Broj:10.P-1043/2020-22

Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P  R  E  S  U  D  A

Općinski sud u Osijeku, po sucu Lidiji Šmit, u pravnoj stvari tužiteljice M. B. iz O., S. 11, OIB, zastupane po punomoćnici S. H., odvjetnici iz O., protiv tužene O. banke H. iz S., OIB, zastupane po punomoćniku B. T., odvjetniku iz O., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 22. siječnja 2024., a u prisutnosti punomoćnika tužiteljice S. H., odvjetnice iz O. i punomoćnika tuženika B. T., odvjetnika iz O., nakon donošenja i objave dana 23. veljače 2024.,

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 3. točka 3.2. Ugovora o kreditu sa sporazumom o prijenosu prava vlasništva na motornom vozilu radi osiguranja potraživanja broj 061130048944 AE, od dana 30. studenog 2006., ovjeren kod javnog bilježnika M. B. iz O. pod br. OU-2429/06, dana 4. prosinca 2006., koji glasi: "Izmjenama i dopunama Odluke o kamatama banke na čiju primjenu Korisnik kredita bezuvjetno pristaje.".

II/ Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 1. točka 1.1. Ugovora o kreditu sa sporazumom o prijenos u prava vlasništva na motornom vozilu radi osiguranja potraživanja broj 061130048944 AE, od dana 30. studenog 2006., ovjeren kod javnog bilježnika M. B. iz O. pod br. OU-2429/06, dana 4. prosinca 2006., koji glasi: "od 16.400,00 CHF (slovima: šesnaesttisućaičetiristo švicarskihfranaka) u protuvrijednosti u kunama obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate.".

III/ Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 1. točka 1.4. Ugovora o kreditu sa sporazumom o prijenosu prava vlasništva na motornom vozilu radi osiguranja potraživanja broj 061130048944 AE, od dana 30. studenog 2006., ovjeren kod javnog bilježnika M. B. iz O. pod br. OU-2429/06, dana 4. prosinca 2006., koji glasi: ”obračunavati u CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF na dan uplate anuiteta.”.

IV/ Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 8. točka 8. 9., i 8. točka 8.17. Ugovora o kreditu sa sporazumom o prijenosu prava vlasništva na motornom vozilu radi osiguranja potraživanja broj 061130048944 AE, od dana 30. studenog 2006., ovjeren kod javnog bilježnika M. B. iz O. pod br. OU-2429/06 dana 4. prosinca 2006.,

koji

glasi:

“od

16.400,00

CHF

(slovima:

šesnaesttisućaičetiristošvicarskihfranaka)”.

V/ Nalaže se tuženiku O. B. d.d. S., OIB, tužitelju M. B. iz O., OIB, zbog ništetne ugovorne odredbe kojom je glavnica kredita vezana uz valutu CHF, isplatiti iznos od 1.203,16 eura/9.065,52 kune[1,]

(slovima:  tisućudvjestotrieurai šesnaestcenti/devettisućašezdesetpetkunaipedesetdvijelipe) uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate koje teku na svaki pojedini iznos od dospijeća do konačne isplate, i to od dospijeća do 31. srpnja 2015., u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanu za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015., na dalje u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023., po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a koje teku na iznos od:

