Broj:P-2851/2019-24

Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P  R  E  S  U  D  A

Općinski sud u Osijeku, po sucu Lidiji Šmit, u pravnoj stvari tužiteljice I. Š. iz O., OIB, zastupane po punomoćniku M. B., odvjetniku iz O., protiv tuženika H. poštanska banke d.d. iz Z., OIB, zastupanog po punomoćniku M. G. odvjetniku iz O. društva Ž. i Partneri iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 23. siječnja 2024., a u prisutnosti tužiteljice osobno uz punomoćnika tužitelja T. P., odvjetničkog vježbenika kod odvjetnika M. B. iz O. i zamjenika punomoćnika tuženika A. P., odvjetničke vježbenice kod odvjetnika B. T. iz O., nakon donošenja i objave dana 26. veljače 2024.,

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se da je ništetna odredba iz članka 7. stavak 1. Ugovora o kreditu broj 310299 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, sklopljenog dana 2. rujna 2004., između tužitelja i tuženika, potvrđen dana 9. rujna 2004., po javnom bilježniku L. P. iz O., pod brojem OU-1324/2004, u dijelu odredbe koji glasi:

„…po prodajnom tečaju Banke važećem na dan dospijeća.“.

II/ Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana plati tužitelju po osnovi preplaćenog tečaja iznos od 4.559,09 €/34.350,44 kn[1] (slovima: četiritisućepetstopedesetdevet euraidevetcenti/tridesetčetiritisućetristopedesetkunaičetrdesetčetirilipe), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos:

– 237,10 EUR / 1.786,42 kn tekućom od 16.01.2008.

– 1,21 EUR / 9,13 kn tekućom od 16.02.2008.

– 8,87 EUR / 66,82 kn tekućom od 16.03.2008.

– 5,11 EUR / 38,47 kn tekućom od 16.04.2008.

– 5,05 EUR / 38,06 kn tekućom od 16.05.2008.

– 99,55 EUR / 750,09 kn tekućom od 16.06.2008.

– 5,99 EUR / 45,15 kn tekućom od 16.07.2008.

– 4,90 EUR / 36,89 kn tekućom od 16.08.2008.

– 5,11 EUR / 38,47 kn tekućom od 16.09.2008.

– 4,94 EUR / 37,19 kn tekućom od 16.10.2008.

– 5,02 EUR / 37,81 kn tekućom od 16.11.2008.

– 4,87 EUR / 36,68 kn tekućom od 16.12.2008.

– 4,95 EUR / 37,26 kn tekućom od 16.01.2009.

– 4,54 EUR / 34,19 kn tekućom od 16.02.2009.

– 4,54 EUR / 34,19 kn tekućom od 16.03.2009.

– 4,54 EUR / 34,19 kn tekućom od 16.04.2009.

– 4,08 EUR / 30,77 kn tekućom od 16.05.2009.

– 4,07 EUR / 30,63 kn tekućom od 16.06.2009.

– 43,49 EUR / 327,70 kn tekućom od 16.07.2009.

– 43,38 EUR / 326,86 kn tekućom od 16.08.2009.

– 29,66 EUR / 223,47 kn tekućom od 16.09.2009.

– 36,68 EUR / 276,37 kn tekućom od 16.10.2009.

– 136,09 EUR / 1.025,34 kn tekućom od 16.11.2009.

– 29,95 EUR / 225,63 kn tekućom od 16.12.2009.

– 2,35 EUR / 17,71 kn tekućom od 16.01.2010.

– 16,08 EUR / 121,19 kn tekućom od 16.02.2010.

– 29,45 EUR / 221,89 kn tekućom od 16.03.2010.

– 15,76 EUR / 118,78 kn tekućom od 16.04.2010.

– 29,46 EUR / 221,96 kn tekućom od 16.05.2010.

– 75,23 EUR / 566,85 kn tekućom od 16.06.2010.

– 42,94 EUR / 323,51 kn tekućom od 16.07.2010.

– 94,18 EUR / 709,60 kn tekućom od 16.08.2010.

– 120,29 EUR / 906,36 kn tekućom od 16.09.2010.

– 94,76 EUR / 713,98 kn tekućom od 16.10.2010.

– 42,94 EUR / 323,51 kn tekućom od 16.11.2010.

– 239,15 EUR / 1.801,88 kn tekućom od 16.12.2010.

