opisanog pod točkom 2. izreke, te je, nakon što su mu za počinjena djela utvrđene pojedinačne kazne zatvora, i to za djelo pod točkom 1. na temelju članka 154. stavak 2. u vezi s člankom 34. stavak 2. i člankom 48. stavak 1. i člankom 49. stavak 1. točke 2. KZ/11. u trajanju od tri godine, a za kazneno djelo pod točkom 2. na temelju članka 235. stavak 1. KZ/11. u trajanju od šest mjeseci, osuđen na temelju članka 51. stavak 2. KZ/11. na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i četiri mjeseca. U tu kaznu mu je na temelju članka 54. KZ/11. uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 24. rujna 2022. nadalje.
1.1. Na temelju članka 158. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22., dalje: ZKP/08.) optuženi T. J. obvezan je oštećenom TD M.-S. d.o.o. K. na ime imovinskopravnog zahtjeva isplatiti iznos od 7.385,57 eura u roku od 15 dana, dok je u preostalom dijelu imovinskopravnog zahtjeva oštećeno TD M.-S. d.o.o. upućeno u parnicu.
1.2. Na temelju članka 158. stavak 2. ZKP/08. oštećena žrtva I. O. je upućena u parnicu s imovinskopravnim zahtjevom.
1.3. Na temelju članka 148. stavak 6. u vezi s člankom 145. stavak 2. točke 1. do 6. ZKP/08. optuženi T. J. oslobođen je obveze naknade troškova kaznenog postupka, osim troškova nagrade i nužnih izdataka opunomoćenika žrtve o visini kojih će sud odlučiti posebnim rješenjem, a koji iznos je dužan platiti u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana.
2. Protiv te presude žalbe su podnijeli Županijsko državno odvjetništvo u Varaždinu i optuženi T. J.
2.1. Državni odvjetnik žali se zbog odluke o kazni i predlaže da se pobijana presuda preinači i "optuženiku za kazneno djelo iz članka 154. stavak 1. točke 1. u vezi s člankom 153. stavak 2. u vezi s člankom 34. KZ/11. utvrdi kazna zatvora u dužem trajanju i da se potom optuženiku izrekne jedinstvena kazna zatvora u dužem vremenskom trajanju".
2.2. Optuženi T. J. žali se osobno i po branitelju D. M., odvjetniku u Č. U osobno podnesenoj žalbi ne navodi žalbene osnove, a iz navoda slijedi da se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a u žalbi podnesenoj po branitelju ističe žalbene osnove zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenoj sankciji s prijedlogom da se "pobijana presuda u smislu žalbenih navoda ukine ili preinači". Oba podneska razmatraju se kao jedna žalba.
3. Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je optuženi T. J. po branitelju odvjetniku D. M. s prijedlogom da "Visoki kazneni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu u smislu žalbenih navoda optuženog ukine ili preinači".
4. Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavak 1. ZKP/08., dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na razgledanje.
5. U skladu sa zahtjevom istaknutim u žalbi optuženika, o sjednici vijeća izviješteni su optuženik, njegov branitelj i državni odvjetnik. Na sjednicu vijeća pristupio je branitelj optuženika odvjetnik D. M., a prisutnost optuženika osigurana je uređajem za audio- video vezu sa Zatvorom, dok državni odvjetnik nije pristupio, pa je sjednica održana u njegovoj odsutnosti na temelju članka 475. stavak 3. ZKP/08.
6. Žalbe nisu osnovane.
7. Optuženik smatra da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka, parafrazirajući tekst odredbe članka 468. stavak 1. točke 11. ZKP/08., koju doduše ne označuje. Međutim, u nastojanju da konkretizira u čemu nalazi tu povredu ostvarenom, kritizira zaključak prvostupanjskog suda u pogledu počinjenja kaznenog djela iz članka 154. stavak 1. točke1. u vezi s člankom 153. stavak 2. i članka 34. KZ/11., čime u suštini pobija ispravnost utvrđenih činjenica, a u cijelosti izostaju razlozi i konkretizacija ostvarenja pojedinih inačica bitne postupovne povrede iz članka 468. stavak 1. točke 11. ZKP/08. Ispitivanjem, pak, pobijane presude u skladu s obvezom iz članka 476. stavak 1. točke 1. ZKP/08. ovaj drugostupanjski sud utvrdio je da nije počinjena niti jedna bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju pazi po službenoj dužnosti.
