REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula – Pola

Poslovni broj: Gž-987/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola u vijeću sastavljenom od sudaca Marije Sošić kao predsjednice vijeća, Helene Poropat kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Igora Rakića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. K. iz S.., D. Š., OIB:…, zastupanog po punomoćniku M. Ž., odvjetniku u S., protiv tužene R. A. d.d., Z., M. c., OIB:…, zastupana po punomoćniku J. G., odvjetniku u Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: P-3361/2020 od 21. travnja 2023. u sjednici vijeća održanoj dana 26. veljače 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužene R. A. d.d., kao neosnovana u dijelu kojom pobija odluku o glavnoj stvari i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: P- 3361/2020 od 21. travnja 2023. pod točkom I. i II. izreke.

II. Djelomičnim usvajanjem žalbe tuženika preinačuje se navedena presuda u dijelu točke III. onom kojim je tuženiku naloženo da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 497,71 eur, zajedno sa zateznim kamatama te se za taj iznos tužbeni zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan. U preostalom dijelu se presuda u točki III. izreke potvrđuje a žalba tuženika u tom dijelu odbija kao neosnovana.

III. Odbija se zahtjev tuženice za naknadom troška ovog žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom sud prvog stupnja pod točkom I. izreke utvrdio je da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 418-50-4287900 od 27. srpnja 2007. god. u dijelu u kojem je iskazana valutna klauzula u valuti švicarski franak, a koja je označena u čl. 1. i dijelu toč. 7. Ugovora i koja glasi:

„ Iznos kredita “

Kunska

protuvrijednost

CHF

33.248,14

(tridesettritisućedvjestočetrdesetosamšvicarskihfranakaičetrnaestcentima) po

srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita.

„Način otplate“

Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita. Pod točkom II. izreke, naloženo je tuženici da tužitelju isplati iznos od 5.829,43 eura/43.921,81 kuna zajedno s pripadajućim zateznim kamatama na iznose, za razdoblje i po stopi kako je navedeno u izreci pobijane presude, dok je pod točkom III. izreke naloženo tuženici da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.217,08 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate.

2. Protiv navedene presude žali se tuženica zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP). Predlaže presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva i naknadu žalbenog troška u ukupnom iznosu od 525,93 eura / 3.958,25 kuna.

3. Sa žalbom je postupljeno sukladno odredbi čl. 359. st.1. ZPP-a.

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Žalba tuženice R. A. d.d. Z. je djelomično osnovana ali samo u dijelu odluke o troškovima postupka.

6. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a, s time da nije počinjena niti povreda odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a, u svezi s čl. 338. ZPP-a, budući da je pobijana presuda sastavljena sukladno odredbi čl. 338. ZPP-a, a isto tako nije počinjena niti bitna povreda odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju tuženica u žalbi posebno upire, jer pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima pobijane presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika. U presudi su navedeni jasni razlozi o tome zašto su utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženice, kao i razlozi o ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u konkretnom slučaju te razlozi dosuđenja zateznih kamata od dana stjecanja do isplate.

7. Jednako tako, tuženica neosnovano sadržajno upire na povredu Ustava Republike Hrvatske, jer joj je u postupku koji je prethodio pobijanoj odluci omogućen pristup sudu, u njemu je aktivno sudjelovala predlažući dokaze, poduzimajući sve zakonom dopuštene postupovne radnje, pa tako u konačnome i ulaganjem ovog pravnog lijeka, slijedom čega su neosnovani žalbeni navodi kojima tuženica upire na to da joj je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje, da je pobijana presuda donesena kršenjem načela kontradiktornosti i jednakosti procesnih sredstava stranaka, niti je pobijana presuda rezultat zanemarivanja tuženice.

8. Nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s obzirom na to da je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima su stranke temeljile svoje zahtjeve i prigovore te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama, utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva, kao i njegove visine.

9. Sud prvog stupnja se u obrazloženju svoje odluke očitovao o svim relevantnim spornim pitanjima i proveo je sve dokaze koje su stranke predložile a od značaju su za ovaj spor. Nisu provedeni oni dokazi, kao što su saslušanje svjedoka koje je predložio tuženik, iz razloga što je on od tog prijedloga odustao.

