REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 745/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republika Hrvatska, OIB 52634238587, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Rijeci, protiv tuženice Jadranka turizam d.o.o., Mali Lošinj, Dražica 1, OIB 25295166877, koju zastupaju punomoćnici Branimir Kojić i Maša Milardović, odvjetnici u Malom Lošinju, radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-5425/2020-3 od 23. rujna 2021., kojom je preinačena presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-1590/2014-43 od 22. siječnja 2018., u sjednici održanoj 21. veljače 2024.,

p r e s u d i o  j e:

I. Prihvaća se revizija tužiteljice te preinačava presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-5425/2020-3 od 23. rujna 2021. i sudi:

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-1590/2014-43 od 22. siječnja 2018.

II. Nalaže se tuženici da naknadi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 6.802 Eur/51.250,00 kn, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„I. Utvrđuje se da je tužitelj suvlasnik k.č. br. 9241 iz zk.ul. 5985 od 8062 m2 pašnjak, šuma, sanitarni čvor u 1344/8062 idealnog dijela te k.č. br. 8834 iz zk.ul. 6004 od 23438 m2 samoposluga, dvorište, sanitarni čvor, restoran, terasa, sanitarni čvor, hladnjak, šuma u 1343/23438 idealnog dijela sve k.o. Mali Lošinj.

II. Tuženik je dužan trpjeti da tužitelj temeljem ove presude uknjiži pravo vlasništva na nekretninama k.č. br. 9241 iz zk.ul. 5985 od 8062 m2 pašnjak, šuma, sanitarni čvor u 1344/8062 idealnog dijela te k.č. br. 8834 iz zk.ul. 6004 od 23438 m2 samoposluga, dvorište, sanitarni čvor, restoran, terasa, sanitarni čvor, hladnjak, šuma u 1343/23438 idealnog dijela sve k.o. Mali Lošinj.

III. Tuženik je dužan tužitelju naknaditi parnični troška u iznosu od 32.500,00 kn, u roku od 8 dana.“.

2. Drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska presude i odbijen tužbeni zahtjev (toč. I. izreke), odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka (toč. II. izreke), naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 59.437,50 kn (toč. III. izreke) i odbijen zahtjev tuženik za naknadu troškova postupka u iznosu od 38.375,00 kn (toč. IV. izreke).

3. Ovaj sud rješenjem poslovni broj Revd 539/2022-2 od 18. siječnja 2023., dopustio je tužiteljici podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude zbog pitanja:

„Stječe li Republika Hrvatska pravo (su)vlasništva na nekretnini (turističkom zemljištu u kampu) na kojoj se nalazi objekt koji je izgradilo društveno poduzeće prije stupanja na snagu Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća, koje na zemljištu na kojem je objekt izgrađen nije imalo uknjiženo pravo korištenja, upravljanja ili raspolaganja, već je pravo korištenja imala druga osoba, a koju nekretninu društveno poduzeće nije procijenilo u društveni kapital u postupku pretvorbe i privatizacije?“.

4. Postupajući po navedenom dopuštenju tužiteljica je protiv navedene presude podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) zbog pravnog pitanja zbog kojeg je revizija dopuštena temeljeći reviziju na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Predlaže da ovaj sud preinači drugostupanjsku presudu, a podredno da ju ukine i predmet vrati na ponovno suđenje, uz naknadu troškova revizije.

5. U odgovoru na reviziju tuženik predlažu odbiti reviziju kao neosnovanu.

6. Revizija je osnovana.

7. Prema odredbi čl. 391. st. 1. ZPP-a ovaj sud ispitao je pobijanu presudu u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

7.1. U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, uz određeno pozivanje na propise i druge izvore prava, razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (čl. 391. st. 3. ZPP).

8. U odnosu na pravno pitanje za koje je dopušteno podnošenje revizije tužiteljica je, pozivajući se na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 1993/2018 od 19. studenoga 2019. i Rev x-1131/2017 od 16. svibnja 2019., navela da pobijana odluka odstupa od pravnog shvaćanja zauzetog u navedenim odlukama.

9. S obzirom na sadržaj pitanja zbog kojeg je revizija dopuštena u ovom stadiju postupka sporno je može li Republika Hrvatska steći pravo (su)vlasništva na nekretnini (turističkom zemljištu u kampu) koju društveno poduzeće u postupku pretvorbe nije procijenio u vrijednost društvenog kapitala, a na kojoj nekretnini društveno poduzeće nije imalo uknjiženo pravo korištenja, upravljanja ili raspolaganja.

