Republika Hrvatska
Poslovni broj Gž R-621/2021-4
Županijski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Ivanke Maričić- Orešković predsjednice vijeća, Branke Ježek Mjedenjak članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Lidije Oštarić Pogarčić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. T. iz Š., OIB: …, zastupana po punomoćniku B. Z., odvjetniku iz Š., protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Š., Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj Pr-50/2018 od 26. travnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 21. veljače 2024.
r i j e š i o j e
I Uvažava se žalba tuženice, ukida se presuda Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj Pr-50/2018 od 26. travnja 2021. u točkama 1., 2. i 4. izreke te se tužba u tom dijelu odbacuje.
II Nalaže se tužiteljici da tuženici nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 107,84 eur / 812,50 kn[1] u roku od 15 dana, dok se preostali dio zahtjeva tuženice za naknadu troškova parničnog postupka odbija kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja u točki 1. izreke utvrđeno je da tužiteljica kao službenica Ministarstva, Policijske uprave Š. – k., ostvaruje pravo na naknadu troškova prijevoza dolaska na posao i odlaska s posla, u točki 2. izreke naloženo je tuženici da isplati tužiteljici s naslova neisplaćene naknade za troškove prijevoza na posao i s posla, u visini mjesečne karte gradskog autobusnog prijevoza od 37,96 eur / 286,00 kn[1] počevši od 1. prosinca 2017. do danas, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama te je tuženici naložena daljnja isplata naknade za troškove prijevoza tužiteljici sukladno zakonu i važećem kolektivnom ugovoru, zatim je točkom 3. izreke odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev u preostalom dijelu potraživanja za razdoblje srpanj - kolovoz 2018. i 2019. te za veljaču 2021., dok je u točki 4. izreke naloženo tuženici naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 212,36 eur / 1.600,00 kn[1] , u roku od osam dana.
2. Protiv presude sadržane u točkama 1., 2. i 4. izreke žalbu podnosi tuženica pozivajući se na sve žalbene razloge iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje ZPP) s prijedlogom da se presuda u pobijanom dijelu preinači podredno ukine u smislu žalbenih navoda a tužiteljici naloži naknada troškova postupka uključujući i žalbeni trošak.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba tuženice je osnovana.
5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje da ostvaruje pravo na naknadu troškova prijevoza dolaska na posao i odlaska s posla te zahtjev za isplatu neisplaćenih naknada za troškove prijevoza u visini mjesečne karte gradskog autobusnog prijevoza od 37,96 eur / 286,00 kn[1] počevši od 1. prosinca 2017. nadalje.
5.1. U provedenom postupku je utvrđeno da je tuženica zaposlena kao službenica u MUP-u RH, PU Š.-k., da je odlukom poslodavca od 22. veljače 2018. odlučeno da ne ostvaruje pravo na naknadu troškova prijevoza dolaska na posao i odlaska s posla koje pravo je do tada ostvarivala, da je tužiteljica protiv ove odluke podnijela zahtjev za zaštitu prava, da je odlukom poslodavca od 14. svibnja 2018. zahtjev za zaštitu prava odbijen te da je tužiteljica 7. lipnja 2018. podnijela predmetnu tužbu.
5.2. Sud prvog stupnja je pobijanim dijelom presude prihvatio tužbeni zahtjev te je odluku u meritornom dijelu utemeljio na odredbi članka 53. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“ broj: 112/17. i 12/18.).
6. Tuženica u žalbi ponavlja prigovor koji je isticala i tijekom postupka (u odgovoru na tužbu i na početku svakog svog podneska) te prvenstveno ističe da je prvostupanjski sud trebao odbaciti tužbu jer tužiteljica nije podnijela zahtjev za mirno rješenje spora nadležnom državnom odvjetništvu prema odredbi članka 186.a ZPP-a, čime da nije udovoljeno procesnim pretpostavkama potrebnim za podizanje tužbe.
7. Izneseni žalbeni navodi u cijelosti su osnovani.
8. Iz stanja spisa proizlazi da tužiteljica prije podnošenja tužbe nije podnijela zahtjev nadležnom državnom odvjetništvu za mirno rješenje spora u smislu odredbe članka 186.a stavak 1. ZPP-a.
9. Odredbom članka 186.a ZPP-a propisano je da osoba koja namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske dužna se je prije podnošenja tužbe obratiti sa zahtjevom za mirno rješenje spora državnom odvjetništvu koje je stvarno i mjesno nadležno za zastupanje na sudu pred kojim namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske, osim u slučajevima kojima je posebnim propisima određen rok za podnošenje tužbe (stavak 1.), zatim da će sud odbaciti tužbu protiv Republike Hrvatske podnesenu prije donošenja odluke o zahtjevu za mirno rješenje spora odnosno prije isteka roka iz stavka 5. ovog članka (stavak 6.) te je propisano da se odredbe prethodnih stavaka toga članka ne primjenjuju u slučajevima kada je posebnim zakonom propisan postupak podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora nadležnom državnom odvjetništvu ili nekom drugom tijelu (stavak 7.).
10. Tumačenjem ove odredbe može se zaključiti da je istom propisana obveza stranci koja namjerava tužiti Republiku Hrvatsku da tužbu ne može podnijeti prije nego bude odlučeno o njenom zahtjevu za mirnim rješenjem spora ili tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva ako o zahtjevu nije odlučeno. Smisao odredbe je onemogućiti preuranjeno podnošenje tužbe prije nego državno odvjetništvo odgovori na zahtjev, a na odgovarajući način će se primjenjivati i u slučajevima u kojima Republika Hrvatska namjerava tužiti neku osobu s prebivalištem ili sjedištem u Republici Hrvatskoj, sukladno članku 186.a. stavak 8. ZPP-a (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-1373/2016 od 2. srpnja 2019.).
11. U vezi izuzetaka od primjene instituta zahtjeva za mirno rješenje spora koji citirana zakonska odredba predviđa (u slučajevima u kojima je posebnim zakonom propisan rok za podnošenje tužbe), treba spomenuti odredbu članka 133. stavak 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 127/17., 98/19. i 151/22. - dalje ZR) koja propisuje da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od 15 dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo odnosno njegovog saznanja za povredu prava, zahtijevati od poslodavca ostvarenje tog prava, dok je stavkom 3. istog članka propisano da zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom ne može zahtijevati radnik koji prethodno poslodavcu nije podnio zahtjev iz stavka 1. ovoga članka, osim u slučaju zahtjeva radnika za naknadom štete ili drugog novčanom potraživanja iz radnog odnosa.
12. U ovome predmetu tužiteljica je prvenstveno postavila zahtjev za ostvarenje novčanog potraživanja iz radnog odnosa jer tužbom traži isplatu naknade za troškove prijevoza na posao i odlaska s posla u iznosu od 37,96 eur / 286,00 kn[1] mjesečno počevši od 1. prosinca 2017. Radi se o zahtjevu za ostvarenje kojeg tužiteljica nije trebala podnijeti poslodavcu zahtjev za zaštitu povrijeđenog prava u smislu citiranog članka 133. stavak 3. ZR-a.
12.1. Prema ocjeni ovoga suda zahtjev tužiteljice iz točke 1. izreke pobijane presude ima karakter obveznopravnog zahtjeva, zajedno sa zahtjevom za isplatu, te predstavlja prethodno pitanje za odlučivanje o osnovanosti zahtjeva za isplatu utuženog novčanog potraživanja.
13. Radi svega izloženog, tužiteljica je prije podnošenja predmetne tužbe bila dužna podnijeti nadležnom državom odvjetništvu zahtjev za mirno rješenje spora u smislu članka 186.a stavak 1. ZPP-a, na što se osnovano ukazuje žalbom tuženice.
14. Budući da tužiteljica to nije učinila, osnovani su žalbeni navodi tuženice da u konkretnom slučaju nisu ispunjene procesne pretpostavke za podnošenje tužbe u ovoj pravnoj stvari, pa je sud prvog stupnja kada je prihvatio tužbeni zahtjev počinio bitnu povredu odredba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 14. ZPP-a, na koju ovaj sud u povodu žalbe ujedno pazi i po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a.
15. Stoga je primjenom odredbe članka 369. stavak 2. ZPP-a presudu u pobijanom dijelu trebalo ukinuti i odbaciti tužbu tužiteljice.
16. Budući da je donošenjem ove drugostupanjske odluke tuženica uspjela u sporu, trebalo je odlučiti o naknadu troškova parničnog postupka u smislu članka 166. stavak 2. ZPP-a te članka 154. stavak 1. ZPP-a u vezi s člankom 155. ZPP-a. Tuženici za prvostupanjski postupak pripada trošak u iznosu od 66,36 eur / 500,00 kn[1] prema Tbr. 7. točka 8. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12., 103/14., 118/14., 107/15. 37/22. - dalje Tarifa) odnosno jednokratna nagrada za cjelokupni postupak s obzirom na naznačenu vrijednost predmeta spora. Preostali dio zahtjeva tuženice za naknadu troškova postupka valjalo je odbiti kao neosnovan.
16.1. Tuženici koja je sa žalbom uspjela u cijelosti pripada i žalbeni trošak u visini od 41,48 eur / 312,50 kn[1] (u okviru zatraženog) prema Tbr. 10. točka 1. Tarife, tako da sveukupno dosuđeni trošak tuženici iznosi 107,84 eur / 812,50 kn[1] .
17. Prvostupanjska presuda u točki 3. izreke, kao nepobijana ostaje neizmijenjena.
U Rijeci 21. veljače 2024.
Predsjednica vijeća
Ivanka Maričić-Orešković, v.r.