9.1. Neosnovano tuženik ukazuje da je sud prvog stupnja počinio apsolutno bitnu povredu parničnog postupka time što nije vještaku dao konkretan zadatak po kojem bi on trebao postupati prilikom davanja svog nalaza i mišljenja, obzirom na činjenicu da je vještak nakon datog pisanog nalaza i mišljenja pozvan na ročište na kojem je odgovorio na sve prigovore stranaka i time otklonio sporna pitanja. Vještak nije bio u obvezi očitovati se o onim iznosima koje je tužitelj isplaćivao kada je tečaj bio niži od dopuštenog jer mu takav nalog sud nije dao iz razloga što u tom pravcu nije postojao odgovarajući zahtjev tuženika (protutužbeni) a niti njegov prigovor prijeboja, što je i iznijeto u obrazloženju pobijane odluke.

10. Nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

11. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja konačno postavljen (u skladu s rezultatima provedenog vještačena) podneskom od 20. srpnja 2021. (list 171-173 spisa) i 8. studenog 2022. (kad su pretvoreni kunski iznosi u eure – list 225 do 227 spisa) za isplatom iznosa od 5.829,43 eura / 44.921,81 kuna, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, za koji iznos, pozivom na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (VTSRH) poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., tužitelj tvrdi da ga je preplatio temeljem nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli (Ugovora o kreditu koji su sklopili tužitelj kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor), a kojih se traži utvrđenje ništetnosti.

12. I u ovom žalbenom postupku, sporna je ništetnost predmetnih odredbi Ugovora o kreditu u dijelu o valutnoj klauzuli te, posljedično tome, je li tužitelj preplatio svoje dugovanje po istom Ugovoru, a time je sporna osnovanost tužbenog zahtjeva. Sporno je da li je predmetna tražbina zastarjela.

13. Nesporno je među strankama utvrđeno da su one 27. srpnja 2007. sklopile Ugovor o kreditu broj: 418-50-4287900 kojim je ugovoren iznos kredita od 33.248,14 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja i to za kupnju vozila; da je ugovorena kamatna stopa od 5,49 % godišnja, koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, da je ugovoren rok otplate od 84 mjeseca; da je korištenje kredita određeno najkasnije do 31. listopad 2007. te da je kredit u cijelosti isplaćen 31. kolovoza 2014.

14. Sud prvog stupnja utvrdio je slijedeće relevantne činjenice:

- da je u konkretnom slučaju, a kako je to vidljivo iz samog Ugovora, Ugovor o kreditu sastavljen kao standardni ugovor (tipski ugovor),

- da je temeljem iskaza tužitelja (u istinitost kojeg sud nije imao razloga sumnjati, a isti je u skladu s drugim izvedenim dokazima), utvrđeno da je tužitelj predmetni Ugovor sklapao u svojstvu potrošača, u smislu čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, dalje: ZZP/03), iz kojeg iskaza ne proizlazi da je tužitelj s tuženicom u svezi predmetnog Ugovora, pojedinačno pregovarao o svakoj ugovornoj odredbi, pa tako niti o spornoj valutnoj klauzuli već proizlazi da nitko od strane banke nije upozoravao tužitelja na bilo kakve rizike,

- da je u konkretnom slučaju Ugovor sklopljen prema unaprijed formuliranom obrascu, a u sastavljanju kojeg tužitelj nije sudjelovao, niti ga je itko upozorio da će tečaj CHF tako rasti,

- da je uvidom u presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a koja je u tom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., utvrđeno da je istom presudom, između ostalog, utvrđeno da je ovdje tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima,

- da se o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti su same odredbe bile dovoljno jasne i transparentne da bi tužitelj samim čitanjem shvatio njihovo značenje i pravne i financijske posljedice takvih odredaba,

- da tuženica prilikom ponude Ugovora tužitelju nije dala potpunu informaciju vezanu za rizik sklapanja ugovora o kreditu vezan za valutu CHF, a koja informacija bi bila odlučna za donošenje odluke tužitelja o tome želi li sklopiti upravo predmetni ugovor,

- da je tužitelj u pregovorima bio u podređenom položaju, bez stvarne mogućnosti utjecaja na sadržaj ugovora, a još manje svjestan stvarnog rizika u koji se upušta,

- da je provedenim vještačenjem stalnog sudskog vještaka A. B. (koji nalaz i mišljenje je sud prvog stupnja ocijenio danim potpuno, točno i u skladu s pravilima struke, dok tuženica istome nije prigovarala u pogledu matematičkog izračuna), utvrđeno da ukupna potraživanja tužitelja po osnovi više plaćenih kreditnih obveza zbog primjene valutne klauzule u CHF iznose 5.829,43 eura/43.921,81 kuna.

