REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd 158/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja INKASO.HR d.o.o. Osijek, Ulica L. Jagera 5, OIB 82925459345, kojeg zastupa punomoćnik Valentin Lovrić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Borić & Toš d.o.o. Zagreb, protiv tuženika OTP banka d.d. Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB 52508873833, kojeg zastupa punomoćnica Sanja Vukina, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Vukina & partneri d.o.o., Zagreb, radi isplate, odlučujući o tuženikovom prijedlogu za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4768/2022-3 od 16. kolovoza 2023., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-37/2021-29 od 30. rujna 2022., na sjednici održanoj 21. veljače 2024.,

r i j e š i o  j e :

I. Odbija se tuženikov prijedlog za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na postavljena pravna pitanja.

II. Odbacuje se tuženikov prijedlog za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

III. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu troškova odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije.

Obrazloženje

1. Tuženik je podnio prijedlog da mu se dopusti podnošenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4768/2022-3 od 16. kolovoza 2023., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-37/2021-29 od 30. rujna 2022., zbog četiri pravna pitanja koja smatra važnima za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu, kao i zbog povrede temeljnog prava na pravično suđenje.

2. Odgovor na prijedlog podnio je tužitelj predlažući da se odbije. Traži naknadu troškova odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije.

3. Postupajući u skladu s odredbama čl. 385.a st. 1. i 2. i čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP), revizijski sud je ocijenio da niti jedno postavljeno pitanje u prijedlogu nije važno u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP za odluku o sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.

4. Sudovi nižeg stupnja prihvatili su tužbeni zahtjev i obvezali tuženika da isplati tužitelju 17.344,16 kn sa zateznim kamatama po osnovi ugovora o kreditu od 28. veljače 2006. na iznos od 15.000,00 CHF kojeg je tuženik sklopio s korisnicom kredita ABC, odnosno obvezali su je na vraćanje onoga što je primila na temelju ništetnih odredaba toga ugovora (o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli), a koju tražbinu je KP cedirala tužitelju ugovorom o ustupanju od 14. prosinca 2020.

5.1. Prvo pitanje koje postavlja tuženik glasi: „Obvezuju li oduke suda donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (korisnika kredita s valutnom klauzulom u CHF) ostale sudove samo u postupku koji potrošač osobno pokrene, a ne obvezuje u postupcima koje pokrenu treće osobe koje nemaju svojstvo potrošača?

5.2. Tuženik za ovo pitanje nije naznačio jasne razloge uz pozivanje na relevantne propise i dijelove sudskih odluka u smislu čl. 387. st. 2. t. 3. ZPP. Pitanje se svodi na to je li dopušteno ustupanju tražbina iz potrošačkih ugovora ili te tražbine može ostvarivati samo potrošač kao ugovorna strana iz takvih ugovora. Prema čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23, dalje: ZOO) vjerovnik ne može ugovorom prenijeti na treću osobu ako je (b) prijenos zabranjen zakonom ili (b) strogo osobne prirode, ili (c) koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Međutim, tuženik se poziva na odredbe čl. 118. ZPP i čl. 138.a toga zakona koja je bila na snazi 2012. i na odredbe čl. 502.a i 502.c ZPP te na odluke ovog suda posl. br. Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019., posl. br. Rev-1172/18 i Rev- 3740/18 u kojima se razmatra primjena tih postupovnih odredbi. Međutim, u tim sudskim odlukama nije razmatrano pitanje dopuštenosti ustupanja tražbine iz potrošačkog ugovora niti je zauzeto pravno shvaćanje da cesija nije dopuštena, što je i razumljivo jer ZPP ne uređuje materijalnopravno pitanje o valjanosti ili nevaljanosti ugovora o ustupanju tražbine. Odredbe ZPP na koje se poziva tuženik samo rade razliku između (a) postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava i (b) parničnog postupka kojeg pokreću pojedinačno (osobno) pravne i fizičke osobe o čijim pravima i interesima je odlučivano u kolektivnom sporu, ali općenito, a ne individualno (u konkretnom slučaju odluka iz kolektivnog spora odnosi se na sve korisnike kredita u CHF, ali ne pojedinačno – u tom sporu KP kao korisnica kredita se ne spominje). Dakle, tuženik nije naveo propis kojim je zabranjeno prenošenje tražbine iz potrošačkog ugovora na treće osobe. Nije u pitanju ni tražbina koja je strogo vezana uz osobu vjerovnika (npr. doprinos za uzdržavanje ili zdravstveno osiguranje) niti tražbina koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga (npr. naknada nematerijalne štete), odnosno tuženik u tom smislu nije naveo bilo kakve razloge. Stoga navedeno pitanje nije važno pitanje u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP.