10. U postupku pred nižestupanjskim sudovima u bitnomu je utvrđeno:

- da u postupku pretvorbe Hotelskog poduzeća „Jadranka“ Mali Lošinj u vrijednost društvenog kapitala nije procijenjeno 1344 m2 nekretnine k.č. br. 9241 upisane u zk.ul. 5985 k.o. Mali Lošinj (1344/8062 dijela) kao i 1343 m2 nekretnine k.č. br. 8834 upisane u zk.ul. 6004 k.o. Mali Lošinj;

- da se navedene nekretnine nalaze u granicama obuhvata Kampa Čikat u Malom Lošinju;

- da je tuženik upisan kao vlasnik navedenih nekretnina, kojih je vlasništvo stekao njegov pravni prednik na temelju presuda Općinskog suda u Malom Lošinju poslovni broj P-229/97-8 od 16. rujna 1997. i poslovni broj P-230/97-7 od 16. rujna 1997.;

- da su nekretnine prethodno bile upisane kao društveno vlasništvo, a kao korisnici su bile upisane fizičke osobe, tuženici u parničnim postupcima koji su se vodili kod Općinskog suda u Malom Lošinju i u kojim postupcima su donesene navedene presude.

11. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud pozivom na odredbe čl. 390.a, čl. 129. st. 2. i čl. 130. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 - dalje: ZV), čl. 47. Zakona o privatizaciji („Narodne novine“, broj 21/96, 16/98, 71/97, 73/00, 92/10 i 145/10), čl. 58. st. 4. Zakona o upravljanju državnom imovinom („Narodne novine“, broj 145/10), čl. 4. toč. 14. Zakona o upravljanju i raspolaganju imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 94/13) i čl. 2. i čl. 6. st. 2. Zakona o turističkom i ostalom građevinskom zemljištu neprocijenjenom u postupku pretvorbe i privatizacije („Narodne novine“, broj 92/2010 - dalje: Zakon o turističkom zemljištu) prihvaća tužbeni zahtjev s obrazloženjem:

- da su sporne nekretnine, jer nisu procijenjene u vrijednost društvenog kapitala pravne osobe, na temelju čl. 47. ZOP po sili zakona prenesene Hrvatskom fondu za privatizaciju i to prije donošenja presuda temeljem kojih se pravni prednik tuženika upisao kao vlasnik tih nekretnina u zemljišne knjige;

- da sporne nekretnine predstavljaju turističko zemljište u smislu odredbe čl. 2. Zakona o turističkom zemljištu, a prema odredbi čl. 6. st. 2. tog Zakona turističko zemljište odnosno građevine u kampovima čija vrijednost je u dijelu procijenjena u društvenom kapitalu u postupku pretvorbe odnosno privatizacije je suvlasništvo Republike Hrvatske i trgovačkog društva u idealnim dijelovima razmjerno veličini procijenjenog i neprocijenjenog zemljišta i građevine.

12. Drugostupanjski sud, prihvaćajući činjenična utvrđenja suda prvog stupnja, preinačava prvostupanjsku presudu i odbija tužbeni zahtjev iznoseći shvaćanje:

- da bi u smislu odredbe čl. 6. st. 1. i st. 2. Zakona o turističkom zemljištu u odnosu na neke nekretnine tužiteljica bila vlasnik, a za druge suvlasnik, ali samo pod uvjetom da je na tim nekretninama pravo korištenja, upravljanja i raspolaganja imalo društveno poduzeće;

- da su sporne nekretnine bile upisane kao društveno vlasništvo, a kao korisnici su bile upisane fizičke osobe, pa da nema uvjeta za primjenu odredbe čl. 6. st. 1. i st. 2. Zakona o turističkom zemljištu te da je pravilnom primjenom materijalnog prava tužbeni zahtjev valjalo odbiti.

13. Ovakvo shvaćanje drugostupanjskog suda se ne može prihvatiti, pa osnovano revidentica osporava pravilnost primjene materijalnog prava drugostupanjskog suda.

14. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da prednik tuženika nije imao formalno rješenje o dodjeli prava korištenja zemljišta radi građenja, ali se ističe da je ovaj sud, u odlukama broj Rev-x 196/16 od 19. travnja 2017. i Rev 1993/2018-2 od 19. studenoga 2019., izrazio pravno shvaćanje da se i bez takve formalne odluke o dodjeli nekretnina na upravljanje, korištenje i raspolaganje može uzeti da postoji pravo upravljanja, korištenja i raspolaganja društvenog poduzeća. Pri tom treba uzeti u obzir i odredbu čl. 268. st. 1. Zakona o udruženom radu („Službeni list SFRJ“, broj 35/76, 57/83, 85/87 i 6/88 - dalje: ZUR) kojom je bilo propisano da ako je nekretnina postala društveno sredstvo određene pravne osobe u doba društvenog vlasništva, da se njezino vraćanje može zahtijevati u roku od pet godina računajući od dana saznanja, a najkasnije u roku od deset godina. Također, i u odluci Rev-x-1131/17 od 16. svibnja 2019. revizijski je sud zauzeo pravno shvaćanje da nedostatak formalnog akta o dodjeli nekretnine na upravljanje, korištenje i raspolaganje određenom društvenom poduzeću od strane nadležnog tijela u doba društvenog vlasništva samo po sebi ne znači da to društveno poduzeće u materijalnopravnom smislu nema pravo upravljanja, korištenja i raspolaganja takve imovine (u ovom slučaju nekretnina) i da iste na taj način mogu predstavljati njenu imovinu i društvena sredstva nad kojima je mogla biti provedena pretvorba društvenog vlasništva.

15. Slijedom navedenog, a kako su do stupanja na snagu Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća („Narodne novine“, broj 19/91, 26/91, 45/92, 83/92, 84/92, 18/93, 94/93, 2/94, 9/95, 42/95, 21/96, 118/99, 99/03 i 145/10 - dalje: Zakon o pretvorbi) 1. svibnja 1991. sporne nekretnine već izgrađene, to je društveno poduzeće građenjem steklo izvanknjižno pravo korištenja te su nekretnine trebale biti predmet procjene društvenog kapitala.

16. Stoga u konkretnom slučaju činjenica formalnog upisa prava korištenja fizičkih osoba na zemljištu na kojem je društveno poduzeće izgradilo objekte 70-tih godina ne znači da to društveno poduzeće u materijalnopravnom smislu nije bilo nositelj prava upravljanja, korištenja i raspolaganja bez obzira što takvo pravo nije bilo upisano na prednika tuženika u času pretvorbe društvenog vlasništva. Kako je dakle, društveno poduzeće koje je pravni prednik tuženika nekretnine u društvenom vlasništvu priveo namjeni 70-tih godina i na njima sagradio objekte, čime je građenjem steklo izvanknjižno pravo korištenja, to je vlasništvo na nekretninama moglo steći tek pretvorbom sukladno Zakonu o pretvorbi, slijedom čega se učinak presuda na koju se poziva tuženik može odnositi samo na parnične stranke, a ne i na tužitelja koji nije (a trebao je biti) obaviješten o tim parnicama (u tom smislu i ovaj sud u odluci broj Rev 37/2019 od 9. siječnja 2024.).

17. Pri tomu treba ukazati da je odredbom čl. 390. st. 1. ZV propisano da se odredbe čl. 360. do čl. 365. tog Zakona, dakle i odredba čl. 362. ne odnose na stvari koje nisu unesene u društveni kapital pravnih osoba u postupku pretvorbe na temelju Zakona o pretvorbi.

18. Prema odredbi čl. 390.a ZV trgovačko društvo kao pravni slijednik društvenog poduzeća, po završenoj pretvorbi društvenog vlasništva, vlasnik je nekretnina koje su na dan procjene vrijednosti temeljnog kapitala u postupku pretvorbe ili privatizacije između ostalog bile procijenjene u kapital društva i koje su po nadležnom tijelu iskazane u kapitalu društva. Stoga, trgovačko društvo koje je pravni slijednik društvenog poduzeća koje je provelo pretvorbu društvenog kapitala ne može postati vlasnik nekretnina koje nisu procijenjene u kapital prilikom pretvorbe. Procjena vrijednosti nekretnine u društveni kapital je nužna pretpostavka bez koje nema mogućnosti stjecanja prava vlasništva.

19. Kako sporne nekretnine nisu unesene u društveni kapital prednika tuženika, na njih se primjenjuje odredba čl. 47. Zakona o privatizaciji (koji je stupio na snagu 11. ožujka 1996.), prema kojoj odredbi dionice, udjeli, stvari i prava koje nisu procijenjene u vrijednost društvenog kapitala pravne osobe na temelju Zakona o pretvorbi prenose se Hrvatskom fondu za privatizaciju, ako ne postoje razlozi za obnovu postupka, odnosno ako prijenos ne utječe na postojeću tehnološku cjelinu.