8. Najvećim dijelom žalbenih navoda optuženik pobija ispravnost i potpunost utvrđenih činjenica prvostupanjskog suda koje se odnose na kazneno djelo iz članka 154. stavak 1. točke 1 u vezi s člankom 153. stavak 2. i članka 34. KZ/11., iznoseći vlastitu analizu i ocjenu izvedenih dokaza i sugerirajući drugačije zaključke od onih iz prvostupanjske presude.
8.1. Međutim, ovaj drugostupanjski sud utvrdio je da je sud prvog stupnja proveo sve raspoložive dokaze, koje je, kao i obranu optuženika, valjano i savjesno analizirao i kritički ocijenio i to pojedinačno i u međusobnoj ovisnosti, te je za svoje zaključke iznio adekvatne i prihvatljive razloge, pa se tim zaključcima ne nalazi prigovora.
8.2. Optuženik nastoji iskazu svjedokinje žrtve I. O. dati drugačije tumačenje, pozivajući se na pojedine navode iz njezinog iskaza uz sugestiju da je jedino žrtva ta koja može s izvjesnošću zaključiti jesu li radnje optuženika predstavljale pokušaj teškog kaznenog djela protiv spolne slobode ili se pak radi o nečem drugom, navodeći da je nastojao žrtvu javno osramotiti. Osim toga optuženik osporava ispravnost utvrđenja stupnja krivnje, kritizirajući nalaz i mišljenje psihijatrijskog vještaka da je prilikom počinjenja radnji opisanih u točki 1. izreke optuženik bio potpuno ubrojiv, jer to nalazi proturječnim zaključku istog vještaka koji smatra da je optuženik bio smanjeno ubrojiv prilikom počinjenja kaznenog djela iz točke 2. , a koje je optuženik i priznao. Konačno, osporava da je i u jednom trenutku imao namjeru ostvarenja spolnog odnosa protiv volje žrtve, odmah potom dodajući da "je sama namjera imanja spolnog odnosa zbog kompleksnosti odnosa optuženog i žrtve u nekom trenutku moguće i postojala, no ne protivno volji žrtve", pa je "optuženik stao u trenutku kada je žrtva izgovorila riječi: "Ako nastaviš, ovo će biti silovanje", ne zbog straha od sankcija nego zato što je u tom trenutku shvatio da postupa protivno volji žrtve".
8.3. Prije svega, neprihvatljivi su prigovori optuženika kojima on nastoji drugačije prikazati suštinu iskaza žrtve I. O.. Naime, ta svjedokinja je tijekom trajanja postupka relativizirala svoje inicijalne navode, nastojeći u određenoj mjeri pogodovati optuženiku i minorizirati nasilnost njegovih postupaka (pa tako ne spominje udarce po stražnjici, izjavljuje da optuženik nije izvadio spolni organ i gurao njezinu glavu prema svom spolnom organu).
8.4. Međutim, prvostupanjski sud je relevantne činjenice, odnosno nasilnost postupanja optuženika i njegovu namjeru pravilno utvrdio iz snimke tog dijela događaja koju je reproducirao na raspravi, a koja ne daje prostora ikakvim dvojbama. Nadalje, i sam optuženik u žalbi priznaje da njegova nasilnost nije sporna, nastojeći takvo ponašanje kvalificirati kao nasilničko ponašanje iz članka 323.a KZ/11. No, iz reproducirane snimke jasno je utvrđeno da je optuženik ušao za oštećenicom u prostor sefa, što je ona bezuspješno pokušala spriječiti, te joj potom oteo i bacio službeni mobitel, a nakon toga ju počeo nasilno svlačiti, čemu se ona nastojala oduprijeti (pri čemu sama navodi da joj je skidao hlače i gaćice na način da joj je to izazivalo bol, a to je razvidno i iz na snimci vidljivog izraza lica žrtve), udarao je žrtvu po stražnjici, podigao i pokušao iznijeti iz prostora sefa, no zbog vrata koja su bila blokirana žrtvinim hlačama u tome nije uspio, pa je ponovno udario po stražnjici. Nakon toga žrtva je sjela na stolicu u blizini vrata, optuženik je izašao iz sefa očito kako bi provjerio što rade gosti u automat klubu, da bi se potom ponovno vratio u sef, dok je žrtva u međuvremenu uzaludno pokušala zatvoriti vrata sefa. Konačno, na snimci je jasno vidljivo da žrtva držeći u ruci službeni novčanik, sjedi na stolici gola od pojasa naniže, da optuženik podiže prsluk i košulju, baca neki predmet pokraj glave žrtve, ona prestrašeno reagira, optuženik potom otkopčava remen na hlačama i hlače, te lijevom rukom iz gaća vadi spolovilo i držeći ga u lijevoj ruci dolazi do žrtve, koju hvata desnim rukom za potiljak kako bi je fiksirao, dok žrtva nastoji odmaknuti glavu od optuženikovog spolovila i pritom optuženiku nešto govori.