- na iznos od 8,65 €/65,30 kn od 31.03.2008. pa do isplate

- na iznos od 0,34 €/2,58 kn od 30.04.2008. pa do isplate

- na iznos od 2,70 €/20,36 kn od 31.05.2008. pa do isplate

- na iznos od 4,40 €/33,15 kn od 31.10.2008. pa do isplate

- na iznos od 5,45 €/41,06 kn od 30.11.2008. pa do isplate

- na iznos od 4,87 €/36,70 kn od 31.12.2008. pa do isplate

- na iznos od 14,27 €/107,49 kn od 31.01.2009. pa do isplate

- na iznos od 27,90 €/210,21 kn od 31.03.2009. pa do isplate

- na iznos od 11,60 €/87,52 kn od 30.04.2009. pa do isplate

- na iznos od 13,19 €/99,39 kn od 31.05.2009. pa do isplate

- na iznos od 11,68 €/87,52 kn od 30.06.2009. pa do isplate

- na iznos od 7,91 €/59,58 kn od 31.07.2009. pa do isplate

- na iznos od 9,45 €/71,19 kn od 31.08.2009. pa do isplate

- na iznos od 9,29 €/69,98 kn od 30.09.2009. pa do isplate

- na iznos od 7,41 €/55,82 kn od 31.10.2009. pa do isplate

- na iznos od 11,89 €/89,69 kn od 30.11.2009. pa do isplate

- na iznos od 11,89 €/89,69 kn od 31.12.2009. pa do isplate

- na iznos od 14,21 €/107,07 kn od 31.01.2010. pa do isplate

- na iznos od 15,44 €/116,33 kn od 28.02.2010. pa do isplate

- na iznos od 16,51 €/124,42 kn od 31.03.2010. pa do isplate

- na iznos od 18,76 €/141,31 kn od 30.04.2010. pa do isplate

- na iznos od 23,38 €/176,13 kn od 31.05.2010. pa do isplate

- na iznos od 23,51 €/177,17 kn od 30.06.2010. pa do isplate

- na iznos od 32,65 €/246,03 kn od 31.07.2010. pa do isplate

- na iznos od 30,72 €/231,45 kn od 31.08.2010. pa do isplate

- na iznos od 43,18 €/325,36 kn od 30.09.2010. pa do isplate

- na iznos od 36,36 €/273,97 kn od 31.10.2010. pa do isplate

- na iznos od 30,42 €/229,37 kn od 30.11.2010. pa do isplate

- na iznos od 53,18 €/400,67 kn od 31.12.2010. pa do isplate

- na iznos od 30,42 €/229,37 kn od 31.01.2011. pa do isplate

- na iznos od 45,03 €/339,31 kn od 29.02.2011. pa do isplate

- na iznos od 48,46 €/365,11 kn od 31.03.2011. pa do isplate

- na iznos od 43,72 €/329,40 kn od 30.04.2011. pa do isplate

- na iznos od 52,76 €/397,50 kn od 31.05.2011. pa do isplate

- na iznos od 62,33 €/469,62 kn od 30.06.2011. pa do isplate

- na iznos od 68,05 €/512,69 kn od 31.07.2011. pa do isplate

- na iznos od 102, 64 €/773,32 kn od 31.08.2011. pa do isplate

- na iznos od 67,24 €/506,62 kn od 30.09.2011. pa do isplate

- na iznos od 60,19 €/453,50 kn od 31.10.2011. pa do isplate

- na iznos od 60,34 €/454,64 kn od 30.11.2011. pa do isplate

- na iznos od 60,78 €/457,93 kn od 31.12.2011. pa do isplate,

a sve u roku od 15 dana.

VI/ Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatom iznosa od 13,14 €/99,03 kn, zajedno s pripadajućim kamatama tekućim od 31. siječnja 2007., pa do isplate, zbog ništetne ugovorne odredbe kojom je glavnica kredita vezana uz valutu CHF.

VII/ Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

"Nalaže se tuženiku O. B. d.d. S., OIB, tužitelju M. B. iz O., S. 11, OIB, na ime razlike preplaćenih iznosa kamata isplatiti iznos od 651,34 €/4.907,49 kn, uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate koje teku na svaki pojedini iznos od dospijeća do konačne isplate, i to od dospijeća do 31. srpnja 2015., u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanu za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015., na dalje u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koje teku na iznos od:

- na iznos od 2,43 €/18,34 kn od 31.03.2008. pa do isplate

- na iznos od 6,01€/45,30 kn od 30.04.2008. pa do isplate

- na iznos od 5,96 €/44,94 kn od 31.05.2008. pa do isplate

- na iznos od 5,97 €/44,96 kn od 30.06.2008. pa do isplate

- na iznos od 5,99 €/45,10 kn od 31.07.2008. pa do isplate

- na iznos od 5,94 €/44,76 kn od 31.08.2008. pa do isplate

- na iznos od 5,94 €/44,76 kn od 30.09.2008. pa do isplate

- na iznos od 6,26 €/47,15 kn od 31.10.2008. pa do isplate

- na iznos od 3,88 €/29,24 kn od 30.11.2008. pa do isplate

- na iznos od 11,10 €/83,60 kn od 31.12.2008. pa do isplate

- na iznos od 11,65 €/87,81 kn od 31.01.2009. pa do isplate

- na iznos od 11,56 €/87,13 kn od 28.02.2009. pa do isplate

- na iznos od 11,29 €/85,09 kn od 31.03.2009. pa do isplate

- na iznos od 11,40 €/85,89 kn od 30.04.2009. pa do isplate

- na iznos od 11,40 €/85,91 kn od 31.05.2009. pa do isplate

- na iznos od 9,92 €/74,76 kn od 30.06.2009. pa do isplate

- na iznos od 15,36 €/115,72 kn od 31.07.2009. pa do isplate

- na iznos od 15,14 €/114,11 kn od 31.08.2009. pa do isplate

- na iznos od 15,31 €/115,32 kn od 30.09.2009. pa do isplate

- na iznos od 15,19 €/114,48 kn od 31.10.2009. pa do isplate

- na iznos od 15,40 €/116,00 kn od 30.11.2009. pa do isplate

- na iznos od 15,29 €/115,21 kn od 31.12.2009. pa do isplate

- na iznos od 15,69 €/118,23 kn od 31.01.2010. pa do isplate

- na iznos od 15,79 €/118,97 kn od 28.02.2010. pa do isplate

- na iznos od 16,04 €/120,88 kn od 31.03.2010. pa do isplate

- na iznos od 16,46 €/123,99 kn od 30.04.2010. pa do isplate

- na iznos od 16,48 €124,17 kn od 31.05.2010. pa do isplate

- na iznos od 17,01 €/128,13 kn od 30.06.2010. pa do isplate

- na iznos od 17,16 € /129,27 kn od 31.07.2010. pa do isplate

- na iznos od 17,77 €/133,85 kn od 31.08.2010. pa do isplate

- na iznos od 17,25 €129,94 kn od 30.09.2010. pa do isplate

- na iznos od 17,43 €/131,33 kn od 31.10.2010. pa do isplate

- na iznos od 17,38 €/130,93 kn od 30.11.2010. pa do isplate

- na iznos od 18,80 €/141,63 kn od 31.12.2010. pa do isplate

- na iznos od 18,17 €/136,93 kn od 31.01.2011. pa do isplate

- na iznos od 18,05 €/135,99 kn od 29.02.2011. pa do isplate

- na iznos od 18,61 €/140,19 kn od 31.03.2011. pa do isplate

- na iznos od 18,04 €/135,90 kn od 30.04.2011. pa do isplate

- na iznos od 18,95 €/142,80 kn od 31.05.2011. pa do isplate

- na iznos od 19,34 €/145,68 kn od 30.06.2011. pa do isplate

- na iznos od 20,25 €/152,61 kn od 31.07.2011. pa do isplate

- na iznos od 20,83 €/156,98 kn od 31.08.2011. pa do isplate

- na iznos od 19,47 €/146,68 kn od 30.09.2011. pa do isplate

- na iznos od 19,09 €/143,80 kn od 31.10.2011. pa do isplate

- na iznos od 19,33 €/145,66 kn od 30.11.2011. pa do isplate

- na iznos od 19,56 €/147,37 kn od 31.12.2011. pa do isplate,

a sve u roku od 15 dana.",

kao n e o s n o v a n.

VII/ Nalaže se tuženiku O. B. d.d. S., OIB, tužitelju M. B. iz O., OIB, naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.849,80 eura, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve to u roku od 15 dana.