20. Dakle, sporne nekretnine u trenutku stupanja na snagu ZV više nisu bile nekretnine u društvenom vlasništvu niti se na njih odnose odredbe čl. 360. do čl. 365. ZV te je u smislu odredbe čl. 47. Zakona o privatizaciji tužitelj pravni slijednik Hrvatskog fonda za privatizaciju pa su sporne nekretnine, kao neprocijenjena imovina u postupku pretvorbe, vlasništvo Republike Hrvatske, na temelju čl. 4. st. 1. t. 14. te čl. 65. st. 1. Zakona o upravljanju i raspolaganju imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 94/13).

21. Odredbom je čl. 6. Zakona o turističkom zemljištu propisano da je turističko zemljište u kampovima čija vrijednost u cijelosti nije procijenjena u društvenom kapitalu u postupku pretvorbe, odnosno privatizacije, vlasništvo Republike Hrvatske (st. 1.), dok je prema stavku 2. istog članka turističko zemljište, odnosno građevine u kampovima čija vrijednost je u dijelu procijenjena u društvenom kapitalu u postupku pretvorbe, odnosno privatizacije, suvlasništvo Republike Hrvatske i trgovačkog društva u idealnim dijelovima razmjerno veličini procijenjenog i neprocijenjenog zemljišta i građevine.

22. Budući da u konkretnom slučaju predmetne nekretnine nisu procijenjene u temeljni kapital tuženika u postupku pretvorbe i privatizacije i predstavljaju turističko zemljište u kampu u smislu odredbe čl. 6. st. 1. Zakona o turističkom zemljištu kao i činjenicu da je, u skladu s odredbom čl. 4. ovoga Zakona, turističko zemljište čija je namjena turistička i nalazi se, među ostalim i u kampovima, dobro od interesa Republike Hrvatske, revizijski sud ocjenjuje nepravilnim zaključak drugostupanjskog suda prema kojem u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva Republike Hrvatske.

23. Slijedom navedenog, odgovor na postavljeno pitanje glasi:

„Republika Hrvatska stječe pravo (su)vlasništva na nekretnini (turističkom zemljištu u kampu) na kojoj se nalazi objekt koji je izgradilo društveno poduzeće prije stupanja na snagu Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća, koje na zemljištu na kojem je objekt izgrađen nije imalo uknjiženo pravo korištenja, upravljanja ili raspolaganja, već je pravo korištenja imala druga osoba, a koju nekretninu društveno poduzeće nije procijenilo u društveni kapital u postupku pretvorbe i privatizacije.“.

24. Kako je pobijanom presudom pogrešno primijenjeno materijalno pravo to je na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP valjalo prihvatiti reviziju tužiteljice i preinačiti drugostupanjsku presudu na način naveden u izreci ove presude.

25. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 166. st. 2. u vezi čl. 162. i čl. 154. st. 1. ZPP.

25.1. Tužiteljici su priznati troškovi zastupanja po ŽDO Rijeka sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine”, broj 142/2012, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22) za sastav tužbe prema Tbr. 7.1. - 500 bodova, za sastav podneska od 1.12.2014. prema Tbr. 8.1. - 500 bodova, za zastupanja na ročištima 21.1.2015., 21.9.2016. i 24.3.2016. prema Tbr. 9.2. - po 250 bodova, 30.3.2015., 25.5.2017. i 7.12.2017. prema Tbr. 9.1. - po 500 bodova, za sastav prijedloga za dopuštenje prema revizije prema Tbr. 10.6. - 750 bodova, ukupno 4.000 bodova odnosno 5.308 Eur/40.000,00 kn te za sastav revizije prema Tbr. 10.6. - 750 bodova, odnosno 1.493 Eur/11.250,00 kn, što iznosi 6.802 Eur/51.250,00 kn (trošak je zatražen prema vrijednosti boda 1,33 Eur/10,00 kn osim za trošak revizije prema vrijednosti boda od 1,99 Eur/15,00 kn).

Zagreb, 21. veljače 2024.

Predsjednik vijeća:

Đuro Sessa

Broj zapisa: 9-30864-df929

Kontrolni broj: 04e93-70b73-99045

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=Đuro Sessa, O=VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.