– 3.022,82 EUR / 22.775,44 kn tekućom od 16.01.2011.,

do 31. srpnja 2015., po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015., do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023., do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena.

III/ Utvrđuje se da je ništetna odredba iz članka 4. stavak 1. Ugovora o kreditu broj 310299 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, sklopljenog dana 2. rujna 2004., između tužitelja i tuženika, potvrđen dana 9. rujna 2004., po javnom bilježniku L. P. iz O., pod brojem OU-1324/2004, u dijelu odredbe koji glasi:

„…sukladno Odluci o kamatama i naknadama Banke...“.

IV/ Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana po osnovi promjene kamatne stope isplati tužitelju iznos od 495,49 €/3.733,30 kn (slovima: četiristodevedesetpeteuraičetrdesetdevetcenti/tritisućesedamstotridesettrikuneitrides etlipa), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos:

– 0,96 EUR / 7,20 kn tekućom od 16.03.2008.

– 0,98 EUR / 7,36 kn tekućom od 16.04.2008.

– 0,95 EUR / 7,18 kn tekućom od 16.05.2008.

– 6,43 EUR / 48,48 kn tekućom od 16.06.2008.

– 6,44 EUR / 48,50 kn tekućom od 16.07.2008.

– 6,46 EUR / 48,66 kn tekućom od 16.08.2008.

– 6,41 EUR / 48,28 kn tekućom od 16.09.2008.

– 6,41 EUR / 48,29 kn tekućom od 16.10.2008.

– 6,75 EUR / 50,87 kn tekućom od 16.11.2008.

– 6,76 EUR / 50,95 kn tekućom od 16.12.2008.

– 6,82 EUR / 51,39 kn tekućom od 16.01.2009.

– 11,73 EUR / 88,36 kn tekućom od 16.02.2009.

– 11,64 EUR / 87,67 kn tekućom od 16.03.2009.

– 11,36 EUR / 85,62 kn tekućom od 16.04.2009.

– 11,47 EUR / 86,43 kn tekućom od 16.05.2009.

– 11,47 EUR / 86,44 kn tekućom od 16.06.2009.

– 11,29 EUR / 85,04 kn tekućom od 16.07.2009.

– 11,36 EUR / 85,60 kn tekućom od 16.08.2009.

– 11,20 EUR / 84,41 kn tekućom od 16.09.2009.

– 11,32 EUR / 85,31 kn tekućom od 16.10.2009.

– 11,24 EUR / 84,69 kn tekućom od 16.11.2009.

– 11,39 EUR / 85,81 kn tekućom od 16.12.2009.

– 11,31 EUR / 85,23 kn tekućom od 16.01.2010.

– 11,61 EUR / 87,46 kn tekućom od 16.02.2010.

– 11,68 EUR / 88,01 kn tekućom od 16.03.2010.

– 11,87 EUR / 89,42 kn tekućom od 16.04.2010.

– 12,17 EUR / 91,72 kn tekućom od 16.05.2010.

– 12,19 EUR / 91,86 kn tekućom od 16.06.2010.

– 12,58 EUR / 94,79 kn tekućom od 16.07.2010.

– 12,69 EUR / 95,63 kn tekućom od 16.08.2010.

– 13,14 EUR / 99,02 kn tekućom od 16.09.2010.

– 12,76 EUR / 96,12 kn tekućom od 16.10.2010.

– 12,89 EUR / 97,15 kn tekućom od 16.11.2010.

– 12,86 EUR / 96,86 kn tekućom od 16.12.2010.

– 13,91 EUR / 104,78 kn tekućom od 16.01.2011.

– 13,44 EUR / 101,30 kn tekućom od 17.02.2011.

– 13,35 EUR / 100,60 kn tekućom od 16.03.2011.

– 13,76 EUR / 103,71 kn tekućom od 16.04.2011.

– 13,34 EUR / 100,53 kn tekućom od 16.05.2011.

– 14,02 EUR / 105,64 kn tekućom od 16.06.2011.

– 14,30 EUR / 107,77 kn tekućom od 16.07.2011.

– 14,98 EUR / 112,89 kn tekućom od 16.08.2011.

– 15,41 EUR / 116,13 kn tekućom od 16.09.2011.

– 14,40 EUR / 108,51 kn tekućom od 16.10.2011.

– 12,90 EUR / 97,19 kn tekućom od 16.11.2011.

– 13,07 EUR / 98,44 kn tekućom od 16.12.2011.,

do 31. srpnja 2015., po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 1. kolovoza 2015., do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023., do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena.

