REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd 219/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UNEX MEDIA d.o.o., OIB 31668116417, Zagreb, Ilica 26, kojeg zastupa punomoćnik Ivan Zvonimir Jelić, odvjetnik u Zagrebu protiv tuženika ZVIJEZDA PLUS d.o.o., OIB 63603498763, Zagreb, M. Čavića 1, kojeg zastupa punomoćnik Marko Smolek, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o tužiteljevom prijedlogu za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2956/2023-2 od 11. listopada 2023., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Povrv-1038/2021-35 od 27. lipnja 2023., na sjednici održanoj 21. veljače 2024.,

r i j e š i o  j e :

I. Odbija se tužiteljev prijedlog za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na postavljena pravna pitanja.

II. Odbacuje se tužiteljev prijedlog za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

III. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio prijedlog da mu se dopusti podnošenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2956/2023-2 od 11. listopada 2023., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Povrv-1038/2021-35 od 27. lipnja 2023., zbog više pravni pitanja za koja smatra da su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu, kao i zbog povrede prava na pravično suđenje. Kao razlog važnosti ističe da se u istovjetnim činjeničnim i pravnim situacijama vodi niz postupaka, od kojih njih više i pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske. Također ukazuje na sadržaj odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, smatrajući da je u njima zauzeto pravno shvaćanje različito od shvaćanja iznesenog u pobijanoj presudi. Ujedno dostavlja i opširnu dokumentaciju u vezi s činjenicama predmeta spora.

2. Odgovor na prijedlog je podnio je tužitelj predlažući da se odbije, uz naknadu troškova odgovora na prijedlog.

3. Postupajući u skladu s odredbama čl. 385.a st. 1. i čl. 387. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03,88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP), revizijski sud je ocijenio da niti jedno postavljeno pitanje u prijedlogu nije važno u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP za odluku o sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.

4. Sudovi nižeg stupnja odbili su tužbeni zahtjev za naknadu štete za iznos od 55.303,44 eura koji tužitelj temelji na tvrdnji da je tuženik dopisom izvanrednog povjerenika od 5. srpnja 2017. raskinuo Ugovor o poslovnoj suradnji od 6. veljače 2012. s više Dodataka tom Ugovoru (posljednji je bio Dodatak V. od 30. prosinca 2016.). Polazeći od činjenice da je nad dužnikom AGROKOR i nad s njim povezanim i ovisnim društvima, među kojima je i tuženik, otvoren postupak izvanredne uprava rješenjem prvostupanjskog suda posl. br. 47 St-1138/17 od 10. travnja 2017., sudovi nižeg stupnja su utvrdili da dopis izvanrednog povjerenika od 5. srpnja 2017. predstavlja obavijest tužitelju da je Ugovor o poslovnoj suradnji (kojeg su ocijenili da je po svojoj pravnoj naravi ugovor o djelu) prestao po samom zakonu i da u dopisu nije sadržana izjava izvanrednog povjerenika o tome da raskida Ugovor. Stoga nije osnovan zahtjev tužitelja za naknadu štete zbog raskida Ugovora.

5. Pitanja koja postavlja tužitelj nisu formulirana u skladu s odredbama čl. 387. st. 2. i 3. ZPP.

5.1. Prva tri pitanja sadržajno predstavljaju jedno pitanje, tj. odnose se na to prestaju li po samom zakonu ugovori za koje Stečajni zakon nije izričito predvidio da prestaju, odnosno prestaju li svi ugovori, osim onih za koje je Stečajnim zakonom izrijekom određeno da prestaju (kao što su ugovori o radu, ugovori o službi, najamni i zakupni odnosi) ili isključivo ugovori iz čl. 193 st. 1. i čl. 195. Stečajnog zakona; koje vrste ugovora ne prestaju po samom zakonu otvaranjem stečajnog postupka izuzev onih za koje zakon izričito navodi da ne prestaju te postoje li ugovori koji ne prestaju po samom zakonu otvaranjem postupka izvanredne uprave ili stečajnog postupka osim onih koje Stečajni zakon izričito navodi da ne prestaju.

