REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U ŠIBENIKU

Kž-9/2023-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Nives Nikolac, kao predsjednice vijeća, Dijane Jakoliš i Jadranke Biga Milutin, kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Anite Plenča, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženika Ž. B. zbog kaznenog djela iz članka 247. stavka 1. i 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19, 84/21, dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući povodom žalbi optuženika i braniteljice optuženika V. M. G., odvjetnice u S., te Općinskog državnog odvjetništva u Splitu, izjavljenih protiv presude Općinskog suda u Splitu od 13. listopada 2022. br. K-385/2018-41, u sjednici vijeća održanoj dana 22. veljače 2024. u prisutnosti u javnom dijelu optuženika Ž. B. i zamjenice braniteljice odvjetnice V. M. G. iz S., odvjetnice D. S., odvjetnice u Š., te zamjenika Županijskog državnog odvjetništva u Šibeniku Zvonka Ivića

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se prihvaća žalba državnog odvjetnika, preinačava se prvostupanjska presuda na način da se optuženom Ž. B. temeljem članka 62. stavka 1. točke 1. KZ/11 izriče posebna obveza popravka štete počinjene kaznenim djelom, ispunjenjem dosuđenog imovinskopravnog zahtjeva oštećenoj J. S.-U. u iznosu od 482.294,13 kuna / 64.011,43 eura[1] . Temeljem članka 56. stavka 1. KZ/11 izrečena kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine se neće izvršiti ako optuženik u roku od 1 (jedne) godine ispuni posebnu obvezu popravljanja štete iz članka 62. stavka 1. točke 1. KZ/11, time da sukladno članku 58. stavku 5. KZ/11, sud može opozvati uvjetnu osudu i odrediti izvršenje izrečene kazne zatvora ako optuženik u roku koji mu je određen ne izvrši u potpunosti ili većoj mjeri posebnu obvezu.

II. U preostalom dijelu, žalba državnog odvjetnika, a u cijelosti žalbe optuženika se odbijaju kao neosnovane te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog suda u Splitu pod brojem K-385/2018-41 od 13. listopada 2022. optuženi Ž. B. proglašen je krivim za učin kaznenog djela protiv gospodarstva- prijevarom u gospodarskom poslovanju iz članka 247. stavka 1. i 2. KZ/11, te je optuženik temeljem članka 247. stavka 1. i 2. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, time da mu je temeljem članka 56. KZ/11 izrečena uvjetna osuda odredivši da se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ukoliko u vremenu provjeravanja od pet godina ne počini novo kazneno djelo.

2. Na temelju članka 158. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 121/11- pročišćeni tekst, 91/12- Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 130/20, 80/22 i 36/24-dalje u tekstu: ZKP/08) optuženi Ž. B. dužan je u roku od tri mjeseca po pravomoćnosti presude s osnova postavljenog imovinskopravnog zahtjeva oštećenoj J. S.-U. isplatiti iznos od 482.294,13 kuna / 64.011,43 EUR-a[1] , dok je za više zatraženo oštećena upućena u parnicu.

3. Na temelju članka 148. stavka 1. u svezi sa člankom 145. stavkom 1. i 2. točkom 6. ZKP/08 optuženi Ž. B. dužan je naknaditi troškove kaznenog postupka u iznosu od 2.000,00 kuna / 265,45 eura[1] u vidu paušalne svote.

4. Protiv te presude žalbu je podnijelo Općinsko državno odvjetništvo u Splitu i to zbog odluke o uvjetnoj osudi sa prijedlogom da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači u smislu žalbenih navoda.

5. Žalbu je podnio i optuženi Ž. B., osobno i to zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja sa prijedlogom da drugostupanjski sud prihvati žalbu i pobijanu presudu preinači te ga oslobodi od optužbe, a podredno da prvostupanjsku presudu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Ujedno je zatražio da bude obaviješten o održavanju sjednice vijeća.