VIII/ U preostalom dijelu zahtjeva za naknadom parničnog troška, tužitelj se odbija.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj po punomoćniku i tijekom postupka navodi da je u svojstvu korisnika kredita sa O. bankom d.d. S., sklopio Ugovor o kreditu sa sporazumom o prijenosu prava vlasništva na motornom vozilu radi osiguranja potraživanja broj 061130048944 AE, dana 30. studenog 2006., kojim se Ugovorom banka, kao kreditor obvezala staviti tužitelju na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 16.400,00 CHF, obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, dok se tužitelj navedeni iznos obvezao vratiti, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Tuženik je tijekom otplate kredita u više navrata mijenjao ugovorenu kamatnu stopu, umjesto prvotno ugovorene od 5,30 %, i to dana 25. veljače 2008., uvećanjem na 6,99%, dana 10. studenog 2008., uvećanjem na 8,49%, dana 7. lipnja 2009., uvećanjem na 9,99%. Navedenim promjenama, došlo do razlike u kamatama sadržanim u mjesečnim anuitetima, koje je tužitelj otplatio, za razliku od onih sadržanih u početnom planu kredita, zbog čega je navedeni dio odredbe u članku 3. točka 3. 3. predmetnog Ugovora, koji se odnosi na promjenjivost kamatne stope, ništetan. Uslijed navedenih promjena tuženik je temeljem razlike u kamati po svakom mjesečnom anuitetu, neosnovano stekao ukupni iznos od 4.630,15 kn. Navedeni iznos dobiven je usporedbom početno ugovorene kamatne stope od 5,30 % i svake nepošteno promijenjene kamatne stope, a tužitelj je iznose koji predstavljaju razliku u kamati iskazao u financijskom izračunu, sastavljenom iz dokumentacije tuženika, koji dostavlja u prilogu tužbe, dok su promjene kamatne stope opisane su otplatnom planu, koji tužitelj također dostavlja u prilogu ove tužbe. Naime, predmetna ugovorna odredba omogućila je tuženiku promjenu ugovorene kamate činiti ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, čime je uzrokovan nepovoljan položaj tužitelja i neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja. Osim što tužitelj nije mogao utjecati na vrijeme i način promjene kamate, nije mogao provjeriti pravilnost i uzrok njezine promjene, jer za to nije imao nikakvih egzaktnih kriterija. Kako su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, o kojima mora postojati jasan konsenzus između stranaka, tuženik je istom odredbom izbjegao utjecaj tužitelja na njezinu promjenu, a što je suprotno članku 247. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08,125/11). Dakle, u ovom slučaju kamata je mijenjana jednostranom, odlukom tuženika, a o čemu isti nije tražio suglasnost tužitelja, zbog čega je kamata postala promjenljiv element na koji tužitelj nije mogao utjecati. Navedena odredba ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, te kao takva nije razumljiva prosječnom potrošaču, i ne daje dovoljno točne kriterije, na temelju kojih bi on mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tog pravnog posla proizlaze. Osim toga, tuženik se, kao financijska institucija, nije ponijela kao savjesni gospodarstvenik, nego je ugovaranjem predmetne odredbe i podizanjem kamatne stope stavila tužitelja u neravnopravan položaj, iz čega se da zaključiti kako je ugovorena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koje je jedno od temeljnih načela obveznog prava, sadržano u odredbi članka 4. Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, osim što je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, prilikom sklapanja ugovora tužitelju nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka, kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što tuženik kao prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka, nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, koji je u ovom slučaju još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. S tim u vezi razvidna je činjenica, kako u označenom ugovoru o kreditu postoji ne samo jedan, nego čak dva promjenjiva elementa (valutna klauzula vezana za švicarski franak i promjena kamatne stope), koja sama po sebi ukazuje da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama, temeljem koje tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, pa tako ni danas, nije znao niti je mogao znati koliko će uopće iznositi glavnica, a koliko kamata, odnosno nije znala koliko će iznositi njegova kreditna obveza. Uslijed navedenih promjena tuženik je temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, po svakom mjesečnom anuitetu, neosnovano stekao ukupni iznos od 9.329,55 kn, što zajedno sa razlikom nastalom jednostranom promjenom kamatne stope iznosi ukupno 13.959,70 kn. Da je tužitelj imao saznanja, da će mjesečni anuitet porasti u tolikoj mjeri, isti nikada ne bi preuzeo takvu obvezu. Osim navedenog, pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu, broj: Pž-7129/2013, od dana 13. lipnja 2014., u točki II. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/2012, od dana 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6., i 7 izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tužena, "u razdoblju od 1. rujna 2004., do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom VI-tužene O. banke H. d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora VI-tužena O. banka H. d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku VI-tužene O. banke H. d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time VI-tužena O. banka H. d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03), u razdoblju od 1. rujna 2004. do 6. kolovoza 2007., i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007., do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07-133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima". Navodi tužitelja, kao i dio presude Visokog Trgovačkog suda, koji se odnosi na ništetnost promjenjive kamatne stope, potvrđeni su i od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske, odlukom od dana 9. travnja 2015., pod brojem Revt- 249/2014. Nadalje je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj: Pž- 6632/2017, od dana 14. lipnja 2018., u točki I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012, od dana 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6., i 7 izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tužena "u razdoblju od 1. rujna 2004., do 31. prosinca 2008., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključena i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03), u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007., pa do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07-133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima". Kako prema odredbi članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13. - sada članak 118. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 41/14 i 110/15), odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku individualne pravne zaštite, tako se navedene presude u ovom slučaju odnose i na ugovorni odnos između tužitelja i tuženika. Osim navedenog, člankom 502. c. Zakona o parničnom postupku ((Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14), propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje presude iz kolektivnog spora, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Obzirom na sve navode iznesene u tužbi, kao i na pravna utvrđenja presuda proizašlih iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača, a koje pretpostavljaju ništenost ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi te valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, tužitelj drži početni anuitet mjerodavnim, odnosno kao jedinu valjanu kamatnu stopu smatra početno ugovorenu kamatnu stopu od 5,30% godišnje, te ugovoreni tečaj važeći na dan realizacije kredita, koji u ovom slučaju iznosi 4,611717 CHF. Slijedom navedenog, predlaže usvajanje tužbenog zahtjeva u cijelosti uz naknadu prouzročenog parničnog troška.

