REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

Rijeka, Erazma Barčića 5

Poslovni broj: 2 Us I-1000/2023-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Alenu Rajku, uz sudjelovanje zapisničarke Sofije Germovšek, u upravnom sporu tužiteljice M. K., iz Z., koju zastupa opunomoćenik M. C., odvjetnik u Z., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Zagreb, A. Mihanovića 3, kojeg zastupa službena osoba I. I. J., radi obiteljske mirovine, 22. veljače 2024.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: UP/II-140-03/22-01/03202997123, URBROJ: 341-99-05/3-22-1878 od 19. svibnja 2022., te radi nadoknade troškova ovoga upravnog spora.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskim rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Zagrebu, KLASA: UP/I-140-03/21-01/03202997123, URBROJ:341-25-05/3-21-73329 od 14. veljače 2022., odbijen je zahtjev tužiteljice, podnesen 28. travnja 2021., za priznanje prava na obiteljsku mirovinu nakon smrti majke M. K. (preminule 10. travnja 2014.). Tužiteljici je ranije priznato pravo na obiteljsku mirovinu iza smrti oca V. K. (preminulog 23. siječnja 2016.). Tužiteljica je korisnica te mirovine od 1. lipnja 2016. godine.

2. Tuženik je rješenjem, KLASA: UP/II-140-03/22-01/03202997123, URBROJ: 341-99-05/3-22-1878 od 19. svibnja 2022., odbio žalbu tužiteljice izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja. Negativne odluke javnopravnih tijela temelje se, u bitnome, na utvrđenju nadležnih tijela vještačenja da je potpuna nesposobnost za rad tužiteljice nastupila tek 22. siječnja 2016., zbog čega joj je obiteljska mirovina priznata iza smrti oca, ali joj ne može biti priznata iza smrti majke.

3. Tužiteljica u tužbi i poslije u sporu osporava zakonitost tuženikove odluke i tvrdi, u bitnome, sljedeće. Razvidno je da je uzrok potpunog gubitka radne sposobnosti postojao i prije smrti tužiteljičine majke. To naročito proizlazi iz otpusnog pisma Psihijatrijske bolnice Vrapče od 19. siječnja 2012., koji ukazuje na iregularan nalaz EEG-a (elektroencefalografije, nap. Suda). Tuženik se nije u cijelosti osvrnuo na žalbene navode tužiteljice. Ispunjene su pretpostavke za usvajanje predmetnog zahtjeva tužiteljice. Tužiteljica predlaže poništiti drugostupanjsko rješenje. Traži i naknadu troškova spora, u ukupnom iznosu od 995,72 eura.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda osporavanog rješenja i dodaje, u bitnome, da je vještačenje u upravnom postupku provedeno pravilno i da je nalaz i mišljenje drugostupanjskog tijela vještačenja u cijelosti citiran u obrazloženju drugostupanjskog rješenja. Tuženik predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev.

5. Sud je izveo dokaze čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje i u spisu ovoga upravnog spora. Na prijedlog tužiteljice, u ovome je sporu na sporne stručnomedicinske okolnosti izveden dokaz medicinskim vještačenjem. Vještačenje je povjereno Medicini rada, Institutu za medicinska istraživanja i medicinu rada u Zagrebu. Predstavnica ustanove vještačenja prim. dr. sc. J. M., dr. med., specijalistica medicine rada i sporta, stalna sudska vještakinja medicine rada, iznijela je nalaz i mišljenje u pisanom obliku, uz dodatno izlaganje na raspravi. Raspravnim rješenjem odbijeni su daljnji dokazni prijedlozi tužiteljice, zbog razloga iznesenih u tom rješenju, kao i razloga koji proizlaze iz nastavka ovog obrazloženja.

6. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je, nakon rasprave provedene 14. veljače 2024. u odsutnosti uredno pozvane tužiteljice, utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. Prema članku 69. stavku 3. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19 i 84/21, u nastavku teksta: ZOMO), dijete kod kojega nastupi potpuni gubitak radne sposobnosti nakon dobi do koje se djeci osigurava pravo na obiteljsku mirovinu iz stavka 1. toga članka (tj. nakon navršene 18. godine života), a prije smrti osiguranika ili korisnika prava, ima pravo na obiteljsku mirovinu ako ga je osiguranik ili korisnik prava uzdržavao do svoje smrti.