8.5. Ovako prikazani slijed zbivanja, neovisno o tome što zvuk nije bio zabilježen, bez ikakve dvojbe govori u prilog zaključku o namjeri optuženika, odnosno da je optuženik htio da ga žrtva oralno zadovolji, pri čemu je žrtva to pokušavala izbjeći. Prvostupanjski sud je pritom prikazanu dinamiku događaja ispravno i logično povezao s navodima žrtve da je optuženiku rekla da će to biti silovanje nastavi li s takvim radnjama, a to uostalom priznaje i sam optuženik. Nema govora o tome da se postupci optuženika, kako su zabilježeni snimkom, mogu kvalificirati kao nasilničko ponašanje kako on to sugerira. Nasilje, odnosno prisila i u tom smislu zlostavljanje žrtve pritom je neizostavni i nužni element kaznenog djela silovanja, odnosno spolnog odnosa pod prisilom, a o čemu se ovdje i radilo. Optuženik, kako je to razvidno iz tijeka događaja, itekako dobro zna da žrtva ne želi nikakav intimniji kontakt, da se brani, no on usprkos tome nastavlja, pa žrtvu nasilno skida, udara ju više puta, te ju hvata za glavu nastojeći joj onemogućiti uzmak i izmicanje. Dakle, nema nikakve dvojbe da žrtva ne samo što nije pristajala na spolni odnos, nego se i nastojala oduprijeti i obraniti od nasrtaja optuženika koji je primijenio silu. Pritom je potpuno irelevantno koji je bio razlog zbog kojeg žrtva nije htjela spolni odnos, jer to nije bitan element inkriminacije niti je važno za ocjenu postupaka optuženika. Spolni odnos, kao i bilo kakav intimni kontakt sam po sebi nije kažnjiv ako u njemu dobrovoljno sudjeluju obje strane. Zaštitni objekt ove grupe kaznenih djela je sloboda svakog pojedinca da odluči hoće li, kada i kako i s kim stupiti u neki spolni kontakt, pri čemu su nevažni razlozi zbog kojih to ne želi. U tom kontekstu potpuno se nepotrebno prvostupanjski sud upustio u ispitivanje oštećenice bi li ona pristala na spolni odnos s optuženikom da na mjestu gdje se događaj odvijao nije bila nadzorna kamera. Naime, razlog zbog kojeg jedan od sudionika ne želi intimni kontakt irelevantan je i nebitan za opstojnost ovog kaznenog djela. Osoba koja ne želi intimni kontakt nikome, pa ni partneru nije dužna objašnjavati zbog čega to ne želi, jer se radi o apsolutnoj slobodi svakog pojedinca u odlučivanju u intimnoj sferi.
8.6. Nadalje, to što žrtva I. O. u iskazu naknadno relativizira postupke optuženika i nastoji ih minorizirati, a obrana pak cijelim nizom pitanja pokušava od žrtve dobiti odgovor kako se nije radilo o pokušaju silovanja, ne utječe na po prvostupanjskom sudu ispravno utvrđeno činjenično stanje. Prizori fiksirani snimkom takvi su da ne dopuštaju drugačije tumačenje postupaka i namjere optuženika, a nastojanje žrtve da donekle umanji ozbiljnost i nasilnost optuženikovih radnji u suprotnosti je s prijedlogom iste žrtve da optuženiku zabrani da joj se približi i s njom kontaktira. Ranija turbulentna veza između optuženika i žrtve također očito tu igra značajnu ulogu, no to ni na koji način ne dovodi u pitanje karakter i prirodu te pravnu kvalifikaciju optuženikovih postupaka tempore criminis. Stoga niti uz žalbu priložena "izjava/očitovanje žrtve I. O." ni na koji način ne može utjecati na ispravnost zaključaka prvostupanjskog suda, pri čemu treba naglasiti da se ne radi o svjedočkom iskazu, jer se iskaz daje pred sudom u usmenoj formi, nakon propisnih upozorenja.