6. Optuženi Ž. B. se žali i putem svoje braniteljice, odvjetnice V. M. G. iz S. i to zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona te zbog odluke o kaznenoj sankciji i imovinskopravnom zahtjevu sa prijedlogom da drugostupanjski sud povodom žalbe optuženika, a po službenoj dužnosti preinači pobijanu presudu na način da donese presudu kojom se optuženik oslobađa od optužbe, podredno da pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Ujedno je zatražena obavijest o održavanju sjednice vijeća.

7. Odgovore na žalbu državnog odvjetnika je podnio optuženi Ž. B., osobno, te putem svoje braniteljice, odvjetnice V. M. G. sa prijedlogom da drugostupanjski sud odbije žalbu državnog odvjetništva kao neosnovanu te prihvaćajući žalbu optuženika preinači prvostupanjsku presudu na način da donese presudu kojom se optuženik oslobađa od optužbe, podredno da pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

8. Sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08 spis je dostavljen na uvid Županijskom državnom odvjetništvu u Šibeniku.

9. Sjednica vijeća održana je u javnom dijelu u nazočnosti zamjenika Županijskog državnog odvjetništva u Šibeniku Zvonka Ivića, optuženog Ž. B. i zamjenice braniteljice V. M. G., odvjetnice u S., odvjetnice D. S. u Šibeniku.

10. Žalba državnog odvjetnika je djelomično osnovana dok su žalbe optuženika osobno te žalba njegove braniteljice, neosnovane.

11. Optuženik Ž. B. je podnio žalbu osobno i putem svoje braniteljice, a kako se navedene žalbe podnesene u korist optuženika međusobno nadopunjuju to su razmatrane kao jedna žalba.

12. Nije u pravu žalitelj kada se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08 pa nakon što u žalbi citira navedenu zakonsku odredbu ističe da je izreka prvostupanjske presude nerazumljiva i proturječna sama sebi jer da je sud prvog stupnja obvezao optuženika da na ime imovinskopravnog zahtjeva oštećenoj J. S.-U. plati iznos od 482.293,13 kuna / 64.011,43 EUR-a[1] dok da se u činjeničnom opisu izreke navodi da je optuženik kao direktor trgovačkog društva PIS d.d. postupao u nakani da imovinsku korist pribavi za to trgovačko društvo, a ne za sebe osobno.

12.1. Suprotno izloženom stavu žalitelja, po stajalištu ovog drugostupanjskog suda, činjenica da je optuženi proglašen krivim da bi kao direktor trgovačkog društva svojim radnjama i postupanjima stekao imovinsku korist za svoje društvo, nakon čega bi osobno bio obvezan na plaćanje imovinskopravnog zahtjeva, ne čini izreku pobijane presude nerazumljivom i proturječnom. Naime, kada šteta proizlazi iz kaznenog djela koje je počinila odgovorna osoba pravne osobe zastupajući tu pravnu osobu i stekavši imovinsku korist za tu pravnu osobu, oštećenik naknadu štete može potraživati, i ona mu može biti dosuđena, i od odgovorne osobe kao fizičke osobe koja mu je kaznenim djelom prouzročila štetu, kao što je to u konkretnom slučaju. Prema tome, izreka prvostupanjske presude je u svemu jasna i razumljiva.

12.2. Osim toga, neosnovano optuženik u žalbi ističe i da pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama smatrajući da je izostala cjelovita analiza izvedenih dokaza. Prvostupanjski je sud, analizirao kompletan tijek dokaznog postupka, te pravilno povezao inkriminirano postupanje optuženika s provedenim i utvrđenim dokazima, te po ocjeni ovoga suda, svoje zaključke o postojanju odlučnih činjenica osnovano utemeljio na izvedenim dokazima.

12.3. Dakle, žalba optuženika izjavljena iz žalbenog razloga bitne povrede odredaba kaznenog postupka, nije osnovana, niti je ovaj sud, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u smislu članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08 utvrdio da bi bile počinjene povrede na koje pazi po službenoj dužnosti.

13. Neosnovana je i žalba optuženika iz žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

13.1. Po ocjeni ovoga suda, prvostupanjski je sud u pobijanoj presudi iznio valjane i argumentirane razloge za sva svoja utvrđenja, koja u cijelosti prihvaća i ovaj sud, a koji ni navodima žalbe nisu dovedeni u pitanje.