5.2. Navedeno pitanje (pitanja) nije individualizirano (određeno) u smislu čl. 397. st. 2. ZPP. Zadatak Vrhovnog suda Republike Hrvatske ne sastoji se u davanju odgovora na apstraktna (ili teoretska) pitanja. U ovoj parnici je bilo odlučno odgovoriti na pitanje je li konkretni Ugovor o poslovnoj suradnji prestao po samom zakonu, a sudovi nižeg stupnja su na to pitanje odgovorili i naveli razloge. Ako tužitelj smatra da Ugovor nije prestao trebao je navesti propis odlučne činjenice iz kojeg to proizlazi što nije učinio. Tužitelj se stoga upućuje na odredbe čl. 181. do 197. Stečajnog zakona („Narodne novine“, broj: 71/15, dalje: SZ) kojima su uređene pravne posljedice koje se odnose na ispunjenje pravnih poslova. Ako nije u pitanju ugovor o obavljanju poslova u smislu čl. 195. SZ, kako su to ocijenili sudovi nižeg stupnja (predmet Ugovora je određen kao planiranje i zakup medijskog prostora u medijima), tužitelj je trebao navesti i obrazložiti o kakvom se ugovoru radi i zbog čega ne ulazi u krug ugovora iz čl. 195. SZ te istaknuti pravna shvaćanja drugih sudova koji bi to eventualno potkrijepila, što također nije učinio.

6.1. Četvrto pitanje navedeno u prijedlogu glasi: „Može li izvanredni upravitelj svojim radnjama (zahtjevom za ispunjenje ugovora, potvrdom da je isti dalje na snazi) održati određeni ugovor na snazi, a posebice kada su predmet tog ugovora poslovi koji su nužni za dužnika i koje on nesporno kontinuirano obavlja i nakon datuma otvaranja postupka izvanredne uprave i nakon raskida ugovora?

6.2. Pitanje je u pretežnom dijelu činjenično, a ne pravno zbog kojeg se može podnijeti prijedlog za podnošenje revizije. Također, sadrži tvrdnje koje nisu utvrđene tijekom nižestupanjskog postupka. Je li izvanredni povjerenik na opisani način održao Ugovor na snazi činjenično je pitanje, a takva činjenica nije utvrđena u postupku. Da su poslovi koji su predmet Ugovora o poslovnoj suradnji „nužni za dužnika“ mišljenje je tužitelja, a ne sudova nižeg stupnja. Upravo otvaranje postupka izvanredne uprave, a posebno stečajnog postupka, upućivalo bi na to da bi dužnik trebao prestati objavljivati reklame na televiziji, radiju i tiskanim medijima. Moguće je da dužnik na temelju odluke vjerovnika nastavi s poslovanjem. Kada je u pitanju postupak izvanredne uprave prema odredbi čl. 39. st. 1. Zakona o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku („Narodne novine“, broj: 32/2017) izvanredni povjerenik može uz prethodnu suglasnost vjerovničkog vijeća preuzeti novo zaduženje u ime i za račun dužnika radi smanjenja sistemskog rizika, nastavka poslovanja, očuvanju imovine ili ako se radi o podmirenju tražbina iz operativnog poslovanja, a koje će imati prednost pred ostalim tražbinama vjerovnika, izuzev tražbina radnika i bivših radnika. Za primjenu ove zakonske odredbe potrebno je utvrditi određene činjenice, a tužitelj i ne tvrdi da su te činjenice utvrđene niti se poziva na tu zakonsku odredbu. Iz onoga što je tužitelj naveo bi proizlazilo da je imao na umu odredbu čl. 181. st. 1. SZ prema kojoj stečajni upravitelj može umjesto dužnika ispuniti ugovor i zahtijevati ispunjenje od druge strane, ako dužnik i njegov suugovaratelj u vrijeme otvaranja stečajnog postupka nisu ispunili ili nisu u potpunosti ispunili dvostrano obvezni ugovor. I za primjenu ove zakonske odredbe nema odlučnih činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova. Osim toga, ta odredba se odnosi na ugovore koji se trenutno ispunjavaju (npr. prodavatelj predaje stvar kupcu, a kupac plaća cijenu), a ne na ugovore kojima se netko obvezao da će za dužnika obavljati određene poslove, dakle kontinuirano kroz određeno vrijeme (a takav je predmetni Ugovor o poslovnoj suradnji) za koji su mjerodavne odredbe čl. 195. u vezi s čl. 193. SZ.

