REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 864/2019-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Branka Medančića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. Š. iz Z., OIB: ..., koju zastupaju A. K., N. E., B. G. i S. M., odvjetnici iz Odvjetničkog društva K. i p. d.o.o. iz Z., protiv tuženika S. H. d.o.o. Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnica M. B., odvjetnica u Z., radi nedopuštenosti odluke o otkazu, sudskog raskida i naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu br. Gž R-543/17-7 od 23. listopada 2018., kojom je djelomično potvrđena, te djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Zadru br. Pr-171/16 od 7. veljače 2017., u sjednici održanoj 27. veljače 2024.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana glede merituma spora.

r i j e š i o  j e:

I. Revizija tuženika odbacuje se kao nedopuštena glede odluke o troškovima postupka.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila da se utvrdi da nije dopušten otkaz ugovora o radu koji je zaključen između stranaka 13. rujna 2012. i koji otkaz je tuženik dao tužiteljici odlukom o otkazu ugovora o radu od 29. rujna 2015., pa da radi toga radni odnos tužiteljice nije prestao; da se odredi dan zaključenja glavne rasprave kao dan prestanka radnog odnosa tužiteljice kod tuženika; zahtjev da tuženik isplati tužiteljici na ime naknade štete zbog nezakonitog otkaza ugovora o radu iznos od 46.219,12 kn, zajedno s pripadajućom kamatom; zahtjev da tuženik isplati tužiteljici naknadu bruto plaće u iznosu od 6.297,50 kn mjesečno i to počev od 6. listopada 2015. do 31. prosinca 2015., te od 28. srpnja 2016. do zaključenja glavne rasprave, sve s pripadajućom kamatom od dospijeća pa do isplate; te zahtjev za naknadu troškova postupka.

Rješenjem suda prvoga stupnja utvrđeno je da je povučena tužba tužiteljice u dijelu u kojem je ista tražila vraćanje na rad (toč. I.), utvrđeno je da je tužiteljica povukla prijedlog za određivanje privremene mjere (toč. II.), te je tužiteljica obvezana tuženiku naknaditi troškove postupka u iznosu od 13.437,50 kn, sa zateznim kamatama tekućim od 7. veljače 2017. do isplate, po stopi kako je to navedeno u izreci prvostupanjske presude, dok je u preostalom dijelu zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka odbijen (toč. III.).

2. Presudom suda drugoga stupnja odbijena je žalba tužiteljice kao djelomično neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu pod toč. III. izreke u kojem je odbijen zahtjev tužiteljice za isplatu naknade štete u iznosu od 23.125,56 kn (toč. I.). Preinačena je prvostupanjska presuda u dijelu pod toč. I. i II., te pod toč. III. gdje je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu štete u iznosu od 23.093,56 kn, te pod toč. IV. i V., te je utvrđeno da nije dopušten otkaz ugovora o radu koji je zaključen između stranaka 13. rujna 2012. i koji je otkaz tuženik dao tužiteljici Odlukom o otkazu ugovora o radu od 29. rujna 2015., pa stoga radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao (toč. 1.). Određen je dan zaključenja glavne rasprave u ovom predmetu 23. prosinca 2016. kao dan prestanka radnog odnosa tužiteljice kod tuženika (toč. 2.). Naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati na ime naknade štete zbog nezakonitog otkaza ugovora o radu iznos od 23.093,56 kn, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 7. veljače 2017. do isplate (toč. 3.). Naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati na ime naknade plaće u bruto iznosu iznos od 6.297,50 kn mjesečno i to počev od 6. listopada 2015., kao dana nezakonitog prestanka radnog odnosa pa do 31. prosinca 2015., te od 28. srpnja 2016. pa do zaključenja glavne rasprave 23. prosinca 2016., također s pripadajućim zateznim kamatama od dospijeća pa do isplate (toč. 4.) (toč. II.). Naloženo je tuženiku da tužiteljici naknadi troškove sastava žalbe u iznosu od 1.171,88 kn (toč. II.), dok je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu (toč. III.).

Ujedno je rješenjem suda drugoga stupnja uvažena žalba tužiteljice i preinačeno rješenje prvostupanjskog suda pod toč. III., te je naloženo tuženiku da naknadi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 7.656,25 kn.

3. Protiv presude i rješenja suda drugoga stupnja tuženik je podnio pravodobnu reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), zbog počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže se reviziju prihvatiti, pobijanu presudu preinačiti u skladu s revizijskim navodima i to na način da se potvrdi prvostupanjska presuda, da se tužiteljica odbije sa zahtjevom za naknadu troškova postupka, te da se naloži tužiteljici naknada cjelokupnih troškova postupka. Treba dodati da tuženik podnosi reviziju i temeljem čl. 382. st. 2. ZPP.

