Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
Poslovni broj: Gž-105/2023-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Rijeci, po sucu Larisi Gačanin, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja M. d.o.o. Z., OIB ..., kojeg zastupa D. H., odvjetnica u Z., protiv tužene J. S. iz Z., OIB ..., koju zastupa M. M., odvjetnik u Z., radi smetanja posjeda i prijedloga za određivanje privremene mjere, odlučujući o žalbi tužene izjavljene protiv rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: Psp-170/20-12, Ovr- 3072/20 od 25. studenog 2022., 21. veljače 2024.
r i j e š i o j e
I Odbija se žalba tužene te potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: Psp-170/20-12, Ovr-3072/20 od 25. studenog 2022.
II Odbija se zahtjev tužene za naknadu troška sudske pristojbe na žalbu.
Obrazloženje
1. Pobijanim je rješenjem usvojen tužbeni zahtjev za smetanje posjeda i naloženo je tuženoj tužitelju naknaditi trošak postupka od 2.500,00 kn / 331,81 eur[1] te je usvojen i prijedlog za određivanje privremene mjere.
2. Žalbu protiv tih odluka podnosi tužena, pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 111/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 43/13., 89/14., 70/19., 80/22; dalje ZPP) te predlaže pobijano rješenje preinačiti, odnosno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno rješavanje.
3. Žalba nije osnovana.
1 Fiksni trošak konverzije 7,53450
4. Temeljem provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud utvrđuje da je tužena 27. listopada 2020. onemogućavala tužitelja, odnosno radnike koje je tužitelj angažirao, u postavljanju ograde, a sve u cilju da spriječi tužitelju obavljanje radova postavljanja ograde. Prilikom izvođenja radova da je vrijeđala i branila rad na predmetnoj nekretnini, zbog čega da je bila pozivana i policija koja je izašla na teren te je tužena tom prilikom izjavila kako se ne slaže s ogradom koju susjed želi postaviti. Istog dana da je policija ponovno intervenirala, i tom prilikom da je tužena zatečena tužena zatečena na licu mjesta i da je izjavila da ima neriješene imovinskopravne odnose sa izvođačem radova i ne dozvoljava postavljanje ograde.
5. Navode tužene iznesene u pravcu samopomoći prvostupanjski sud otklanja i ističe da tužitelj postavlja ogradu na svojoj nekretnini te nije smetao tuženu što da bi imalo za posljedicu samopomoć tužene. Iz rezultata provedenog dokaznog postupka da proizlazi da sama međa nije povrijeđena, da je već ranije postavljen betonski dio ograde od zemlje do određene visine, a na koji je tužitelj postavljao metalne panele kojem postavljanju se tužena protivi i svojim radnjama tužitelja onemogućava u dovršenju ograde jer da takva ograda nije dogovorena.
6. Stoga prvostupanjski sud ocjenjuje da su ostvarene pretpostavke za smetanje posjeda tj. čin smetanja i posljednje stanje posjeda. Tužena da je prijetila radnicima tužitelja te da se postupanje tužene može smatrati takvim činom koje u smislu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12., 152/14. – dalje: ZV) pravima predstavlja smetanje posjeda, budući da se u konkretnom slučaju radilo o kontinuiranom protivljenju i vrijeđanju što da je nesumnjivo utjecalo na radnike koje je angažirao tužitelj da prestanu obavljati poslove postavljana ograde i ne dovrše istu.
7. Ističe da se smetanje može počiniti i verbalno - zabranom vršenja posjedovnih čina budući da ponašanje i postupci tužene onemogućavaju i pokolebali su tužitelja da se koristi svojim pravom postavljanja ograde i njezin dovršetak. Ograda da je postavljana na zemljištu tužitelja gdje je sagrađen stambeni objekt te je njegov je sastavni dio.
8. Primjenom čl. 21. i 22. ZV-a usvaja tužbeni zahtjev.
9. Nadalje, ocjenjujući da su ispunjene pretpostavke za određivanje privremene mjere u smislu čl. 442. ZPP-a, usvaja prijedlog tuženika te određuje pobijanu mjeru.