6.3. Nadalje, činjenična tvrdnja sadržane u pitanju - da je tuženik nastavio s obavljanje poslova i „nakon raskida“, suprotna je utvrđenoj činjenici da dopis izvanrednog povjerenika od 5. srpnja 2017. ne predstavlja njegovu izjavu da raskida Ugovor, dok tužitelj polazi od toga da je Ugovor raskinut. Ako bi ta tvrdnja tužitelja bila točna, onda bi prema čl. 368. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje: ZOO) obje strane bile oslobođene svojih obveza. U tom slučaju (ako je nakon toga izvanredni povjerenik tražio od tužitelja da nastavi s obavljanjem poslova, a ovaj to učinio) radilo bi se o sklapanju novog ugovora o poslovnoj suradnji konkludentnim radnjama, što međutim ne bi bilo u skladu s citiranom odredbom čl. 39. st. 1. Zakona o izvanrednoj upravi pa tužitelj ne bi mogao doći u povoljniju pravnu poziciju.

7. U biti, cijeli sadržaj prijedloga tužitelja se temelji na tvrdnji da je Ugovor o poslovnoj suradnji raskinut dopisom izvanrednog povjerenika od 5. srpnja 2017. pa se tužitelj upućuje na odredbu čl. 360. st. 1. ZOO iz koje proizlazi da se ugovor raskida zbog neispunjenja „jednostranom izjavom“ (izjava ima konstitutivni značaj jer bez izjave ugovor ne može prestati raskidom) i odredbu čl. 362. st. ZOO prema kojoj ona strana koja izjavljuje drugoj strani da raskida ugovor mora joj ostaviti primjereni naknadni rok za ispunjenje. U dopisu izvanrednog povjerenika od 5. srpnja 2017. godine koji je upućen tužitelju navedeno je: “Nastupanjem pravnih posljedica otvaranja postupka izvanredne uprave nad Dužnikom i njemu povezanim i ovisnim društvima, uključujući i Društvo, dana 10. travnja 2017. prestao je Ugovor o poslovnoj suradnji sukladno članku 37. Zakona, u vezi sa člankom 193. i člankom 195. Stečajnog zakona“. U ovom stadiju postupka revizijski sud ne može se baviti ocjenom dokaza i utvrđivanjem činjenica.

8.1. U vezi s navedenim prethodnim pitanjem su i šesto i sedmo pitanje, a koja glase: „Da li je ugovor zaključen između prednika tuženika i tužitelja takve vrste da ne prestaje ex lege otvaranjem postupka izvanredne uprave? „Da li izvanredni povjerenik (stečajni upravitelj) nastavkom konzumacije ugovora nakon datuma otvaranja postupka izvanredne uprave (stečajnog postupka) nastavlja raniji ugovorni odnos? – već je prethodno odgovoreno.

