Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 8 Gž-794/2024-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, po sucu toga suda Ivici Veseliću, sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice B. T. iz O., OIB: …, koju zastupa punomoćnik K. Š., odvjetnik u Odvjetničkom društvu K. Š. & P. d.o.o. u Z., protiv tuženika E. o. d.d., Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik I. Ć., odvjetnik u Odvjetničkom društvu G. & P. d.o.o. u Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužiteljice rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn- 439/2023-59 od 21. prosinca 2023., dana 26. veljače 2024.,

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-439/2023-59 od 21. prosinca 2023. u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.1. Prvostupanjskom presudom je suđeno:

"I Nalaže se tuženiku E. o. d.d., Z., OIB: … isplatiti tužiteljici B. T. iz O., OIB: … iznos od:

- 570,71 eur[1] /4.300,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 13. studenog 2018. do isplate

- 39,68 eur/299,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 21. prosinca 2023. do isplate

- 29,20 eur/220,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 12. studenog 2018. do isplate,

po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

II Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 31,85 eur/240,00 kn s osnova neimovinske štete s zateznom kamatom tekućom na navedeni iznos od 2. listopada 2018. do isplate, dio tužbenog zahtjeva za isplatu zatezne kamate na dosuđeni iznos od 621,15 eur/4.680,05 kn za razdoblje od 2. listopada 2018. do 12. studenog 2018. i za isplatu zatezne kamate na dosuđeni iznos od 39,75 eur/299,50 kn za razdoblje od 2. listopada 2018. do 20. prosinca 2023. te dio tužbenog zahtjeva za isplatu zatezne kamate na iznos od 11.136,00 kn za razdoblje od 12. studenog 2018. do 30. studenog 2018."

1.2. Prvostupanjskim rješenjem odlučeno je

"I Tužba je djelomično povučena za iznos od 2.790,50 eur/21.025,00 kn. II Nalaže se tužiteljici B. T. iz O., O., OIB: … naknaditi tuženiku E. o. d.d., Z., OIB: … trošak parničnog postupka u iznosu od 976,00 eur/7.353,67 kn sa zateznom kamatom tekućom od 21. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana."

2. Tužiteljica je podnijela žalbu, sadržajno protiv dijela rješenja pod točkom II. izreke, zbog žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. t. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 12/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP), s prijedlogom da ovaj sud preinači rješenje u pobijanom dijelu uz naknadu troška sastavka žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. Pri donošenju pobijanog rješenja nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj viši sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, u svezi čl. 381. ZPP.

5. U konkretnom slučaju, prvostupanjskom presudom djelomično je usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice, a djelomično je tužiteljica odbijena sa tužbenim zahtjevom u dijelu koji se odnosi na naknadu štete, dok je u dijelu pobijanog rješenja odlučeno o parničnom trošku.

6. Odmah valja istaknuti, da je tužiteljica u ovom predmetu zastupana po punomoćniku u osobi odvjetnika, koji je sukladno 7. st. 1. Zakona o odvjetništvu ("Narodne novine", broj 9/94, 117/08, 50/09, 75/09, 18/11 i 126/21) dužan pružati pravnu pomoć savjesno, sukladno Ustavu Republike Hrvatske, zakonima, statutu i drugim općim aktima Komore, te Kodeksu odvjetničke etike te u skladu sa stavkom 2. toga članka odvjetnik ima pravo i dužnost u granicama zakona i dobivenih ovlasti poduzimati sve što po njegovoj ocjeni može koristiti stranci kojoj pruža pravnu Također, odvjetnik se sukladno čl. 15.a st. 1. Zakona o odvjetništvu, u pomoć.

obavljanju odvjetničke službe, dužan stalno stručno usavršavati.

6.1. Znanje, stručnost i profesionalna sposobnost pripadnika odvjetničke profesije ono je što određuje prirodu njegove obveze prema stranci i trećim osobama. Autonomija odvjetnika sastoji se i od slobode u odlučivanju prihvatiti obavljanje zastupanja stranke ili ne te kako izvršiti nalog stranke. Pravna dogmatika je na stanovištu da se društvena zadaća odvjetnika ne iscrpljuje u zastupanju stranke u skladu s pravilima struke i u najboljem interesu stranke, nego su odvjetnici ujedno i suradnici suda u ostvarenju pravde. Davanje ispravnih i u skladu s pravilima struke formuliranih savjeta i mišljenja, samo je jedna od profesionalnih dužnosti odvjetnika.

7. Suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja pravilno je primijenio odredbu čl. 154. st. 2. ZPP i Tarifu o naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22, 126/22, dalje: Tarifa).

8. Ocjena je ovog višeg suda da je prvostupanjski sud iznio relevantne i dostatne razloge za svoju odluku, odnosno da je svoje pravno stajalište obrazložio na način koji ne dovodi u sumnju arbitrarnost postupanja i odlučivanja.

9. Žaliteljica smatra da je njoj trebalo "dosuditi cjelokupni iznos potraživanog troška", pozivajući se na odluke Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP) u predmetima u kojima je tuženik Republika Hrvatska.

9.1. Žaliteljica smatra da joj je trebalo "dosuditi cjelokupni iznos potraživanog troška jer je na dalnjem ročištu precizirala tužbeni zahtjev s kojim je u cijelosti uspjela" i da joj pobijan dio odluke o trošku predstavlja "nametanje znatnog financijskog tereta nakon završetka postupka prema pravilima gubitnik plaća" što joj "može predstavljati ograničenje prava na sud, ali izricanje takvog financijskog tereta također može predstavljati i upletanje u pravo na mirno uživanje vlasništva prema čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju".

10. Žaliteljici valja istaknuti, da je zakonodavac u zakonu o parničnom postupku odustao od inkvizitornog načela i kao temeljno načelo primjenjuje se akuzatorno načelo kojem je svojstveno, u pravilu, da sud po službenoj dužnosti ne pazi na prava niti jedne od stranaka u postupku. Sud, u tome postupku, ima objektivan i neutralan položaj, zadaća mu je upravljati postupkom i donijeti presudu povodom tužbe. Pritom postupak ima karakter spora ravnopravnih stranaka (tužitelja i tuženika) pred sudom.

Teret dokaza je na tužitelju.

11. Pravna načela se ne primjenjuju mehanički, već prema okolnostima pojedinačnog slučaja i u okviru prihvaćenih shvaćanja, što je pravično i pošteno. Ima se smatrati da sudac, koji odlučuje o pojedinačnom predmetu, treba kod donošenja odluke odlučiti o primjeni prava, ali isto tako, odluka suda treba biti pravedna.

12. Posebno valja istaknuti, da načelo savjesnosti i poštenja u parničnom postupovnom pravu je vidljivo iz odredbe čl. 9. i 10. st. 1. ZPP (stranke su dužne savjesno se koristiti pravima koja su im zakonom priznata).

13. Također, valja imati na umu i pravno shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženo u odlukama broj U-III-1348/2006 od 2. prosinca 2006. i U-III- 2646/2007 od 18. lipnja 2008. da se sudski postupci moraju provesti sukladno ustavnom načelu vladavine prava, kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske te da se njihovo provođenje ne smije izjednačiti samo sa zahtjevom za zakonitošću postupanja suda, već mora uključiti i zahtjev da zakonske posljedice moraju biti primjerene legitimnim očekivanjima stranaka u svakom konkretnom slučaju.

14. Ustaljeno je stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske da je tumačenje i primjena prava u prvom redu zadaća nadležnih tijela državne i javne vlasti.

15. Članak 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske, između ostalog, osigurava svakome pravo da od suda zatraži i dobije djelotvornu sudsku zaštitu u svezi sa svojim pravima ili obvezama. Riječ je o "pravu na sud", kojemu je važan čimbenik i pravo na pristup sudu. Neprijeporno je da pravo na pristup sudu nije i ne može biti apsolutno. Ono je podvrgnuto ograničenjima, koja ne smiju umanjiti pristup sudu na takav način ili do takve mjere da time bude narušena sama bit "prava na sud" (na primjer, odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-215/2016 od 19. prosinca 2017.). Nadalje, ograničenje neće biti spojivo s pravom na pošteno suđenje, ako ne teži legitimnom cilju te ako ne postoji razuman odnos razmjernosti između upotrijebljenih sredstava i legitimnog cilja koji se nastoji ostvariti.