V/ Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.140,44 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana.

VI/ U preostalom dijelu zahtjeva za naknadom parničnog troška, tužitelj se odbija.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj po punomoćniku navodi da je dana 2. rujna 2004., s prednikom tuženika V. d.d. Z., sklopio Ugovor o kreditu broj 310299 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, koji je ovjeren po javnom bilježniku L. P. iz O., pod brojem OU- 1324/2004, dana 9. rujna 2004., a prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 46.300,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize banke važećem na dan korištenja kredita, na rok otplate od 10 godina, kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti od 486,57 CHF, a pored iznosa glavnice tužitelj je bio dužan tuženiku platiti i redovnu kamatu koja je ugovorena kao promjenjiva sukladno odluci Banke, a na dan sklapanja ugovora je iznosila 4,80% godišnje, a ista se tijekom otplate kredita više puta mijenjala na štetu tužitelja, bez jasnih parametara, odnosno bez posebnog pregovaranja o istom, pa tužitelj drži da je takav način promjene kamatne stope ništetan. Tuženik prilikom sklapanja ugovora tužitelju nije pružio dovoljno informacija o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF-u. Pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018., u t. 1. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., u dijelu točke 8. izreke, kojom se utvrđuje da između ostalih VIII-tuženik S. d.d. (prijašnja V. d.d., odnosno njezin pravni slijednik), u razdoblju od 1. lipnja 2004., do 31. prosinca 2008., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenjem valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te Zakona o obveznim odnosima. Također, odlukom Visokog Trgovačkog suda RH broj Pž-7129/2013-4, od 13. lipnja 2014., utvrđeno je da je i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a koje povrede traju i nadalje, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. S obzirom da je pravomoćnim presudama Visokog Trgovačkog suda RH utvrđena ništetnost ugovorene odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom Banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10. rujna 2003., do 31. prosinca 2008., kao i ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklopljeni u razdoblju između 1. lipnja 2004., do 31. prosinca 2008., to je tuženik sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima, dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora, a sve to u svezi i s člankom 1111., i člankom 1115. Zakona o obveznim odnosima. Također člankom 502. c. Zakona o parničnom postupku, propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a., stavak 1. ovog zakona, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Prema članku 6. stavak 3. Zakona o sudovima, propisano je da je svatko u RH dužan poštivati pravomoćnu i ovršnu, odnosno izvršnu sudsku odluku, i njoj se pokoriti. Kod ugovaranja ništetnih odredbi u navedenom ugovoru koji se odnose na način promjene kamatne stope, kao i na ugovaranje valutne klauzule, prema kojoj se glavnica veže uz valutu CHF, tužitelj je tuženiku od 15. siječnja 2008., pa do konačne otplate više platio dugovani iznos za 42.000,00 kuna. Slijedom navedenog tužitelj predlaže usvajanje tužbenog zahtjeva u cijelosti uz naknadu prouzročenog parničnog troška.