4. U odgovoru na reviziju tužiteljica poriče sve navode tuženika, te predlaže da se revizija odbije kao neosnovana, time da traži naknadu troškova sastava odgovora na reviziju.

5. Revizija tuženika nije osnovana glede merituma spora, dok nije dopuštena glede odluke o troškovima postupka.

6. U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji. Obzirom je dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, podnesenu reviziju je ovaj sud razmotrio kao tzv. redovnu reviziju.

7. Donoseći pobijanu presudu drugostupanjski sud je naveo da je u postupku pred prvostupanjskim sudom pravilno utvrđeno:

- da je tužiteljica kod tuženika bila zaposlena na radnom mjestu prodavača na temelju Ugovora o radu od 13. rujna 2012.,

- da je tužiteljici tri mjeseca prije donošenja odluke o otkazu ugovora o radu bila isplaćena plaća u iznosu od 6.102,62 kn, 6.832,85 kn i 5.957,04 kn,

- da je tuženik 29. rujna 2015. donio Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu, koju Odluku je tužiteljica primila 6. listopada 2015., a s kojim danom je istoj prestalo svojstvo osiguranika kod Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranja i Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje,

- da je tužiteljica podnijela zahtjev za zaštitu prava na koji tuženik nije odgovorio,

- da je nakon toga tužiteljica pravovremeno zatražila sudsku zaštitu u smislu odredbe čl. 133. Zakona o radu ("Narodne novine" br. 93/14 – dalje: ZR),

- da je tuženik temeljem čl. 150. ZR prije donošenja odluke zatražio očitovanje o namjeravanoj odluci od sindikalnog povjerenika, koji se pisano očitovao da se ne može očitovati,

- da je tuženik sukladno odredbi čl. 119. st. 2. ZR pozvao tužiteljicu da iznese obranu, koju je ista i iznijela,

- da je tužiteljici stavljeno na teret da je 17. rujna 2015. u 19,49 sati ušla u komoru salame I. ... u Z., u kojoj je pripremila i nakon toga pojela sendvič s pršutom, koji prethodno nije platila,

- da je tužiteljici stavljeno na teret da je sendvič napravila od neplaćenih artikala koje je uzela golim rukama, bez upotrebe zaštitnih rukavica,

- da je tužiteljica u iskazu 18. prosinca 2015. navela da je uzela dva komada pršuta, a da je razlog bilo to što joj je bilo slabo, kao i da je spornog dana bilo puno posla, te uopće nije koristila pauzu.

8. Drugostupanjski sud je preinačujući prvostupanjsku presudu i utvrđujući nedopuštenom odluku o otkazu ugovora o radu zaključio da konzumacija jedne do dvije kriške pršuta, koje tužiteljica nije platila, ne predstavlja osobito tešku povredu radne obveze zbog koje nastavak radnog odnosa, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa ugovornih strana, nije moguć. Nadalje drugostupanjski sud ističe da tuženik tužiteljici nije stavio na teret konzumaciju kruha, a jednako tako nije tvrdio niti dokazivao visinu štete, iako je u samoj Odluci navedeno da je tužiteljica konzumacijom neplaćene hrane uzrokovala tuženiku materijalnu štetu.

9. Nadalje drugostupanjski sud ističe da je u Odluci o otkazu navedeno da je radnica povrijedila norme Kućnog reda i Pravilnika o radu i to odredbe čl. 54. st. 2. toč. 4. Međutim, u navedenoj odredbi Pravilnika je navedeno da se osobito teškom povredom radnog odnosa smatraju kaznena djela u svezi s radnim odnosom, a nedvojbeno je da konzumacija dvije šnite pršuta, kao niti uzimanje istih bez zaštitnih rukavica ne predstavlja kazneno djelo. Drugostupanjski sud isto tako ocjenjuje da je čl. 9. Kućnog reda tuženika izričito propisano da je konzumacija neplaćene robe zabranjena, ali da za tu povredu nije izričito propisana posljedica u vidu otkaza ugovora o radu.

10. Dalje drugostupanjski sud ističe da u sporno vrijeme kod tuženika nije postojala obveza konstantnog korištenja zaštitnih rukavica, a što je potvrđeno i iskazom svjedoka A. B.

11. Prije svega valja istaći da netočno napisan broj prvostupanjske presude, u izreci drugostupanjske presude, ne predstavlja bitnu povredu odredaba parničnog postupka, već se radi o grešci koja se u svako doba može ispraviti.

12. Nadalje činjenica da je vijeće drugostupanjskog suda ovaj predmet obradilo za deset radnih dana ne predstavlja bitnu povredu odredaba parničnog postupka, a na koju se ukazuje u reviziji.