14. Osporavajući pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja po prvostupanjskom sudu žalitelj negira bilo kakvo prijevarno postupanje prema oštećenici, navodeći da bi upravo po prijedlogu njenog odvjetnika bio raskinut ugovor o kupoprodaji predmetnog stana, te da je oštećenica već tada bila svjesna kako nije u mogućnosti vratiti joj novac isplaćen na ime kupoprodajne cijene trgovačkom društvu P. d.d., zbog čega u raskidu ugovora nije niti naveden rok za vraćanje novca. Osim toga, oštećena nije prijavila nikakvu tražbinu prema tom društvu u stečaju, zbog čega nije bilo niti zakonskih mogućnosti da joj se namire potraživanja.

14.1. Međutim, pravilno je i osnovano prvostupanjski sud prihvatio i cijenio uvjerljivim i okolnosnim iskaz oštećene J. S.-U. koja je detaljno opisala kako je prvo, došlo do kupnje stana i garažnog mjesta 2003. od tvrtke P. d.d. i uplate cjelokupnog kupoprodajnog iznosa novca za iste, prilikom čega je jedino i isključivo pregovarala sa optuženikom, a kada zgrada u ugovorenom roku od devet mjeseci nije izgrađena niti useljiva, već nakon pet do šest godina u kojem vremenu je bila u kontaktu sa optuženikom koji je zakašnjenje u gradnji opravdavao problemima sa proizvođačima, kooperantima, bankom i slično, da bi po izgradnji zgrade uočila da u njenom stanu živi treća osoba, koju je u posjed stana, prema kazivanju te osobe, uveo upravo optuženik. Potom da je upravo na inicijativu optuženika sklopila novi ugovor za isti taj stan i garažno mjesto tijekom 2008., a kada je podnijela prijedlog za uknjižbu prava vlasništva da je saznala da bi bila peta u redu koja je zatražila uknjižbu stana pri nadležnom sudu. Na koncu, kako proizlazi iz priležeće dokumentacije, optuženik kao zakonski zastupnik društva P. d.d. s kupcem B. G. sklapa aneks o kupoprodaji nekretnine dana 20. lipnja 2008. kojim mijenja raniji predmet kupoprodaje, na način da je predmet kupoprodaje upravo stan koji bi bio predmetom kupoprodajnog ugovora sklopljenog sa oštećenom 2. prosinca 2008.

14.2. Prema tome, i po stajalištu ovoga suda, nema nikakve sumnje u prijevarno postupanje optuženika Ž. B. kao direktora i zakonskog zastupnika tvrtke P. d.d. budući se iz njegova izloženog postupanja nameće zaključak da oštećenici u stvari nikada nije niti namjeravao predati u posjed i vlasništvo stan i garažno mjesto. Da je tomu tako nedvojbeno proizlazi iz okolnosti da, kada je zgrada već bila dovršena i useljiva, sa drugim kupcem B. G. sklapa aneks kupoprodajnog ugovora o kupnji predmetnog stana, a nakon toga, taj isti stan prodaje oštećenoj. Stoga su žalbeni navodi žalitelja da prvostupanjski sud nije utvrdio postojanje prijevarne namjere optuženika prilikom samog zaključivanja pravnog posla sa oštećenicom, potpuno neutemeljeni.

14.3. Osnovano je prvostupanjski sud ocijenio i obranu optuženika kao neosnovanu i usmjerenu isključivo na otklanjanje kaznene odgovornosti. Obrana optuženika, koju ponavlja i u žalbi i iz koje u stvari proizlazi da su poslovni problemi tvrtke P. d.d. nastali kada je završila u stečaju, a njena prava i obveze u pogledu predmetne zgrade preneseni na tvrtku T. e. d.o.o. iz Z. Kod toga osnovano prvostupanjski sud nalazi prikrivenu povezanost optuženika upravo sa tvrtkom T. e. d.o.o., a koja okolnost dodatno potvrđuje zaključak o prijevarnom postupanju optuženika. Naime, iz povijesnog izvatka iz sudskog registra za tvrtku S. v. d.o.o. proizlazi da je upravo optuženik bio član uprave te tvrtke, koja je, kako proizlazi iz Presude zbog ogluhe Trgovačkog suda u Splitu pod br. P-118/15 od 25. siječnja 2016., bila tajni član osnivač u pravnoj osobi T. e. d.o.o. i sudjelovao u temeljenom kapitalu te pravne osobe.

