REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-306/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, OIB 52634238587, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Zadru, protiv tuženika Grad Zadar, OIB 09933651854, Zadar, Narodni trg 1, radi isplate i utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o prijedlogu tužiteljice za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj Pž-2850/2022-4 od 7. lipnja 2023. u dijelu pod stavkom I. izreke kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zadru, broj P-305/2021-25 od 1. lipnja 2022. u dijelu pod stavkom I. izreke, na sjednici održanoj 21. veljače 2024.,
r i j e š i o j e :
Odbija se prijedlog tužiteljice za dopuštenje revizije.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj Pž-2850/2022-4 od 7. lipnja 2023. u dijelu pod stavkom I. izreke kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zadru, poslovni broj P-305/2021-25 od 1. lipnja 2022. u dijelu pod stavkom I. izreke, postavljajući dva pitanja koja drži važnima za rješenje spora, ali i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava u sudskoj praksi, a koja glase:
„1. Smatra li se poštenim posjednikom tuženik u smislu odredbe čl.18. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine, 91/96 i dalje) koji bez pravne osnove daje u zakup nekretnine u vlasništvu tužiteljice, trećim osobama, koje se nalaze u posjedu iste, i plaćaju zakupnine nevlasniku?
2. Ima li tužiteljica kao vlasnica nekretnine pravo potraživati od tuženika isplatu stečenog bez osnove temeljem čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, na ime zakupnina koje je tuženik naplaćivao od iznajmljivanja poslovnog prostora u vlasništvu tužiteljice?“
2. Kao razloge zbog kojih pitanja smatra važnima za odluku o sporu, osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, predlagateljica se poziva na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 392/2008-2 od 4. ožujka 2009., Rev 1039/2018-2 od 29. rujna 2021., broj Rev 192/2015-2 od 30. ožujka 2021., odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž 264/2022-3 od 31. siječnja 2023. te odluku Županijskog suda u Splitu Gž 3258/2016 od 30. kolovoza 2018., smatrajući da pobijana presuda odstupa od pravnih shvaćanja izraženima u tim odlukama.
3. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije podnesen.
4. Postupajući u skladu s odredbom čl. 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08,96/08, 57/11, 148/11-proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP) revizijski je sud ocijenio da pravna pitanja koja je tužiteljica postavila u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.
5.1. Naime, prvo postavljeno pitanje polazi pogrešne pretpostavke da je tuženik bez pravne osnove davao u zakup nekretninu u vlasništvu tužiteljice, pa da je time u utuženom razdoblju od 15. ožujka 2014. do 15. veljače 2018. bio nepošteni posjednik, kraj činjenice da je Odlukom Komisije Vlade Republike Hrvatske od 1. srpnja 1996. predmetni poslovni prostor od strane te komisije kao neraspoređena imovina bivše općine Zadar dodijeljena tuženiku, da je nakon toga tuženik sklapao ugovore o zakupu tog prostora s trećim osobama, da je plaćao pričuvu za taj prostor sve vrijeme i da je se u vezi s vlasničkim statusom obratio tužiteljici zahtjevom za mirno rješenje spora, a kao dokaz za navedene tvrdnje je priložio navedene isprave, iz kojih proizlazi da je tuženik bio pošteni posjednik nekretnine sve dok mu tužiteljica nije dostavila odgovor na zahtjev za mirno rješenje spora od 24. rujna 2018. kojim ga obavještava da zahtjev smatra neosnovanim i da nema uvjeta za sklapanje nagodbe jer je Republika Hrvatska stekla vlasništvo i na temelju čl. 77. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavensko komunističke vladavine ("Narodne novine", broj 92/96, 92/99, 39/99, 42/99, 43/00, 131/00, 27/01, 34/01, 65/01, 118/01, 80/02, 81/02 i 98/19), a ne samo na temelju predmnijeve iz čl. 362. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14, dalje: ZVDSP).
5.2. U tom smislu tužiteljici se ukazuje da pobijana odluka ne odstupa od pravnog shvaćanja sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su- IV-16/2021-5 od 1. ožujka 2021. koje glasi:„U parnici u kojoj je predmet spora zahtjev su(vlasnika) protiv posjednika koji koristi i posjeduje tuđu stvar (ili tuđi suvlasnički dio stvari), za isplatu naknade za to što ju je upotrebljavao i od nje imao koristi, odnosno naknade za sve koristi koje je tuženik imao za vrijeme svojega posjedovanja, na temelju članka 164. i 165. ZVDSP, za odluku o tuženom zahtjevu odlučno je utvrditi pravni položaj posjednika, pritom nije nužno da se tužbenim (vlasničkim) zahtjevom istodobno traži i predaja te stvari u (su)posjed, ako je (su)vlasnik na odgovarajući način izrazio volju za posjedovanjem stvari. Pošteni posjednik u svakom slučaju postaje nepošten od trenutka kada je primio tužbu na predaju u posjed ili suposjed, ali se njegovo nepoštenje može dokazivati i u odnosu na vrijeme prije podnošenja tužbe ako ga je tužitelj na odgovarajući način pozvao na predaju stvari.“
6.1. U odnosu na drugo postavljeno pravno pitanje pobijana odluka ne odstupa od ustaljene prakse revizijskog suda i zauzetog pravnog shvaćanja sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-127/2013-8 od 14. studenoga 2013, a koje glasi: "Ako je određena stvar još uvijek u nepromijenjenom obliku (očuvanog identiteta) u posjedu nevlasnika valja primijeniti odredbe čl. 164. st.
1. i čl. 165. st 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, prema kojim odredbama je samo nepošten posjednik dužan naknaditi koristi od uporabe tuđe stvari. Ako je određena stvar uporabljena na način da je promijenila identitet (radi čega nije moguće ili gospodarski nije opravdano vraćanje te stvari), tek u takvoj situaciji valja primijeniti odredbu čl. 1120. Zakona o obveznim odnosima, prema kojoj je osoba koja je uporabila tuđu stvar u svoju korist dužna vlasniku naknaditi korist i bez obzira na svoje poštenje odnosno nepoštenje.". Dakle, nije riječ niti o pitanju u odnosu na koje bi bilo potrebno preispitati ustaljenu sudsku praksu. Uz navedeno, presude na koje se tužiteljica u prijedlogu poziva nisu donesene u podudarnim činjeničnim i pravnim situacijama.
6.2. Slijedom navedenog, kako u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za postupanje revizijskog suda propisane odredbom čl. 385.a st. 1. ZPP, valjalo je, na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP, riješiti kao u izreci.
Zagreb, 21. veljače 2024.
Predsjednik vijeća:
Đuro Sessa