6. Drugo i treće pitanje, kao i razlozi važnosti tog pitanja, odnose se na učinke sklapanje Dodatka Ugovoru o kreditu (konverziji) na temelju čl. 19. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15). Svi razlozi i veći broj sudskih odluka na koje se tuženik poziva odnose se na situaciju u kojoj je tužbeni zahtjev odbijen zbog toga što su korisnici kredita sklopili Dodatak ugovoru o kreditu u smislu navedene zakonske odredbe i tima pristali na konverziju. Iako bi zaključenje takvog Dodatka Ugovoru o kreditu (na temelju kojeg bi bila provedena njegova konverzija) bio od utjecaja, činjenicu da je Dodatak Ugovoru o kreditu bio sklopljen između tuženika i prednice tužitelja KP sudovi nižeg stupnja nisu uzeli u obzir pozivom na odredbu čl. 299. st. 3. ZPP. Naime, tuženik je Dodatak Ugovoru o kreditu dostavio tek nakon zaključenja prethodnog postupka. Sam tuženik je u žalbi protiv prvostupanjske presude naveo da je tu ispravu (Dodatak Ugovoru) uz sve ostale isprave dostavio vještaku prema rješenju suda od 8. rujna 2021. i od 3. prosinca 2021., a prema obrazloženju iz prvostupanjske presude prethodni postupak je zaključen 7. rujna 2021. Pritom treba dodati da je u pitanju spor male vrijednosti, a u tom postupku stranke su dužne najkasnije u tužbi, odnosno odgovoru na tužbu iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze potrebne za utvrđivanje iznesenih činjenica (čl. 461.a st. 2. ZPP), a tuženik i ne tvrdi da je Dodatak Ugovoru o kreditu dostavilo uz odgovor na tužbu. Zbog navedenog, ova pitanja nisu važna za odluku u ovom sporu te nije ispunjena osnovna pretpostavka za dopuštanje revizije.

7.1. Četvrto pitanje glasi: „Je li sud prilikom odlučivanja o zahtjevu za isplatu novčanih iznosa koji se temelji na ugovornim odredbama kojima je glavnica kredita vezana uz valutu švicarski franak i koje tužitelj smatra ništetnim, dužan uzeti u obzir i koristi koje je tužitelj ili korisnik kredita od takvih ništetnih ugovornih odredbi imao, u vidu iznosa koje je korisnik kredita na temelju tim ništetnih ugovornih odredbi manje platio i po službenoj dužnosti izvršiti prebijanje više plaćenih i manje plaćenih iznosa na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi, bez da je tuženik istakao procesnopravni prigovor radi prebijanja ili protutužbeni zahtjev?“ Kao razlog važnosti navedenog pitanja tuženik ističe niz odluka drugostupanjskih sudova u kojima je zauzeto različito pravno shvaćanje o navedenom pitanju.

7.2. Međutim, ovaj je sud o tom pitanju zauzeo pravno shvaćanje u odluci Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. koje glasi:

"U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita", dok u navodima prijedloga tuženika ne nalazi razloga preispitivati navedeno pravno shvaćanje.

8. Slijedom sveg navedenog, a u pogledu prijedloga za dopuštenje revizije u dijelu kojim je on koncipiran u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP - zbog pravnih pitanja koje tužitelj smatra važnima za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz sudsku praksu, valjalo je, na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. ZPP, odlučiti kao pod točkom I. izreke ovog rješenja.

9. U vezi dijela prijedloga za dopuštenje revizije koji se tiče povrede prava na pravično suđenje iz čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 135/97, 8/98 - službeni pročišćeni tekst, 113/00, 124/00 - službeni pročišćeni tekst, 28/01, 41/01 - službeni pročišćeni tekst, 76/10, 85/10 - službeni pročišćeni tekst, 5/14 i 69/17), odnosno čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" - Međunarodni ugovori, broj 18/97, 6/99 - proč. tekst, 8/99 - ispr., 14/02, 1/06 i 13/17, dalje: EKLJP) i u njemu sadržanog prava na obrazloženu sudsku odluku i zaštitu od arbitrarnosti, ovaj sud ocjenjuje da je u postupku pred nižim sudovima tuženiku bilo omogućeno da se izjasni o zahtjevima i navodima tužitelja iznosi činjenice i predlaže dokaze te na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku, a sve u skladu s procesnopravnim odredbama koje uređuje temporalnu dopuštenost iznošenja činjenica i predlaganje dokaza. U svojim presudama niži sudovi su odgovorili na sve odlučujuće navode tuženika te posebno obrazložili zbog čega nisu uzeli u obzir dokaz - ispravu koju je tuženik dostavio nakon zaključenja prethodnog postupka (vidi toč. 6. ovog rješenja). Donesene presude su detaljno obrazložene te se ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima. Stoga ništa ne upućuje na zaključak da tuženik nije imao pravično suđenje.

10. Kako predlagatelj nije učinio vjerojatnim da su mu u postupku pred nižestupanjskim sudovima povrijeđena temeljna ljudska prava u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP, valjalo je u tom dijelu prijedlog za dopuštenje revizije odbaciti na temelju odredbe čl. 389.a st. 3. i st. 4. ZPP te riješiti kao u toč. II. izreke.

11. Kako odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije bila radnja potrebna za vođenje ovog spora, primjenom odredbe čl. 155. st. 1. ZPP odlučeno je kao u toč. III. izreke.

Zagreb, 21. veljače 2024.

Predsjednik vijeća:

Đuro Sessa