14.4. Prema tome, potpuno je irelevantno to što je oštećenica u svome iskazu navodila, na što se u žalbi upire, kako smatra da se ovakva situacija nije dogodila iz zle namjere optuženika nego stjecajem okolnosti, obzirom da se, po stajalištu ovoga suda, očito radi o subjektivnom stavu oštećenice. Međutim, kada se uzme u obzir sve prednje izložene okolnosti i činjenice, tada je i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, pravilan i osnovan zaključak prvostupanjskog suda o postojanju na strani optuženika prijevarne namjere i to već pri sklapanju ugovora sa oštećenicom 2003. godine. Dakle, suprotno žalbenim navodima, činjenično stanje utvrđeno po prvostupanjskom sudu je u svemu pravilno i potpuno utvrđeno pa je neosnovana žalba optuženika izjavljena iz tog žalbenog osnova.

15. Na tako pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju, pravilno je prvostupanjski sud primijenio i materijalno pravo.

15.1. Naime, žaleći se zbog povrede kaznenog zakona, optuženik u žalbi navodi da je kazneno djelo prijevare u gospodarskom poslovanju iz članka 293. Kaznenog zakona (Narodne novine 110/97; 27/98; 50/00; 129/00; 51/01; 111/03, 190/03- odluka Ustavnog suda, 105/04; 84/05; 71/06; 110/07, 152/08 – u daljnjem tekstu: KZ/97) "izbrisano" kao kazneno djelo dana 15. srpnja 2003. kada su donijete Izmjene i dopune Kaznenog zakona, gdje da se izričito navodi da se članak 293. KZ/97- briše. Stoga da je optužen za, u to vrijeme, nepostojeće kazneno djelo. Međutim, Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-I-2566/2003 od 27. studenog 2003. ukinut je Zakon o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona ("Narodne novine" br. 111/2003) u cijelosti, zbog čega je pogrešan stav žalitelja da je optužen za nepostojeće kazneno djelo, budući da navedene izmjene Kaznenog zakona nisu nikada stupile na snagu.

15.2. Za navesti je i da je prvostupanjski sud utvrdio da kazneno djelo prijevare u gospodarskom poslovanju iz članka 293. stavka 2. KZ/97 ima pravni kontinuitet u kaznenom djelu prijevare u gospodarskom poslovanju iz članka 247. stavka 2. KZ/11, a cijeneći koji je zakon blaži sukladno članku 3. stavku 2. KZ/11, pravilno utvrdio da je kazneno djelo iz članka 247. stavka 2. KZ/11 blaže za počinitelja obzirom da za ostvarenje toga djela je potrebna veća količina neprava, kako je to i objašnjeno u članku 27. i 28. obrazloženja pobijane presude.

15.3. Stoga, kako se postojanje povrede kaznenog zakona presuđuje prema činjeničnom stanju iz izreke presude, a kako su izrekom utvrđeni svi bitni elementi kaznenog djela prijevare u gospodarskom poslovanju iz članka 247. stavka 2. KZ/11, a nema niti povrede na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 476. stavka 1. točke 2. ZKP/08, to je neosnovana žalba optuženika izjavljena iz žalbenog osnova povrede kaznenog zakona.

16. Žaleći se zbog odluke o kazni optuženi posebno ne obrazlaže navedeni žalbeni osnov, dok se državni odvjetnik žali zbog izrečene uvjetne osude navodeći da izrečena uvjetna osuda optuženiku ne izražava u dovoljnoj mjeri društvenu osudu zbog počinjenog kaznenog djela.

16.1. Pri izboru vrste i mjere kazne, u smislu članka 47. KZ/11 prvostupanjski sud osnovano, polazeći od stupnja krivnje i to izravne namjere i svrhe kažnjavanja, propisane u članku 41. KZ/11, na strani optuženika nije našao posebno olakotnih okolnosti, dok je od otegotnih okolnosti uzeo u obzir raniju osuđivanost optuženika zbog učina kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. KZ/11.