8.7. Optuženik nadalje nastoji dovesti u pitanje stupanj svoje krivnje, inzistirajući na tome da je nalaz i mišljenje psihijatrijskog vještaka o tome da on prilikom počinjenja kaznenog djela iz točke 1. nije bio smanjeno ubrojiv, što nalazi suprotnim zaključku istog vještaka da je prilikom počinjenja kaznenog djela pod točkom 2. ubrojivost optuženika bila smanjena, iako ne u bitnoj mjeri. Međutim, ovdje treba naglasiti da optuženik nije prigovarao nalazu i mišljenju vještaka psihijatra, da je imao priliku postavljati pitanja tom vještaku, kao i da je vještak svoje mišljenje iscrpno objasnio, te za iznesene zaključke iznio razloge koji su logični, dosljedni i razumljivi. Vještakovo mišljenje u skladu je i s kronologijom događaja, tijekom kojeg se emotivno stanje optuženika mijenja, odnosno afektivni naboj raste u skladu sa zbivanjima, a posebno ponašanjem oštećenice koje on nalazi provokativnim, a kako je to prikazano u činjeničnom opisu inkriminacije pod točkom 2. (a budući da se oštećena I. O. nije vratila k njemu – kako je to obećala – već je zaključala vrata prostorije sa sefom u unutrašnjosti automat kluba). Zbog toga žalbeni prigovori optuženika ne dovode u sumnju ispravnost utvrđenog činjeničnog stanja, odnosno stupnja ubrojivosti optuženika o kojem je prvostupanjski sud zaključio na temelju osnovano prihvaćenog nalaza i mišljenja psihijatrijskog vještaka.
8.8. Najzad, optuženikov prigovor kojim nastoji svoj postupak opisan pod točkom 1. prikazati na način da je time htio "javno osramotiti žrtvu" potpuno je neprihvatljiv, neživotan i nelogičan te potpuno demantiran kronologijom zbivanja fiksiranog snimkom nadzorne kamere i s tim povezanim iskazom žrtve svjedoka I. O. koja je optuženiku rekla da se sve snima nadzornom kamerom i da je to što radi silovanje, da bi on nakon toga prekinuo s daljnjim radnjama.
8.9. Iz iznesenih je razloga žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja neosnovana.
9. Zbog odluke o kazni žale se obje stranke.
9.1. Državni odvjetnik smatra da je pojedinačno utvrđena kazna za kazneno djelo iz članka 154. stavak 1. točke 1. u vezi s člankom 153. stavka 2. i 1. i članka 34. KZ/11. (točka 1. izreke) preniska, a zbog toga nalazi i da je jedinstvena kazna zatvora u trajanju od tri godine i četiri mjeseca preblaga. Drži da prvostupanjski sud nije dovoljno cijenio postojeće otegotne okolnosti, dok je istodobno precijenio olakotne okolnosti. Naglašava da je mlađa životna dob prenaglašena i da ju je trebalo staviti u kontekst toga što je vršio kaznena djela u kontinuitetu. Nalazi i precijenjenim odnos žrtve i neprihvatljivo ga kvalificira blagonaklonim ignorirajući da je opunomoćenica žrtve na posljednjem raspravnom ročištu na izričit zahtjev oštećenice stavila prijedlog da se okrivljeniku izrekne zabrana približavanja, uznemiravanja i uhođenja oštećenice i članova njezine obitelji i zabrana približavanja oštećenici na njezinom radnom mjestu, a što sigurno ukazuje na to da se žrtva i dalje boji optuženika.
9.2. Optuženik smatra da odnos žrtve prema djelu ukazuje na kompleksan odnos između nje i optuženika, pozivajući se na izjavu oštećenice od 22. rujna 2023. koju je ona u pisanom obliku dostavila sudu uz žalbu koju je podnijela protiv prvostupanjske presude, a u kojoj izražava gledište da je kazna prestroga. Nalazi i da izrečena kazna ne odgovara težini kaznenog djela, bez obzira kako ono bilo kvalificirano.
