REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

Rijeka, Erazma Barčića 5

Poslovni broj: Us I-1601/2023-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Alenu Rajku, uz sudjelovanje zapisničarke Sofije Germovšek, u upravnom sporu tužiteljice Z.J., iz K., koju zastupaju opunomoćenici u Odvjetničkom uredu B.G., K.B. i M.M., u R., protiv tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave, Uprave za službenički sustav, Sektora za službeničke odnose, Službe za državni ispit, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, radi polaganja državnog ispita, 21. veljače 2024.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Ministarstva pravosuđa i uprave, Uprave za službenički sustav, Sektora za službeničke odnose, Službe za državni ispit, KLASA: UP/I-133-01/23-02/1994, URBROJ: 514-08-01-03/03-23-02 od 21. srpnja 2023., radi oslobađanja tužiteljice od obveze polaganja državnog stručnog ispita za II. razinu, te radi nadoknade troškova ovoga upravnog spora.

Obrazloženje

1. Rješenjem tuženika, KLASA: UP/I-133-01/23-02/1994, URBROJ: 514- 08-0103/03-23-02 od 21. srpnja 2023. utvrđeno je da tužiteljica, u svojstvu državne službenice Ministarstva, raspoređene na radno mjesto carinik II, ispunjava uvjete za polaganje državnog ispita, te joj je odobreno polaganje državnog ispita za II. razinu koji je dužna položiti najkasnije do 1. studenoga 2023. godine.

2. Tužiteljica osporava zakonitost tuženikove odluke i predlaže da Sud poništi osporavano rješenje tuženika, uz oslobađanje tužiteljice od obveze polaganja državnog stručnog ispita za II. razinu. Traži i naknadu troškova spora, u ukupnom iznosu od 2.500,00 eura (PDV uključen). Ključni dio tužbenih navoda glasi (izostavljena su posebna označavanja teksta):

„Državni stručni ispit tužiteljica je položila 7. studenoga 2007. za radno mjesto srednje stručne spreme. Tijekom rada u službi, tužiteljica je stekla višu stručnu spremu te je rješenjem Ministarstva, klasa: UP/I-112-02/17-01/354, ur. br. 513- 021820/4-19-5 od 18. travnja 2019. premještena i raspoređena, s 23. travnja 2019., s radnog mjesta carinika III. vrste u Sektoru za mobilne jedinice, Područnoj jedinici – Službi za mobilne jedinice R. na radno mjesto carinika II. vrste u Područnu jedinicu – Službu za mobilne jedinice R. za koje nije utvrđena obveza polaganja državnog stručnog ispita prema tadašnjim važećim propisima.

(…) Ponovno raspoređivanje na isto radno mjesto na koje je tužiteljica raspoređena već s 23. travnja 2019. samo je formalne naravi radi usklađivanja s Uredbom o unutarnjem ustrojstvu Ministarstva, Sistematizaciji radnih mjesta u Carinskoj upravi i odredbi čl. 127. st. 1. ZDS. Rješenjem Ministarstva, Carinska uprava, klasa: UP/I-112-02/2001/399, ur. br. 513-02-1820/9-21-3 od 10. ožujka 2021. poništena je točka VI. rješenja Ministarstva financija, klasa: UP/I-112-02/20-01/399, ur. br. 513-02-1820/3-20-1 od 16. studenoga 2020. kojom se tužiteljici utvrđuje obveza polaganja državnog stručnog ispita II. razine i to iz razloga što je Odbor za državnu službu u istovjetnim predmetnima kao drugostupanjsko tijelo zauzeo pravni stav da se poništi točka kojom je utvrđena obveza polaganja državnog ispita odgovarajuće razine na temelju odredbe čl. 56. st. 2. ZIDZDS. Sada pobijanim rješenjem utvrđuje se kako tužiteljica ispunjava uvjete za polaganje državnog ispita na temelju odredbe čl. 42. st. 3. Zakona o izmjenama i dopuna Zakona o državnim službenicima (Narodne novine br. 70/19, dalje u tekstu: ZIDZDS) unatoč već položenom državnom stručnom ispitu 7. studenoga 2007. te nakon raspoređivanja na radno mjesto s 18. travnja 2019., a u kojem trenutku nije postojala obveza polaganja državnog stručnog ispita prema tadašnjim važećim propisima (nesporno), a što tužiteljica smatra protivno legitimnim očekivanjima i stečenim pravima. (…) Također, tužiteljica nije raspoređena na rukovodeće radno mjesto, na radno mjesto na kojem poslove obavlja i danas raspoređena je još 2019., dakle pred četiri godine, uzorno obnaša državnu službu te je protivno i pravnoj sigurnosti, načeli stečenih prava, legitimnih očekivanja, ali i zabrani retroaktivnosti, nametati joj obvezu polaganja državnog stručnog ispita II. razine.

(…)

Sukladno odredbi čl. 13. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine br. 47/09, dalje u tekstu: ZUP) propisano je kako se odluka javnopravnog tijela protiv koje se ne može izjaviti žalba niti pokrenuti upravni spor (pravomoćna odluka), a kojom je stranka stekla određeno pravo, odnosno kojom su stranci određene neke obveze, može poništiti, ukinuti ili izmijeniti samo u slučajevima propisanim zakonom (načelo zaštite stečenih prava stranaka).

Dakle, dopuštena intervencija u pravomoćne odluke javnopravnog tijela moguća je jedino putem izvanrednih pravnih lijekova koji se mogu koristiti u zakonom propisanim slučajevima.

Načela pravne sigurnosti i zaštite legitimnih očekivanja usmjerena su na daljnje korištenje stečenog prava u određenim upravnim odlukama, odnosno opravdano očekivanje da će isto pravo moći koristiti sve do redovitog isteka važenja takve odluke te se protive tome da se uskrati takvo pravo s retroaktivnim učinkom. Samim time, subjektivna pravomoćnost upravnih odluka zabranjuje zadiranje u pravomoćnu upravnu odluku ako se time dira ili bi se moglo dirati u stečena prava stranke, ona štiti prava koja je stranka stekla na temelju te upravne odluke i na taj se način štiti i pravna sigurnost građana. S druge strane, u trenutku podnošenja zahtjeva za pokretanje upravnog postupka još se ne radi o stečenom pravu, ali se radi o legitimnim očekivanjima stranke koja su usmjerena na pravo stranke da ubuduće stekne pravo koje joj zakon jamči u trenutku pokretanja postupka.

Iako načelo zaštite legitimnih očekivanja nije izričito normativno utvrđeno u hrvatskom pravu, ono se može implicitno pronaći u različitim odredbama ZUP-a, ali i nekih zakona koji uređuju postupanje u posebnim upravnim područjima. Njegovu primjenu u hrvatskom pravu potvrđuje i sudska praksa Ustavnog suda Republike Hrvatske koji smatra kako su načelo pravne sigurnosti i s njim povezano načelo zaštite legitimnih očekivanja stranaka u postupcima u kojima se odlučuje o pravima i obvezama bitne sastavnice vladavine prava i poštivanja prava čovjeka kao temeljnih ustavnih vrednota. Napominje da zakonske posljedice moraju biti primjerene legitimnim očekivanjima stranaka u svakom konkretnom slučaju u kojem se zakon na njih neposredno primjenjuje. Zaštita legitimnih očekivanja opće je načelo prava Europske unije koje se razvilo kroz praksu Suda Europske unije i Europskog suda za ljudska prava.

Tako i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj: U-I-1574/2016 od 30. siječnja 2018. navodi (…)

Uvažavajući prethodno navedeno, tužiteljica smatra kako su joj pobijanim rješenjem povrijeđena i legitimna očekivanja budući je ista opravdano mogla očekivati da više neće morati polagati državni stručni ispit nakon što ga je jednom već položila. Napominje se kako se državni stručni ispit polaže kod prijma u državni službu, tužiteljica ga je položila 7. studenoga 2007., tijekom rada u državnoj službi napredovala je, dakle, usvojila dodatna znanja i vještine.

(…)

Zaključno, tužiteljica ističe i prigovor diskriminacije u odnosu na druge državne službenike koji su rješenjem tuženika oslobođeni obveze polaganja državnog stručnog ispita II. razine 'nakon razmatranja navedene dokumentacije te prvenstveno imajući u vidu svrhovitost, pravnu sigurnost i dosadašnje rezultate rada'.“

3. Tuženik u odgovoru na tužbu, ostaje kod navoda osporavanog rješenja i predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev. U odgovoru na tužbu izneseno je, između ostalog, sljedeće:

„Tužiteljica svoju tužbu temelji na dokazu, Rješenju o rasporedu akt, KLASA: UP/I-112-02/17-01/354, URBROJ: 513-02-1820/4-19-5 od 18. travnja 2019. godine kojim je napredovala u višu potkategoriju radnog mjesta carinika II. vrste (potkategorija viši referent) s radnog mjesta niže potkategorije carinik III. vrste (potkategorija referent), a koje je doneseno prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o državnim službenicima (Narodne novine, br. 70/19 stupio na snagu 1. kolovoza 2019.) te Pravilnika o polaganju državnog ispita (Narodne novine, broj: 70/20, 29/21 i 39/22 stupio na snagu l . studenog 2022.). Tužiteljica navedeni dokaz nije priložila tužbi.

Tuženik navodi da navedeni dokaz nije relevantan za ovaj upravni spor jer odredbe propisa na kojima se temelji predmetno Rješenje više nisu na snazi, te da kada ranija norma proturječi kasnijoj normi iste snage isto se rješava po pravilu lex posterior derogat legi priori (kasnija norma ukida raniju).

Tuženik posebno ukazuje da se oslobođenje od obveze polaganja Ispita ne propisuje uredbom već izričito zakonom (lex superior derogat legi inferiori) stoga je službenik mogao biti oslobođen od polaganja stručnog ispita prema odredbama Zakona o upravi (Narodne novine, broj: 16/78, 50/78, 29/85, 48/85, 41/90, 47/90 i 53A/91) i prema odredbama Zakona o državnim službenicima i namještenicima i o plaćama nositelja pravosudnih dužnosti (Narodne novine, broj: 74/94, 86/94 i 7/95). Sukladno članku 325. Zakona o upravi i članku 37. stavku 1. Uredbe o jedinstvenim nazivima zadataka i poslova te o stručnom osposobljavanju i usavršavanju radnika u organima uprave (Narodne novine, broj 12/84 i 60/91) čelnik tijela mogao je prilikom zasnivanja radnog odnosa sa osobom loja je imala radni staž duži od vremena određenog za pripravnički staž, takvu osobu osloboditi od obveze polaganja stručnog ispita, pod uvjetom da je prethodno radila na odgovarajućim poslovima i zadacima određeni broj godina.

Slijedom navedenog, ukoliko rješenje o oslobađanju od obveze polaganja stručnog ispita, nije donijeto u trenutku zasnivanja radnog odnosa takvo oslobođenje se nije temeljilo na zakonitoj osnovi.

Isto tako sukladno odredbi članka 93. stavka 2. i 3. Zakona o državnim službenicima i namještenicima i o plaćama nositelja pravosudnih dužnosti, državnog službenika moglo se osloboditi obveze polaganja državnog stručnog ispita, ako je u odgovarajućoj struci imao najmanje 10 godina radnoga staža, ako posebnim zakonom nije što drugo određeno. Rješenje o oslobađanju od obveze polaganja državnog stručnog ispita mogao je donijeti ministar nadležan za poslove opće uprave. Državni službenik koji je oslobođen od obveze polaganja državnog stručnog ispita izjednačen je s državnim službenicima koji imaju položen državni stručni ispit. Člankom 127, stavkom 6. Zakona o državnim službenicima i namještenicima (Narodne novine, broj 27/01) je propisano da službenici koji do stupanja na snagu tog Zakona nisu položili državni stručni ispit, a nisu ni oslobođeni obveze polaganja državnog stručnog ispita prema dosadašnjim propisima, dužni su položiti državni stručni ispit u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu tog Zakona. U članku 62. stavku 2. navedenog Zakona propisano je daje obavezni posebni uvjet za raspored na radno mjesto službenika položen državni stručni ispit za poslove radnog mjesta odgovarajuće vrste.

Stoga ne postoje zakonske pretpostavke za bilo koje drugo priznavanje ili oslobođenje od polaganja državnog stručnog ispita odnosno državnog ispita. Zaključno, službenik koji je raspoređen na radno mjesto za koje je uvjet viši stupanj obrazovanja od onog za koji ima položen državni stručni ispit, a nije oslobođen obveze polaganja ispita prema gore navedenim propisima, dužan je polagati državni ispit II. razine.

Tužiteljica kao dokaz iznosi i Rješenje o rasporedu Ministarstva, akt, KLASA: UP/I-112-02/20-01/399, URBROJ: 513-02-1820/3-20-1 od 16. studenog 2020. kojim je raspoređena na radno mjesto carinika II. vrste u kojem je čelnik tijela u točki Vl. utvrdio rok polaganja državnog ispita II. razine temeljem pogrešne odredbe članka 56. stavka 2. Zakona o državnim službenicima (Narodne novine, broj: 92/05, 107/07, 27/08, 49/11, 150/1 1, 34/12, 49/12, 37/13, 38/13, 1/15, 138/15 - Odluka USRH, u- 12036/2012 od 21.12.2015., 61/17, 70/19, 98/19 i 141/22), kojom je propisano da državni službenik koji se raspoređuje ili premješta na radno mjesto bez položenog državnog ispita ili s položenim državnim ispitom niže razine od propisane za to radno mjesto, dužan je položiti državni ispit propisane razine u roku od šest mjeseci od dana rasporeda ili premještaja na radno mjesto, dok je trebao primijeniti odredbu članka 42. stavka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o državnim službenicima (Narodne novine, br. 70/19), jer se radi o zatečenom službeniku koji nema položen odgovarajući državni ispit na dan stupanja na snagu tog Zakona te je dužan položiti državni ispit u roku od godine dana od stupanja na snagu Pravilnika o polaganju državnog ispita.

Tužiteljica navedeni dokaz nije priložila tužbi.

Tužiteljica se nadalje poziva i na Rješenje čelnika tijela Ministarstva Rješenje, akt, KLASA: UP/I-112-02/20-01/399, Tužiteljica navedeni dokaz nije priložila tužbi.

Tuženik prilaže sve dokaze koje tužiteljica iznosi te posebno ukazuje na dokaz, Rješenje Odbora za državnu službu akt, KLASA UP/II-112-07/20-01/848, URBROJ:566-01/721-2 od 16. travnja 2021. godine u kojem se u Obrazloženju iznosi „da se na žaliteljicu kao zatečenu službenicu primjenjuju odredbe članka 42. stavka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o državnim službenicima (Narodne novine, br. 70/19), a ne odredba članka 56. stavak 2. Zakona o državnim službenicima". Nadalje se navodi da se pravilnom primjenom važećih odredbi Zakona o državnim službenicima izvršenje obveze polaganja državnog ispita odgovarajuće razine može naložiti dopunskim rješenjem s rokom za polaganje od godine dana nakon stupanja na snagu Pravilnika o polaganju državnog ispita, a ne kako je to navedeno u izreci pobijanog rješenja u roku od šest mjeseci od dana rasporeda. (…)

Prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o državnim službenicima (Narodne novine, broj 70/19), odredbama Zakona o državnim službenicima nije bilo izričito propisano polaganje državnog stručnog ispita za određenu stručnu spremu (stupanj obrazovanja), a što je bilo u suprotnosti sa odredbom članka 48. stavak 5. navedenog Zakona kojom je propisano radno iskustvo na odgovarajućim poslovima kao radno iskustvo ostvareno u državnoj službi ili u radnom odnosu izvan državne službe u odgovarajućoj stručnoj spremi i struci. Slijedom toga usklađene su navedene odredbe Zakona o državnim službenicima kako bi se otklonila mogućnost nejednakog postupanja različitom primjenom odredbi Zakona.

Nadalje, odredbe Zakona o državnim službenicima usklađene su i sa odredbama članaka 44. i 55. stavak 2. Ustava Republike Hrvatske kako bi svim građanima javna služba bila dostupna pod jednakim uvjetima.

Državni službenici koji su položili državni stručni ispit odnosno sada državni ispit za stupanj obrazovanja koji je uvjet za raspored na određeno radno mjesto, te posebno osobe koje su putem javnog natječaja primljene u državnu službu te položile Ispit za stupanj obrazovanja koji je uvjet za raspored na radno mjesto na koje su primljene, bile bi stavljene u neravnopravni, diskriminirajući položaj u odnosu na službenike koji obavljaju poslove radnog mjesta višeg stupnja obrazovanja, bez položenog Ispita za taj viši stupanj obrazovanja.

Ovakvim nejednakim postupanjem određeni državni službenici se stavljaju u povlašteni odnos s obzirom na ispunjavanje propisanih uvjeta za obavljanje državne službe.

Odredbama članka 11. Zakona o državnim službenicima izričito je propisano da je čelnik državnog tijela dužan zakonito, pravedno i jednako postupati prema svim državnim službenicima, te im omogućiti jednake uvjete za napredovanje, nagrađivanje i pravnu zaštitu.

Isto tako odredbom članka 42. stavka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o državnim službenicima (Narodne novine, broj 70/19), službeniku koji nema položen odgovarajući državni ispit ostavljen je primjeren rok za polaganje Ispita od godine dana od dana stupanja na snagu Pravilnika o polaganju državnog ispit. Nadalje, u odnosu na umanjenje stečenih prava tužiteljice, tuženik ističe da osoba koja je stekla status državnog službenika, uspostavom službeničkog odnosa, obavlja poslove kojima država u odnosu prema građanima nastupa kao javna Vlast te izravno ili neizravno obnaša Vlast sukladno javnom pravu i dužnosti očuvanja općih interesa države.

Samim time javni interes i opće dobro dopušta ograničenje i derogaciju ,stečenih prava' primjenom novog propisa, pogotovo kada su zakonom propisani novi uvjeti za prijam i raspored na radna mjesta u državnoj službi i to točno prema zakonom određenim uvjetima i postupku.

Tuženik ukazuje da se navedeno pogotovo odnosi na državne službenike s posebnim ovlaštenjima, u ovom slučaju tužiteljice carinske službenice koja ima posebne ovlasti i obveze u obnašanju javne Vlasti i pružanju javne usluge građanima Republike Hrvatske te stoga i mora ispunjavati sve propisane uvjete za obavljanje poslova određenog radnog mjesta.

Slijedom navedenog, primjena članka 42. navedenog Zakona je zakonita jer se njime ureduju uvjeti za obavljanje poslova u državnoj službi za sve službenike na jednak način te se navedenom regulacijom sasvim jasno radi o prevazi javnog interesa nad ,privatnim interesom' pojedinog državnog službenika.

(…)

Slijedom navedenog, tužiteljica je prijavljena na polaganje državnog ispita u ADI sustav od strane ovlaštene osobe Ministarstva, ispitnog koordinatora dana 20. srpnja 2023. godine te je u sustav priložen dokaz Rješenje Ministarstva, akt, KLASA: UP/I-112-02/20-01/399, URBROJ:513-02-1820/4-22-6 od 2. studenog 2022. godine, kojim je utvrđena obveza polaganja državnog ispita II. razine sukladno rasporedu tužiteljice na radno mjesto carinika II. vrste za koje je uvjet preddiplomski sveučilišni ili stručni studij u trajanju od najmanje tri godine, te je utvrđen i rok polaganja Ispita, godina dana od stupanja na snagu Pravilnika o polaganju državnog ispita, što znači primjenom odredbe članka 42. stavka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o državnim službenicima.

Tuženik posebno ukazuje da je navedeno Rješenje pravomoćno jer tužiteljica nije na isto uložila žalbu niti pokrenula upravni spor.

(…)

Pobijanim Rješenjem tuženika, tužiteljici je deklaratorno utvrđena obveza polaganja državnog ispita II. razine u određenom roku jer se radi o obvezujućoj odredbi Zakona o državnim službenicima iz razloga što službeniku koji ne položi ispit prestaje služba po sili zakona odnosno u ovom slučaju se raspoređuje na radno mjesto za koje ispunjava uvjete i ima položen državni ispit I. razine, a ako nema slobodnog radnog mjesta na koje se službenik može rasporediti, odgovarajuće se primjenjuju odredbe Zakona o stavljanju službenika na raspolaganje Vladi. (…)

Tuženik posebno ističe da bi svi službenici koji ispunjavaju propisane uvjete za obavljanje javne službe kao i svi građani Republike Hrvatske koji imaju pravo pod jednakim uvjetima prijaviti se na natječaj za javnu službu bili stavljeni u neravnopravni, diskriminirajući položaj u odnosu na tužiteljicu ukoliko bi se propisi na nju primijenili na drugačiji način u odnosu na sve druge državne službenike.“

4. Sud je izveo dokaze čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje te u spisu ovoga upravnog spora. Raspravnim rješenjem odbijeni su daljnji dokazni prijedlozi tužiteljice, zbog razloga iznesenih u tom rješenju, kao i razloga koji proizlaze iz nastavka ovog obrazloženja.

5. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je, nakon rasprave provedene 14. veljače 2024. u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

6. Članak 57. Zakona o državnim službenicima ("Narodne novine", broj 92/05, 140/05, 142/06, 77/07, 107/07, 27/08, 34/11, 49/11, 150/11, 34/12, 49/12 – služb. proč. tekst, 38/13, 37/13, 1/15, 138/15, 102/15, 61/17, 70/19, 98/19 i 141/22) glasi:

„(1) Državni ispit polaže se za I. ili II. razinu, ovisno o stupnju obrazovanja koji je uvjet za raspored na radno mjesto.

(2) Državni ispit I. razine polaže se za obavljanje poslova radnog mjesta za koje je uvjet završena srednja škola.

(3) Državni ispit II. razine polaže se za obavljanje poslova radnog mjesta za koje je uvjet završen diplomski sveučilišni studij ili specijalistički diplomski stručni studij, odnosno završen preddiplomski sveučilišni ili stručni studij u trajanju od najmanje tri godine.“

7. Prijelazne odredbe članka 42. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o državnim službenicima („Narodne novine“, broj 70/19) glase:

„(1) Položen državni stručni ispit za srednju stručnu spremu smatra se položenim državnim ispitom I. razine.

(2) Položen državni stručni ispit za visoku i višu stručnu spremu smatra se položenim državnim ispitom II. razine.

(3) Službenik koji nema položen ispit iz stavaka 1. i 2. ovoga članka dužan je položiti državni ispit u roku od godine dana od stupanja na snagu pravilnika iz članka 11. ovoga Zakona.

(4) Službenik koji je sukladno ranijim propisima oslobođen obveze polaganja državnog stručnog ispita za poslove radnog mjesta određenog stupnja obrazovanja nije dužan polagati državni ispit odgovarajuće razine u smislu odredaba ovoga Zakona.“

8. U osporavanom rješenju i u odgovoru tuženika na tužbu citirane su i druge mjerodovne odredbe Zakona o državnim službenicima i drugih primjenjivih propisa. Te su odredbe tužiteljici, stoga, poznate.

9. U referentnom dijelu obrazloženja Prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Zakona o državnim službenicima, općedostupnog putem službene mrežne stranice Hrvatskog sabora, između ostalog je navedeno:

„Postojeće odredbe o obvezi polaganja državnog stručnog ispita ne propisuju izričito polaganje državnog stručnog ispita za određeni stupanj obrazovanja te su u suprotnosti s odredbama Zakona kojima se propisuje radno iskustvo na odgovarajućim poslovima kao uvjet za prijam u državnu službu za određeno radno mjesto, koje je ostvareno u odgovarajućoj stručnoj spremi i struci. Isto dovodi do pravne nesigurnosti u odnosu na različito tumačenje predmetnih odredbi kao i odredbi provedbenog propisa kojim je izričito propisano polaganje državnog stručnog ispita za određeni stupanj obrazovanja, koji je uvjet za obavljanje poslova radnog mjesta na koje je službenik raspoređen.

(…)

Zbog uočenih problema i neusklađenosti propisa koji se odnose na obvezu polaganja državnog stručnog ispita, predlaže se propisivanje polaganja državnog ispita za dvije razine, i to: I. razinu - za radna mjesta srednje stručne spreme i II. razinu - za radna mjesta ostalih, viših stupnjeva obrazovanja.“

10. Nesporno je da je tužiteljica, u smislu članka 42. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o državnim službenicima, u vrijeme promjene pravnog uređenja državnog ispita zatečena s položenim državnim stručnim ispitom za srednju stručnu, raspoređena na radno mjesto za koje je potreban položen državni ispit II. razine. Usto, tužiteljica nije dokazala da je sukladno ranijim propisima oslobođena obveze polaganja državnog stručnog ispita za poslove radnog mjesta određenog stupnja obrazovanja.

11. Sud, stoga, utvrđuje da je tuženik u predmetnom slučaju pravilno primijenio odredbe članka 42. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o državnim službenicima, zbog razloga koji su cjelovito, precizno i pravno utemeljno navedeni u odgovoru na tužbu. Sud je suglasan s tim razlozima, koji razlozi su tužiteljici poznati.

12. U odnosu na ostale prigovore tužiteljice, Sud naglašava sljedeće.

12.1. Zakonodavac je, u okviru svoje legislativne autonomije pri uređenju društvenih odnosa (čl. 1. st. 3., čl. 2. st. 4. podst. 1., čl. 71. i čl. 81. podst. 2. Ustava Republike Hrvatske), odlučio drukčije urediti polaganje državnog ispita (i) u pogledu različitih razina toga ispita (ovisno o stupnju obrazovanja koje se traži za konkretno radno mjesto), te ujedno protegnuti obvezu usklađenja s novom regulacijom i na državne službenike koji su prema ranijim propisima položili državni stručni ispit za razinu nižu od one na kojoj su raspoređeni, a nisu oslobođeni obveze polaganja državnog stručnog ispita.

12.2. Državni službenici iz podtočke 12.1. ovog obrazloženja nisu prethodno stekli subjektivno pravo na to do kraja radnog vijeka budu pošteđeni obveze polaganja državnog ispita određene razine, neovisno o zakonodavnim promjenama do kojih u međuvremenu dolazi. Prijašnja mogućnost rasporeda na radno mjesto iznad razine obrazovanja za koju je položen državni ispit nema pravna obilježja stečenog prava.

12.3. Ograničenje interveniranja u materijalno pravomoćna rješenja, propisano člankom 13. ZUP-a, u ovoj bi se materiji moglo odnositi na rješenja o oslobođenju obveze polaganja državnog stručnog ispita za poslove radnog mjesta određenog stupnja obrazovanja (čl. 42. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o državnim službenicima). Odredba članka 13. ZUP-a, međutim, nije zapreka da se – u zasebnoj (novoj) upravnoj stvari i u zasebnom upravnom postupku – obveza polaganja državnog ispita propiše i provede u odnosu na državne službenike iz podtočke 12.1. ovog obrazloženja.

12.4. Ovdje nije riječ ni o retroaktivnom odlučivanju, jer novouvedena dužnost polaganja državnog ispita više razine nema povratno djelovanje.

12.5. U prilog tužiteljičinoj argumentaciji ne ide ni načelo legitimnih očekivanja, u smislu očekivanja koje je razumno i zasnovano na pravu (propisima, upravnoj praksi, upravnim odlukama, odnosno očitovanjima i drugim postupanjima uprave). Načelo legitimnih očekivanja, mada je jedno od temeljnih pravnih načela (osobito u kontekstu pravne sigurnosti), u praksi se primjenjuje samo iznimno, a do izražaja prije svega dolazi u slučajevima izmjene pravnog režima. U predmetnom slučaju, uz to što nije riječ o razumnom očekivanju zasnovanom na pravu, ne radi se ni o legitimnom očekivanju daljnjeg korištenja prava koji je tužitelj stekao pravomoćnom upravnom odlukom, ni o povredi legitimnog očekivanja da će uprava pri donošenju odluke postupiti na način koji utvrđuje pravo u trenutku podnošenja konkretnog zahtjeva. (Netom izneseni ključni elementi načela legitimnih očekivanja ustaljeni su u domaćoj upravnopravnoj doktrini, npr.: Dario Đerđa, Zaštita legitimnih očekivanja u upravnom pravu, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, 1/13, te su preuzeti u praksi ovog Suda).

12.6. Što se tiče prigovora diskriminacije, tužiteljica nije učinila vjerojatnim da je stavljena u nepovoljniji položaj u odnosu na druge službenike u usporedivoj situaciji, niti je istaknula neku od propisanih osnova diskriminacije (čl. 1. st. 1., čl. 2. i čl. 20. st. 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije, „Narodne novine“, broj 85/08 i 112/12).

13. Uzevši u obzir navedeno, osporavana odluka tuženika ocjenjuje se zakonitom. Trebalo je stoga, na temelju članka 57. stavka 1. ZUS-a, vezano uz članak 79. toga Zakona, tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.

14. Iako je donesena presuda kojom je tužbeni zahtjev odbijen, tužiteljica nije pozvana na plaćanje sudske pristojbe za tužbu i presudu, jer je oslobođena plaćanja sudskih pristojbi na temelju odredbe članka 11. stavka 1. točke 4., u vezi sa člankom 22. stavkom 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 118/18 i 51/23).

U Rijeci 21. veljače 2024.

S u d a c

dr. sc. Alen Rajko

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.