16.2. Po ocjeni ovoga drugostupanjskog suda, imajući na umu da je od počinjenja djela proteklo gotovo više od 20 godina, te prihvaćajući prednje izložene okolnosti na strani optuženika, upravo izrečenom uvjetnom osudom i to sa utvrđenom kaznom zatvora u trajanju od jedne godine na rok kušnje od pet godina izrazit će se, kako je to valjano našao i prvostupanjski sud, društvena osuda zbog počinjenog djela, jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, te utjecati na počinitelja, ali i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja.

16.3. Stoga žalbe optuženika i državnog odvjetnika izjavljene zbog odluke o kazni nisu osnovane.

17. Nije osnovana niti žalba optuženika glede odluke o imovinskopravnom zahtjevu kojom je optuženik obvezan oštećenoj u roku od tri mjeseca po pravomoćnosti presude iz toga osnova platiti iznos od 482.294,13 kuna /64.011,43 eura[1] dok je sa ostatkom upućena u parnicu.

17.1. Naime, nema dvojbe da je optuženik bio direktor i odgovorna osoba trgovačkog društva P. d.d., koji je, kako je utvrđeno, počinio kazneno djelo prijevare u gospodarskom poslovanju iz članka 247. stavka 2. KZ/11 te time ujedno, sukladno članku 252. stavku 5. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine" br. 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 152/11, 111/12, 68/13, 110/15, 40/19, 34/22, 114/22, 18/23, 130/23) povrijedio svoju obvezu vođenja poslova društva s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika, te je stoga i odgovoran za nastalu štetu koju je pretrpjela oštećena J. S.-U., to tim više što trgovačko društvo više niti ne postoji. Stoga, kazneno djelo odgovorne fizičke osobe predstavlja štetnu radnju kojom je između nje i oštećenika zasnovan njihov međusoban izvanugovoran odnos kojim je za odgovornu osobu nastala i obveza naknade štete.

17.2. Iz navedenih razloga, osnovano je prvostupanjski sud obvezao temeljem članka 158. stavka 2. ZKP/08 optuženika na plaćanje dijela postavljenog imovinskopravnog zahtjeva, dok je sa preostatkom oštećenu uputio u parnicu.

17.3. U tom pravcu osnovano državni odvjetnik u žalbi predlaže i izricanje posebne obveze iz članka 62. stavka 1. točke 1. ZKP/08 i to popravka štete počinjene kaznenim djelom, koji prijedlog je ovaj sud prihvatio te djelomično preinačio prvostupanjsku presudu na način daje optuženiku izrekao posebnu obvezu popravka štete počinjene kaznenim djelom i to ispunjenjem dosuđenog imovinskopravnog zahtjeva, tako da se, sukladno članku 56. stavku 1. KZ/11 izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine neće izvršiti ako optuženik u roku od jedne godine ispuni posebnu obvezu popravljanja štete. To iz razloga što je oštećena, nakon sklapanja preliminarnih ugovora o kupoprodaji stana i garažnog mjesta, prema uplatnici od dana 7. studenog 2003. uplatila na račun tvrtke "P." d.d. kupoprodajni iznos novca a kroz period od preko 20 godina, niti je dobila u posjed i vlasništvo kupljene nekretnine, a niti povrat uplaćenog novca. Stoga je valjalo obvezati optuženog na popravak nastale štete za oštećenicu i to upravo izricanjem posebne obveze iz čl. 62. st. 1. toč. 1. KZ/11.

18. Slijedom svega prethodno navedenog, valjalo je djelomično prihvatiti žalbu državnog odvjetnika i odlučiti kao u točki I. izreke ( članak 486. stavak. 1. ZKP/08) dok je u preostalom dijelu žalbu državnog odvjetnika valjalo odbiti i u cijelosti žalbe optuženika kao neosnovane te odlučiti kao u točki II. Izreke (članak 482. ZKP/08).

U Šibeniku, 22. veljače 2024.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Nives Nikolac,v.r.