8. U obrazloženjima osporavanih rješenja citirane su i ostale mjerodavne odredbe ZOMO-a. Te su odredbe, stoga, tužiteljici poznate.

9. Među strankama je sporno je li potpuni gubitak radne sposobnosti kod tužiteljice nastupio prije smrti njezine majke. Pritom se činjenica potpunog gubitka radne sposobnosti utvrđuje u skladu s posebnim propisima na području mirovinskog osiguranja.

10. Vijeće viših vještaka Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom u svojem je nalazu i mišljenju od 13. svibnja 2022. utvrdilo da u času smrti tužiteljičine majke zdravstveno stanje još nije bilo definitivno, uz liječenje u tijeku sa stabilnom remisijom. Pogoršanje stanja nastupilo je nakon majčine smrti, te je pravilno utvrđeno da je tužiteljica potpuno radno nesposobna od 22. siječnja 2016. godine.

11. Sud ne nalazi da je nalaz i mišljenje drugostupanjskog tijela vještačenja bio sastavljen nesukladno članku 39. ZOMO-a, niti da je sastavljen nesukladno Uredbi o metodologijama vještačenja („Narodne novine“, broj 67/17, 56/18 i 16/22 ).

12. U ovom upravnom sporu stručno-medicinska utemeljenost nalaza i mišljenja institucionalnih tijela vještačenja potvrđena je nalazom i mišljenjem ustanove vještačenja Medicine rada, Instituta za medicinska istraživanja i medicinu rada u Zagrebu (u nastavku teksta: Institut). Ključni dio mišljenja Instituta glasi:

„Radna sposobnost tužiteljice je pri tuženiku prvi puta vještačena u veljači 2017.g. kada je ocijenjeno da kod nje postoji potpuni gubitak radne sposobnosti temeljem dijagnoza bipolarnog afektivnog poremećaja i stanja po liječenju tumora mozga (meningeoma) zračenjem te da je gubitak radne sposobnosti nastupio prije smrti njene majke, tj. 9.4.2014.g. U revizijskom postupku nije potvrđena ocjena da je gubitak radne sposobnosti tužiteljice nastupio 9.4.2014.g. U žalbenom postupku iz svibnja 2017.g. predmet je vraćen na ponovno vještačenje jer u prethodnom prvostupanjskom postupku tužiteljica nije bila pregledana. U ponovljenom prvostupanjskom vještačenju iz rujna 2017.g. potvrđena je ranija ocjena da kod tužiteljice ne postoj potpuni gubitak radne sposobnosti prije smrti majke, tj. sa 09.04.2014.g. Tužiteljica je pokrenula i novi postupak vještačenja radi stjecanja prava na obiteljsku mirovinu iza smrti oca sa vještačenjem provedenim pri tuženiku u svibnju 2017.g. Tada je ocijenjeno da kod tužiteljice postoj potpuni gubitak radne sposobnosti koji je nastao prije smrti oca, tj. od 22.1.2016.g. Ocjena je temeljena na dijagnozama bipolarnog afektivnog poremećaja, stanja nakon operacije tumora na mozgu (meningeoma) i epilepsije. Ova ocjena je potvrđena u revizijskom postupku, te je tužiteljica stekla pravo na obiteljsku mirovinu iza smrti oca. Ista ocjena je potvrđena i u ponovljenim prvostupanjskim i žalbenim postupcima iz siječnja, odnosno svibnja 2022.g. kojima tužiteljica ponovno traži vještačenje radi stjecanja prava na obiteljsku mirovinu iza smrti majke. Na rješenje iza žalbenog postupka iz svibnja 2022.g. tužiteljica ustaje sa predmetnom tužbom. U prosincu 2017.g. tužiteljica je stekla pravo na doplatak za pomoć i njegu u punom iznosu jer je vještačenjem nadležnog tijela socijalne skrbi ocijenjena sa postojanjem težeg invaliditeta (III stupanj) i prijeke potrebe privremene pomoći i njege u punom opsegu (IV stupanj, a moguće i III stupanj) temeljem postojanja duševnih i kroničnih bolesti. Kontrolno vještačenje je bilo predviđeno za 2022.g. U rujnu 2018.g. tužiteljica je od strane tuženika ocijenjena sa trajnim oštećenjem organizma/ tjelesnim oštećenjem od 60% radi bipolarne afektivne psihoze i epilepsije.