9.3. Ovaj drugostupanjski sud razmotrio je odluku o kazni u svjetlu ovako suprotstavljenih stanovišta stranaka, te je utvrdio da su kazne zatvora utvrđene za svako od počinjenih djela adekvatne, a takvom nalazi i izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora. Prilikom utvrđivanja kazne zatvora za kazneno djelo iz članka 154. st. 1. i 2. u vezi s člankom 153. stavkom 2. i 1. i članka 34. KZ/11. iz točke 1. izreke prvostupanjski je sud otegotnim cijenio dosadašnju višestruku osuđivanost, konkretizirajući da je optuženik četiri puta osuđivan za kaznena djela protiv imovine – krađe (i to između ostalog na bezuvjetne kazne zatvora) a jednom je osuđen i za kazneno djelo silovanja iz članka 153. stavak 1. KZ/11., što znači da je riječ o specijalnom povratniku. Nadalje, utvrđeno je da je optuženik i prekršajno osuđivan, i to za prekršaje počinjene na štetu I. O., dakle iste osobe koja je žrtva i u ovom kaznenom predmetu. Olakotnim je vrednovana mlađa životna dob optuženika, da je djelo ostalo u pokušaju i "blagonaklonost odnosa žrtve spram optuženika iz kojeg se može razabrati da mu je ona oprostila njegovo postupanje". S obzirom da je riječ o pokušaju kaznenog djela prvostupanjski sud je primjenom odredaba o zakonskom ublažavanju kazne optuženiku za to djelo utvrdio kaznu zatvora u trajanju od tri godine (dok je posebni zakonski minimum za to djelo pet godina). Pri utvrđivanju kazne zatvora za kazneno djelo oštećenja tuđe stvari iz članka 235. stavak 1. KZ/11. iz točke 2. izreke prvostupanjski sud olakotnim je osim mlađe životne dobi optuženika cijenio i njegovo priznanje i kajanje, kao i smanjenu ubrojivost (iako se ne radi o bitno smanjenoj ubrojivosti).
9.4. Iako ovaj drugostupanjski sud nalazi da je sud prvog stupnja neopravdano i nepotkrijepljeno naveo kako je odnos žrtve prema optuženiku blagonaklon, kako to utemeljeno prigovara državni odvjetnik pozivajući se na prijedlog žrtve da se optuženiku izreknu mjere opreza, taj propust nije takve naravi da bi utjecao na odmjeravanje kazne zatvora u duljem trajanju. Naime, kazneno djelo ostalo je u pokušaju, okolnosti i način počinjenja ne odstupaju od načina počinjenja blažih oblika ovakvih kaznenih djela, radilo se o vremenski kraćem zbivanju, pa je s obzirom na sve to prvostupanjski sud opravdano primijenio odredbe o zakonskom ublažavanju kazne, neovisno o tome što je optuženik specijalni povratnik. Očitovanje oštećenice, pak, na koje se poziva optuženik ne predstavlja neki novi dokaz niti je riječ o svjedočkom iskazu i nije od utjecaja na dodatno ublažavanje kazne, posebice respektira li se izjava oštećenice dana tijekom postupka kako će postaviti imovinskopravni zahtjev u parnici. Nadalje, kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci utvrđena za kazneno djelo oštećenja tuđe stvari iz članka 235. stavak 1. KZ/11. iz točke 2. izreke odgovara kako načinu počinjenja kaznenog djela, tako i utvrđenim olakotnim okolnostima. Iako i ovdje opravdano državni odvjetnik kritizira kvalifikaciju životne dobi optuženika kao olakotne okolnosti stavljajući je u kontekst njegove ranije višestruke osuđivanosti, visina utvrđene kazne zatvora (šest mjeseci) je s obzirom na raspon kazne propisane za ovo kazneno djelo (od tri mjeseca, što je opći zakonski minimum do dvije godine) adekvatna i reflektira težinu počinjenog djela, optuženikovu raniju osuđivanost, kao otegotnu okolnost, ali i njegovu smanjenu ubrojivost i priznanje uz izraženo kajanje (kao olakotne okolnosti).
9.5. Jedinstvena kazna zatvora u trajanju od tri godine i četiri mjeseca također je izrečena u skladu s pretpostavkama iz članka 51. stavak 1. KZ/11. Naime, u njoj se u dovoljnoj mjeri odražava težina počinjenih djela i njihov odnos (vremenski slijede jedno za drugim pri čemu afektivni naboj optuženika raste), ali i ličnost optuženika, odnosno njegova nekritičnost prema vlastitim postupcima agresivnosti prema partnerici (a što je razvidno iz podatka da je već ranije prekršajno osuđivan zbog nasilja prema istoj žrtvi). Takva kazna odgovarajuća je i podacima o nezaposlenosti optuženika kojeg u dobi od 34 godine još uvijek uzdržavaju roditelji, što nesumnjivo govori o njegovoj nezrelosti i nespremnosti da živi u skladu s društvenim normama, te će se njome postići svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11.
10. Slijedom iznesenog, trebalo je na temelju članka 482. ZKP/08. presuditi kao u izreci.
U Zagrebu, 27. veljače 2024.
Predsjednik vijeća:
Željko Horvatović, v.r.