2. Tuženik po punomoćniku u odgovoru na tužbu, prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari, prigovara mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u Osijeku, zbog sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti suda u Zagrebu. Člankom 10. Ugovora o kreditu broj 310299 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, sklopljenog između tužitelja i prednika tuženika dana 2. rujna 2004., u Osijeku, ugovorena je nadležnost suda u Zagrebu za sve sporove koji proizlaze iz Ugovora. Tužitelj se nigdje u svojoj tužbi ne referira na sporazumno ugovorenu nadležnost, niti objašnjava iz kojeg razloga tužbeni zahtjev nije podnio pred stvarno i mjesno nadležnim sudom u Zagrebu. Zakon o parničnom postupku (Narodne novine 53/1991 - 89/2014, dalje u tekstu: ZPP), u članku 70. dozvoljava strankama prorogaciju mjesne nadležnosti, osim ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost. Stoga, obzirom da tužitelj nije dokazao postojanje isključive nadležnosti, tuženik predlaže naslovnom sudu da se oglasi mjesno nenadležnim za suđenje u ovom predmetu. Tuženik je zaprimio tužbu tužitelja te smatra kako je ista u cijelosti neosnovana zbog čega ju tuženik osporava u cijelosti. Tužba i tužbeni zahtjev neosnovani su, budući je potraživanje tužitelja u zastari. Utvrđenja iz parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe. Sve i kada bi utvrđenja iz parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni presude Visokog trgovačkog suda i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude Visokog trgovačkog suda. Sve i kada bi presuda iz parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u parnici Potrošač. Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. ZZP-a). Tuženik prigovara visini postavljenog tužbenog zahtjeva. Tužitelj je predmetni parnični postupak pokrenuo tek 13. lipnja 2019., pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa i to s nekoliko različitih osnova sukladno Zakonu o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05 – 29/18, dalje u tekstu: ZOO), ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja, budući da ista nije specificirana tužbom. Nesporno je da su tužitelj i pravni prednik tuženika sklopili Ugovora o kreditu broj 310299 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, na razdoblje od 10 godina, u iznosu od 46.300,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize banke važećem na dan korištenja kredita. Tužitelju je prilikom sklapanja ugovora o kreditu bilo poznato da se za primjenu kamatne stope uzimaju parametri određeni Odlukom o kamatama banke, što je interni akt tuženika i dostupan je svima, te je stoga očito da se o promjenjivosti kamatne stope prethodno pregovaralo prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika, te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Odredba o promjenjivosti kamatne stope iz ugovora je jasno uočljiva i lako razumljiva, a način na koji se kamatna stopa mijenjala ovisio je o tržišnim uvjetima. Člankom 1. ugovora, jasno je potpisano da se kredit odobrava u valuti CHF, te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti. Odredbom članka 4. ugovorena je valutna klauzula, a člankom 8. predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju kreditora na dan dospijeća pojedinih anuiteta. Navedene odredbe su jasne i lako uočljive, a što se tiče razumljivosti valutne klauzule tuženik smatra da se tužitelj prethodno, a prije sklapanja predmetnog ugovora, sam bio dužan informirati o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obveze iz ugovora, a tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima, na štetu tužitelja. No, sve i kada bi presude iz kolektivnog spora bila primjenjive, niti tada nema mjesta izravnoj i analognoj primjeni presude Visokog trgovačkog suda i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz presude Visokog trgovačkog suda, već je sud dužan u svakom pojedinom slučaju ocijeniti sve relevantne okolnosti ugovornog odnosa. Tužbeni zahtjev postavljen je na isplatu iznosa navodno preplaćenih anuiteta na temelju stjecanja bez osnove, a temelji se na navodnoj ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Dakle, ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske. Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako su ispunjene dvije pretpostavke

– jasna i lako uočljiva odredba. Slijedom navedenog, kako je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 84. ZZP-a, ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 81. ZZP-a, nije dopuštena. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi da jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a, nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZP, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Tuženik nije mogao, niti morao znati za rast tečaja CHF, a nije imao niti jedan razlog sumnjati u buduće kretanje tečaja predmetne valute, jer je tečaj CHF bio stabilan dugi niz godina. Odlučna činjenica u ovom predmetu je znanje tuženika o budućem smjeru kretanja tečaja, pri čemu tužitelj nije ničim dokazao da je tuženik znao ili mogao znati budući smjer kretanja tečaja CHF, iz čega proizlazi da tuženik nije propustio tužitelju pružiti ključnu informaciju uslijed koje bi predmetna odredba bila nerazumljiva. Tuženik osporava anticipiranu metodu kojom tužitelj navodno postavlja zahtjev na isplatu. Naime, tužitelj potražuje razliku između početno ugovorenih mjesečnih obroka i kasnije naplaćenih anuiteta. Međutim, sama činjenica eventualne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, nipošto ne znači da bi se trebala primijeniti fiksna kamatna stopa tijekom cijelog razdoblja otplate kredita. Dapače, da je tužitelj htio ugovoriti fiksnu kamatnu stopu, to bi učinio već prilikom sklapanja Ugovora. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik napominje da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini, stoga se tuženik protivi dokaznom prijedlogu za provođenje financijskog vještačenja. Tuženik u skladu s prethodnim navodima predlaže naslovnom sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tužitelja da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka.