2. Tuženik po punomoćniku u odgovoru na tužbu i tijekom postupka u cijelosti osporava osnov i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva ističući prigovor zastare. Tuženik smatra da se u ovom pojedinačnom predmetu ne primjenjuju utvrđenja iz kolektivne parnice u predmetu broj P-1401/2012, stoga tuženik ističe prigovor zastare potraživanja tužitelja, jer ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi naknade štete primjenjivao bi se rok iz članka 376. Zakona o obveznim odnosima, koji propisuje da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, ali u svakom slučaju za pet godina od kada je šteta nastala. Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 372. ZOO-a, koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Ako bi se zbog utvrđivanja ništetnosti utvrdilo da se radi o stjecanju bez osnove zastarni rok je pet godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla, pa je tužiteljevo potraživanje pod zastarom jer sukladno tome petogodišnji rok počinje teći od dana sklapanja Ugovora o kreditu, odnosno zastara je u ovom slučaju nastupila 14. prosinca 2006., a tužba je podnesena tek 18. prosinca 2020. Tužitelj pogrešno drži da se može naprosto pozvati na utvrđenja iz presude VTS-a bez dokazivanja osnove tužbenog zahtjeva, te tuženik smatra da je tužitelj dužan dokazati kako visinu tako i osnovu svog tužbenog zahtjeva jer da bi se ugovorna odredba utvrdila ništetnom potrebno je da se kumulativno ispune uvjeti i to da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva, i/ili teško uočljiva, te da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Nijedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena prema tome osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala i ne može se primjenjivati članak 210. stavak 3. ZOO-a. Pogrešno je stajalište tužitelja o ništavosti pojedinih odredaba ugovora o kreditu, jer materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao i materijalno pravo koje je i danas ostalo na snazi u RH izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. To se odnosi kako na Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03, 79/07, 125/07, 79/09), tako i na Zakon o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/09, 112/12,143/13, 147/13, 9/15), dakle, tužitelj ne smije tražiti da se ništetnim utvrdi dio ugovora o kreditu koji je dopušten u skladu s pozitivnim propisima u RH. Netočna je tvrdnja tužitelja da je tuženik donosio proizvoljno odluke s kojima tužitelj nije bio ili mogao biti upoznat, jer je tužitelju prilikom sklapanja ugovora o kreditu bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju vrijednosti određene odlukom o kamatama banke, što je interni akt tuženika i dostupan je svima, a odredbom članka 17. ugovorne strane su jasno ugovorile kako prihvaćaju važeće akte i isprave banke kao i kasnije izmjene i dopune istih. Odredba o promjenjivosti kamatne stope iz ugovora je i jasna, uočljiva i lako razumljiva i ista je sastavni dio ugovora i u njemu izričito navedena, a način na koji je kamatna stopa mijenjana određen je Općim uvjetima poslovanja banke, gdje je navedeno da će tuženik kod utvrđivanja i promjene kamatnih stopa voditi računa o tržišnim uvjetima. U odnosu na ništetnost ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosu na valutnu klauzulu tuženik navodi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli jasna, lako uočljiva i razumljiva, slijedom čega osporavana ugovorna odredba ne može biti predmetom ocjene poštenosti (članak 84. Zakona o zaštiti potrošača). Tužitelj je prije sklapanja ugovora o kreditu kao savjesna ugovorna strana bio dužan sam se informirati o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obveze iz ugovora, a tužitelj je mogao zatražiti i sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njezin učinak od strane raspoloživih službenika tuženika. Tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. Tuženik unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF, jer od 1999. do 2010., tečaj CHF u odnosu na EUR je rastao i padao, a od 2003. do 2008., tečaj CHF u odnosu na EUR uglavnom padao, a značajnije promjene počele su tek 2010. godine, dakle znatno nakon predmetnog razdoblja do 31. prosinca 2008., koje tužitelj navodi u tužbi. Daljnje kretanje tečaja CHF nakon 2010., i to aprecijacija bez presedana kao posljedicu svjetske ekonomske krize nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik. U vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredbi nije postojao niti jedan zakonski, niti podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanja ugovora s valutnom klauzulom, odnosno nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, pa je slijedom navedenog očigledno kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, a činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj tako i tuženik imali jednake i ravnopravne startne nominalne pozicije. Slijedom navedenog predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu prouzročenog parničnog troška.

3. Kako bi utvrdio odlučne činjenice sud je proveo dokaze uvidom u: izvadak iz Matice vjenčanih iz kojeg je razvidno da je tužiteljica dana 31. siječnja 2009., promijenila prezime s P. na B.; Ugovor o kreditu sa sporazumom o prijenosu prava vlasništva na motornom vozilu radi osiguranja potraživanja broj 061130048944 AE, koji je sklopljen dana 30. studenog 2006., između tužitelja i tuženika; obavijest o naplati interkalarne kamate od 5. prosinca 2006.; amortizacijski plan kredita; otplatni plan kredita; obavijest o dospijeću obroka i redovne kamatne stope; financijski izračun preplaćenih iznosa u kamati; sudsku praksu; izvod iz zapisnika sa Prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020.; proveo vještačenje po stalnom sudskom vještaku DV Consulting i izvršio uvid u nalaz i mišljenje vještaka od 20. rujna 2022.; očitovanje vještaka od 27. ožujka 2023., na primjedbe tuženika od 27. siječnja 2023.; saslušao tužiteljicu u svojstvu stranke na ročištu od 11. srpnja 2023.