Prema priloženoj medicinskoj dokumentaciji, tužiteljica psihički poremećaj počinje liječiti psihoterapijom 1995.g. pod dijagnozom adolescentne krize. Značajnije pogoršanje psihičkog stanja događa se kod tužiteljice u studenom 2011 .g. (u dobi od 34 godine) kada je prvi puta hospitalno liječena sa postavljenom dijagnozom bipolarnog afektivnog poremećaja i započetom diferentnom psihijatrijskom terapijom. Nakon otpusta iz bolnice psihičko stanje je bilo relativno stabilno do prosinca 2012.g., tužiteljica se zaposlila u restoranu. U prosincu 2012.g. ponovno je hospitalno liječena radi pogoršanja psihičkog stanja, a po otpustu iz bolnice u veljači 2013.g. psihičko stanje tužiteljice je bilo stabilno uz minimalnu terapiju (antidepresiv i anksiolitik) kroz cijelu 2013. i 2014.g. U 2014.g. se zaposlila na poslovima knjižničarke. Sredinom prosinca 2014.g. nastupa nova psihička dekompenzacija uz hospitalno liječenje do kraja siječnja 2015.g. Po otpustu iz bolnice sa stabiliziranim stanjem tužiteljica se vraća na posao te radi do kraja ugovora o radu u srpnju 2015.g. Psihičko stanje je bilo stabilno do svibnja 2016.g. kada dolazi do novog hospitalnog liječenja. U kolovozu 2016.g. zdravstveno stanje tužiteljice se komplicira sa dijagnozom dva dobroćudna tumora na mozgu (meningeomi). Veći tumor je u listopadu 2016.g. liječen radiokirurškim zahvatom, tj. ciljanim ozračenjem (Gamma-knife). Nakon zahvata kod tužiteljice dolazi do razvoja epilepsije radi čega je hospitalno neurološki obrađena i liječena u prosincu 2016. i siječnju 2017.g., a u veljači 2017.g. provedeno je klasično neurokirurško odstranjenje većeg tumora mozga. Epilepsija nakon ovog operativnog zahvata i dalje nije bila dobro regulirana te je zahtijevala hospitalno liječenje u listopadu 2017.g. Zadnji epileptički napad navodi se u prosincu 2017.g., a od tada se uz kontinuirano uzimanje propisane terapije više ne bilježe napadi. U kolovozu 2018.g. tužiteljica je provela stacionarnu rehabilitaciju iza operativnog zahvata na mozgu. U studenom 2021.g. proveden je novi radiokirurški zahvat radi zabilježenog rasta drugog dobroćudnog tumora mozga. U razdoblju 2017.-2022.g. tužiteljica je i dalje u kontinuiranoj psihijatrijskoj ambulantnoj kontroli i liječenju uz povremena hospitalna liječenja u razdobljima dekompenzacije kroničnog bipolarnog afektivnog poremećaja

(lipanj/srpanj 2017., srpanj 2018., srpanj-listopad 2019., studeni/prosinac 20200.). Od 2018.g. kod tužiteljice se prati razvoj značajnijeg oštećenja kognitivnih funkcija u sklopu psihoorganskog sindroma.

Prema svemu navedenom može se zaključiti da se zdravstveno stanje tužiteljice značajnije pogoršava u 2016.g. kada uz kronični psihotični poremećaj kod tužiteljice počinje liječenje dobroćudnih tumora mozga uz posljedični razvoj epilepsije i psihoorganskog sindroma. U razdoblju 2011.-2015.g. tužiteljica se liječila samo radi kroničnog psihotičnog poremećaja sa dužim razdobljima stabilne remisije bolesti u kojima je njena radna sposobnost bila održana (u 2012., 2014. i 2015.g. bila je zaposlena) te je tek u 2016.g. opravdano ocijeniti je sa potpunim gubitkom radne sposobnosti.

Zaključno, smatram da je nalaz i mišljenje drugostupanjskog tijela vještačenja od 13. svibnja 2022. stručnomedicinski osnovan u smislu odredaba Zakona o mirovinskom osiguranju (…) i Uredbe o metodologijama vještačenja (…).“

13. U raspravnom osvrtu na ranije dostavljena pitanja tužiteljice predstavnica Instituta dodaje, u bitnome, sljedeće. Može se isključiti potpuni gubitak radne sposobnosti i prije 22. siječnja 2016., što je obrazloženo i u pisanom nalazu i mišljenju. Pri tome je nesporno da je tužiteljica i u ranijem razdoblju liječena od psihoze, ali je imala i dulja stabilna razdoblja, čak i periode zaposlenosti. Ne može se utvrditi ni djelomični gubitak radne sposobnosti na dan prije smrti majke 9. travnja 2014., budući da se prema Zakonu o mirovinskom osiguranju traži definitivnost stanja bez obzira na stupanj invalidnosti, a iz dosad iznesenog proizlazi da to u ranijem razdoblju nije postojalo, već su ranija razdoblja tužiteljičine privremene nesposobnosti za rad podlijegala bolovanju, a ne invalidnosti. Činjenica radnog odnosa jedan je od važnih, ali ne isključivi element za ocjenu radne sposobnosti tužiteljice, a tu je činjenicu potrebno sagledavati s tijekom njezine bolesti. Možebitno formalno zaposlenje također nije kategorija koja potpada pod mirovinsko osiguranje, već eventualno pod bolovanje. Iregularnost jednog nalaza EEG-a sama po sebi ne može upućivati na nastanak invalidnosti, jer je mnoštvo razloga koji mogu dovesti do te iregularnosti, između ostalog i uzimanje psihoaktivne terapije. Pri tome je odlučno to što nakon toga nalaza nema drugih kliničkih posljedica koje bi upućivale na nastanak invalidnosti, već dapače tužiteljica ulazi u stabilno stanje. Pri izradi nalaza i mišljenja u obzir su uzete sve hospitalizacije tužiteljice koje su verificirane u medicinskoj dokumentaciji.

14. Tuženik je suglasan s pisanim nalazom i mišljenjem Instituta. Tužiteljica se o tom nalazu i mišljenju nije izrijekom izjasnila.

15. Nalaz i mišljenje Instituta, sagledan u cjelini pisanog i raspravnog izlaganja, Sud ocjenjuje potpunim, koherentnim, temeljitim i uvjerljivim, te sukladnim zadaći vještačenja i posebnim propisima mjerodavnima na ovome upravnom području.

16. Tužiteljica u ovome sporu nije, dakle, osnovano osporila odlučnu stručnomedicinsku činjenicu (razdoblje nastupa potpunog gubitka sposobnosti za rad tužiteljice), na kojoj činjenici je bazirana osporavana odluka tuženika.

17. Prvostupanjsko tijelo pravilno je, dakle, odbilo dotični zahtjev tužiteljice, što je tuženik osnovano potvrdio.

18. Uzevši u obzir navedeno, osporavana odluka tuženika ocjenjuje se zakonitom. Trebalo je stoga, na temelju članka 57. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 i 110/21), vezano uz članak 79. toga Zakona, tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.

19. Iako je donesena presuda kojom je tužbeni zahtjev odbijen, tužiteljica nije pozvana na plaćanje pristojbe za tužbu i presudu, jer je oslobođena plaćanja pristojbe na temelju odredbe članka 11. stavka 1. točke 16., u vezi sa člankom 22. stavkom 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 118/18 i 51/23).

U Rijeci 22. veljače 2024.

S u d a c

dr. sc. Alen Rajko

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.