16. Glede žalbenih navoda prava na pristup sudu, ovaj viši sud smatra da u konkretnom slučaju u kojem je tužiteljica, ovdje žaliteljica svojom voljom podnijela tužbu, u predmetu u kojom je zastupa punomoćnik u osobi odvjetnika, protiv tuženika, osiguravatelja i koja je nastavila parnični postupak i nakon isplate od strane tuženika tijekom prvostupanjskog postupka pa pozivanje žaliteljice na povredu prava na pristup sudu, zbog troškova postupka, u konkretnom slučaju, nije primjenjivo. 16.1. Tek je za istaknuti, da je tužiteljica 19. studenog 2018. podnijela tužbu, u kojem je tužbenim zahtjevom potraživala za neimovinsku štetu iznos od 31.000,00 kuna te za imovinsku štetu iznos od 6.000,00 kuna, da je tuženik 30. studenoga 2018. isplatio naknadu štete u iznosu od 11.136,00 kuna na račun punomoćnika tužiteljice po odštetnom zahtjevu kojeg je, kako sam navodi, zaprimio 17. listopada 2018., što je tužiteljica potvrdila u podnesku od 28. prosinca 2018. te je istim podneskom zatražila naknadu s osnova neimovinske štete za fizičke boli 10.000,00 kuna s kamatama od 13. listopada 2018. do isplate, za strah 9.000,00 kuna s kamatama od 13. listopada 2018. do isplate, za smanjenje životnih aktivnosti 12.000,00 kuna s kamatama od 13. listopada 2018. do isplate i za tuđu pomoć i njegu iznos od 220,00 kuna s kamatama od 13. listopada 2018. do isplate. Tužiteljica je istaknula da od "cjelokupnog iznosa od 31.000,00 kuna umanjuje nesporno isplaćeni iznos od 10.560,00 kuna te potražuje preostali iznos od 20.440,00 kuna s osnova neimovinske štete te iznos od 6.000,00 kuna s osnova imovinske štete umanjuje za iznos od 576,00 kuna te potražuje preostali iznos od 5.424,00 kuna s osnova imovinske štete s kamatama od podnošenja odštetnog zahtjeva". Preciziranim tužbenim zahtjevom potražuje iznose od 20.440,00 kuna s osnova neimovinske štete, 5.424,00 kuna s osnova imovinske štete i 220,00 kuna s osnova imovinske štete s pripadajućim zateznim kamatama od 13. studenoga 2018. do isplate.

16.2. Nadalje, u tom parničnom predmetu, po prijedlogu tuženika, provedeno je kombinirano prometno i sudskomedicinsko vještačenje u kojem su vještaci jasno naveli da je ozljeda glave posljedica nevezivanja sigurnosnim pojasom, dok bi istegnuće vrata nastalo i da je bila vezana sigurnosnim pojasom, koji nalaz i mišljenje je tužiteljica prihvatila podneskom od 20. srpnja 2020., predloživši provođenje medicinskog vještačenja, koje je tužiteljica i platila 19. listopada 2020. u iznosu od 1.500,00 kuna, a koje vještačenje je sud odredio rješenjem 20. siječnja 2021. sa zadatkom vještaku, koji je dostavio nalaz i mišljenje 20. veljače 2021. godine. Tužiteljica je podneskom od 16. ožujka 2021. prihvatila nalaz i mišljenje medicinskog vještaka te je istim podneskom precizirala tužbeni zahtjev potražujući s osnova neimovinske štete iznos od 4.540,00 kuna s kamatama od 2. listopada 2018. do isplate, s osnova imovinske štete iznos od 299,00 kuna s kamatama od 2. listopada 2018. do isplate, s osnova imovinske štete iznos od 220,00 kuna s kamatama od 13. studenoga 2018. do isplate i s osnova nesporno isplaćenog iznosa od 11.136,00 kuna zateznu kamatu za razdoblje od 12. studenoga 2018. do 30. studenoga 2018. godine te je potom na ročištu 6. travnja 2022., glavna rasprava zaključena.

17. Također, glede istaknutog prigovora žaliteljice da iznos koji mora platiti tuženiku za nju podnositeljicu predstavlja pretjerani financijski teret, ovaj sud napominje da žaliteljica tijekom prvostupanjskog postupka nije dostavila niti jedan dokaz na okolnost siromašnosti, pače, zastupana je po punomoćniku kojeg je sama odabrala i platila je trošak pristojbe na tužbu, kao i trošak medicinskog vještačenja, ne tražeći oslobođenje plaćanja troškova. Tek je za istaknuti, da se u žalbi ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi (čl. 352. st. 1. ZPP).