4. Iz nalaza i mišljenja vještaka od 20. rujna 2022., slijedi da je dana 30. studenog 2006., tužiteljica kao Korisnik kredita sa tuženikom kao Kreditorom zaključila Ugovor o kreditu broj: 061 130048944 AE, na iznos u visini od 16.400,00 CHF, u protuvrijednosti u kunama, prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Visina anuiteta prema prvom otplatnom planu iznosi 311,75 CHF, a kredit je prema dokumentaciji isplaćen dana 5. prosinca 2006. (list 53 spisa) kada je tečaj iznosio 4,611717 kn za 1 CHF, pa je nastavno visina anuiteta 1.437,70 kn mjesečno. Korisnik kredita se obvezao navedeni iznos vratiti sa kamatama, koje su na dan zaključenja Ugovora o kreditu iznosile 5,30% godišnje. Kamatna stopa se kroz razdoblje otplate kredita mijenjala na slijedeći način da su od 25. veljače 2008., iznosile 6,99% godišnje, od 10. studenog 2008., iznosile 8,49% godišnje, od 7. lipnja 2009., iznosile 9,99% godišnje. Ovako prikazanim promjenama visine kamatne stope je došlo do razlike više plaćene kamate u visini od 4.907,49 kn ili 651,34 EUR-a. Prema nalogu suda je izračunata i tečajna razlika u kojoj je prikazan iznos od 8.660,06 kn, kao razlika između pozitivne i negativne tečajne razlike. Samo pozitivne tečajne razlike iznose 9.164,55 kn ili 1.216,30 EUR-a. Svi iznosi tečajne razlike i razlike kamata su prikazani u tablicama po mjesecima i godinama.

5. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, kojim je vještak utvrdio da je tužitelj svoju obvezu po kreditu zbog više plaćene kamate preplatio za iznos od 4.907,49 kuna/651,34 eura, a zbog povećanja tečaja platio više 9.164,55 kuna/1.216,30 eura. Tužitelj u načelu nije imao ništa protiv prijedloga tuženika da se vještačenjem iskažu iznosi koje je tužitelj platio manje u odnosu na početno ugovorene parametre. Za anuitete eventualno obračunate po nižem tečaju, u odnosu na tečaj po kojem je isplaćen kredit, tužitelj ne bi imao nikakvu obvezno-pravnu odgovornost, niti se takvi iznosi mogu stavljati u prijeboj sa preplaćenim iznosima, zbog čega tužitelj nikako ne može biti pasivno legitimiran u u odnosu na "eventualno" potraživanje tuženika. U tom slučaju sud (bez specificiranog zahtjeva stranke) ne može samoinicijativno utvrđivati negativne razlike anuiteta, kod kojih bi tuženik eventualno samoinicijativno snizio tečaj koji je bio manji od početno ugovorenog, posebno iz razloga jer tužitelj nije kriv za pad tečaja, pa iz tog razloga ne može biti niti pasivno legitimiran, a tuženik niti nije postavio odgovarajući tužbeni zahtjev u tom smislu. Nepošteno postupanje tuženika, utvrđeno je u kolektivnom postupku, te je tužitelj sukladno svemu navedenom u ovom postupku iznio osnovu svog potraživanja, dok kod tuženika to nije slučaj. Nepošteno postupanje tužitelja, kao niti pravna osnova po kojoj bi tužitelj išta imao "vraćati" tuženiku, nije utvrđena niti na jedan način. Osim navedenog tužitelj predmetnim uplatama nije ništa stekao, da bi to tuženiku trebao vratiti, nego je upravo tuženik taj koji je od strane tužitelja primao uplate na svoj račun. Također, eventualni prigovor radi prijeboja mogao je biti podnesen jedino do zaključenja prethodnog postupka, prema članku 288. a. stavak 6. ZPP-a, što tuženik nije niti napravio, i na što je trenutačno prekludiran. Obzirom da je nepošteno postupanje tuženika utvrđeno u kolektivnom postupku, postupanje tužitelja u takvom smislu niti na koji način nije utvrđeno, stoga bi, obzirom da presuda donesena u kolektivnom postupku prekida zastaru, bilo kakvo potraživanje tuženika bilo u svako slučaju u zastari, zbog čega tužitelj opreza radi ističe prigovor zastare eventualno utvrđenog potraživanja tuženika, koji bi se odnosio na "negativne razlike", odnosno razlike kada je tužitelj plaćao anuitet po tečaju koji je bio manji od početno ugovorenog. Osim navedenog, da bi se radilo o procesno-pravnom prigovoru radi prebijanja potrebno je da tuženik ima neku postojeću tražbinu prema tužitelju. Ovdje to nije slučaj jer u naravi ne postoji nikakva tuženikova tražbina prema tužitelju, a naročito ne neka koja bi bila kompenzibilna. Stoga je niti sam sud ne može utvrditi. Dakle, u ovom slučaju ne postoji protupravnost na strani potrošača, niti nepoštenog stjecanja od strane tužitelja. Zaključno, budući da se svojstvo pravomoćnosti odnosi isključivo na izreku presude, (ne i njezino obrazloženje) te da postupovna pravila nisu utvrđena da bi bila sama sebi svrhom, već radi očuvanja integriteta pravnog poretka, a imajući pri tome u vidu pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH Su-IV-47/2020-2, od 30. siječnja 2020., kao i stav Suda EU iz presude C- 485/2019, od 22. travnja 2021., prema kojima se: zastara restitucijskog zahtjeva kod potrošačkih ugovora u slučaju ništetnosti računa od takovog utvrđenja (a ne od izvršnog plaćanja), tužitelj je stava je kako bi prihvaćanje stajališta prema kojemu bi njegovo potraživanje bilo u zastari isključivo radi proteka roka od 5 godina od pravomoćnosti presude VTS RH Pž-7129/2013, od 13. lipnja 2014., bilo u suprotnosti sa zakonom i gore zauzetim pravnim shvaćanjem VSRH-a te Ustavom RH i u konačnici stajalištem Suda EU. Podredno, imajući u vidu navode samog tuženika, ukoliko bi sud iste prihvatio, kako u predmetnom slučaju nema mjesta primjeni utvrđenja iz kolektivne presude jasno je kako, u tome slučaju, jednako tako ista nije mogla niti prekinuti tijek zastare tužiteljevog potraživanja, odnosno kako će zastara istoga u konkretnom postupku započeti teći tek donošenjem konkretne prvostupanjske presude. Ukoliko bi sud kojim slučajem odlučio da tužiteljevo potraživanje u pojedinom dijelu nije osnovano, te zbog toga tužitelju dosudu trošak postupka "razmjerno uspjehu u sporu", tužitelj poziva na presudu Suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/2019 i C-259/2019, u čijoj se točki 5. navodi da: "Članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13, te načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi nacionalno pravo koje dopušta da potrošač u postupku za ostvarivanje svojih prava snosi dio postupovnih troškova ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je dodijeljeno Direktivom 93/13". Prema tome, navedena odluka suda Europske unije obvezuje sud da u sporovima pokrenutima radi zaštite potrošačkih prava istome u cijelosti prizna i dosudi naknadu parničnog troška koji je bio nužan za svrhovito vođenje parnice, neovisno o postotku njegova uspjeha u sporu. Slijedom navedenog tužitelj je uredio tužbeni zahtjev pod II/tužbenog zahtjeva na način da potražuje razliku preplaćenih iznosa kamata u iznosu od 651,34 eura/4.907,49 kuna, zajedno s pripadajućim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa i pod točkom VI/tužbenog zahtjeva, na ime tečajne razlike isplati ukupan iznos od 1.216,30 eura/9.164,55 kuna, zajedno s pripadajućim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kao i na ročištu od 22. siječnja 2024., dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja ostao neizmijenjen.