3. Očitujući se na odgovor na tužbu tužitelj je u cijelosti osporio navode tuženika. Prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Osijeku tužitelj smatra neosnovanim u cijelosti. Tužitelj u odnosu na prigovor zastare, navodi kako zastarni rok od pet godina u kojem potrošači mogu ostvariti svoju individualnu zaštitu prava teče od 14. lipnja 2014. (presuda VTS-a broj Pž-7129/2013-4, od 13. lipnja 2014.), a pri tome su isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupno preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. Tužitelj smatra kako je tuženik s pravnog stajališta stekao utuženi iznos po osnovi koja je kasnije otpala – pravomoćnošću presuda VTS-a, kojima je utvrđena ništetnost odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom tuženih banaka, kao i ništetnost valutne klauzule u CHF, a od koje pravomoćnosti po mišljenju tužitelja i teče zastarni rok za postavljanje kondemnatornog zahtjeva u posebnim parnicama. U odnosu na ništetnost valutne klauzule zastarni rok od pet godina ponovno počinje teći tek od dana donošenja presude broj Pž-6632/2017-10, tj. od 14. lipnja 2018., stoga je neosnovan prigovor zastare kao i svi navodi tuženika u tom smjeru. Tuženik negira činjenična i pravna utvrđenja VTS-a iz pravomoćne presude broj Pž- 7129/2013-4, te Pž-6632/2017-10, a sve to ignorirajući Direktivu Vijeća broj 93/13 EEZ, iako su gore spomenute presude VSRH neprijeporno jasne, sukladno istoj toj direktivi je i utvrđena ništenost odredbe ugovora kojom je jednostrano mijenjana kamatna stopa, kao i ništetnost valutne klauzule u CHF. Direktiva Vijeća broj 93/13 EEZ, od 5. travnja 1993., je obvezujuća za RH kao članicu EU-a, a koja je među ostalim implementirana u Zakonu o zaštiti potrošača, a na koju se poziva i VSRH u svojoj revizijskoj odluci broj Revt-249/2014-2, od 9. travnja 2015. Tužitelj je VPS postavio kao laik, bez stručnog financijsko-knjigovodstvenog znanja, no nakon provođenja vještačenja na okolnost visine tražbine, tužitelj će postaviti konačni tužbeni zahtjev.

4. Sud smatra neosnovanim prigovor punomoćnika tuženika mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Osijeku, budući sukladno članku 59. Zakona o parničnom postupku, za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane povodom djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi. Budući je člankom 10. predmetnog ugovora samo paušalno navedeno "... ugovaraju mjesnu nadležnost suda u Zagrebu ...", a sukladno članku 320. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima, svaka nejasna odredba ugovora mora se tumačiti u korist strane koja nije pripremala sadržaj ugovora, a ugovor je sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju pa se nejasnoća iste odredbe treba tumačiti u korist tužitelja pa i slabije neuke strane naspram tuženika kao dugogodišnje kreditne institucije evidentno je kako je ovaj spor proizašao iz poslovanja poslovne jedinice tuženika Podružnice Osijek, pod koju spada i tužitelj, osim Zakona o parničnom postupku imaju se primijeniti odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju gdje je u članku 19. I. stavak 1. propisano da se u sporovima koji nastaju u vezi s Ugovorom o kreditu postupak može pokrenuti protiv druge osobe bilo pred sudom gdje druga osoba ima sjedište ili neovisno o sjedištu druge ugovorne strane pred sudom gdje potrošač ima prebivalište. U konkretnom slučaju trebaju se primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača u kojem je implementirana i smjernica 99/13, o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora. Kako stranke nisu raspravljale o nadležnosti suda u slučaju spora u tom slučaju se smatra da je predmetna odredba ništetna.

5. Kako bi utvrdio odlučne činjenice sud je proveo dokaze uvidom u Ugovor o kreditu broj 310299 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, sklopljen dana 2. rujna 2004., ovjeren po javnom bilježniku L. P. iz O., pod brojem OU-1324/2004, dana 9. rujna 2004; početni otplatni plan; obročni otplatni plan od početka otplate do kraja s naznačenim promjenama kamatne stope; specifikaciju uplata; sudsku praksu; članak mr. sc. Andrije Erakovića u Časopisu Pravo i porezi, broj 9/18; proveo vještačenje po stalnom sudskom vještaku DV Consulting i izvršio uvid u nalaz i mišljenje vještaka od 9. prosinca 2022.; saslušao tužitelja u svojstvu stranke na ročištu od 26. svibnja 2023.

6. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka slijedi kako je dana 2. rujna 2004., tužiteljica kao Korisnik kredita, sa V. d.d., kao Kreditorom, zaključila Ugovor o kreditu broj: 310299, zasnivanjem založnog prava na nekretninama. Navedeni je Ugovor ovjeren po Javnom bilježniku dana 9. rujna 2004., pod brojem OU- 1324/2004. Temeljem tako zaključenog Ugovora je Kreditor odobrio i stavio na raspolaganje Korisniku kredita iznos u visini od 46.300,00 CHF u protuvrijednosti u kunama, prema kupovnom tečaju Banke, za devize, važećem na dan korištenja kredita (list 4 spisa). Kredit se vraća u roku od 10 godina u jednakim mjesečnim anuitetima, a visina kamatne stope prilikom zaključenja Ugovora o kreditu je iznosila 4,80% godišnje, i ugovorena je kao promjenjiva. Na listu 13 spisa se nalazi predmetna kartica za ovaj kredit u kojem dokumentu je tuženik naveo da je datum korištenja kredita 27. listopada 2004., kada je tečaj iznosio 4,875 kn za 1 CHF. lz Otplatne tablice na listu 9 spisa je vidljivo da je visina anuiteta 486,57 CHF (gdje je sačinjena simulacija na dan 10. siječnja 2004., kada je tečaj iznosio 4,7650, pa je tako u tom dokumentu iznos anuiteta 2.351,15 kn). Prema dokumentaciji u spisu kamatna stopa se mijenjala kako slijedi i to od 12/2007. iznosi 4,90% godišnje, od 04/2008., iznosi 5,50% godišnje, od 12/2008. iznosi 6,00% godišnje, od 9/2011. iznosi 5,80% godišnje. Izračunata razlika više plaćenih iznosa koji su nastali promjenom visine kamatne stope iznosi 3.733,30 kn ili 495,47 €. Kredit je prijevremeno otplaćen dana 14. prosinca 2011., kada je prema podacima u spisu visina nedospjele glavnice iznosila 15.862,04 CHF x 4,8575 kn=77.049,86 kn. Istovremeno je uplaćeno na ime otplate glavnice 99.825,30 kn, pa je tom prilikom više plaćeno 22.775,44 kn. Obzirom da kredit nije uredno otplaćivan, pa je u nekim mjesecima izostala uplata, koja je onda učinjena u slijedećim mjesecima, to je vještak izvršila prijeboj ovakvih uplata. Ukupna tečajna razlika kao razlika između pozitivne i negativne tečajne razlike iznosi 34.350,44 kn ili 4.559,05 €. Svi iznosi razlike na ime promjene visine kamatne stope i tečajne razlike prikazani su u tablicama u mjesecima i godinama.

7. Tužitelj po punomoćniku nije imao primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka, kao ni pitanja za vještaka, te je uredio tužbeni zahtjev podneskom od 28. prosinca 2022., a podneskom od 25. svibnja 203., sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u RH, a tuženik po punomoćniku nije imao primjedbi na matematički izračun vještaka, kao ni pitanja za vještaka, pa je sud u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kao stručno i objektivno sačinjen, a primjedbe tuženika na nalaz i mišljenje vještaka su isključivo pravne prirode.

8. Iz iskaza tužiteljice u svojstvu stranke slijedi da je 2004. godine s prednikom tuženika sklopila Ugovor o kreditu na iznos od 46.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, na rok otplate od 10 godina, koji kredit je osobno otplatila u navedenom roku. Kredit je bio potreban za renoviranje obiteljske kuće u kojoj živi. U to vrijeme nije bila vlasnik tvrtke, niti obrta. Prije sklapanja Ugovora o kreditu djelatniku banke je navela kakav kredit želi podići i djelatnik banke joj je rekao da donesem tri platne liste, te da dođe za nekoliko dana, što je i učinila, te joj je djelatnica banke rekla koji je kredit za nju najpovoljniji, a to je bio kredit u CHF-u. Na upit zašto u CHF-u, u banci su joj rekli da je to stabilna valuta, te ju nisu upozorili na promjenjivu kamatnu stopu i način promjene kamatne stope, kao niti na mogući rast CHF-a u odnosu na kunu. Dobila je već gotov ugovor o kreditu, koji je pročitala, no nije ga u potpunosti razumjela i o pojedinim odredbama nije mogla pregovarati, budući je ugovor već bio napisan. Tada joj nije bilo jasno što znači promjenjiva kamatna stopa, niti rizik promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Prilikom podizanja kredita bio joj je bitan samo iznos kredita, rok otplate i rata kredita koju će moći otplaćivati sukladno svojim mogućnostima. Nije se interesirala u drugim bankama za kredit, budući su joj u S. banci rekli da će se brzo riješiti njen zahtjev za kredit, pa nije imala potrebe interesirati se u drugim bankama za kredite. U to vrijeme je bilo i kredita u drugim valutama, ali budući su joj u banci rekli da je kredit u CHF-u za nju najpovoljniji, nije se interesirala za kredite u drugim valutama. U banci ju nisu upozorili da HNB ne štiti tečaj CHF-a u odnosu na kunu. Ne sjeća se je li primala obavijesti od banke o promjeni kamatne stope, iako je odlazila u banku kada su se rate kredita počele povećavati, no djelatnici banke su joj rekli da je to sada tako i da se po tom pitanju ne može ništa napraviti. Ne sjeća se je li joj javni bilježnik pročitao ugovor i objašnjavao pojedine ugovorne odredbe.

