REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 204/2022-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ljiljane Hrastinski Jurčec predsjednice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Josipa Turkalja člana vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Menora Mivtachim Insurance Ltd. 115 Allenby st. Tel-Aviv 6100802, Izrael, kojeg zastupa Nikolica Brbora, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Kačić & Brbora iz Zagreba, protiv tuženika: 1. EURO-MATIC d.o.o. za prijevoz trgovinu i usluge Klarići 56, 10410 Velika Gorica, OIB 56597622039, koga zastupa Krešimir Ćurković, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug, Zagreb i 2. Croatia osiguranje d.d. Vatroslava Jagića 33, Zagreb, OIB 26187994862, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3636/2020-2 od 4. svibnja 2021., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-24/19 od 20. srpnja 2020., u sjednici održanoj 21. veljače 2024.,
p r e s u d i o j e:
I. Revizija tužitelja se odbija.
II. Odbija se zahtjev 1. tuženika za naknadom troškova povodom odgovora na reviziju.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom suda drugog stupnja potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom 324.011,00 USD sa zatraženom zateznom kamatom tekućom od 7. veljače 2018. do isplate, odbijen je zahtjev tužitelja za naknadom parničnih troškova, te je tužitelju naloženo da tuženiku naknadi parnične troškove od 55.275,00 kn.
2. Protiv te presude suda drugog stupnja reviziju dopuštenu rješenjem ovoga suda poslovni broj Revd 3716/2021-2 od 7. rujna 2021. podnosi tužitelj pozivom na čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novineˮ, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP) zbog pravnog pitanja:
„Je li sud pogrešno primijenio odredbu čl. 221.a Zakona o parničnom postupku o teretu dokazivanja, a kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja ocijenivši ga neosnovanim, a bez da je izveo odnosno odbio izvesti dokaze predložene po tužitelju na okolnosti utvrđivanja spornih činjenica?“
3. Predlaže da se revizija prihvati i pobijana presuda, kao i presuda suda prvog stupnja ukinu, te da se predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
4. Odgovorom na reviziju 1. tuženik osporava navode iz revizije navodeći da je tužitelj prekoračio granice dopuštenog pitanja kao i da u reviziji iznosi navode koji se ne odnose na sadržaj postavljenog pitanja i podnosi zahtjev za naknadom troškova odgovora na reviziju.
5. Revizija je neosnovana.
6. Pobijana presuda je povodom revizije ispitana u skladu sa čl. 391. st. 1. ZPP samo u dijelu u kojem je dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.
7. Predmet spora je zahtjev regresni zahtjev tužitelja za isplatom 324.011,00 USD koji je kao osiguratelj svom osiguraniku isplatio na ime naknade štete za uništenu robu u prometnoj nesreći za koju za koju smatra odgovornim 1. tuženika koji je prevozio robu, a 2. tuženika kao osiguratelja 1. tuženika.
8. Imajući u vidu sadržaj postavljenog pravnog pitanja sporna je ocjena nižestupanjskih sudova prema kojoj je primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP) ocijenjeno da tužitelj predloženim dokazima nije dokazao osnovanost svog tužbenog zahtjeva. Pritom je sud prvog stupnja odlučio da neće provesti dokaze koje su stranke predložile, time da je na okolnost odlučnih činjenica koje se odnose na utvrđivanje visine štete tužitelj predložio saslušanje svjedoka.
9. Člankom 221.a ZPP propisano je da ako sud na temelju izvedenih dokaza (čl. 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.
10. Člankom 8. ZPP je propisano da sud prema svom uvjerenju odlučuje koje će činjenice uzreti kao dokazane na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.
11. Nadalje, člankom 219. st. 1. ZPP je propisano da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoje zahtjev ili kojim pobija dokaze protivnika, dok je čl. 220. st. 1. propisano da dokazivanje obuhvaća sve činjenice važne za donošenje odluke. Stavkom 2. istoga članka je propisano da sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica.
12. Člankom 492.a ZPP je propisano da će u postupku pred trgovačkim sudovima, sud u pravilu odlučne činjenice utvrditi na temelju isprava.
13. Sud prvog stupnja primjenom čl. 221.a ZPP ocjenjuje da tužitelj nije dokazao osnovanost visine svog potraživanja i odbija tužbeni zahtjev.
14. Imajući u vidu prethodno citirane zakonske odredbe prvenstveno valja naglasiti da sud samostalno ocjenjuje koje će dokaze provesti kao i kojim dokazima može utvrditi odlučne činjenice za donošenje odluke o osnovanosti tužbenog zahtjeva a kako to proizlazi iz čl. 220. st. 2. ZPP.
15. Prilikom primjene pravila o teretu dokazivanja sud također ocjenjuje je li stranka u postupku uspjela dokazati spornu činjenicu na temelju izvedenih dokaza.
16. Međutim, da bi sud mogao iznijeti ocjenu da stranka nije dokazala određenu činjenicu nužno je da je na tu okolnost sud prethodno proveo predložene dokaze, ili da stranka nije predložila provođenje dokaza radi utvrđivanja te činjenice.
17. Jedino kada sud primjenom čl. 220. st. 2. ocijeni da određenim predloženim dokazom neće biti moguće utvrditi neku odlučnu činjenicu tada može odlučiti da se taj dokaz neće provoditi te je dužan za tu odluku iznijeti razloge.
18. U konkretnom slučaju iz obrazloženja nižestupanjskih presuda proizlazi da je sud prvog stupnja odbio provesti dokaze saslušanjem predloženih svjedoka na okolnost vrste i količine robe koja je uništena u štetnom događaju i provesti vještačenje radi utvrđivanja vrijednosti uništene robe iz razloga što sud smatra da predloženim (personalnim) dokazima ove odlučne činjenice nije moguće utvrditi.
19. Dakle, sud je iznio razloge zbog kojih je odlučio odbiti dokazni prijedlog tužitelja za saslušanjem svjedoka na okolnost utvrđivanja visine nastale štete pritom smatrajući da su se činjenice koje su potrebne radi utvrđivanja visine nastale štete mogle pravilno i utvrditi uvidom u isprave iz kojih će biti vidljivo koja je roba bila ukrcana i uslijed štetnog događaja uništena (ugovor temeljem kojeg je vršena isporuka robe, otpremnica i sl.).
20. U reviziji tužitelj navodi da pravno shvaćanje na kojem se temelji pobijana odluka odstupa od pravnog shvaćanja revizijskog suda (Rev 204/2007-2 od 7. ožujka 2007., Rev 22/2008-2 od 19. studenog 2008.). Međutim ove odluke činjenično ne koincidiraju u odnosu na prethodno opisanu procesnu situaciju koja je ostvarena u ovom predmetu.
21. Prilikom odgovora na postavljeno pitanje valja imati u vidu da odredbe ZPP ne predviđaju da određeni dokazi imaju jaču dokaznu snagu u odnosu na druge dokaze, osim prethodno citiranog čl. 492.a ZPP prema kojem u postupku pred trgovačkim sudovima, sud u pravilu, odlučne činjenice utvrđuje temeljem isprava.
22. Odgovor na postavljeno pravno pitanje glasi:
Pretpostavke za primjenu pravila o teretu dokazivanja iz odredbe čl. 221.a ZPP ispunjene su tek kada sud izvede i ocjeni dokaze koje je stranka na kojoj je teret dokazivanja predložila radi utvrđivanja pravno odlučnih činjeničnih tvrdnji.
Međutim, ako sud ocijeni da su dokazi koje je stranka predložila radi dokazivanja njenih činjeničnih tvrdnji očito neprikladni, sud može odbiti provođenje predloženih dokaza iz razloga što smatra da se njima ne može utvrditi činjenica za koju su ti dokazi predloženi.
Ovim odgovorom reafirmira se pravno shvaćanje ovoga suda (Rev 318/2023-2 od 4. svibnja 2023.).
23. U konkretnom slučaju tužitelj je na okolnost utvrđivanja visine štete predložio provođenje dokaza saslušanjem svjedoka Damira Uzorinca (personalni dokaz) a koji svjedok je prema tužitelju trebao dati podatke o pregledu, stanju i uništenju robe nakon štetnog događaja te likvidaciji štete.
24. Imajući u vidu čl. 492.a ZPP nižestupanjski sudovi pravilno su ocijenili da je ovu spornu činjenicu prvenstveno trebalo utvrditi temeljem isprava koje se odnose na narudžbu (ugovor) i prijevoz robe koja je uništena prilikom štetnog događaja te dokumentaciju koja prati prijevoz i isporuku robe (narudžbenica, otpremnica, račun i dr.) a u kojim ispravama bi bila točno navedena količina i vrsta robe koja je bila prevožena, kao i njena vrijednost (račun).
25. Također je pravilna ocjena nižestupanjskih sudova da nije životno logično i uvjerljivo da bi ove podatke mogao znati svjedok kojeg je tužitelj na tu okolnost predložio. Pritom valja primijetiti da je u pitanju velika količina uništene robe, a do štetnog događaja je došlo prilikom isporuke robe koju je osiguranik tužitelja prodao svojim komitentima, dakle temeljem pravnog posla koji je poslovna djelatnost osiguranika tužitelja, u pogledu kojeg osiguranik tužitelja mora prema posebnim propisima kojima je regulirana prodaja robe raspolagati ugovorom, otpremnicom, računom i drugim ispravama temeljem kojih se sa puno većim stupnjem sigurnosti može utvrditi bitan podatak o količini robe koja je uništena prilikom štetnog događaja nego prema iskazima svjedoka.
26. Sve ove okolnosti dovode do pravilne ocjene nižestupanjskih sudova da je dokaz koji je tužitelj predložio na okolnost utvrđivanja visine nastale štete bio očito neprikladan za utvrđivanje te činjenice, osobito u okolnostima kada tužitelj ne navodi razloge zbog kojih ne postupa u skladu sa čl. 492.a ZPP i radi utvrđivanja ove sporne činjenice dostavlja dokaze u formi isprava.
27. U odnosu na dokaze koje su predložili tuženici osporavajući osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja koji se odnosi na regresno potraživanje na ime štete koju je isplatio svom osiguraniku temeljem police osiguranja robe koja je uništena u štetnom događaju prilikom transporta, a odnose se na osporavanje odgovornosti i visine nastale štete, valja prvenstveno istaknuti da je na tužitelju teret dokaza postojanja svih pretpostavki za nastanak štete – kako u odnosu na odgovornost, uzročno – posljedičnu vezu, pa tako i u odnosu na visinu štete koju potražuje, a koju je temeljem ugovora o osiguranju sa svojim osiguranikom isplatio. Pritom je pogrešno tumačenje tužitelja da navod da se ne protivi provođenju dokaza koje je predložio tuženik treba tumačiti na način da je to ujedno i njegov dokazni prijedlog.
28. Slijedom navedenog neosnovani su revizijski navodi tužitelja u dijelu kojim tvrdi da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio pravilo o teretu dokazivanja jer se tužitelj suglasio sa dokaznim prijedlozima tuženika, pa da je stoga i ove dokaze trebalo tretirati kao dokazne prijedloge tužitelja.
29. Stoga, a kako pobijana odluka ne odstupa od pravnog shvaćanja revizijskog suda, revizija tužitelja je odbijena te je temeljem čl. 393. st. 1. ZPP odlučeno kao pod I. izreke.
30. Troškovi povodom odgovora na reviziju ne predstavljaju nužni trošak za vođenje parnice, pa je temeljem čl. 155. st. 1. ZPP odlučeno kao pod II. izreke.
Zagreb, 21. veljače 2024.
Predsjednica vijeća:
Ljiljana Hrastinski Jurčec
Broj zapisa: 9-30863-db549
Kontrolni broj: 08e90-4d76e-5ea36
Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:
CN=Ljiljana Hrastinski Jurčec, O=VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR
Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:
https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/
unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.
Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.
Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.