15. Polazeći od prednjih utvrđenja, rukovodeći se pri tome naprijed navedenom pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača (kojom je odlučeno kako je ovdje tuženica u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula), cijeneći da je u konkretnom slučaju utvrđeno da je upravo tužitelj kao, potrošač, s tuženicom sklopio ugovor o potrošačkom kreditu (za kupnju odabranog vozila), bez prethodnog pregovaranja s tuženicom o pojedinačnim odredbama i bez prethodnog objašnjenja, informiranja i upozorenja na eventualne rizike intervalutarnih promjena (valute CHF za koju je kredit bio vezan), pozivom na odredbe čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ZZP/03, prvostupanjski sud je prihvatio konačno specificiran tužbeni zahtjev, uz zaključak da i u konkretnom slučaju ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nije jasna, niti dovoljno transparentna da bi tužitelj mogao zaključiti (ili naslutiti), da će u budućnosti zbog povećanja tečaja CHF, doći do takvog nesrazmjera (uvećanja) između početnog anuiteta kredita i anuiteta prema otplatnom planu (niti takvo što proizlazi iz otplatnog plana), a da sama tuženica nije dokazala da bi na takav rizik tužitelja upozorila, niti je s tužiteljem pojedinačno pregovarala o spornoj odredbi, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, cijeneći u konačnome takvu ugovornu odredbu (kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica za švicarski franak), nepoštenom i ništetnom.

15.1. Niti iz promotivnih uvjeta tuženice nije vidljivo da se samog potrošača (odnosno korisnika kredita u stranoj valuti), posebno informiralo, i upozoravalo u svezi bilo koje ugovorne odredbe, prvenstveno valutne klauzule.

16. Temeljem navedenog, prvostupanjski sud je prihvatio konačno specificirani tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništetna odredba čl. 7. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula te da tuženica nema pravo na naplatu svog potraživanja temeljem takve ugovorne odredbe, slijedom čega, sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje: ZOO), obvezuje tuženicu na povrat tužitelju svega što je primila po osnovi koja je utvrđena ništetnom, isplatom preplaćenih iznosa anuiteta (razlike između iznosa koje je tužitelj platio temeljem obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženice i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF, a sve sukladno otplatnom planu koji je tužitelju dostavljen kao sastavni dio Ugovora i nalazu financijske vještakinje u pogledu visine razlike i dospijeća svakog pojedinog anuiteta).

17. Temeljem svega navedenog, prvostupanjski sud otklanja i prigovor zastare uz obrazloženje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a da je spomenuta odluka pravomoćna 14. lipnja 2018. (predmet Pž-6632/2017), dok je predmetna tužba podnesena 1. listopada 2020., odnosno unutar roka od pet godina, u konačnome zaključujući da potraživanje tužitelja nije u zastari niti u jednom dijelu (kako u odnosu na glavno potraživanje, tako i na sporedna), s time da zaključuje i to da tužitelju pripada pravo na isplatu utuženog iznosa zajedno s pripadajućim zateznim kamatama sukladno čl. 1115. ZOO i čl. 29. ZOO-a (od dana dospijeća dugovanog iznosa), koji iznos je tužitelj preplatio kroz utuženo razdoblje s osnova valutne klauzule prema tečaju tuženice za CHF.

18. Svoja uvjerenja do kojih je došao temeljem izvedenih dokaza, prvostupanjski sud je opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima, koja uvjerenja, po stavu ovoga suda, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, imaju pravnu i činjeničnu osnovu koju prihvaća i ovaj sud.

19. U konkretnom slučaju tužitelj postavljeni tužbeni zahtjev temelji na odluci suda donesenoj u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (valutna klauzula), u odnosu na koju je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Revt-2221/18 od 3. rujna 2019., odbio reviziju banaka (kao jedna od tuženih banaka, bila je i tuženica), s time da između stranaka nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženica, kao kreditor zaključili predmetni Ugovor o kreditu i to tužitelj, kao korisnik kredita i tuženica, kao kreditor, na iznos od 33.248,14 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za CHF na dan korištenja, dakle, uz valutnu klauzulu.