8.2. Ova pitanja nisu važna za ishod spora u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP, i pod pretpostavkom kada bi sve tvrdnje tužitelja navedene u prijedlogu bile istinite. Naime postupak izvanredne uprave otvoren je 10. travnja 2017., a izvanredni povjerenik je "raskinuo" Ugovor kako tvrdi tužitelj dopisom od 5. srpnja 2017. Za poslove koje je obavio u razdoblju od 10. travnja do 5. srpnja 2017. tužitelj bi imao pravo potraživati naknadu koja je ugovorena (a tražbine koje su nastale prije 10. travnja 2017. mogao je ostvarivati podnošenjem prijave kao i svi ostali vjerovnici). Tužitelj, međutim, u ovoj parnici zahtijeva naknadu štete, ali nije jasno kako bi tuženik mogao odgovarati za štetu, osim ako tužitelj ne smatra da dopis izvanrednog povjerenika od 5. srpnja 2017. sadrži izjavu da raskida Ugovor o poslovnoj suradnji i da je ta izjava protupravna (da je Ugovor raskinut krivnjom tuženika) pa očito smatra da otvaranje postupka izvanredne uprave nije utjecalo na sudbinu ugovora. Treba reći da je čak otvaranje stečajnog postupka poseban opravdan razlog za otkaz ugovora o radu (čl. 191. st. 2. Stečajnog zakona), a u hrvatskom insolvencijskom pravu prava radnika štite se u većoj mjeri u odnosu na sve ostalih vjerovnika. Dakle, ako je sama činjenica otvaranja stečajnog postupka dovoljan opravdan razlog za otkaz ugovora o radu, onda je logično da bi otvaranje postupka izvanredne uprave bio opravdan razlog i za raskid Ugovora o poslovnoj suradnji i pod pretpostavkom kada on ne bi prestao po samom zakonu.

9. Peto pitanje koje glasi: „Je li Ugovor o poslovnoj suradnji tužitelja i prednika tuženika raskinut dopisom izvanrednog povjerenika?" nije pravno pitanje, već činjenično pitanje, a revizija se može podnijeti samo zbog pravnog pitanja (čl. 382, čl. 385.a, čl. 387. ZPP). Revizijski sud nije ovlašten izvoditi dokaze (čitanjem dopisa) i utvrđivati činjenice koje su utvrđene tim dopisom (tužitelj se upućuje na obrazloženje navedeno u točkama 6. - 8.).

9.1. Osmo pitanje glasi: „Može li se izvanredni povjerenik (stečajni upravitelj) pozvati na prestanak ugovora ex lege, pozivom na otvaranje postupka izvanredne uprave (stečajnog) postupka) retroaktivno, odnosno i nakon konzumacije ugovora nakon tog datuma na zahtjev izvanrednog povjerenika (stečajnog upravitelja) i nakon proteka roka za prijavu tražbine ili to predstavlja radnju kojom se prekida takav ugovor?

9.2. Prvi dio ovog pitanja - može li se izvanredni povjerenik pozvati na prestanak ugovora po samom zakonu retroaktivno je pravno neodlučno, jer njegovo izjašnjenje o tome nema značaja. Ako je ugovor prestao po samom zakonu (a u ovom slučaju jeste, odnosno tužitelj nije naveo bilo koji razlog koji bi upućivao na to da nije prestao), onda tu činjenicu ne može izmijeniti izjava ili ponašanje bilo koje ugovorne strane (to bi eventualno moglo dovesti do sklapanja novog ugovora). Na drugi dio pitanja koji se tiče konzumacije ugovora već je odgovoreno, ali ovaj sud nalazi za potrebno još jednom naglasiti da od odgovora na takva pitanja ne ovisi ishod spora jer tužitelj u ovoj parnici zahtijeva naknadu štete, a ne cijenu za eventualno obavljene poslove u razdoblju od otvaranja postupka izvanredne uprave (10. travnja 2017.) pa do 5. srpnja 2017. kada mu je izvanredni povjerenik poslao dopis u kojem ga obavještava da je Ugovor o poslovnoj suradnji prestao po samom zakonu.

10. Deveto pitanje glasi: „Ako ex lege prestanak ugovora pozivom na odredbe Stečajnog zakona nastupa retroaktivno na koji način se kvalificira obavljanje poslova iz ugovora (izvršavanje ugovora) ili ugovorni odnos do obavijesti o prestanku ugovora ex lege? Bez obzira na to što tužitelj termin „retroaktivno“ upotrebljava na pogrešan način (zakonom može biti propisano da pojedine njegove odredbe važe retroaktivno, ali nije poznato da prestanak važenja zakona nastupa retroaktivno, pa tako ni ugovor ne može prestati retroaktivno), na ovo pitanje je već odgovoreno te ponovo treba naglasiti da u ovoj parnici tužitelj ne zahtijeva cijenu za obavljene poslove za razdoblje od 10. travnja do 5. srpnja 2017., pa nije relevantno za ishod spora „na koji način se kvalificira obavljanje poslova iz ugovora“.