13. Suprotno tvrdnji tuženika drugostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ista ne bi mogla ispitati, razlozi pobijane presude su jasni i razumljivi, te ne postoji proturječnost između izreke pobijane presude i razloga navedenih u obrazloženju.

14. Dalje, tuženik u reviziji tvrdi da pobijana drugostupanjska presuda nema nikakvih razloga o otkaznom razlogu – gubitak povjerenja poslodavca u radnika. Tvrdi se da je poslodavac radnici stavio na raspolaganje sredstva rada, te da je korištenjem tih sredstava trebalo izbjeći rizik kontaminacije robe na način da istu ne dira rukama. Ovdje treba prije svega istaći da je tuženik tužiteljici otkazao ugovor o radu zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa, a ne radi gubitka povjerenja. Kako je drugostupanjski sud ocijenio da tužiteljica kritične zgode nije počinila osobito tešku povredu obveza iz radnoga, odnosno da se konzumacija dvije šnite pršuta ne može smatrati osobito teškom povredom, to zbog toga nije niti moglo doći do gubitka povjerenja.

15. Osim toga, drugostupanjski sud je jasno naveo da tužiteljica nije počinila osobito tešku povredu obveza iz radnog odnosa iz čl. 54. st. 1. toč. 4. Pravilnika o radu, jer nije počinila kazneno djelo, a osim toga niti prema čl. 9. Kućnog reda tuženika posljedica konzumacija neplaćene robe nije otkaz ugovora o radu.

16. Neosnovano se tuženik poziva na presudu Županijskog suda u Zagrebu br. Gž R-2001/16-2 od 7. ožujka 2017., budući se ne radi o identičnoj situaciji. Naime, u tom predmetu radnik tuženika je bio zaposlen kao mesar, te je u tom postupku utvrđeno da je isti konzumirao neplaćenu hranu bez poštivanja higijenskih i zdravstvenih uvjeta, da je takvu hranu zamotavao u papir i stavljao u džep, a što nije bio slučaj u ovom predmetu.

17. Neosnovano tuženik u reviziji ukazuje da je tužiteljica počinila krađu i pronevjeru, budući da takva povrede tuženik tužiteljici nije stavio na teret u odluci o otkazu ugovora o radu, a niti je u toj odluci navedeno kolika je materijalna šteta nastala tuženiku.

18. U preostalom dijelu navodi revizije svode se na osporavanje činjeničnog stanja utvrđenog od strane nižestupanjskih sudova, a zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja reviziju uopće nije moguće podnijeti u smislu odredbe čl. 385. ZPP.

19. Nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP. Pritom takva povreda nije počinjena ako je drugostupanjski sud provedene dokaze ocijenio drugačije od prvostupanjskog suda, pri čemu su dani razlozi za takvo shvaćanje, a jednako tako takva povreda nije počinjena niti ako tuženik drugačije cijeni pojedine dokaze, odnosno iskaze svjedoka.

20. Tuženik u reviziji ističe i da je drugostupanjski sud pogrešno utvrdio kao dan prestanka ugovora o radu dan zaključenja glavne rasprave, jer da je iz spisa vidljivo da je tužiteljica bila u radnom odnosu od 22. listopada 2015. do 10. studenoga 2015. kod Š. j.d.o.o. Treba istaći da navedena činjenica nije utvrđena od strane nižestupanjskih sudova, pa revizijski sud nema ovlasti sam utvrđivati navedenu činjenicu.

21. Kako je utvrđeno da je odluka o otkazu ugovora o radu nedopuštenom, to je pravilno primijenjena odredba čl. 125. st. 1. ZR utvrđen kao dan prestanka ugovora o radu dan zaključenja glavne rasprave. Kod toga je iz svih okolnosti potpuno jasno da daljnji nastavak radnog odnosa nije moguć.

22. Budući da revizijski razlozi nisu osnovani, to je valjalo reviziju tuženika odbiti primjenom odredbe čl. 393. ZPP glede merituma spora.

23. Tuženik pobija i odluku o troškovima postupka. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

24. Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet - meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, kao i da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP) te da odluka o njima nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na kojeg bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP (tako npr. u Rev-1353/11-2).

25. Na osnovu izloženog valjalo je na temelju odredbe čl. 400. st. 1. ZPP reviziju tuženika u odnosu na odluku o troškovima postupka odbaciti kao nedopuštenu i riješiti kao u toč. I. izreke rješenja.

26. Ujedno je valjalo odbiti zahtjev tužiteljice za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju, budući da navedeni trošak nije bio potreban za vođenje ovog postupka u smislu odredbe čl. 155. ZPP.

Zagreb, 27. veljače 2024.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.