20. Pravilno se prvostupanjski sud poziva na učinke naprijed navedenih presuda kojima je potvrđeno i u odnosu na tuženicu, da je u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., dakle i u vrijeme sklapanja spornog ugovora (sklopljenog 27. srpnja 2007.), povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, tuženica, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorno utvrdili egzaktne parametre, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača, pa da je time tuženica postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.), u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama kasnijeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama ZOO-a.

21. Stoga je postupanje tuženice po pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženica nije na transparentan način informirala potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF, već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, s obzirom na to da tuženica kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik, kao i dodatni rizik specifičan za CHF, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike, kako to pravilno utvrđuje i sud prvog stupnja.

22. Naime, odredbom čl. 81. ZZP/03 (važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu), bilo je propisano u stavku 1. da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka bilo propisano da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, čl. 87. st 1. ZZP/03 bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

23. Iz predmetnog Ugovora i provedenih dokaza, proizlazi da je riječ upravo o ugovoru čiji je sadržaj tuženica unaprijed formulirala, na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, svakako ne na sporne odredbe te da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju kao potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, slijedom čega postoji objektivni identitet ugovornih odredbi o kojima je suđeno u postupku kolektivne zaštite i ovdje spornih ugovornih odredbi o vezanosti glavnice uz valutu CHF.

24. Stoga, kako je predmetnim dijelom spornog Ugovora o kreditu, valutna klauzula sadržajno izražena na identičan način kao i u naprijed navedenim odlukama u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a da u ovom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženice prilikom ugovaranja valutne klauzule između stranaka bilo drugačije od utvrđenog u tom sudskom postupku (navedeno ne proizlazi niti iz iskaza tužitelja), prvostupanjski sud je osnovano zaključio da su predmetna ugovorne odredbe suprotne načelu savjesnosti i poštenja kojeg su se dužni pridržavati svi sudionici u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa i da su kao takva protivna odredbama ZZP- a koje su bile na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, slijedom čega su u takvim okolnostima te odredbe Ugovora o kreditu, protivno žalbenim navodima tuženice, ništetne. Iz navedenog razloga, suprotni žalbeni navodi tuženice kojima osporava pravilnost zaključka o ništetnosti i upire na nejasan zaključak suda prvog stupnja o razlozima za utvrđenje ništetnosti u odnosu na ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, koji žalbeni navodi se svode na iznošenje vlastite ocjene predmeta spora, ne mogu se prihvatiti kao pravno relevantni, jer su u pitanju razlozi koje je raspravio sud u postupku kolektivne zaštite, ali isto tako i sud prvog stupnja u ovom predmetnom postupku. Tužena nije dokazala suprotno a niti je predložila dokaze kojima bi se drugačije moglo utvrditi, a kako je navedeno iz promotivnih uvjeta se nije moglo utvrditi povoljnije činjenično stanje za tuženu.

25. Kod toga valja ukazati kako su sudovi u navedenim presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača, proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe) te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženice, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i u trenutku sklapanja kredita.

26. U odnosu na žalbene navode po kojima prvostupanjski sud nije utvrđivao konkretne okolnosti sklapanja predmetnog ugovora, pa tako niti pregovaranja i informiranja, valja odgovoriti da iz stanja spisa proizlazi da je sud prvog stupnja izveo dokaze koje je tuženica predložila na okolnost osnovanosti svojih prigovora, pa je tako na prijedlog tuženice izvršio uvid u promotivne uvjeta i saslušao tužitelja slijedom čega, niti iz ponuđenih dokaza tuženice ne proizlazi da se o ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli s tužiteljem pojedinačno pregovaralo te da je tuženica prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima koji utječu na promjenu tečaja za valutu CHF. Stoga, s obzirom na to da tuženica, na kojoj je teret dokazivanja činjenica koje joj idu u prilog (čl. 219. s. 1. i čl. 220. st. 1. ZPP-a), s obzirom na sadržaj promotivnog letka na koji se pozivala, u ovom konkretnom postupku nije dokazala da se o ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli s tužiteljem pojedinačno pregovaralo te da je tuženica tužitelja u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima koji utječu na promjenu tečaja za valutu CHF, dok iz iskaza samog tužitelja pak proizlazi da ga nitko od strane banke nije upozoravao na bilo kakve rizike, niti se o odredbama Ugovora pojedinačno pregovaralo, pa tako niti o spornoj valutnoj klauzuli da je u konkretnom slučaju Ugovor sklopljen prema unaprijed formuliranom obrascu, u sastavljanju kojeg nije sudjelovao, niti ga je iztko upozorio da će tečaj CHF tako rasti, promašene su i bez utjecaja na pravilnost odluke o ništetnosti spornih odredbi o valutnoj klauzuli, tvrdnje tuženice da su odredbe o valutnoj klauzuli tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive te da je tužitelj imao pravo izbora valute (pa time i prigovori u tom dijelu na istinitost iskaza tužitelja). Utoliko su neosnovane i tvrdnje tuženice da je prvostupanjski sud izvedene dokaze po njezinom prijedlogu, pogrešno cijenio, pri čemu, u smislu odredbe čl. 220. st. 2. ZPP-a, samo sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza po strankama izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, kao i koje će činjenice uzeti kao dokazane na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno, svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

27. Kraj činjenice da tuženica s tužiteljem nije pojedinačno pregovarala o spornoj ugovornoj odredbi, niti ga je informirala o svim potrebnim parametrima koji utječu na promjenu tečaja za valutu CHF (bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o tome), koja okolnost je pravomoćno utvrđena u postupku kolektivne zaštite potrošača, a tijekom ovoga postupka tuženica nije dokazala suprotno, pravilan je stav suda prvog stupnja da navedeno uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, na koji zaključak nisu od utjecaja žalbeni navodi tuženice da je tužitelj mogla samostalno odabrati između više predloženih ugovora o kreditu i to s valutnom klauzulom vezano za CHF i EUR. Utoliko su neosnovani i žalbeni navodi kojima tuženica prigovara pogrešnoj primjeni relevantnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

28. Nadalje, prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe, pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a, kako to ispravno zaključuje i sud prvog stupnja. Stoga, kako se radi o ništetnosti sporne odredbe o valutnoj klauzuli, navedeno mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da su ugovorne odredbe ništetne.

29. Stoga, pravilno prvostupanjski sud, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, zaključuje o pravu tužitelja potraživati od tuženice onaj iznos koji je tužitelj temeljem ništetne odredbe preplatio tuženici.

30. U odnosu na žalbene navode tuženice kojima osporava utvrđenja i zaključak prvostupanjskog suda vezano za visinu potraživanja tužitelja, a sukladno nalazu i mišljenju sudske vještakinje Dragane Bubalo, kojemu tuženica nije određeno prigovarala (u matematičkom izračunu), valja odgovoriti da prvostupanjski sud pravilno zaključuje da je navedenim nalazom i mišljenjem utvrđena visina preplaćenih iznosa od ukupno 43.921,81 kunu odnosno 5.829,43 eura (koja se odnosi na rast tečaja u odnosu na tečaj na dan korištenja kredita), koji iznos je u nalazu specificiran po mjesecima, s time da je tužitelj u konačnome tužbeni zahtjev postavio upravo u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka pretvarajući kunske iznose u eure kako mu je sud naložio.

31. Pri tome je za obrazložiti, vezano za žalbene prigovore kojima tuženica osporava utvrđenja prvostupanjskog suda proizašla iz nalaza i mišljenja vještaka, da je prvostupanjski sud dao jasne i valjane razloge kada je prihvatio navedeni nalaz i mišljenje koji se odnosi na utvrđenu razliku preplaćenih iznosa, koje razloge prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, s time da iz stanja spisa proizlazi da tuženica nije imala prigovora na matematički izračun vještaka, već je prigovarala tome da vještaku sud nije dao određeni zadatak vještačenja pa da je ostalo nejasno što je on trebao računati te da je vještak trebao izračunati i negativnu razliku.

32. Vezano za žalbene prigovore kojima tuženica upire na to da je nalaz vještaka izrađen kao da su stranke ugovorile kunski kredit, valja obrazložiti da je obveza tužitelja na otplatu predmetnog kredita, a time i na plaćanje svakog pojedinog anuiteta, bila vezana uz valutnu klauzulu, na način da je odredbom čl. 7. Ugovora propisano da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a imajući u vidu da se zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe, pravno smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove (čl. 1111. ZOO- a), slijedi da je stjecatelj obvezan vratiti stečeno bez osnove, što u konkretnom slučaju znači da je tuženica dužna vratiti tužitelju svaki pojedini preplaćeni iznos u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, slijedom čega je izračun vještaka u skladu s odredbama predmetnog Ugovora, ali i s odredbom čl. 22. ZOO-a.

32.1. Kod toga je neodlučno da je ugovor u cijelosti izvršen, jer to ne sprječava tužitelja da utvrdi ništetnost sporne odredbe o valutnoj klauzuli, s time da ništetnost te odredbe, ne dovodi do ništetnosti cijelog ugovora, jer ugovor može opstati bez njezinog izuzimanja u primjeni, s obzirom na to da sadrži sve bitne elemente nužne za njegovu opstojnost i pravnu valjanost, dok nepoštena odredba u cijelosti ne obvezuje potrošača i to od trenutka sklapanja ugovora na temelju samoga Zakona, a potrošač se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe, imajući u vidu da je cilj zaštite koja se pruža, uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka te održati ugovor na snazi, a potrošaču omogućiti naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju nepoštene odredbe, kako to ispravno zaključuje i sud prvog stupnja. Ovdje valja reći i to da na temelju odredbe čl. 327. st. 1. ZOO-a, na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba, a da ispunjenjem ugovora ne nestaje uzrok ništetnosti (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revt-150/07 od 30. siječnja 2008.), slijedom čega su žalbeni navodi izneseni u naprijed navedenom smislu, neosnovani, kao i prigovori kojima tuženica upire na odredbu čl. 326. ZOO-a (koja propisuje mogućnost osnaženja ništetnih ugovora, ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja, u situaciji ako je ugovor u cijelosti ispunjen), s obzirom na to da se u konkretnom slučaju, suprotno prigovorima tuženice, ne radi o zabrani manjeg značaja.

33. U odnosu na ostale žalbene navode tuženice kojima ponavlja prigovore koji su isticani u postupku, na koje je prvostupanjski sud u razlozima prvostupanjske presude jasno i argumentirano odgovorio, nije potrebno ponavljati obrazloženje prvostupanjske presude.

34. Nadalje, u odnosu na istaknuti prigovor zastare, za navesti je da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1 ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

35. Rukovodeći se objedinjenim pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., a koje pravno shvaćanje prihvaća i ovaj sud, da ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, a što je slučaj u ovoj pravnoj stvari, da tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite, pravilnim se ukazuje i ocjena suda prvog stupnja kojom otklanja prigovor zastare utuženog potraživanja s obrazloženjem da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu, postala pravomoćna 14. lipnja 2018., a da je predmetna tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 1. listopada 2020. odnosno unutar općeg zastarnog roka od pet godina.

36. Žalbeni navodi koji se odnose na tijek zateznih kamata, s tvrdnjom da se tuženica ne može smatrati nepoštenom stjecateljicom, također nisu osnovani iz razloga što je tuženica nepošteni stjecatelj, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, činjenicom da je zaključila ugovor s ugovornim odredbama koje su već tada bile protivne gore navedenim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i kao takve ništetne, slijedom čega je osnovano prvostupanjski sud naložio tuženici da zatezne kamate na pojedine preplaćene iznose, plati od dana stjecanja preplaćenih iznosa kredita.

37. Slijedom svega obrazloženog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, odbiti kao neosnovanu žalbu tuženice u odnosu na glavno potraživanje i u tom dijelu potvrditi prvostupanjsku presudu te odlučiti kao u izreci pod točkom I. ove drugostupanjske presude.

38. Međutim, djelomično je osnovana žalba tuženice kojom osporava odluku o troškovima postupka, slijedom čega je sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a, u svezi s čl. 166. st. 2. ZPP-a, pravilnom primjenom navedenih odredbi te odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/2022, dalje: Tarifa), valjalo preinačiti odluku o troškovima postupka.

39. Naime, neosnovano je prvostupanjski sud, čemu tuženica žalbom osnovano prigovara, tužitelju priznao naknadu za sastavljanje podneska od 4. travnja 2022. (u iznosu od 199,08 eura /1.500,00 kuna), jer se radi o podnesku koji nije bio potreban za vođenje parnice, jer je tužitelj u njemu ponovio već prije iznesene navode. Osim toga neosnovano je tužitelju priznat trošak sastava podneska od 8. studenog 2022. prema Tbr.8.t.1. Tarife, kojim je samo novčane iznose iz tužbenog zahtjeva iskazao u eurima. Po ocjeni ovog suda za taj podnesak mu pripada pravo na trošak ali prema Tbr.8. t.3. Tarife. Tužitelju je neosnovano priznat trošak zastupanja na ročištu 4. listopada 2021. prema Tbr.9.t.1. Tarife iako se na tom ročištu nije raspravljalo o glavnoj stvari i nisu se provodili dokazi. Za tu radnju mu pripada trošak premaTbr.9.t.2. Tarife.

40. Suprotno prigovorima tuženice sud prvog stupnja je pravilno odmjerio troškove u skladu s odredbama važeće Tarife te je pravilnom primjenom Tbr. 48. st. 1. i 2. Tarife, kojom je propisano da odvjetnik primjenjuje tarifu koja je na snazi u trenutku naplate odvjetničke nagrade, u iznosu od 15,00 kuna/1,99 eura.

41. Neosnovano tuženik smatra da je ročište zakazano 13. svibnja 2022. odgođeno i to krivnjom tužitelja. Naprotiv, to je ročište za glavnu raspravu održano i tada je glavna rasprava zaključena, pa je osnovano tužitelju priznat trošak temeljem Tbr.9.t.1. Tarife. Tužitelju je također osnovano priznat trošak njegova zastupanja na ročištu 20. listopada 2022. primjenom Tbr. 9. t.1. Tarife obzirom da je na tom ročištu sud prvog stupnja donio rješenje o provođenju predloženih dokaza (koji su se i proveli).

42. Neosnovano žalitelj smatra da je sud prvog stupnja prilikom odlučivanja o zahtjevu tužitelja za naknadu troškova istome priznao onaj iznos pristojbe kojeg je on platio nakon roka od tri dana, iako je imao mogućnost da tu pristojbu plati unutar roka od tri dana a time i pravo na plaćanje polovine iznosa, te da mu je time nametnuto plaćanje dvostruko većeg iznosa.

43. Odredbom čl. 7. st.3. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj: 118/18- dalje: ZSP) na odluke koje sud dostavlja u elektroničkom obliku sukladno posebnim propisima putem informacijskog sustava u primjeni u poslovanju suda, pristojba se plaća u visini polovice propisanog iznosa pristojbe utvrđene Tarifom, ako je uplaćena u roku od tri dana od dana elektroničke dostave odluke. Obzirom navedena zakonska odredba ne propisuje nikakve posljedice propuštanja plaćanja pristojbe u navedenom rok, već daje samo mogućnost obvezniku plaćanja pristojbe da istu plati unutar roka od tri dana, to tuženik ne može tražiti da posljedice toga snosi tužitelj. Radi se o kratkom roku u kojem nisu svi u mogućnosti platiti pristojbu pa bi bilo neosnovano tužitelja "kažnjavati" zbog takvog neplaćanja.

44. Prema navedenom žalba tuženika protiv odluke o troškovima je osnovana samo djelomično i to za 497,71 eur/3.750,00 kuna odnosno za trošak podneska od 4. travnja 2022. iznosu od 1.500,00 kuna; za podnesak od 8. studenog 2022. i 4. listopada 2021. – za svaki u iznosu od 750,00 kuna sve uvećano za PDV. Stoga je za taj dio valjalo preinačiti toč. III. izreke presude i zahtjev tužitelja u tom dijelu odbiti kao neosnovan.

45. Tuženik je sa svojom žalbom uspio samo u odnosu na sporedni zahtjev i to djelomično, pa mu je stoga odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova ovog žalbenog dijela postupka.

46. Slijedom iznijetog valjalo je o žalbi tužene kojom pobija točku I. i II. izreke odlučiti temeljem čl. 368. st.1. ZPP-a, a kojom pobija točku III. izreke temeljem čl. 380. t.3. ZPP-a.

47. Slijedom svega iznesenog, odlučeno je kao u izreci.

U Puli, 26. veljače 2024.

Predsjednik vijeća

Marija Sošić, v.r.