11. Deseto pitanje koje glasi: „Da li vjerovnik dužnika u postupku izvanredne uprave (stečajnog dužnika) od kojeg je izvanredni povjerenik (stečajni upravitelj) nakon otvaranja postupka izvanredne uprave tražio ispunjavanje ugovora i nastavak obavljanja poslova iz tog ugovora, svoju tražbinu ostvaruje kao stečajni vjerovnik ili vjerovnik stečajne mase?“ je dijelom pitanje činjenične naravi i ovisi o utvrđenim činjenicama u pojedinom sporu (temelji se na tvrdnji da je izvanredni povjerenik tražio od tužitelja da nastavi s obavljanjem poslova i da je tužitelj to činio kao utvrđenoj činjenici) i osim toga nije relevantno za ishod spora jer tužitelj u ovoj parnici nije nastupio ni kao stečajni vjerovnik ni kao vjerovnik stečajne mase niti traži da mu tuženik plati cijenu za obavljene poslove, već zahtijeva naknadu štete zbog (po njegovom mišljenju) raskida Ugovora o poslovnoj suradnji. Utvrđeno je u postupku da je tužitelj ispostavio račun broj 52-1-100019/2018 od 31. prosinca 2018. u kojem je zaračunao tuženiku 416.683,77 kn na ime naknade štete na temelju raskida Ugovora o poslovnoj suradnji i upravo taj iznos predstavlja predmet spora.

12. Pitanje pod rednim brojem 11. u prijedlogu je preopćenito postavljeno te nije jasno kako bi odgovor na to pitanje mogao utjecati na ishod spora, a niti to proizlazi iz razloga važnosti navedenih u prijedlogu. Naime, tužitelj pita je li ugovor o djelu iz čl. 590. ZOO i zatim citira sadržaj te zakonske odredbe i nastavlja „ili to može biti bilo koji ugovor o obavljanju poslova odnosno temeljem kojeg je netko za nekoga preuzeo obvezu obavljati određene poslove?“. Stoga ovako postavljeno pitanje nije važno pitanje u smislu odredbe čl. 385.a. st. 1. ZPP.

13. Dvanaesto postavljeno pitanje (koje je postavljeno na str. 4. i ponovljeno na str. 17. prijedloga) glasi: „Ima li tužitelj pravo na naknadu štete zbog neosnovanog raskida ugovora o poslovnoj suradnji, a do kojeg je došlo jednostranim raskidom ugovora dopisom izvanrednog povjerenika od 5. srpnja 2017.?“ Kako je već više puta ponovljeno, u postupku koji je prethodio revizijskom je utvrđeno je da jednostranog raskida krivnjom tuženika nije bilo. Stoga odgovor ni na ovako postavljeno pitanje nije važan za ishod spora.

14.1. Pitanje pod rednim br. 13. (ponovljeno na str. 17. prijedloga) glasi: „Je li počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP, ako pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama – naravi ugovora (odnosno radi li se o ugovoru o djelu ili ugovoru o poslovnoj suradnji) u situaciji kada nije iznio razloge zbog kojih je sud odbio dokazne prijedloge na tu okolnost (na saslušanje potpisnika ugovora i dokaz provođenjem financijskog vještačenja?“. Ovo pitanje se na određeni način nastavlja u 14. pitanju koje glasi: „U situaciji kada je sud odbio tužbeni zahtjev (iz razloga jer nisu dokazane sve pretpostavke nastanka štete), a odbijen je dokazni prijedlog dokazivanja pretpostavki za naknadu štete (financijsko vještačenje na okolnost visine štete) je li time počinjena povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a“?