6. Očitujući se na nalaz i mišljenje vještaka tuženik po punomoćniku navodi da na isti nema primjedbi na matematički izračun, u odnosu na sumu više plaćenih i manje plaćenih anuiteta, no i dalje se protivi pravnoj osnovi i metodologiji izračuna vještaka, budući je vještak u konkretnom slučaju uzeo početno ugovorenu kamatu od 5,30% kao da se radilo o fiksnoj kamatnoj stopi, a to nikada nije bila volja ugovornih strana. Vještak je u svom izračunu kao fiksni parametar koristio tečaj CHF-a na dan isplate kredita, a tuženik smatra kako je sukladno načelu savjesnosti i poštenja potrebno uzeti u obzir i negativne anuitete kada je tužitelj plaćao manje u odnosu na početno ugovoreni, a o čemu govori i mnogobrojna sudska praksa. Isto tako se protivi preinaci tužbe uvećanjem kondemnatornog zahtjeva od prvotnog postavljenog u tužbi, na što tuženik ne pristaje. Nadalje, tuženik smatra tužiteljev način obračuna zateznih kamata nezakonitim, s obzirom da se isti potražuje od dana otplatnog anuiteta, a ne od pravomoćne odluke kojom se odredba glede načina promjene kamate i obračuna u CHF valuti utvrđuje ništetnim, pa tuženik smatra da bi tužitelj eventualno imao pravo na zatezne kamate od trenutka nepoštenosti, odnosno od dana pravomoćnih odluka na koje se tužitelj poziva.

7. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kao stručno i objektivno sačinjen i u cijelosti odgovorio na primjedbe punomoćnika tuženika, a tuženik nije imao primjedbi na matematički izračun vještaka.

8. Iz iskaza tužiteljice u svojstvu stranke saslušane na ročištu od 11. srpnja 2023., slijedi da je Ugovor o kreditu s tuženikom zaključila 2006., u iznosu od 16.000,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti, za kupnju osobnog automobila za vlastite potrebe, te u to vrijeme nije bila vlasnik obrta niti firme. Kredit je u cijelosti otplatila i rate je redovno plaćala. Za kredit se interesirala i u drugim bankama, no O. banka joj se činila kao najpovoljnija opcija. Prvotno je tražila kredit u eurima, no u banci su joj rekli da joj ne mogu kredit u eurima ponuditi, ali mogu u CHF-u, te da joj je to najpovoljniji kredit i da je CHF stabilna valuta. Dobila je samo Ugovor o kreditu koji je bio na standardnom obrascu i koji je prije potpisivanja pročitala. U to vrijeme joj je bilo jasno što znači valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, no nije stručnjak, niti je očekivala da bi se kamatna stopa mogla toliko povećati, kao ni tečaj CHF-a u odnosu na kunu. Rata joj se s početnih od oko 1.000,00 kuna, povećala na preko 2.000,00 kuna. O pojedinim odredbama ugovora o kreditu nije mogla posebno pregovarati. Nije imala osobnog bankara prilikom podizanja kredita, a budući joj je bio bitan iznos kredita i rok otplate da može plaćati rate kredita, sklopila je taj ugovor o kreditu s O. bankom. Javni bilježnik joj nije objašnjavao pojedine odredbe ugovora o kreditu, niti joj je ugovor pročitao, već je isti samo ovjerio. U banci joj nisu rekli da HNB ne štiti tečaj franka u odnosu na kunu, već su joj rekli da je to najpovoljniji kredit i stabilna valuta i da se rate neće znatno mijenjati, niti su joj objasnili na koji će se način mijenjati kamatna stopa. Dobila je obavijesti u odnosu na povećanje mjesečnih anuiteta, te je nakon što je dobila prvu obavijest otišla u banku, na što su joj rekli da je to tako i da je do daljnjega takva situacija. Nije bila svjesna rizika sklapanja takvog ugovora jer joj je to bio prvi kredit kojeg je ikada podigla, no odlučila se u konačnici za sklapanje jer nije bila upućena i očekivala je da će to uistinu i biti tako.