9. Sud je u cijelosti povjerovao iskazu tužiteljice, budući je isti dan uvjerljivo, logično, okolnosno i nije u suprotnosti s izvedenim materijalnim dokazima.

10. Prigovor zastare sud smatra neosnovanim u cijelosti, budući nije protekao rok zastare od pet godina. Naime pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda broj Pž-7129/2013-4, od 13. lipnja 2014., u t. II/izreke presude, potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7., izreke kojom se utvrđuje da između ostalih i prednik tuženika u razdoblju od 10. rujna 2003., do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Ista presuda je potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/2014-2, od 9. travnja 2015., a i Vrhovni sud RH je dana 20. ožujka 2018., svojom revizijskom odlukom broj Rev-2245/2017-2, potvrdio presudu u predmetu u kojem je pojedinačnom tužbom korisnik kredita potraživao preplaćene kamate od kreditora, a temeljem toga je i zauzeo stav o tome kako zastarni rok od 5 godina, u kojem potrošači mogu ostvariti svoju individualnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014., kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. Pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda broj Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018., u t. 1. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., u dijelu t. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih i prednik tuženika u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupili suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača kao i Zakona o obveznim odnosima.

11. Člankom 138. a. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 79/09), propisan je obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač. Prema odredbi Direktive Vijeća 93/13 EEZ, od 5. travnja 1993., u članku 5., u slučaju Ugovora u kojemu se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni Ugovor bez valjanog razloga predviđenog Ugovorom.

12. Člankom 502. c. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, dalje u tekstu: ZPP), propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a. stavak 1., ovog zakona, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

13. Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocjene nepoštenima ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

14. Člankom 87. istog zakona propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost iz samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

15. Člankom 322. Zakona o obveznim odnosima propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralima društva ništetan, osim ako je cilj povrijeđenog prava ne upućuju na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje nešto drugo.

16. Člankom 323. stavak 1. istog zakona, propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj, sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

17. Stav Vrhovnog suda RH u odluci Revt-249/2014-2, je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora, koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik, a nakon što je odredbom članka 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

18. Ocjenom provedenih dokaza utvrđeno je da je tužitelj kao korisnik kredita s prednikom tuženika kao kreditorom zaključio Ugovor o kreditu broj 310299 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, sklopljen dana 2. rujna 2004., ovjerenom po javnom bilježniku L. P. iz O., pod brojem OU-1324/2004., dana 9. rujna 2004., na iznos od 46.300,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize banke važećem na dan korištenja kredita, na rok otplate od 10 godina, a na dan sklapanja Ugovora redovna kamata je iznosila 4,80% godišnje, koja se mijenjala u skladu s jednostranom odlukom tuženika. Prvotni mjesečni anuitet iznosio je 486,57 CHF mjesečno u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 2.351,15 kuna, no tijekom otplate kredita radi povećanja kamatne stope i tečaja CHF-a naspram kune, mjesečni anuiteti u kunskoj protuvrijednosti su se plaćali po prodajnom tečaju kreditora na dan plaćanja. Prodajni tečaj kreditora je iznosio 4,875 kuna za 1 CHF, a kredit je u cijelosti otplaćen.

19. Iako tuženik navodi da se tužitelj mogao sam informirati o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obveze iz ugovora, te da je tužitelj mogao zatražiti i dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu, te da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik mogao djelovati na području informiranja potrošača, kao i da tuženik nije mogao predvidjeti unatoč svojoj stručnosti i pažnji buduća kretanja i tečaj CHF, međutim tuženik prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu nije u cijelosti informirao tužitelja o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF, jer prilikom sklapanja ugovora tužitelju od strane djelatnika tuženika nisu bili prezentirani rizici rasta švicarskog franka, niti je isti bio upozoren na bilo kakav rizik od rasta tečaja CHF, što je tuženik u trenutku sklapanja ugovora kao stručna osoba znao ili morao znati, dok tužitelj kao prosječni potrošač to nije znao.

20. Kako su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog unaprijed sastavljenog ugovora o kreditu od strane banke, a o kojim se odredbama s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaj na njegov sadržaj, niti je tuženik prije i u vrijeme zaključenja ugovora u cijelosti informirao tužitelja o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF, te je na taj način temeljem nepoštenih odredbi stekao određenu nepripadnu korist jer je povrijedio interes i prava tužitelja kao potrošača, korisnika kredita, jer se u ugovoru koristio ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama, na način da je tuženik povećavao kamatnu stopu sukladno jednostranoj odluci banke i na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača/03.

21. Slijedom navedenog sud je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja kao osnovan za utvrđenjem ništetnosti odredbi iz članka 7. stavak 1., članka 4. stavak 1. Ugovora o kreditu broj 310299 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, sklopljenog dana 2. rujna 2004., između tužitelja i tuženika, pobliže opisan pod I i III/izreke presude, stoga odluka kao pod I i III/izreke presude.

22. Temeljem ništetnih odredbi, a koje se odnose na odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je mijenjana jednostranom odlukom banke i valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora, odnosno dijela ugovora u konkretnom slučaju primio, a sukladno odredbi članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje u tekstu: ZOO), pa je sud obvezao tuženika na isplatu iznosa od 4.559,09 eura/34.350,44 kune, zajedno s pripadajućim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve pobliže opisano pod II/izreke presude. Navedeni iznos predstavlja tečajne razlike po tečaju za CHF na dan korištenja kredita i tečaja za CHF unutar svakoga anuiteta na dan plaćanja kojeg je tužitelj plaćao do otplate kredita. Sud je obvezao tuženika na isplatu iznosa od 495,49 eura/3.733,30 kuna, zajedno s pripadajućim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, a koji iznos predstavlja razliku između iznosa redovnih kamata obračunatih po osnovnom Ugovoru o kreditu s početno ugovorenom kamatnom stopom od 4,80% godišnje i iznosa redovnih kamata obračunatih prema naknadnim odlukama banke o promjenama kamatnih stopa, što predstavlja razliku između početno ugovorene kamate unutar svakog anuiteta i kamate unutar anuiteta nakon izmjene kamatne stope, sve pobliže opisano pod IV/izreke presude, stoga odluka kao pod IV/izreke presude. Navedeni iznosi utvrđeni su provedenim financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem.

23. Odluka o kamatama, temelji se na odredbi članka 29. stavak 1. i 2., u svezi s člankom 1115. ZOO-a.

24. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1., u svezi člankom 151. i člankom 155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje u tekstu: ZPP), a koji trošak se odnosi na zastupanje tužitelja po punomoćniku u osobi odvjetnika, sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

25. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura, sastava obrazloženih podnesaka od 3. srpnja 2020., 28. prosinca 2022., 25. svibnja 2023., u iznosu od 200,00 eura za svaki podnesak, zastupanje na ročištima od 23. svibnja 2022., 26. svibnja 2023., i 23. siječnja 2024., u iznosu od 200,00 eura za svako ročište, kao i trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 100,00 eura, na koje iznose je obračun PDV od 25%, u ukupnom iznosu od 375,00 eura, kao i trošak vještačenja u iznosu od 265,44 eura, što čini ukupno priznat trošak u ukupnom iznosu od 2.140,44 eura, stoga odluka kao pod V/izreke presude.

26. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 27. ožujka 2020., 5. siječnja 2021., i 6. lipnja 2022., u iznosu od 50,00 eura za svaki podnesak, svi iznosi uz pripadajući PDV od 25%, budući je isti nepotreban trošak, kao ni trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 102,19 eura, i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 97,02 eura, budući je tužitelj oslobođen od plaćanja sudske pristojbe, sukladno članku 11. stavak 1. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama, stoga odluka kao pod VI/izreke presude.

Osijek, 26. veljače 2024.

S U D A C

LIDIJA ŠMIT

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

DOSTAVITI:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika