REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-4041/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari 1. tužiteljice S. M. B. pok. M., OIB ..., 2. tužiteljice W. E. G. pok. M., OIB ..., 3. tužiteljice D. D. S. pok. M., OIB ... i 4. tužiteljice V. M. G. pok. V., OIB ..., koje zastupa punomoćnica M. B.-B., odvjetnica u S., protiv tuženice D. B. žene I., Australia, OIB ..., koju zastupa punomoćnik M. S., odvjetnik u S., radi utvrđenja, odlučujući o prijedlogu tužiteljica za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-335/2023-3 od 11. svibnja 2023., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-1329/2017-53 od 10. studenog 2022., u sjednici održanoj 21. veljače 2024.,

r i j e š i o  j e:

I. Odbija se prijedlog tužiteljica za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na postavljena pitanja.

II. Odbacuje se prijedlog tužiteljica za dopuštenje u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda.

Obrazloženje

1. Tužiteljice su podnijele prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-335/2023-3 od 11. svibnja 2023., pozivom na odredbu čl. 385.a st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP).

2. Prijedlog za dopuštenje revizije je podnesen zbog pitanja koje tužiteljice smatraju važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni kao i za razvoj prava u sudskoj praksi, a koja glase: „Jesu li tužiteljice bile dužne dostaviti pravomoćna rješenja o nasljeđivanju iza smrti svojih pravnih prednika radi pravilnog i potpunog utvrđenja aktivne legitimacije za vođenje predmetnog parničnog postupka?“

„Jesu li sudovi pravilno primijenili materijalno pravo smatrajući da se predmetni tužbeni zahtjev tužiteljica treba razmatrati kroz institut brisovne tužbe zbog povrede knjižnih prava kada tužiteljice, kao ni njihovi pravni prednici, nisu nikada bili uknjiženi u zemljišnoj knjizi na spornim nekretninama kao vlasnici?“

„Da li je žalbeni sud dužan odgovoriti na sve žalbene prigovore koji su od odlučnog značenja za odluku u sporu, kada žalba sadržava konkretne prigovore u odnosu na pogrešnu ocjenu materijalnih dokaza, te je li dužan obrazložiti i argumentirati na temelju čega je izveo zaključak da tužiteljice:

- nemaju aktivnu legitimaciju za postavljanje predmetnog tužbenog zahtjeva,

- obrazložiti temeljem kojih dokaza je odlučio donijeti odluku o osnovanosti primjenjujući odredbu iz članka 129. stavak 1. Zakona o zemljišnim knjigama?“.

3. U odnosu na postavljena pitanja predlagateljice kao razloge zbog kojih pitanja smatraju važnim za odluku o sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi, navode da je o postavljenim pitanjima drugostupanjski sud u pobijanoj odluci zauzeo suprotno shvaćanje od pravnog shvaćanja iznesenog u odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-4095/2020 i U-III-4096/2020., Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 128/1999, Rev 1430/2000, Rev 2832/1999, Rev 1220/2020, Rev 779/2021, Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-2473/2000 i Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-532/2020 te zaključak sa sastanka predsjednika građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su IV-245/2019 od 27. studenoga 2019.

4. Tužiteljice u prijedlogu navode da su im povrijeđena temeljna ljudska prava i slobode zajamčene čl. 14. st. 2., čl. 26., čl. 29. st. 1. i čl. 48. st. 1. i st. 4. Ustava Republike Hrvatske.

5. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije podnesen.

6. Postupajući u skladu s odredbama čl. 385.a st. 1. i čl. 387. ZPP-a, revizijski sud je ocijenio da postavljena pitanja u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP-a, za odluku u sporu, za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi.

7. Odgovor na prvo postavljeno pitanje ovisi o okolnostima i utvrđenim činjenicama svakog konkretnog slučaja. Naime, u situaciji kada tužiteljice tvrde da je pravna osnova njihovog stjecanja navedenog suvlasničkog udjela rješenje o nasljeđivanju, a na temelju rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Splitu poslovni broj O- 1352/1998 i O-1351/98 u postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno da nisu točni činjenični navodi tužbe da je pravna osnova stjecanja suvlasničkih udjela rješenje o nasljeđivanju iza smrti njihova prednika pok. J. G. pok. M. kojeg je naslijedio I. G. pok. J., a kojeg da je naslijedila supruga Z. G. od odgovara na postavljeno pitanje ne ovisi odluka u sporu i pitanje nije važno pitanje u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP-a.

7.1. Odluke ovog suda broj Rev 128/1999 i Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-532/2020 donesene su u različitoj činjeničnoj i pravnoj situaciji i ne predstavljaju odgovarajući razlog važnosti postavljenog pitanja kao ni zaključak sa sastanka predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji se odnosi na pozivanje nasljednika da preuzmu prekinuti parnični postupak.

8. Drugo postavljeno pitanje ne može se smatrati pravnim pitanjem koje bi bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi, jer se njime s pozicije okolnosti predmetnog slučaja propituje pravilnost primijenjenog materijalnog prava.

8.1. S tim u svezi je navesti da svaka (eventualna) pogrešna primjena materijalnog prava sama po sebi ne treba nužno izazvati potrebu intervencije revizijskog suda u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP-a, jer razlozi za intervenciju u revizijskom postupku su mnogo „uži“ od onih u žalbenom postupku.

8.2. K tomu, iako već obzirom na navedeno nije odlučno, valja reći da odluke ovog suda na koje su se predlagateljice pozvale kao razlog važnosti postavljenog pitanja broj Rev 1430/2000, Rev 2832/1999, nije podudarna s činjeničnim utvrđenjima u ovom postupku, a slijedom toga niti pravnom shvaćanju na kojem je utemeljena drugostupanjska odluka u predmetnom sporu.

9. Treće i četvrto pitanje predstavljaju prigovor bitne povrede odredaba parničnog postupka, a ne pravno pitanje kakvo je propisala odredba čl. 385.a st. 1. ZPP-a koje bi omogućilo ovom sudu da odgovorom na njega osigura jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni ili razvoj prava u sudskoj praksi. Naime, postavljena pitanja nisu sama po sebi razlog za dopuštenje revizije, jer čak i u slučaju postojanja takve povrede u konkretnom slučaju njezine posljedice ne premašuju dosege ovog konkretnog slučaja, čime nemaju važnost za ujednačenje sudske prakse, što je osnovni smisao postupka koji se vodi povodom revizije koju je revizijski sud ovlašten dopustiti u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP-a.

9.1. Iako već obzirom na navedeno nije odlučno, za napomenuti je da odluka Rev 779/2021 na koju su se kao razlog važnosti predlagateljice pozvale, nisu donesene u usporedivoj činjeničnoj i pravnoj situaciji.

10. Prema odredbi čl. 385.a st. 2. ZPP-a Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako stranka učini vjerojatnim da joj je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i da se stranka na te povrede, ako je to bilo moguće već pozivala u nižestupanjskom postupku.

11. Tužiteljice nisu učinile vjerojatnim da im je u drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Naime, odredba čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske i čl. 6.1. Konvencije sadrže određena procesna jamstva, pa do povrede prava na pravično suđenje u pravilu dolazi u slučaju da je pobijana presuda arbitrarna ili očito nerazumna, što ovdje nije slučaj. Imajući na umu okolnosti konkretnog slučaja i činjenična utvrđenja u postupku pred nižestupanjskim sudovima (koja u ovom stupnju postupka ne mogu biti predmet preispitivanja), shvaćanje nižestupanjskih sudova izraženo u pobijanoj presudi te cjelokupno obrazloženje prijedloga za dopuštenje revizije, za zaključiti je da tužiteljice u biti izražavaju nezadovoljstvo drugostupanjskom presudom.

12. Naime, činjenica da tužiteljice nisu uspjele u predmetnom sudskom sporu, ne znači da su im ujedno povrijeđena temeljna ljudska prava, a koja su zaštićena kategorija na temelju Ustava Republike Hrvatske i Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Slijedom toga, ocjena je ovog suda da nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju ovoga suda u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP-a i dopuštenje revizije.

13. Slijedom navedenog, kako u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za postupanje revizijskog suda propisane odredbom čl. 385.a ZPP-a i dopuštenje revizije protiv drugostupanjske presude, valjalo je, na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP-a riješiti kao u točki I. izreke, a na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP-a, riješiti kao u točki II. izreke.

Zagreb, 21. veljače 2024.

Predsjednik vijeća:

Đuro Sessa, v.r.