14.2. Navedena pitanja polaze od pogrešne pretpostavke da sud nije iznio razloge o odlučnim činjenicama odnosno razloge zbog kojih su odbijeni dokazni prijedlozi. Prije svega ističe se da je netočno da se drugostupanjski sud nije izjasnio o pravnoj naravi Ugovora o poslovnoj suradnji jer je u obrazloženju svoje presude naveo da se radi o ugovoru iz čl. 195. SZ, dakle, da spada u ugovore o djelu kojim se netko obvezao da će za dužnika obavljati određene poslove na koje se na odgovarajući način primjenjuju odredbe čl. 193. SZ kojima se uređuje prestanak naloga i ugovora o obavljanju poslova. Pritom je pitanje radi li se o ugovoru o djelu ili ugovoru o poslovnoj suradnji bez smisla jer ne postoji „ugovor o poslovnoj suradnji“ kao imenovani (nominalni) ugovor, a po svojoj pravnoj naravi može biti ugovor o djelu, a može sadržavati elemente više ugovora, što nje relevantno za ishod ovog spora jer je utvrđeno da konkretni Ugovor o poslovnoj suradnji ne spada u ugovore koji ne prestaju po samom zakonu otvaranjem stečajnog postupka, odnosno postupka izvanredne uprave. Što se tiče predloženih dokaza koje je sud odbio izvesti, treba reći da se Ugovor o poslovnoj suradnji nalazi u sudskom spisu i njegovu pravnu prirodu (sadržaj nije sporan) su ocijenili sudovi nižeg stupnja, a također se nalazi i dopis izvanrednog povjerenika od 5. srpnja 2017. kojeg su sudovi nižeg stupnja ocijenili kao obavijest o prestanku Ugovora o poslovnoj suradnji. Dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke, a sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. ZPP). Visina štete koja bi se trebala utvrđivati predloženim financijskim vještačenjem u ovoj parnici nije odlučna činjenica jer tužitelj svoj zahtjev za naknadu štete temelji na tvrdnji da je izvanredni upravitelj dopisom od 5. srpnja 2017. jednostrano i neosnovano raskinuo Ugovor o poslovnoj suradnji, a sudovi nižeg stupnja su čitanjem tog dopisa utvrdili da nije riječ o raskidu ugovora (dakle, utvrđeno je da ne postoji štetna radnja, pa utvrđivanje daljnjih pretpostavki odgovornosti za štetu bilo bi nepotrebno i neekonomično). Pritom treba reći da će prema odredbi čl. 492.a ZPP u postupku pred trgovačkim sudovima sud, u pravilu, utvrditi odlučne činjenice na temelju isprava.

15. Pitanje pod rednim brojem 15. (ponovljeno i na str. 18. prijedloga) glasi: „Je li u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda postupka i pogrešne primjene materijalnog prava došlo do povrede ustavnog prava na pravično suđenje“? Iz obrazloženja razloga važnosti ovog pitanja može se zaključiti da tužitelj smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje bog toga što sud nije izveo dokaze koje je predložio, pa se predlagatelja upućuje na navedeno u točki 14. 2. ovog rješenja.

16. U vezi dijela prijedloga za dopuštenje revizije koji se tiče povrede prava na pravično suđenje iz čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj: 56/90, 135/97, 8/98 - službeni pročišćeni tekst, 113/00, 124/00 - službeni pročišćeni tekst, 28/01, 41/01 - službeni pročišćeni tekst, 76/10, 85/10 - službeni pročišćeni tekst, 5/14 i 69/17), odnosno čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ - Međunarodni ugovori, broj 18/97, 6/99 - proč. tekst, 8/99 - ispr., 14/02, 1/06 i 13/17, dalje: EKLJP) i u njemu sadržanog prava na pristup sudu i obrazloženu sudsku odluku, ovaj sud na temelju sveg iznesenog ocjenjuje da je u postupku pred nižim sudovima tužitelju bilo omogućeno da se izjasni o svim navodima tuženika, iznosi činjenice i predlaže dokaze te na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku, a sud je postupao u skladu s procesnopravnim odredbama koje uređuje pravo suda da određuje koje će dokaze izvesti i na slobodnu ocjenu dokaza. U svojim presudama nižestupanjski su sudovi odgovorili na sve odlučne navode tužitelja te posebno obrazložili zbog čega nisu izveli pojedine predložene dokaze (vidi toč. 14.2. ovog rješenja). Donesene presude su detaljno obrazložene te se ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima. Stoga ništa ne upućuje na zaključak da tužitelj nije imao pravično suđenje.

17.1. Naposljetku valja još reći da je tužitelj je uz prijedlog za dopuštenost revizije dostavio više sudskih odluka: presudu Trgovačkog suda u Zagrebu Povrv-255/23-9, rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-2639/2022-2, rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revd-1962/2021-2, Rev-813/2005-2, Rev- 1260/2014-2, Revt-1482/2014-3, Rev-2162/2016-2, Revr-910/2017-2, Rev-167/1999- 2 i Rev-68/1995-2.

17.2. U odnosu na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu treba reći da ovaj sud ne usklađuje praksu prvostupanjskih sudova (to je zadatak drugostupanjskog suda). Također treba reći da je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd- 2570/2023, Revd-2585/2023 i Revd-1962/2021-2 samo je prihvaćen prijedlog za dopuštenost revizije pa po naravi stvari ne može sadržavati konačno pravno shvaćanje o određenom pravnom pitanju time da se ne radi o podudarnim činjeničnim i pravnim situacijama budući da je u predmet spora u predmetu Revd- 2570/2023 bilo određivanje privremene mjere, u predmetu Revd-2585/23 isplata, a u predmetu Revd-1962/2021-2 pitanje je dopušteno u situaciji kada sudovi nisu obrazložili razloge odbijanja dokaznih prijedloga, što ovdje također nije slučaj. I ostale navedene (ukidne) odluke odnose se na pravne i činjenične situacije koje su različite u odnosu na ovaj konkretni spor. Jedino je u rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-2639/2022-5 od 6. rujna 2022. kojim je ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. Povrv-375/2021-40 od 10. svibnja 2022. taj sud ocijenio dopis izvanrednog povjerenika od 5. srpnja 2017. kao raskid ugovora. Međutim, to je činjenično, a ne pravno pitanje (ocjena sadržaja određene isprave). U ovom slučaju se ne može govoriti ni o različitoj praksi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske jer je nepoznato hoće li u ponovnom postupku u navedenom predmetu prvostupanjski sud promijeniti svoj činjenični zaključak o tome kakav značaj ima dopis izvanrednog povjerenika od 5. srpnja 2017., a posebno hoće li Visoki trgovački sud povodom eventualne žalbe ostati kod svoje ocjene da taj dopis predstavlja izjavu o raskidu ugovora, imajući na umu pravomoćnu presudu toga suda u ovom sporu u kojoj je utvrđeno da tim dopisom nije raskinut Ugovor o poslovnoj suradnji.

18.1. Slijedom navedenog, a u pogledu prijedloga za dopuštenje revizije u dijelu kojim je on koncipiran u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP - zbog pravnih pitanja koje tužitelj smatra važnima za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz sudsku praksu, valjalo je, na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. ZPP, odlučiti kao pod točkom I. izreke ovog rješenja.

18.2. Kako predlagatelj nije učinio vjerojatnim da su mu u postupku pred nižestupanjskim sudovima povrijeđena temeljna ljudska u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP, valjalo je u tom dijelu prijedlog za dopuštenje revizije odbaciti na temelju odredbe čl. 389.a st. 3. i st. 4. ZPP te riješiti kao u toč. II. izreke.

19. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije bila radnja potrebna za vođenje ovog spora, pa je na temelju odredbe čl. 155. st. 1. ZPP odlučeno je kao u toč. III. izreke.

Zagreb, 21. veljače 2024.

Predsjednik vijeća:

Đuro Sessa