9. Sud je u cijelosti povjerovao iskazu tužitelja, budući je isti dan uvjerljivo, logično, okolnosno i nije u suprotnosti s izvedenim materijalnim dokazima.

10. Prigovor zastare sud smatra osnovanim u odnosu na zahtjev tužiteljice za isplatom iznosa od 13,14 eura/99,03 kune, zajedno s pripadajućim kamatama tekućim od 31. srpnja 2007., pa do isplate, zbog ništetne ugovorne odredbe kojom je glavnica kredita vezana uz valutu CHF, pobliže opisano pod VI/izreke presude, kao i zahtjev tužiteljice u odnosu na preplaćene iznose kamata, zajedno s pripadajućim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, sve pobliže opisano pod VII/izreke presude, budući je protekao zastarni rok od 5 godina. Naime, pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH (1/22) održane 31. siječnja 2022., da ako je ništetnost ustanovljena kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača, u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Navedeni zaključak odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (kredit u CHF odnosno kredit u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike iz tog postupka). Slijedom navedenog, u tom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja je valjalo odbiti kao neosnovan, stoga odluka kao pod VI i VII/izreke presude.

11. U preostalom dijelu prigovor zastare sud smatra neosnovanim za potraživanje tužitelja na ime preplaćenih iznosa u odnosu na valutnu klauzulu vezanu za CHF u predmetnom ugovoru o kreditu, budući nije protekao rok zastare od pet godina, dok je prigovor zastare osnovan na ime preplaćenih iznosa kamata koje tužitelj tužbom potražuje. Naime, pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda broj Pž- 7129/13-4, od 13. lipnja 2014., u t. II/izreke presude, potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/12, od 4. srpnja 2013., u dijelu t. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7., izreke kojom se utvrđuje da između ostalih VI-tuženik O. banka H. d.d., u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Ista presuda je potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/2014-2, od 9. travnja 2015., a i Vrhovni sud RH je dana 20. ožujka 2018., svojom revizijskom odlukom broj Rev-2245/2017-2, potvrdio presudu u predmetu u kojem je pojedinačnom tužbom korisnik kredita potraživao preplaćene kamate od kreditora, a temeljem toga je i zauzeo stav o tome kako zastarni rok od 5 godina, u kojem potrošači mogu ostvariti svoju individualnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014., kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. Pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda broj Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018., u t. 1. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., u dijelu t. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih i VI- tuženik u razdoblju od 1. rujna 2004., do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupili suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača kao i Zakona o obveznim odnosima.

12. Člankom 138. a. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09), propisan je obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač. Prema odredbi Direktive Vijeća 93/13 EEZ, od 5. travnja 1993. godine, u čl. 5., u slučaju Ugovora u kojemu se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni Ugovor bez valjanog razloga predviđenog Ugovorom.

13. Člankom 502. c. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14), propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a. st. 1., ovog zakona, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

14. Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocjene nepoštenima ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

15. Člankom 87. istog zakona, propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost iz samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

16. Člankom 322. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralima društva ništetan, osim ako je cilj povrijeđenog prava ne upućuju na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje nešto drugo.

17. Člankom 323. stavak 1. istog zakona, propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj, sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

18. Stav Vrhovnog suda RH u odluci Rev-249/2014-2, je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora, koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik, a nakon što je odredbom članka 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

19. Odlukom Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/2018, od 3. rujna 2019., odbijena je kao neosnovana revizija I-VIII-tuženih banaka i potvrđena odluka VTS RH od 14. lipnja 2018., broj PŽ-6632/2017, u dijelu u kojem je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koje je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora I-VIII banaka kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih govora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

20. Ocjenom provedenih dokaza utvrđeno je da je tužitelj kao korisnik kredita broj 061130048944 AE, sklopljenog dana 30. studenog 2006., s tuženikom kao kreditorom zaključio Ugovor o kreditu na iznos od 16.400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, na rok vraćanja od 5 godina, odnosno 60 jednakih mjesečnih anuiteta, a na dan sklapanja Ugovora redovna kamata je iznosila 5,30% godišnje, koja se mijenjala u skladu s odlukama tuženika, prvotni mjesečni anuitet je iznosio od 311,75 CHF mjesečno, u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 1.437,70 kuna mjesečno, no tijekom otplate kredita radi povećanja kamatne stope i tečaja CHF naspram kune, mjesečni anuiteti u kunskoj protuvrijednosti su se plaćali po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja, odnosno od početnih 1.437,70 kune tijekom otplate su iznosili i preko 2.000,00 kuna. Srednji tečaj HNB-a za CHF na dan plasmana kredita, iznosio je 4,611717 kuna za 1 CHF, a kredit je u cijelosti otplaćen. 21. Iako tuženik navodi da se tužitelj mogao sam informirati o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obveze iz ugovora, te da je tužitelj mogao zatražiti i dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu, te da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik mogao djelovati na području informiranja potrošača, kao i da tuženik nije mogao predvidjeti unatoč svojoj stručnosti i pažnji buduća kretanja i tečaj CHF, međutim tuženik prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu nije u cijelosti informirao tužitelja o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF, jer prilikom sklapanja ugovora tužitelju od strane djelatnika tuženika nisu bili prezentirani rizici rasta švicarskog franka, niti je isti bio upozoren na bilo kakav rizik od rasta tečaja CHF, što je tuženik u trenutku sklapanja ugovora kao stručna osoba znao ili morao znati, dok tužitelj kao prosječni potrošač to nije znao.