10. Pri tome cijeni da je predložena mjera potrebna radi sprječavanja nasilja i otklanjanja nenadoknadive štete tužitelju. Naime, ocjenjuje da je općepoznata činjenica da završna faza gradnje nekretnine uključuje i gradnju ograde nekretnine te da onemogućavanje postavljanja ograde onemogućava završetak radova na nekretnini tužitelja, što da sasvim sigurno negativno utječe u konačnici i na prodaju stanova. Počinjeno smetanje od strane tužene da tužitelju onemogućava navedeno. 11. Odluku o troškovima postupka temelji na čl. 154. st. 1. ZPP-a.
12. Donošenjem pobijanih odluka nije počinjena niti jedna od bitnih povreda postupka na koje ovaj sud, temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a, pazi po službenoj dužnosti.
13. U odnosu na žalbene navode kojima se ukazuje na povredu čl. 22. ZV-a, valja istaknuti da čl. 22. ZV-a uređuje sudsku zaštitu posjeda, kojom je propisano da je posjednik kojemu je posjed samovlasno smetan ovlašten svoj posjed štititi putem suda, zahtijevajući da se utvrdi čin smetanja njegova posjeda, naredi uspostava posjedovnoga stanja kakvo je bilo u času smetanja, te zabrani takvo ili slično smetanje ubuduće.
14. Sud pruža ovu zaštitu posjeda u posebnom, hitnom postupku (postupku za smetanje posjeda) prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, bez obzira na pravo na posjed, pravni temelj posjeda, poštenje posjednika, kao i bez obzira na to koliko bi smetanje posjeda bilo u kakvu društvenom, javnom ili sličnom interesu. To znači da se u parnici zbog smetanja posjeda sud neće upuštati u raspravljanje o pravu na posjed tužitelja i tuženika, pravnom temelju tog posjeda te (ne)poštenju posjednika.
15. Dakle, u sudskoj zaštiti posjeda posebno treba obratiti pozornost na poštivanje relativno kratkog roka za tužbu zbog smetanja posjeda, koji iznosi 30 dana od dana saznanja za čin smetanja i počinitelja odnosno godinu dana od nastalog smetanja.
16. U sudskoj se praksi, u odnosu na primjenu čl. 22. ZV-a, postavilo pitanje ima li mjesta odlukom suda pružiti posjedovnu zaštitu koja se sastoji samo u utvrđenju čina smetanja posjeda i zabrane svakog takvog ili budućeg smetanja ili pružanju posjedovne zaštite nema mjesta ako se pored ova dva elementa ne može i naložiti uspostava ranijeg posjedovnog stanja jer to nije moguće.
17. Prema stajalištu sudske prakse (Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Rev 672/09-2 od 1. lipnja 2011), pored elementa koji u svakom slučaju mora biti ispunjen da bi se pružila posjedovna zaštita, a to je tražiti utvrđenje čina smetanja, preostala dva elementa ne moraju biti kumulativno ispunjena da bi posjednik imao pravo na posjedovnu zaštitu već je dovoljno, za postojanje osnovanog prava na posjedovnu zaštitu, pod uvjetom da su ispunjeni i opći uvjeti za pružanje posjedovne zaštite iz čl. 22. st. 2. ZV-a (posljednji miran posjed i nastalo smetanje), da je ostvaren i uvjet zabrane tuženiku svakog daljnjeg istog ili sličnog postupanja koje predstavlja zadiranje u posljednji mirni posjed tužitelja jer se i samo takvom zabranom štiti posjed u smislu ZV-a.
18. U konkretnom slučaju, kad se radi o verbalnom i fizičkom činu smetanja posjeda, uspostava ranijeg posjedovnog stanja nije moguća te, kako je navedeno, sama zabrana svakog takvog ili sličnog postupanja, naravno uz utvrđenje o smetanju posjeda, dostatna je za zaštitu posjeda.
19. Osnovano je prvostupanjski sud primjenom čl. 442. ZPP-a odredio predloženu privremenu mjeru, cijeneći pri tome postupke tužene koji sadrže elemente nasilnog postupanja, kao i cijeneći mogućnost nastupa nenadoknadive štete tužitelju, budući da je rezultat postupanja tužene prekid radova ne nekretnini tužitelja.
20. Zahtjev tužene za naknadu troška sudske pristojbe na žalbu, valjalo je odbiti analognom primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a, budući da tužena nije uspjela u žalbenom postupku.
21. Slijedom navedenog temeljem čl. 380. toč. 2. ZPP-a, u vezi sa čl. 368. st.
1. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci.
U Rijeci 21. veljače 2024.
Sudac
Larisa Gačanin, v.r.