17.1. Ipak, unatoč navedenom, žaliteljica nije ničim konkretizirala i potkrijepila konkretnim dokazima zbog čega bi snošenje dijela troška postupka u iznosu koji joj je dosudio prvostupanjski sud, predstavljalo za nju značajan financijski teret, već se ograničila na tvrdnju da bi obveza snošenja dijela troška postupka za nju bila nezakonita te da je to dovelo do povrede njenog prava na mirno uživanje vlasništva, kao i prava na pristup sudu.

17.2. Valja napomenuti, da se prema praksi ESLJP-a smatra da su podnositelju zahtjeva nastali troškovi postupka ako ih je platio ili ih je morao platiti sukladno zakonskoj ili ugovornoj obvezi (vidi predmet Zustović protiv Hrvatske, br. 27903/15, § 109., presuda od 27. srpnja 2021.), koja bi se mogla primijeniti i u ovom slučaju. Stoga, osporenim rješenjem nije povrijeđeno pravo podnositeljice na pravično suđenje zajamčeno čl. 29. st. 1. Ustava.

17.3. Slijedom do sada iznesenog, ovaj sud nije utvrdio niti da bi u konkretnom slučaju žaliteljici odlukom o trošku sadržanoj u osporenom rješenju bilo povrijeđeno ustavno jamstvo prava vlasništva sadržano u čl. 48. st. 1. Ustava.

17.4. Također, pozivanje žaliteljice na presudu ESLJP Klauz protiv Hrvatske br. 28963/10 od 18. srpnja 2013. je neosnovano, s obzirom na to da načelna stajališta u toj presudi nisu primjenjiva na konkretan slučaj. ESLJP je prilikom donošenja navedene presude imao u vidu posebne okolnosti tog slučaja, utvrdivši da su "mehanička primjena odredbe članka 154. stavka 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01. - članak 50. Zakona o arbitraži, 117/03., 88/05. - članak 129. Zakona o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona, 2/07. - odluka USRH broj: U-I-1569/2004 i dr., 84/08., 96/08. - odluka USRH broj: U-I-1569/2004 i dr., 123/08. - ispravak, 57/11. i 148/11. - pročišćeni tekst), kao i neobraćanje dovoljne pozornosti na posebne okolnosti podnositeljeva predmeta odnosno činjenicu da se radilo o postupku naknade štete zbog policijskog zlostavljanja, doveli do apsurdne situacije (previsoko su dosuđeni troškovi postupka što je uzrokovalo značajno smanjenje iznosa naknade štete), a time posljedično i do povrede ustavnih prava podnositelja zahtjeva (naročito povrede same biti prava na pristup sudu)."

18. Konačno, ovaj viši sud smatra da u konkretnom slučaju načelo "gubitnik plaća", koje je dijelom sadržano i u odredbi čl. 154. st. 2. ZPP, može se smatrati legitimnim ograničenjem prava na pristup sudu, namijenjenim odvraćanju potencijalnih stranaka od podnošenja neosnovanih tužbi ili iznošenja pretjeranih tužbenih zahtjeva. Europski sud za ljudska prava smatra da takvo ograničenje prava na pristup sudu se ne može, samo po sebi, smatrati nespojivim s čl. 6. st. 1. Konvencije, ako se njime ne nastoji ostvariti legitiman cilj i ako ne postoji razuman odnos razmjernosti upotrjebljenih sredstva i cilja koji se nastoji postići, te da je iznos troškova ocijenjenih u svjetlu konkretnih okolnosti danog predmeta, bitan čimbenik pri odlučivanju je li osoba uživala pravo na pristup sudu.

18.1. Prema čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" – Međunarodni ugovori – broj 18/97, 6/99 – pročišćeni tekst, 8/99 – ispravak, 14/02, 1/06, 2/10, dalje: Konvencija) svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojeg vlasništva. Nitko ne može biti lišen svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava

18.2. Za istaknuti je da se neovisno o ishodu spora može razmatrati je li postignuta pravedna ravnoteža između općeg interesa (legitimnog cilja kojem teži pravilo naknadi troškova) i prava tužiteljica na temelju čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju.

18.3. Također, načelo koje je sadržano u odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a "gubitnik plaća", samo po sebi ne može se smatrati protivnim čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju pa bi i osiguravajuće društvo, ovdje tuženik, trebalo uživati zaštitu od neutemeljenih parnica (tako i u odlukama Klauz protiv Hrvatske i Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske) slijedom čega zahtjev tuženice za naknadu parničnih troškova, a potom i obvezivanje tužiteljica na naknadu troškova tuženiku u ovom predmetu teži legitimnom cilju.

18.4. Za ocjenu opravdanosti odbijanja naknade troškova tužiteljici i istovremeno nalaganje tužiteljici da plati troškove tuženiku, s obzirom da ovom višem sudu nije prijeporno pitanje zakonitosti i legitimnosti cilja zakonske odredbe čl. 154. st. 2. ZPP te naknade troškova koja bi bila utemeljena na takvoj odredbi, relevantno je pitanje razmjernosti koje podrazumijeva vrednovanje više elemenata, primjerice razumnosti pokretanja postupka i disponiranja tužiteljice tužbenim zahtjevom nakon plaćanja dijela iznosa tijekom postupka, tegobnosti troškova i značaju predmeta spora za pojedinog tužitelja.

18.5. U konkretnom slučaju, podizanje tužbe je bilo razumno, čemu u prilog ide i plaćanje dijela naknade štete tijekom prvostupanjskog postupka. Međutim, na pitanje je li bilo razumno nakon toga ponašanje tužiteljice u ovom postupku kada je svojevoljno nastavila parnični postupak i nakon isplate nespornog iznosa tijekom prvostupanjskog postupka i nakon što je prihvatila nalaz i mišljenje prometnog i sudskomedicinskog vještaka te vještake medicinske struke, a sve to kraj činjenice da se sadržajno nije niti žalila na odbijajući dio presude pod točkom II. izreke, ovaj viši sud smatra da nije.

19. Stoga je, prema ocjeni ovog suda, miješanje države u pravo tužiteljica na mirno uživanje vlasništva bilo zakonito, budući u svakom predmetu koji uključuje eventualnu povredu čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju sud mora utvrditi je li zbog miješanja države neka osoba morala snositi nerazmjeran i prekomjeran teret, što je sud i utvrdio te je pravilno zaključiti da u ovom slučaju kod tužiteljice, plaćanje troškova postupka ne predstavlja niti nerazmjeran, niti prekomjeran teret.

19.1. Naime, obveza plaćanja parničnih troškova tužiteljici, u konkretnom predmetu, nije dovela do nerazmjernog ograničenja temeljnog ljudskog prava na pravično suđenje zajamčenog čl. 29. Ustava Republike Hrvatske, odnosno čl. 6. st. 1. Europske konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

20. Tužiteljica u žalbi prvenstveno iznosi vlastitu ocjenu zakonskih odredbi i suprotno pravno shvaćanje sudu prvoga stupnja te zaključku prvostupanjskog suda suprotstavlja samo vlastiti zaključak, koji ovaj viši sud ne prihvaća.

21. Suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja, pri odlučivanju koje će troškove tuženiku naknaditi jasno je utvrdio postotak u kojem je svaka od stranaka uspjela te je od postotka one strane koja je u većoj mjeri uspjela, ovdje tuženika, oduzeo postotak one strane koja je u manjoj mjeri uspjela, ovdje tužiteljice i nakon toga je utvrdio iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova tuženika, odnosno, utvrdio je radnje koje je prihvatio kao opravdane i nužne za vođenje ovog spora (čl. 155. st. 2. ZPP), a iz kojeg je razvidno i koliko bodova pripada tuženiku za svaku pojedinu poduzetu radnju, sukladno važećoj Tarifi, sve to imajući na umu da je tuženik u većoj mjeri uspio u parnici. Sud prvog stupnja vodio je računa i o uspjehu glede osnova zahtjeva, iz kojeg razloga je i odluka o trošku pravilna.

22. Zbog svega izloženog, na temelju odredbe iz odredbe čl. 380. t. 2. ZPP, valjalo je odbiti žalbu tužiteljice kao neosnovanu i potvrditi pobijani dio prvostupanjskog rješenja.

23. Tužiteljici nije dosuđen trošak žalbenog postupka, jer nije uspjela sa žalbom (čl. 166. st. 1. ZPP, u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP).

U Zagrebu 26. veljače 2024.

Sudac:

Ivica Veselić, v.r.