22. Kako su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog unaprijed sastavljenog ugovora o kreditu od strane banke, a o kojim se odredbama s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj imao utjecaj na njegov sadržaj, niti je tuženik prije i u vrijeme zaključenja ugovora u cijelosti informirao tužitelja o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF te je na taj način temeljem nepoštenih odredbi stekao određenu nepripadnu korist jer je povrijedio interes i prava tužitelja kao potrošača, korisnika kredita, jer se u ugovoru koristio ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama, na način da je tuženik povećavao kamatnu stopu sukladno jednostranoj odluci banke i na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača/03.

23. Slijedom navedenog, sud je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja kao osnovan, za utvrđenjem ništetnosti odredbi iz članka 3. točka 3.2., članak 1. točka 1.1., članka 1. točka 1.4., članka 8. točka 8.9. i članka 8. točka 8.17. Ugovora o kreditu broj 061130048944 AE, sklopljenog dana 30. studenog 2006., između tužitelja i tuženika, pobliže opisan pod I, II, III i IV/izreke presude, stoga odluka kao pod I, II, III i IV/izreke presude.

24. Kako je tuženik temeljem ništetnih odredbi, a koje se odnose na odredbe ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, stekao određenu nepripadnu korist, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora, odnosno dijela ugovora u konkretnom slučaju primio, sukladno odredbi članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima, u svezi s člancima 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje u tekstu: ZOO), pa je sud obvezao tuženika na isplatu iznosa od 1.203,16 eura/9.065,52 kune, zajedno s pripadajućim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve pobliže opisano pod V/izreke presude. Provedenim financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem utvrđena je tečajna razlika u ukupnom iznosu od 8.660,06 kuna, kao razlika između pozitivne i negativne tečajne razlike, a samo pozitivne tečajne razlike iznose 9.164,55 kuna ili 1.216,30 eura, no tužitelj tužbenim zahtjevom potražuje samo razliku više plaćene tečajne razlike koja je utvrđena vještačenjem, a tuženik nije isticao prigovor prijeboja, niti protutužbeni zahtjev u točno određenom iznosu, a i postavljanje prigovora radi prebijanja koji bi se odnosio na tzv. "negativne razlike" je u zastari. Navedeni iznos predstavlja tečajnu razliku po tečaju za CHF na dan korištenja kredita i tečaja za CHF unutar svakoga anuiteta na dan plaćanja kojeg je tužitelj plaćao do otplate kredita, a koji iznos je utvrđen provedenim financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, stoga odluka kao pod V/izreke presude. Tužitelj nije preinačio tužbu povećanjem prvotno postavljenog tužbenog zahtjeva u tužbi, budući je na ime tečajne razlike u prvotnom postavljenom tužbenom zahtjevom tražio isplatu iznosa od 9.329,55 kuna, dok je u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu na ime tečajne razlike tražio isplatu iznosa od 9.164,55 kuna, budući sukladno članku 191. stavak 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje u tekstu: ZPP), tužba nije preinačena ako je između ostalog tužitelj smanjio tužbeni zahtjev za navedeno potraživanje.

25. U odnosu na smanjenje tužbenog zahtjeva za navesti je da presudom suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/2019 i C-259/2019, prema kojima u slučaju smanjenja tužbenog zahtjeva potrošačima (kao tužiteljima) treba u cijelosti priznati nastale parnične troškove, obzirom da bi suprotno postupanje bilo protivno članku 6. i članku 7. Direktive, te ne bi odvraćalo trgovce od korištenja nepoštenih ugovornih odredaba u budućnosti. Prema tome, imajući u vidu da su Direktive 93/13, obvezujuće i za hrvatski sud, te su po svojoj pravnoj snazi iznad domaćeg prava, kao i da stajalište suda EU obvezuje nacionalni sud u sporovima pokrenutima radi zaštite potrošačkih prava istima neovisno o postotku njegova uspjeha u sporu u cijelosti prizna i dosudi naknadu parničnog troška koji je bio nužan za svrhovito vođenje parnice, pa u konkretnom slučaju nije moguće primijeniti odredbu članka 154. stavak 2. ZPP-a, u pogledu djelomičnog priznavanja uspjeha u parnici jer bi opisano postupanje bilo u suprotnosti s relevantnim tumačenjem odredbi Direktive 93/13.

26. Odluka o kamatama temelji se na odredbi članka 29. stavak 1. i 2., u svezi s člankom 1115. ZOO-a.

27. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1., u svezi člankom 151. i člankom 155. ZPP-a, a koji trošak se odnosi na zastupanje tužitelja po punomoćniku u osobi odvjetnika, sukladno važećoj Odvjetničkoj tarifi.

28. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 132,72 eura (bez PDV-a), sastav obrazloženog podneska od 2. kolovoza 2022., u iznosu od 132,72 eura, zastupanje na ročištima od 2. rujna 2022., u iznosu od 132,72 eura, sastav obrazloženog podneska od 1. veljače 2023., u iznosu od 199,08 eura, zastupanje na ročištu od 6. veljače 2023., u iznosu od 99,54 eura, sukladno Tbr. 9.5. Odvjetničke tarife, zastupanje na ročištima od 16. svibnja 2023., 11. srpnja 2023., i 22. siječnja 2024., u iznosu od 199,08 eura za svako ročište, na koje iznose je obračunat PDV od 25%, u ukupnom iznosu od 290,33 eura, kao i trošak vještačenja u iznosu od 265,45 eura, što čini ukupno priznat trošak u ukupnom iznosu od 1.849,80 eura, stoga odluka kao pod VII/izreke presude.

29. Tužitelju nije priznat trošak pristupa na ročište od 6. veljače 2023., preko iznosa od 99,54 eura, uz pripadajući PDV od 25%, kao ni trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 73,00 eura i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 73,00 eura, budući tužitelj sudsku pristojbu nije niti platio, a isti je oslobođen od plaćanja sudske pristojbe, sukladno članku 11. stavak 1. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama, stoga odluka kao pod VIII/izreke presude.

U Osijeku, 23. veljače 2024.

S U T K I N J A

LIDIJA ŠMIT

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

DOSTAVITI:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika