REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 41/2024-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Pajalića člana vijeća člana vijeća i suca izvjestitelja, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i Jadranke Anić-Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MO iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Marini Lacković, odvjetnici u Daruvaru, protiv tužene Republike Hrvatske, OIB 52634238587 za Ministarstvo obrane Republike Hrvatske, Zagreb, Sarajevska 7, OIB 66486182714, zastupana po Općinskom državnom odvjetništvu u Karlovcu, Građansko upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Osijeku broj Gž R-286/2021-2 od 8. rujna 2022., kojom je djelomično potvrđena presuda Općinskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Ogulinu broj Pr-286/2018-26 od 17. ožujka 2021., u sjednici održanoj 26. veljače 2025.,

r i j e š i o  j e:

I. Ukidaju se presuda Županijskog suda u Osijeku broj Gž R-49/2021-2 od 5. srpnja 2022. u pod. točkom I. a) izreke i presuda Općinskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Ogulinu broj Pr-286/2018-26 od 17. ožujka 2021. u dijelu pod točkom I. izreke, te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje u navedenom dijelu.

II. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom tuženiku je naloženo platiti tužitelju iznos 6.798,84 kuna na ime neisplaćene plaće i dodataka na plaću za prekovremeni rad sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose glavnice od dospijeća do isplate (točka 1. izreke), odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu 67.436,60 kn na ime razlike plaće – instruktorskog dodatka kao i zahtjev za isplatu iznosa 2.369,40 kune tužitelju na ime razlike naknade plaće za godišnji odmor sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose glavnice od dospijeća do isplate (točka 2. izreke), odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu zakonske zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto razlici naknade plaće tužitelja (točka 3. izreke), te je tužitelju naloženo naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu 4.100,00 kuna sa zateznim kamatama (točka 5. izreke).

2. Drugostupanjskom presudom je pod točkom I. izreke žalba tuženice odbijena kao neosnovana i prvostupanjska presuda je potvrđena u dosuđujućem dijelu pod točkom 1. izreke, dok je žalba tužitelja djelomično prihvaćena i prvostupanjska presuda ukinuta u dijelu pod točkama 2. i 4. izreke te je u tom dijelu vraćena prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Ovaj sud je rješenjem broj Revd 5051/2022-2 od 25. travnja 2023. tuženici dopustio podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude zbog sljedećeg pravnog pitanja:

„U situaciji kada je tužena vodila dnevne evidencije radnog vremena iz kojih su vidljivi oblici rada tužitelja kao i broj ostvarenih slobodnih dana, da li je teret dokaza na tužitelju ili na tuženoj da je slobodne dane tužitelj koristio po nekoj drugoj osnovi, a ne s osnova prekovremenog rada?“

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv navedene presude tuženica je podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) zbog pravnog pitanja u odnosu na koje je dopuštena. Predlaže da ovaj sud ukine prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu u pobijanom dijelu ili samo drugostupanjsku presudu i predmet vrati sudu na ponovno odlučivanje. Ujedno potražuje i naknadu troška sastava revizije.

5. Na reviziju nije odgovoreno.

6. Revizija je osnovana.

7. Povodom revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispituje samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena (čl. 391. st. 1. ZPP).

8. Predmet spora je u revizijskom stupnju postupka je zahtjev tužitelja kao djelatne vojne osobe za isplatu naknade manje isplaćene plaće s osnova ostvarenog prekovremenog rada, rada na terenu, subotom, nedjeljom, noću i blagdanom za razdoblje od siječnja 2014. do svibnja 2014., koji tužitelj temelji na odredbama Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 33/02, 58/02,175/03, 136/04, 76/07, 88/09 i 124/09 - dalje: ZSOS/02), Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 73/13 - dalje: ZSOS/13), Odluke o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika („Narodne novine“, broj 118/09 i 118/12 - dalje: Odluka/09), Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodacima na plaću djelatnih vojnih osoba („Narodne novine“, broj 118/09 - dalje: Pravilnik/09).

9. Prema sadržaju pitanja zbog kojeg je revizija dopuštena proizlazi da je sporan način utvrđivanja nesporno iskorištenih slobodnih dana u situaciji kada o tomu nije doneseno posebno rješenje i u svezi s tim na komu je teret dokaza po kojoj su osnovi korišteni slobodni dani vidljivi iz evidencija o radu.

10. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da je tužitelj u utuženom razdoblju radio kao djelatna vojna osoba kod Ministarstva obrane Republike Hrvatske, HKOV, Gardijska mehanizirana brigada, 2. mehanizirana bojna Gromovi, Logistička satnija, ustrojbeno mjesto vozač, s mjestom službe u Petrinji;

- da je tužitelj u spornom razdoblju obavljao službene poslove i zadaće na terenu na način da je bio radno angažiran prekovremeno, subotom i nedjeljom;

- da je u nalazu i mišljenju, financijski vještak izračunao dvije varijante trajanja prekovremenog rada za vrijeme rada na terenu, i to prvu varijantu -bez odbijanja iskorištenih slobodnih dana s osnova prekovremenog rada na terenu, te drugu varijantu - uz odbijanje iskorištenih slobodnih dana s osnova prekovremenog rada na terenu prema dokumentaciji priležećoj spisu.

11. Zaključak je sudova u postupku da je obveza tuženice voditi preciznu i točnu evidenciju o radu tužitelja, što proizlazi iz odredbe čl. 4. st. 1. i 2. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13 - dalje: ZR/09),prema kojoj je poslodavac dužan voditi evidenciju o radnicima koji su kod njega zaposleni, a koja mora sadržavati podatke o radnicima i o radnom vremenu. Nadalje, sudovi zaključuju da je u slučaju spora u svezi s radnim vremenom teret dokazivanja radnog vremena na poslodavcu, ukoliko poslodavac ne vodi evidenciju iz odredbe čl. 4. st. 1. i 2. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 6/11, 82/12 , 88/12 i 73/13 - dalje: ZR/09) odnosno čl. 5. st. 1. i 2. ZR/14, što je propisano odredbama čl. 131. st. 4. ZR/09 odnosno čl. 135. st. 4. ZR/14. Smatrajući da su evidencije tuženice neprecizne i da tuženica nije dokazala da su slobodni dani koje je tužitelj iskoristio vezani za odrađeni prekovremeni rad, sudovi su prihvatili prvu varijantu nalaza i mišljenja vještaka, prema kojoj vještak nije od ostvarenih prekovremenih sati odbio iskorištene slobodne dane po osnovi rada na terenu.

12. Tuženica u reviziji navodi da iz dokumentacije koju je priložila tijekom postupka, proizlazi da je vodila evidenciju radnog vremena u kojoj su bilježeni kako prekovremeni sati ostvareni radom na terenu (prekovremeno, noću, subotom, nedjeljom iskazane pod oznakom RRV, službeni put-Sp, sahrana, straža-STR, dežurstvo-DEŽ, teren-TR i dr.) tako i slobodni dani koji su tužitelju odobravani po više osnova, te da su tužitelju davane na uvid tako vođene evidencije radnog vremena, koje je potpisivao i na njih nije nikada iznio primjedbe, niti je tužitelj u upravnom postupku prije podnošenja tužbe osporio evidencije o svom radu na terenu podnoseći pisani prigovor, te smatra da sud nije mogao ne uzeti u obzir slobodne dane, koje je tuženica dokazala evidencijama o radu tužitelja.

13. Tuženica nadalje smatra da tužitelj, na kojem je teret dokaza spornih činjenica u ovom postupku, imajući u vidu da je tužena postupala u skladu s odredbama čl. 4. st. 1. i 2. ZR/9, odnosno čl. 5. st. 1. i 2. ZR/14 i vodila evidenciju radnog vremena, trebao dokazati da je slobodne dane dobio po nekoj drugoj osnovi, a ne po osnovi preraspodjele radnog vremena za odrađeni prekovremeni rad (čl. 219. ZPP i 221.a ZPP).

14. U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je da je tužitelj prema evidencijama radnog vremena koristio slobodne dane po osnovi dežurstva ili straže (koji oblici rada na temelju čl. V. i VIII. Odluke/09 ne predstavljaju prekovremeni rad), ali i po drugim osnovama, pa kraj takve, iako u postupku ocjenjenom manjkave, pisane evidencije, sudovi su dužni pažljivo razmotriti sadržaj zakonskih odredbi, poslovnu praksu i običaje koji su prevladavali u mjerodavno vrijeme te ocijeniti sadržaj i narav te evidencije, odnosno utvrditi kakva je ta evidencija bila i kakva je trebala biti, te zavisno od toga prosuditi o kvaliteti evidencije radnog vremena, koju je vodila tuženica, a u kojoj su bilježeni kako prekovremeni sati ostvareni radom na terenu (prekovremeno, noću, subotom, nedjeljom pod oznakom RRV, službeni put- Sp, sahrana, straža-STR, dežurstvo-DEŽ, teren-TR i dr.) tako i slobodni dani koji su tužitelju odobravani po više osnova. Pri tomu je nužno imati u vidu jesu li tužitelju davane na uvid tako vođene evidencije radnog vremena, je li je potpisivao i na tu evidenciju tužitelj do pokretanja sudskog postupaka iznosio primjedbe, i je li nakon prijema obračuna plaće kroz utuženo razdoblje imao primjedbu na (ne)obračunate prekovremene sate rada, te je li tužitelj eventualno u upravnom postupku, prije podnošenja tužbe osporavao evidencije o svom radu na terenu podnoseći pisani prigovor, neovisno o tome što se to pitanje može rješavati, kao prethodno pitanje i u ovoj parnici, a sve to posebno imajući u vidu protek vremena nakon kojeg se osporava točnost predmetne evidencije radnog vremena. Ovo stoga, jer je na tužitelju teret dokaza da je slobodne dane koristio po drugoj osnovi od one za koju u evidencijama radnog vremena stoji da je korištena odnosno da mu slobodni dani za prekovremeni rad nisu odobreni (tako Rev-4029/19-2 od 26. siječnja 2021. i Rev- 445/2023 od 12. rujna 2023. te Rev 927/2022-2 od 7. veljače 2023.).

15. Tuženica kao poslodavac mora dokazati da su tužitelju odobreni slobodni dani, a to što ne postoje rješenja o preraspodjeli radnog vremena ne znači da se ostvareni slobodni dani koji su odobreni i iskorišteni za rad koji se smatra prekovremenim radom ne trebaju umanjiti za slobodne dane koji su po toj osnovi nesporno iskorišteni, jer uz naprijed navedena utvrđenja, i evidencijom radnog vremena tuženica može dokazati da su tužitelju i za prekovremeni rad odobreni slobodni dani. Navedeno pod točkama 14. i 15. ove odluke ujedno predstavlja odgovor na postavljeno pravno pitanje.

16. Kada na temelju međusobno proturječnih tvrdnji stranaka nije moguće utvrditi je li postojeća evidencija radnog vremena uredno vođena, sudovi su ovlašteni odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva primjenom pravila o teretu dokazivanja, jer ni presumpcije o činjenicama ili pravu, ni pravila o teretu dokazivanja određena domaćim pravom, nisu sami po sebi nespojivi s postupovnim zahtjevima prava na pravično suđenje (vidi Tiemann protiv Francuske, br. 47457/99 i 47458/99, odluka od 27. travnja 2009.; Lady S.R.L. protiv Moldavije, br. 39804/06, § 27., presuda od 23. listopada 2008.).

17. Budući je tužitelj tužbeni zahtjev temeljio na tvrdnji o pogrešno obračunatom prekovremenom radu, odnosno pogrešno vođenoj evidenciji radnog vremena, pogrešno su nižestupanjski sudovi s obzirom na navedeno primijenili materijalno pravo kada su u navedenim okolnostima tužbeni zahtjev tužitelja ocijenili osnovanim u pobijanom dijelu.

18. Slijedom iznesenog, budući da zbog pogrešnog pravnog pristupa u ocjeni dokaza sudovi osnovanost tužbenog zahtjeva nisu u dovoljnoj mjeri raspravili, valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu u pobijanom dijelu na ponovno suđenje.

Zagreb, 26. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Renata Šantek